Mirko Ćurić: DOSEĆI ZELENO SVJETLO / Haruki Murakami

DOSEĆI ZELENO SVJETLO

(O piscu koji je odbio „alternativnog“ Nobela)

Onaj koji nije profesionalni književni kritičar, može pomnije birati što želi, a što ne želi čitati, pogotovu može birati o kojim će pročitanim knjigama pisati, a o kojima ne. Jedan od pisaca koje nisam imao volje čitati niti o njima pisati, unatoč podatku kako je to „najpopularniji i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac, čija djela dosežu mili-junske naklade“, bio je Haruki Murakami.

Zašto? Nije teško odgovoriti: zato što je japanski pisac! Baš kao što svi koji pišemo i objavljujemo u „provinciji“ znamo da „nas“ neće netko olako uzeti u ruke, baš zato jer smo književnici iz Đakova, Vinkovaca, Našica, Đurđevca, Županje, Metkovića... ili slič-noga malog hrvatskoga grada. Tȁ tko bi to uopće poželio čitati roman pisca, recimo, iz Đakova, kada glavni grad svih Hrvata vrvi talentima, idejama, sjajnim pričama i intri-gantnim temama za roman, naglašene urbanosti. Asfalt metropole nadahnjuje, a pro-vincija zatomljuje svaki talent, ako se iz nje ne pobjegne. Tako i naša djela i djelca ug-lavnom zaobilaze komisije i povjerenstva koja drže kesu s novcem (a znamo: s dukatimi kraljevi idu, pisao je Držić dok je tražio mecene po svijetu), nema nas u knjižarama i u knjižnicama, a da nešto vrijedimo, zapravo, ne bismo ni ostali živjeti i stvarati u tim na-šim mjestima, koja su tek pogodna da se u njih (literarno) vrati junak kakvoga uspješnog autora, kakav novovjeki Filip Latinovicz i zgrozi se nad jadom, blatom i mizerijom iz koje je potekao, ili se pak kao Ujević, sjedeći u nekoj važnoj gradskoj kavani, uz vino ili makar kavicu, prisjeti „malenih mjesta srca svoga“, kada ga nadahnu neimaština, glad, jad i če-mer zavisti i mržnje manje uspješnih...

Ovaj uvod je, kako se to nekada pisalo, „drugarska samokritika“ provincijskoga duha koji je obilato urodio (i) u pisca ovih redaka, te ga je godinama odvraćao od čitanja ovoga zanimljivog japanskog pisca, koji vjerojatno neće dobiti Nobelovu nagradu (što priželj-kuju njegovi brojni obožavatelji), ali zaslužuje da uz njegove knjige potrošimo djeliće svojih života.

No, dosta uvoda: idemo do Murakamija. Pretprošlog ljeta naletio sam na nekoj ras-prodaji na Murakamijevu Norvešku šumu (zaintrigiran zbog naslova prema pjesmi omi-ljenih mi The Beatlesa) i počeo je čitati na plaži Gabine u Kaštel Štafiliću. Opila me spe-cifična atmosfera romana i pročitao sam ga „u dahu“, uz šum mora i ciku djece koja se igraju na plaži. Čudeći se, otkrio sam kako je Norveška šuma roman kakav sam i sâm želio napisati, zapravo, kakav sam pokušao napisati, odnosno napisao, pa sam ga 1996. objavio pod nazivom Povratak u doba jazza, nadahnut Velikim Gatsbyjem i Francisom Scottom Fitzgeraldom, koji nam je obojici (tako sam pročitao o Murakamiju, a za sebe znam) među omiljenim piscima. Moj Filip i Japančev Toru Watanabe učinili su mi se vrlo sličnim likovima, makar je radnja mojega romančića smještena u devedesete godine prošloga stoljeća, a njegova u famozne šezdesete. Čak smo u duhu postmodernističke poetike, Murakami i ja, citirali neke kultne Fitzgeraldove rečenice, recimo onu o zele-nome svjetlu na vrh lučice, preko puta Gatsbyjeva dvorca, simbolu nečega bliskoga, primamljivog, naizgled dohvatljivog, a zapravo nedostižnoga u životu.

Fitzgerald piše: „Gatsby believed in the green light, the orgastic future that year by year recedes before us. It eluded us then, but that's no matter – tomorrow we will run faster, stretch out our arms farther... And one fine morning... – So we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past.”

Murakami otpisuje (dopisuje? nadopisuje?): „Bilo je lako pogoditi koja je njezina soba. Samo sam trebao pronaći jedini prozor u kojemu je podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, du-go sam gledao u tu osvijetljenu točku. Podsjetila me na nešto poput posljednjeg otkucaja umirućeg žara neke duše. Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim na životu. Gledao sam i gledao onako kako je Jay Gatsby noćima gledao sićušno svjetlo na suprotnoj obali“.

Moj roman završava u posve sličnome tonu: „U tom Fitzgeraldovu romanu bilo je toliko toga što sam mogao prepoznati, osjetiti opojnu glazbu melankolične prolaznosti. Ta knjiga bacila je novo svjetlo na ono ljeto s Gabrićem i Ivnom. Nikog od njih nisam mogao ni želio osuđivati. Uostalom, tko sam ja da se bacim kamenom na nekoga? Sačuvao sam u srcu sjećanja na te prekrasne dane svjestan da su moje blago koje mi nitko ne može uzeti. Prepisao sam u jednu bilježnicu, koju sam ponio sa sobom u rat, završne rečenice iz Velikog Gatsbyja: 'Gatsby je vjerovao u zeleno svjetlo, u opojnu budućnost koja iz godine u godinu uzmiče pred nama. Umakla nam je onomad, ali ništa za to – sutra ćemo poletjeti brže, još dalje ispružiti ruke... A onda jednog lijepog jutra... I jedrimo tako, kao brodovi protiv struje koja nas neprestano zanosi natrag, u prošlost…' I što bih ja tu imao dodati kada je sve rečeno. O Gabriću, o meni, o svakom čovjeku!“

Nadam se da čitatelj Stava neće ovdje zauzeti preziran i oštar stav! Naime, onaj o neu-mjesnosti književne usporedbe slavnoga Harukija Murakamija i moje malenkosti, ali mi se ipak čini umjesnim ukazati na činjenicu da smo istim kulturnim utjecajima izloženi u Tokiju i Đakovu te da je potraga za srećom univerzalna „od Jadrana do Kitaja“ pa preko Japanskoga mora i dalje, i da postmoderni književni modeli imaju slične obrasce u Hr-vatskoj i Japanu. Norveška šuma, jasno je od naziva pjesme The Beatlesa, ima i svoje-vrstan soundtrack, što je inače obilježje Murakamijeve proze, a slično je i s romanom o kojemu pišem ove „stavove“.

Haruki Murakami rođen je Kyotu, 12. siječnja 1949. Dramsku je umjetnost studirao u To-kyju (Waseda Daigaku). U istome je gradu je od 1974. do 1981. sa suprugom vodio jazz-klub. „Najpopularniji je (izdanja njegovih djela postižu u Japanu višemilijunske naklade) i u svijetu najprevođeniji suvremeni japanski pisac. Već je prvim svojim romanom Slušaj vjetar kako pjeva (Kaze no uta o kike, 1979.) stekao široku čitanost među mlađom pub-likom, željnom otklona od intelektualizma i političkih tema poratne japanske književ-nosti, ali i zadobio negativne ocjene dijela japanske kritike, većinom zbog neskrivenih utjecaja zapadnjačke, osobito američke književnosti.“

Osim Norveške šume, koja možda nije najbolji Murakamijev roman, ali je svakako najpo-pularniji, noseći u sebi neku opojnu melankoličnu privlačnost, pročitao sam Muraka-mijeve romane Moj slatki Sputnik (Supūtoniku no koibito, 1999.), IQ84 (2009-10.), koji je naslov aluzija na najpoznatije djelo (1984.) engleskoga književnika Georgea Orwella, Ple-ši, pleši, pleši (Dansu, dansu dansu; 2007.) te jedan od njegovih najsloženijih romana Ljetopis Ptice Navijalice (Nejimaki-dori kuronikuru, 1994-95.), kojim je, osim publike, za-dobio i poštovanje japanske kritike, jer je izišao iz uobičajenih tematskih okvira i poza-bavio se mračnim stranama te frustracijama japanskoga militarizma (i tamo, izgleda, kritika voli kada se preispituje i kritizira svoje...).

Godinama se govori/lo kako je Murakami kandidat za Nobelovu nagradu, ali je vjeroja-tno neće dobiti i to – zasluženo. Uspješan je i vješt pisac, popularan i rado čitan, ali kad pročitate nekoliko njegovih knjiga, shvatite da je stvorio dobitnu književnu kombinaciju, koja ipak ne zadovoljava najviše kriterije, prema kojima, barem tako priželjkujem, dodje-ljuju najvažniju/„najvažniju“ književnu nagradu.

Naime, u Murakamija je puno predvidljivosti, postoje stalni, „amblematski motivi“: reci-mo, glazbena podloga koja nosi značenje važno za radnju romana ili barem „atmosferu“; neka popularna pjesma poput Norveške šume već spomenutih „Liverpoolaca“, Janače-kove Sinfoniette u IQ84, ili pak Lisztova skladba Le mal du pays, iz Godina hodočašća u romanu Bezbojni Tsukuru Tazaki. Prisutne su brojne kulturalne (zapadnjačke) refe-rence, fantastika, a posebice seks, gdje ovaj put Maurakami odlazi malo dalje no u rani-jim romanima, pa se kritičar „The Guardina“ Mark Lawson pita: „Čak iako znamo pret-hodna Murakamijeva istraživanja erotske psihologije, ovaj roman ide u još mračnije du-bine, uključujući iskušenja silovanja u snu, podsvjesnu biseksualnost, i stjecajem okol-nosti, nekrofiliju – koji je smisao masturbatorskih fantazija o nekome za koga se ispos-tavlja da je mrtav već dugo vremena, u periodu tobožnje ‘veze’...“

Roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (Shikisai o motanai Tazaki Tsukuru to, kare no junrei no toshi, 2013.) pripovijest je o životnim neprilikama druš-tveno neprihvaćena mladića, odnosno mladića koji misli da je društveno neprihvaćen, ali je zapravo žrtva lažne optužbe za silovanje jedne svoje mladenačke prijateljice, iz na-izgled kompaktnog mješovitoga društva sastavljenog od dvije djevojke i tri mladića. Premda ne zna za što je optužen (naravno, kafkijanski motiv), odbačen, najprije pomišlja na samoubojstvo (referenca na Camusa), a onda pronalazi izlaz u zanimanju koje istinski voli – projektiranju željezničkih kolodvora (opet tipična Murakamijeva karakterizacija li-ka nečim neobičnim, nekim hobijem, fiksacijom, traumom...). Dani mu prolaze bezbojno (jedini mu je hobi plivanje, a Murakami je poznat kao strastven trkač i triatlonac koji du-go i često pliva), dok ne upozna djevojku u koju se (valjda, iako je na to teško jedno-značno odgovoriti) zaljubi, te on nakon jednoga neuspjelog seksa (impotencije) na njezin nagovor kreće u „hodočašće“, od Japana do Norveške, u potrazi za bivšim prijateljima i prijateljicama te odgovorom zašto su ga odbacili svi koji imaju boju u imenu, osim njega koji je u imenu bezbojan (dosjetka kakve Murakami voli, a izgleda i čitatelji) te kako bi si ponovno vratio (znate već kakvu) moć.

„Murakami uspijeva stvoriti prepoznatljivu i zavodljivu kafkijansku atmosferu punu dvo-smislenosti, ali ovaj put je većinu misterija ostavio neriješenima i otvorenima“, piše Mark Lawson, ali meni se čini da je (osim česte nedovršenosti i otvorenosti, koja se izgleda mnogima sviđa, iako se ponekad čini kao da autor ne zna do kraja što sa svim tim otvorenim ili naslućenim rukavcima, pitanjima i tajnama) prvenstvena nakana ovoga romana bilo vraćanje na „pozicije“ nedostignute Norveške šume, onaj fitzgeraldovski vapaj za izgubljenom mladošću i svim mogućnostima koje su nam nekoć pružale godine pred nama, koje smo manje ili više iskoristili ili prokockali, jer je „...to divno razdoblje našega života završilo i nikad se neće vratiti. Sve one čudesne mogućnosti koje su nam se tada pružale progutalo je vrijeme“, kako kaže Murakamijeva junakinja Sara iz svog finskoga egzila.

I jasno je da nam je zeleno svjetlo, opet, izmaknulo te da ga nikada nećemo doseći. I da je sve manje vremena da ga dosegnemo. A Tsukuru se pita: „Zašto ljudski životi moraju biti tako zamršeni?!“

Odgovor nam nije do kraja dala ni ova knjiga, ali nije važno, treba nastaviti čitati i stre-miti tome svjetlu, koje nam se, bar ponekad, čini nadohvat ruke.