JAKŠA FIAMENGO (1946. - 2018.): TONALITET DUŠE, INTONACIJA PODNEBLJA

TONALITET DUŠE, INTONACIJA PODNEBLJA

Moja priča nije vezana samo za književnost, iako jest vezana za literaturu, jer poezija – i narodna i umjetnička, novija – jest dijelom toga čime sam se pozabavio, a to je klapsko pjevanje u Dalmaciji. Ono je endem dalmatinskoga podneblja, nešto što je priznato u svijetu i svuda prihvaćeno, što ljudi vole, ali što se istovremeno pokušava izvitoperiti, što katkad prelazi u vulgarnost, u banalno i konzumersko...

„Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“, tako je znao reći, tko drugi nego Ljubo Stipišić Delmata, skladatelj, etnomuzikolog, osnivač i voditelj mnogih klapskih sastava, čovjek i maestro koji je znao šaptom, zatvorenih očiju, zagledan u dubinu sebe kao i u dubinu vremena, profetski impostirati svoje kazivanje o klapskoj pjesmi kao o nečemu što nije samo pitanje Dalmacije kao izvornoga toposa, već ima i planetarne dimenzije, dosege koji su taj prostor, osobito onaj duhovni, znali produžiti izvan njezinih fizičkih i povijesnih granica budući da se pjeva posvud, i preko Atlantika, i preko Pacifika, gdje god detektira našijence – „Dalmoše“.

Kao digresija na pamet mi pada to kako bi o našem Delmati, koji je bio istinski putnik u iskone, ne samo kroz prostor već i kroz vrijeme, trebalo više govoriti nego što se to čini; toliko je toga zapisao iz pučke tradicije, toliko toga približio i pjevačima i publici, toliko toga harmonizirao i obradio, saslušao od pučkih kazivača i zapisao... Ukratko, riječ je o vrsnome znalcu ne samo klapskoga pjevanja već i staroga nam govora, baveći se arheologijom domaće riječi i rekonstrukcijom leksika, nažalost je i Delmata prerano preminuli profet jasna pogleda u budućnost.

Klapska pjesma po sebi, u najboljim svojim izdanjima, jest put u iskone, u samu srž vremena, u autentiku pučkoga vremena, njegove signale, sve ono što nam u nasljeđe ostaviše naši stari, a današnje klape iskušavaju tu ljepotu i trajnost, uspoređujući ih s recentnim duhom vremena, koje nažalost nema baš dovoljno sluha za te i druge baš-tinske proplamsaje koji su nas održali na uzmorskom zavičajnom tlu, na materinskom jeziku i u domaćemu mentalitetu. Zovimo to kako hoćemo, nazovimo to usmenim kazivanjem u regionalnom opsegu, ali ne zaboravimo to da se on uvijek mjeri ili bi se, ma koliko bio spontan, trebao mjeriti univerzalnim kriterijima. Ta pjesma nije oduvijek, ali se ljudi nje u svakoj tradiciji sjećaju i prihvaćaju je.

Klapska pjesma zapravo nije povratak regionalizmu, ona zapravo uvijek traje, nema se kamo vratiti, ona je tu bila, ona je tu ostala i može se samo širiti okolo; svojevrsna je glasnogovornica svojih ljudi, očituje narav regionalizma, ali nastoji imati univerzalne dosege, biti lokalni primjer onoga što je svojstveno drugim sredinama, na drugi način. Budući da je riječ o svojevrsnom glazbenom naratoru pučke provenijencije, produktu određenog toposa, hodu kroz vrijeme, o riječima s izvora, glasu matere..., kreće iz vlastita dvorišta, gradi svoj svijet od najfinijih zavičajnih prediva, iz događaja, doživljaja, neposrednih iskustava, bilo da su kolektivna ili pojedinačna, ima boju prvoga ozračja, prvih slika, prvih riječi, prvoga govora i zaključaka, dakako. Ona nužno polazi iz najbližeg, pa zvali to regionalizmom ili jezikom zavičaja i djetinjstva. Djetinjstvo i jest vremenska protega zavičaja, a zavičaj jest prostorna protega djetinjstva, i nije riječ ni o kakvom pasatizmu niti o imitaciji nečega što pripada isključivo prošlosti, već o kon-tinuitetu, neprekidnom lancu življenja, glazbenom svjedočenju života i čovjeka, pot-vrđujući da je čovjek čovjeku najveća istina i najveća tajna. Dakako, znalo se poslije reći i ono – homo homini lupus, što je tijekom povijesti, nažalost, potvrđeno više puta.

Mnogi, zadivljeni veličanstvenošću ostvarenog ljudskog bića, drže da je čovjek zapravo najveće čudo na svijetu, pa tako zapisuje i veliki naš pjesnik Jure Kaštelan, Poljičanin, rođen u Zakučcu, zavičaju našega sveca Leopolda Mandića, seocu koje samo raspjevana i šumna Cetina odjeljuje od Omiša, svojevrsne metropole klapskoga pjevanja. A što je čovjek bez riječi, koja nije samo sredstvo komuniciranja, već i subjekt svake osobnosti, osobito ako je pjevana? Jerbo, prisjetimo se, zar nije po kršćanskome nauku razgovor s Bogom kroz glazbu najugodniji, što je valjda naš predak znao? Zar nije pjesma nešto najplemenitije, ono što kantaduri osluškuju da bi proslijedili dalje? Zapravo, zar nije svaka priča o klapama zapravo priča o vremenu, zar nije ono u klapi poput prvoga tenora ili prvoga soprana koji vodi pjesmu? Kako bilo, ta nas pjesma i danas prati kroz cijeli život, od onih prvih osjećaja sebe i svijeta oko nas, od prvih zvukova koji su do nas, dok smo još bili u kolijevci, dopirali iz kȁla i kaleta, tako da smo je ćutili po onoj iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika, kako glasi amblematski stih prerano preminulog pjesnika Tonča Petrasova Marovića.

Nema toga što i danas ne pokriva ta naša dobra drevna pisma i svi njezini današnji refleksi i nastavci, osobito oni koji poštuju autentičnost. Sve je ona već ispitala svojim kajdama. Ona je u pravom smislu riječi čuvar naše kolektivne memorije, sa svim poje-dinačnim sudbinama, običajima i događajima. U njoj su sačuvani svi odjeci života, svih naših koraka, govorā, rođenjā i smrtī, ljubavi i protivljenja, svakodnevlja i puntarstva, svečanosti..., ali i tiših akorda, radosti i tuga, sreće i boli, slojevite zvonkosti i pod-okničarske intime, ljubavnih uzdaha i gnjevnih izjava. Ona je glazbeni obrazac stvarnoga života, glas sa praga kuće i dvora, kalete i rive, pjace i konobe, skaline i sulara, onaj dio što dopire ispod volta i pod ponistrama, po kantunima i sa šetnica u primorskom i oto-čnom ozračju, pa i onom zagorskom. Zar nije njezin zvuk sveprisutan, zar ne dopire odasvuda, ali uvijek negdje u blizini mora, čak i kad ga se ne vidi, ali ga se osjeća kao živo biće, koje se čuje i u Zagori, uvijek u čakavskom idiomu, čak i kad ga se ne pjeva, kad se pjeva u nekome drugom govoru, ona je naprosto uvijek tu, raspjevana i modulirana, složno u fuziji, jedinstvena u terci koja odjekuje poput moćnoga govora, ona je pučki narator, kajdanka naših života jer, kao što znamo, govor kojim se služimo u Dalmaciji nije u svim sredinama isti, nije jedinstven; ona je otvorena knjiga za sve što imamo, što želimo ili bismo htjeli imati. U svakoj prilici ona je naš tumač i zagovornik, ukratko: bila grlena ili pjevana, a cappella bez pomoćnih glazbala..., ona je naš trajni razgovor, stvarni i metaforički glas preko vremena. Bila je to i ostala čak i onda kad se s muške tradicije prenijela i na ženske ili pak mješovite pjevačke skupine. Ona je, ukratko, tonalitet duše, intonancija podneblja... Tu njezinu visoku vrijednost prepoznao je i UNESCO, pa ju je 5. prosinca 2012. uvrstio u Svjetski popis nematerijalne kulturne baštine.

„Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“ – kao da još uvijek iznova čujemo našeg Maestra koji je u zavičaju cijele Dalmacije, pronalazeći stare zvuke i skladajući nove, kroz leksik u skladbama rekonstruirao život, upućujući klape i vodeći ih nemirnim morem terce, učio kantadure da klapsko pjevanje nije samo naš snažni baštinski signal iz dubina vremena, osebujnog toposa kakav je naš dalmatinski, već je i glazbeni endem podneblja s pogledom na more i s morem kao važnom činjenicom, subjektom života koji je tako bogat i slojevit da ga je nužno stalno opjevavati i tako stavljati u funkciju života. Iz tih razloga dalmatinska klapska pjesma, pisma, nije samo pučko pjevanje već i način života, sublimat naraštajā otočkih kantadura i crkvenih pjevača, s primjesama širega mediteranskog duha spletenog u glazbeni, najčešće a cappella, dakle isključivo voka-lima bez pratnje instrumenata, izričaj čija je terca proslavila Dalmaciju, i onu urbanu i onu ruralnu, onu otočku i onu priobalnu, ali i onu zagorsku u kojoj se, rečeno je, također štuje, osjeća i sluti more kao svojevrsna stvarna i upamćena, ali nadasve elementarna, eminentna mitska prisutnost, ukratko – naša zavičajna korjenika!

U toj pjesmi se baš i ne mora spomenuti more a da ga ipak čuješ i osjetiš, ne mora biti na čakavici a da te baš ona ne preplavi svojom gustoćom, ne mora govoriti o ljudima a da ih ipak ne čuješ u širokoj lepezi sudbina, pojedinačnih i skupnih, ne mora zaploviti i za-trubiti a da je ne osjetiš kao brod, povijesnu navu u koju je ukrcana cijela jedna povijest, ne mora te osupnuti zelenilom a da ne oćutiš klijanje njezinog sjemena i prispjeće njezinih plodova, da ti uprizori onu biblijsku ribu i onu udicu, vršu, mrežu, parangal, onu cvrkutavu pticu pjevačicu. Ona ne mora zazvoniti smijehom a da je ne čuješ u veselju, niti zaplakati a da ne čuješ njezin plač, i ne mora boljeti a da ne čuješ njezin urlik. Ona je visok zvonik, ne samo amblematski posrednik između ljudi i Boga, zemlje i neba, liturgije i pučkoga uličnog pravorijeka iz moćnih glasnica iskustvenih naratora, već i vješti obja-vitelj, glas koji prepoznajemo na svakome mjestu, ma gdje god se toga časa zatekli. Tako je već naraštajima, a tako je i danas kad se pjeva u krugu ili polukrugu, pod kakvim vol-tom ili balkonom, uz kantun pjace ili na rivi, u konobi, ili drugdje, u crkvi, na grobištima, u slavlju i u tuzi, što znači svuda i u svakoj prilici.

Dalmatinska pjesma, nastala negdje sredinom 19. stoljeća, zapravo je trajni savez kojim bivši i sadašnji klapaši, a valjda će to činiti i oni budući, sklapaju s precima. Njezino a cappella troglasje ili četveroglasje, u durskoj tonici u kojoj se osjeća i gregorijanski koral i pučko tradicionalno pjevanje, ali i mediteransko i zapadnoeuropsko melodijsko nas-ljeđe, i suvremeni domaći akcenti, a u kojem sudjeluje komorni vokalni korpus od pet do devet pjevača, nije drugo nego čuvar duhovnosti roda i identiteta, glasnogovornik mi-nulih stoljeća, i onih koji će nadoći, sve ono što su vjetrovi i mijene vremena učinili na ovom prostoru. U klapi sasvim sigurno, kao najstariji pjevač, pjeva i vrijeme, dakle svi oni koji su pjevali i koji će to tek činiti, a koje u zagrljaju terce vidimo na sceni, legitimni su predstavnici te velike i na različite načine raspjevane – grlene i potihe, glasne i pobo-žne, neobuzdane i suspregnute, javne i intimne, komorne i ljubavne i serenadne, zbor-ske i buntovne... – vokalne obitelji. Na sceni su, dakle, svi oni koji pjevaju, ali i svi oni koji su pjevali i koji će tek pjevati, a među njima najglasniji i najveći pjevač jest – vrijeme, koje je bilo potrebno da se pjesma ispjeva, izbrusi, zapiše, zapamti, nauči, pjeva, prenese... Nije to jednostavno, kako se možda čini. Ona najčešće potječe od anonimnih pjevača, anonimnih pjesnika, koji su se valjda ili zaboravili potpisati ili nije bio običaj da se pot-pisuju. Ali, dakako, za neke znamo koji su, njihovo autorstvo, osobito onih koji su se u najnovije vrijeme time bavili.

Doduše, neki će u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju, u pjesnikovoj oznaci „jedan pjeva, a drugi niže drži“ („jedan niže daržeć, drugi više pojuć...“), prepoznati klap-sku tercu; Arsen Dedić pak u „klapskoj ispovijesti“ nalazi tloris našega zavičaja, topo-grafiju djetinjstva, izvor nade... Kako bi bilo, kad ne bi bilo tako? Mnogi su se pjesnici, dakle, okušali... Recimo, Drago Ivanišević, nije se iskušao, nego su njega zapravo uzimali kao polazište da bi napravili skladbu, tako su nastale mnoge lijepe pjesme, od Sudamje do mnogih drugih, a njegovo ime nosi nagrada za tekst na omiškom Festivalu dalma-tinskih klapa, koji je ove godine (2016., op. ur.) proslavio 50. obljetnicu svoga postojanja.

Kako bilo, klapa je krug i njoj gotovo da i ne treba publika, tek možda poneki osvijetljen prozor iznad nje, gdje će se neka sjena eventualno pomaknuti i tako jedva primjetno odati i staviti do znanja da je naćulila uši, budući da je ta pjesma umilna podokničarska, ali možda i neka druga, ljuvena ili manje ljuvena, zacijelo njoj upućena i posvećena. U posljednjih pola stoljeća središte toga kruga je u Omišu, gdje se on iz festivalskih razloga, pod reflektorima i pred mikrofonima i televizijskim kamerama transformira u polukrug, a sve drugo ostaje isto. Omiška pjaca od prvoga festivala, 1967. godine, mjera je toga pjeva i tko na njoj osvoji odličja stručnjaka ili publike – a što je publika nego najveći stručnjak?! – upisao se u vječnost pjesme.

(Tekst Fiamengova nastupa na 14. Pulskim danima eseja, „Hrvatski književni regiona-lizam – nekoć i danas“, Klub hrvatskih književnika „Dr. Ljubica Ivezić“, 15. listopada 2016. Neobjavljeno i neautorizirano. Istaknutu fotografiju na ulaznoj/početnoj stranici snimio Marin Aničić. Op. ur.)