Mirko Ćurić: DOSEĆI ZELENO SVJETLO / Haruki Murakami

DOSEĆI ZELENO SVJETLO

(O piscu koji je odbio „alternativnog“ Nobela)

HARUKI MURAKAMI: BEZBOJNI TSUKURU TAZAKI I NJEGOVE GODINE HODOČAŠĆA, Vuković & Runjić, Zagreb, 2014., 318 str. Prijevod djela: Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi; prevedeno prema: Colorless Tsukuru Tazaki and His Years of Pilgrimage. Prevela: Maja Šoljan.  

Onaj koji nije profesionalni književni kritičar, može pomnije birati što želi, a što ne želi čitati, pogotovu može birati o kojim će pročitanim knjigama pisati, a o kojima ne. Jedan od pisaca koje nisam imao volje čitati niti o njima pisati, unatoč podatku kako je to „najpopularniji i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac, čija djela dosežu milijunske naklade“, bio je Haruki Murakami.

Zašto? Nije teško odgovoriti: zato što je japanski pisac! Baš kao što svi koji pišemo i objavljujemo u „provinciji“ znamo da „nas“ neće netko olako uzeti u ruke, baš zato jer smo književnici iz Đakova, Vinkovaca, Našica, Đurđevca, Županje, Metkovića... ili sličnoga malog hrvatskoga grada. Tȁ tko bi to uopće poželio čitati roman pisca, recimo, iz Đakova, kada glavni grad svih Hrvata vrvi talentima, idejama, sjajnim pričama i intrigantnim temama za roman, naglašene urbanosti. Asfalt metropole nadahnjuje, a provincija zatomljuje svaki talent, ako se iz nje ne pobjegne. Tako i naša djela i djelca uglavnom zaobilaze komisije i povjerenstva koja drže kesu s novcem (a znamo: s dukatimi kraljevi idu, pisao je Držić dok je tražio mecene po svijetu), nema nas u knjižarama i u knjižnicama, a da nešto vrijedimo, zapravo, ne bismo ni ostali živjeti i stvarati u tim našim mjestima, koja su tek pogodna da se u njih (literarno) vrati junak kakvoga uspješnog autora, kakav novovjeki Filip Latinovicz i zgrozi se nad jadom, blatom i mizerijom iz koje je potekao, ili se pak kao Ujević, sjedeći u nekoj važnoj gradskoj kavani, uz vino ili makar kavicu, prisjeti „malenih mjesta srca svoga“, kada ga nadahnu neimaština, glad, jad i čemer zavisti i mržnje manje uspješnih...

Ovaj uvod je, kako se to nekada pisalo, „drugarska samokritika“ provincijskoga duha koji je obilato urodio (i) u pisca ovih redaka, te ga je godinama odvraćao od čitanja ovoga zanimljivog japanskog pisca, koji vjerojatno neće dobiti Nobelovu nagradu (što priželjkuju njegovi brojni obožavatelji), ali zaslužuje da uz njegove knjige potrošimo djeliće svojih života.

No, dosta uvoda: idemo do Murakamija. Pretprošlog ljeta naletio sam na nekoj rasprodaji na Murakamijevu Norvešku šumu (zaintrigiran zbog naslova prema pjesmi omiljenih mi The Beatlesa) i počeo je čitati na plaži Gabine u Kaštel Štafiliću. Opila me specifična atmosfera romana i pročitao sam ga „u dahu“, uz šum mora i ciku djece koja se igraju na plaži. Čudeći se, otkrio sam kako je Norveška šuma roman kakav sam i sâm želio napisati, zapravo, kakav sam pokušao napisati, odnosno napisao, pa sam ga 1996. objavio pod nazivom Povratak u doba jazza, nadahnut Velikim Gatsbyjem i Francisom Scottom Fitzgeraldom, koji nam je obojici (tako sam pročitao o Murakamiju, a za sebe znam) među omiljenim piscima. Moj Filip i Japančev Toru Watanabe učinili su mi se vrlo sličnim likovima, makar je radnja mojega romančića smještena u devedesete godine prošloga stoljeća, a njegova u famozne šezdesete. Čak smo u duhu postmodernističke poetike, Murakami i ja, citirali neke kultne Fitzgeraldove rečenice, recimo onu o zelenome svjetlu na vrh lučice, preko puta Gatsbyjeva dvorca, simbolu nečega bliskoga, primamljivog, naizgled dohvatljivog, a zapravo nedostižnoga u životu.

Fitzgerald piše: „Gatsby believed in the green light, the orgastic future that year by year recedes before us. It eluded us then, but that's no matter – tomorrow we will run faster, stretch out our arms farther... And one fine morning... – So we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past.”

Murakami otpisuje (dopisuje? nadopisuje?): „Bilo je lako pogoditi koja je njezina soba. Samo sam trebao pronaći jedini prozor u kojemu je podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, dugo sam gledao u tu osvijetljenu točku. Podsjetila me na nešto poput posljednjeg otkucaja umirućeg žara neke duše. Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim na životu. Gledao sam i gledao onako kako je Jay Gatsby noćima gledao sićušno svjetlo na suprotnoj obali“.

Moj roman završava u posve sličnome tonu: „U tom Fitzgeraldovu romanu bilo je toliko toga što sam mogao prepoznati, osjetiti opojnu glazbu melankolične prolaznosti. Ta knjiga bacila je novo svjetlo na ono ljeto s Gabrićem i Ivnom. Nikog od njih nisam mogao ni želio osuđivati. Uostalom, tko sam ja da se bacim kamenom na nekoga? Sačuvao sam u srcu sjećanja na te prekrasne dane svjestan da su moje blago koje mi nitko ne može uzeti. Prepisao sam u jednu bilježnicu, koju sam ponio sa sobom u rat, završne rečenice iz Velikog Gatsbyja: 'Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa za to – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke... A onda jednog lijepog jutra... I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost…' I što bih ja tu imao dodati kada je sve rečeno. O Gabriću, o meni, o svakom čovjeku!“

Nadam se da čitatelj Stava neće ovdje zauzeti preziran i oštar stav! Naime, onaj o neumjesnosti književne usporedbe slavnoga Harukija Murakamija i moje malenkosti, ali mi se ipak čini umjesnim ukazati na činjenicu da smo istim kulturnim utjecajima izloženi u Tokiju i Đakovu te da je potraga za srećom univerzalna „od Jadrana do Kitaja“ pa preko Japanskoga mora i dalje, i da postmoderni književni modeli imaju slične obrasce u Hrvatskoj i Japanu. Norveška šuma, jasno je od naziva pjesme The Beatlesa, ima i svojevrstan soundtrack, što je inače obilježje Murakamijeve proze, a slično je i s romanom o kojemu pišem ove „stavove“.

Haruki Murakami rođen je Kyotu, 12. siječnja 1949. Dramsku je umjetnost studirao u Tokyju (Waseda Daigaku). U istome je gradu je od 1974. do 1981. sa suprugom vodio jazz-klub. „Najpopularniji je (izdanja njegovih djela postižu u Japanu višemilijunske naklade) i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac. Već je prvim svojim romanom Slušaj vjetar kako pjeva (Kaze no uta o kike, 1979.) stekao široku čitanost među mlađom publikom, željnom otklona od intelektualizma i političkih tema poratne japanske književnosti, ali i zadobio negativne ocjene dijela japanske kritike, većinom zbog neskrivenih utjecaja zapadnjačke, osobito američke književnosti.“

Osim Norveške šume, koja možda nije najbolji Murakamijev roman, ali je svakako najpopularniji, noseći u sebi neku opojnu melankoličnu privlačnost, pročitao sam Murakamijeve romane Moj slatki Sputnik (Supūtoniku no koibito, 1999.), IQ84 (2009-10.), koji je naslov aluzija na najpoznatije djelo (1984.) engleskoga književnika Georgea Orwella, Pleši, pleši, pleši (Dansu, dansu dansu; 2007.) te jedan od njegovih najsloženijih romana Ljetopis Ptice Navijalice (Nejimaki-dori kuronikuru, 1994-95.), kojim je, osim publike, za-dobio i poštovanje japanske kritike, jer je izišao iz uobičajenih tematskih okvira i pozabavio se mračnim stranama te frustracijama japanskoga militarizma (i tamo, izgleda, kritika voli kada se preispituje i kritizira svoje...).

Godinama se govori/lo kako je Murakami kandidat za Nobelovu nagradu, ali je vjerojatno neće dobiti i to – zasluženo. Uspješan je i vješt pisac, popularan i rado čitan, ali kad pročitate nekoliko njegovih knjiga, shvatite da je stvorio dobitnu književnu kombinaciju, koja ipak ne zadovoljava najviše kriterije, prema kojima, barem tako priželjkujem, dodjeljuju najvažniju/„najvažniju“ književnu nagradu.

Naime, u Murakamija je puno predvidljivosti, postoje stalni, „amblematski motivi“: recimo, glazbena podloga koja nosi značenje važno za radnju romana ili barem „atmosferu“; neka popularna pjesma poput Norveške šume već spomenutih „Liverpoolaca“, Janačekove Sinfoniette u IQ84, ili pak Lisztova skladba Le mal du pays, iz Godina hodočašća u romanu Bezbojni Tsukuru Tazaki. Prisutne su brojne kulturalne (zapadnjačke) reference, fantastika, a posebice seks, gdje ovaj put Maurakami odlazi malo dalje no u ranijim romanima, pa se kritičar „The Guardina“ Mark Lawson pita: „Čak iako znamo prethodna Murakamijeva istraživanja erotske psihologije, ovaj roman ide u još mračnije dubine, uključujući iskušenja silovanja u snu, podsvjesnu biseksualnost, i stjecajem okolnosti, nekrofiliju – koji je smisao masturbatorskih fantazija o nekome za koga se ispostavlja da je mrtav već dugo vremena, u periodu tobožnje ‘veze’...“

Roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi, 2013.) pripovijest je o životnim neprilikama društveno neprihvaćena mladića, odnosno mladića koji misli da je društveno neprihvaćen, ali je zapravo žrtva lažne optužbe za silovanje jedne svoje mladenačke prijateljice, iz naizgled kompaktnog mješovitoga društva sastavljenog od dvije djevojke i tri mladića. Premda ne zna za što je optužen (naravno, kafkijanski motiv), odbačen, najprije pomišlja na samoubojstvo (referenca na Camusa), a onda pronalazi izlaz u zanimanju koje istinski voli – projektiranju željezničkih kolodvora (opet tipična Murakamijeva karakterizacija lika nečim neobičnim, nekim hobijem, fiksacijom, traumom...). Dani mu prolaze bezbojno (jedini mu je hobi plivanje, a Murakami je poznat kao strastven trkač i triatlonac koji dugo i često pliva), dok ne upozna djevojku u koju se (valjda, iako je na to teško jednoznačno odgovoriti) zaljubi, te on nakon jednoga neuspjelog seksa (impotencije) na njezin nagovor kreće u „hodočašće“, od Japana do Norveške, u potrazi za bivšim prijateljima i prijateljicama te odgovorom zašto su ga odbacili svi koji imaju boju u imenu, osim njega koji je u imenu bezbojan (dosjetka kakve Murakami voli, a izgleda i čitatelji) te kako bi si ponovno vratio (znate već kakvu) moć.

„Murakami uspijeva stvoriti prepoznatljivu i zavodljivu kafkijansku atmosferu punu dvosmislenosti, ali ovaj put je većinu misterija ostavio neriješenima i otvorenima“, piše Mark Lawson, ali meni se čini da je (osim česte nedovršenosti i otvorenosti, koja se izgleda mnogima sviđa, iako se ponekad čini kao da autor ne zna do kraja što sa svim tim otvorenim ili naslućenim rukavcima, pitanjima i tajnama) prvenstvena nakana ovoga romana bilo vraćanje na „pozicije“ nedostignute Norveške šume, onaj fitzgeraldovski vapaj za izgubljenom mladošću i svim mogućnostima koje su nam nekoć pružale godine pred nama, koje smo manje ili više iskoristili ili prokockali, jer je „...to divno razdoblje našega života završilo i nikad se neće vratiti. Sve one čudesne mogućnosti koje su nam se tada pružale progutalo je vrijeme“, kako kaže Murakamijeva junakinja Sara iz svog finskoga egzila.

I jasno je da nam je zeleno svjetlo, opet, izmaknulo te da ga nikada nećemo doseći. I da je sve manje vremena da ga dosegnemo. A Tsukuru se pita: „Zašto ljudski životi moraju biti tako zamršeni?!“

Odgovor nam nije do kraja dala ni ova knjiga, ali nije važno, treba nastaviti čitati i stremiti tome svjetlu, koje nam se, bar ponekad, čini nadohvat ruke.

(Mirko Ćurić © IO DHK)