Željka Lovrenčić: VRIJEDNO DJELO NEOBIČNE UNUTARNJE DINAMIKE / Pedro Shimose

VRIJEDNO DJELO NEOBIČNE UNUTARNJE DINAMIKE
PEDRO SHIMOSE: MAKIJAVELISTIČKA PROMIŠLJANJA, Ex libris, Zagreb, 2017., 158 str. Prijevod djela: Reflexiones maquiavélicas. Sa španjolskoga preveo: Boris Maruna.
Na širokome i (ne samo) književno vrlo bogatome području Latinske Amerike djeluje puno značajnih i iznimno kvalitetnih autora o kojima se u nas malo zna. Jer nije samo teško pratiti tu veliku produkciju nego i, vodeći računa o komercijalnosti i isplativosti, odlučiti se objaviti prijevod djela nekoga od mnogobrojnih književnika. Zbog toga treba pozdraviti odluku nakladničke kuće Ex libris da objelodani djelo Pedra Shimosea Makijavelistička promišljanja, čiji je autor jedan od najznačajnijih suvremenih bolivijskih književnika sa stalnom adresom u Madridu. Ovaj prijevod Borisa Marune ujedno je prvi prepjev cjelovite pjesničke zbirke toga istaknutog autora na hrvatski jezik. Urednik je ovoga posebnog izdanja Ivica Matičević.
Pedro Shimose Kawamura (Riberalta, 1940.) pjesnik je, pripovjedač, esejist i skladatelj. Roditelji su mu japanskoga podrijetla. Inače, Japanci, ekonomski imigranti, počeli su u Peru i Boliviju dolaziti početkom prošloga stoljeća. Radili su uglavnom na plantažama kaučukovca, u rudnicima i na izgradnji željezničke mreže. Shimose je studirao pravo, novinarstvo i književnost u La Pazu, Lilleu i Madridu, gdje živi od 1971. godine, nakon vojnoga udara te političke i vojne nestabilnosti u Boliviji.
Shimose je također uspješan crtač i skladatelj popularne glazbe. Prije odlaska u Madrid, bio je novinar u dnevniku Presencia te profesor književnosti na Sveučilištu San Andrés u La Pazu. Objavio je desetak zbirki poezije, knjigu kratkih proza, a studijski se bavio proučavanjem povijesti latinskoameričke književnosti. Za književni je rad u domovini dobio najveća priznanja. Dopisni je član bolivijske Akademije jezika. Djela su mu prevedena na sve važnije svjetske jezike (engleski, njemački, francuski, ruski, arapski... te turski, itd.).
U bolivijskoj se književnosti ističe posebnom vezanošću uz tradiciju te zemlje i unošenjem tematike društvene stvarnosti, tradicionalnih vrijednosti i kulture svoga naroda u poeziju. Tom se temom počeo baviti još u doba objavljivanja zbirke Triludio en el exilio (1961.). U vrijeme vojne diktature u Boliviji (pedesetih i šezdesetih godina 20. st.), zajedno s drugim autorima, među kojima se ističu poznati književnici Marcelo Quirogo Santa Cruz i Néstor Taboada Terán, pisanjem se borio protiv takvoga političkog stanja.
Nije čudno to što se Shimose odlučio napisati knjigu u kojoj kritizira društveno uređenje i aktualno političko stanje u poprilično napaćenoj zemlji, ali svakako je zanimljivo to da je čitavu zbirku posvetio Niccolòu Machiavelliju. Upravo mu je on poslužio kao „paravan“ za vlastita razmišljanja i oštre kritike političkoga i gospodarskoga stanja u državi. Kao simbol osobe koja ima savršen nadzor nad svime, smatrajući da cilj uvijek opravdava sredstvo, Machiavelli je imao zanimljiv životopis. Poznato je da je 1498. stupio u službu firentinske republike kao tajnik za unutarnje i vanjske poslove i rat. Godine 1512., nakon uspješne karijere i ponovnog dolaska na vlast Medicijevih, otpušten je, zatvoren i mučen. Potom se posvećuje isključivo književnosti. Proslavilo ga je briljantno djelo Vladar koje, naizgled, govori o potrebi za čvrstom i apsolutnom monarhijom. No, zapravo, savjetima vladaru (Il principe), koji osniva novu državu, Machiavelli postavlja temelje tzv. građanske vladavine. Smatra da je ključ opstojnosti nečije vladavine u oslanjanju na puk i njegovu potporu.
Slične stavove dijeli Shimose u svojoj formalno i strukturno gotovo savršenoj pjesničkoj zbirci naslovljenoj Makijavelistička promišljanja, koja je prvo izdanje doživjela 1980. godine. No, ni struktura ni forma ovoga djela ne privlače pozornost čitatelja u mjeri u kojoj to čini polemička osoba poput Machiavellija. Upravo potonji izaziva čitateljevu znatiželju i začuđenost potičući ga da zaviri među stranice Shimoseove zbirke.
I doista, ova knjiga „prati“ život i rad poznatoga Firentinca, slijedeći usto i pjesnikov životopis. Machiavelli, pjesnikov „alter-ego“, Shimoseu omogućuje to da opisujući život talijanskoga književnika i političara zapravo govori o svome životu, da iznese vlastite kritike postojećega stanja u svojoj zemlji i obračuna se s režimom, slobodno se posvećujući vlastitim razmišljanjima. Shimose tako danas čini isto što i književnici koji su nekada pribjegavali fantastici kako bi mogli izraziti svoje „neprimjerene“ stavove. Kako bi ipak objavio kritiku suvremenoga doba i trenutačne bolivijske zbilje, autor poseže za likom kojega se smatra iskonskim predstavnikom renesanse.
U ovoj se pjesničkoj zbirci, dakle, isprepliću osobna iskustva Pedra Shimosea i Machiavellijev životopis; autor „zamišlja“ da je Machiavelli te, opisujući stanja duše velikoga Talijana, kroz razmišljanja o politici, filozofiji i stvarnosti koja ga okružuje, poručuje što stvarno misli o nacionalnoj svijesti i životu u kaotičnom društvu; pribjegava ironiji i sarkazmu kako bi izrazio buntovništvo i pesimizam. U pjesnikovoj smionoj ideologiji Niccolò Machiavelli središnji je lik, a dramatični monolog povijesne ličnosti način je da suvremenik iznese svoje stavove.
Knjiga počinje pjesmom Uvod u stvar u kojoj autor ironično govori o sudbini knjige koja će biti tiskana u 500 primjeraka, od kojih će 50 darovati, pet će možda biti pročitano, a samo jedan primjerak bit će shvaćen. Zaključna ustvrda glasi: vrijedi truda. Kad pak govori o Višeznačnosti teksta kroz pet čitanja, pjesnik poručuje kako je Machiavelli, između ostaloga, pisao o onome što ljudi / rade a ne o onome što bi trebali / raditi ili je, pak, hinio da podučava kraljeve, ali je u zbilji podučio narod sjajnoj lekciji. Već na početku čitatelj se suočava s dramatičnim monologom i književnim teorijama koje ga objašnjavaju. Kasnije pristupa(mo) čitanju koje je nalik slušanju nekoga glazbenog djela te postajemo svjesni činjenice kako je upravo Shimose, zamišljajući i objašnjavajući sve moguće tematske varijacije, onaj koji pozorno slijedi Machiavellijeve misli.
U uvodnu dijelu životopisa poznatog političara, naslovljenom Firentinska kronika, u prvome stihu kaže: Odrastao je među bodežima i otrovima. / (S prozora su se / njihali obješeni)... Slijedi poglavlje Čovjek zvan Machiavelli u kojemu naglašava: Nije mu bila dana / milost ljepote. Zatim ide opis Machiavellijeva odnosa sa ženama, citati iz njegovih djela o državi, posveta nezahvalnome vojvodi (Lorenzu di Pieru de Mediciju), koji se nije udostojao pročitati čak ni posvetu u knjizi Vladar, koju mu je Machiavelli darovao.
U Pjesmi optimista ističe se tvrdnja da čovjek / nije ni dobar ni zao. / Čovjek je vuk. Kad piše o gubitku nasljedstva, Machiavelli, primjerice, tvrdi da ljudi brže zaborave očevu / smrt nego gubitak svoga / nasljedstva.
U djelu u kojemu se, nakon citata iz Machiavellijeva Vladara, nižu pjesnikove misli, spominje niz suvremenikā autora Vladara: Sandra di Piero, Piero Sorderini, Giuliano Medici, Castruccio Castracani, Marietta Corsini, Leonardo da Vinci... Iznoseći misli o čitanju i intertekstualnim vezama, autor je nadahnut i djelima Francisa Bacona, Spinoze, Rousseaua, Gramscija i Merleau-Pontyja.
Na kraju knjige, u dijelu naslovljenom Testament (Prva verzija), Machiavelli „kaže“: Ne želim posmrtne počasti od onih koji su me klevetali. / Ova zemlja koja me nije voljela, / a koju sam ipak volio, / nanijela mi je mnogo štete. U tim stihovima možemo prepoznati Shimosea koji je formom, intertekstualnošću i unutarnjim glasovima koji se ponavljaju uspio stvoriti neobično i vrijedno, iako vrlo hermetično, djelo čiju dinamiku čitatelj treba pozorno pratiti kako bi uspio povezati te shvatiti opseg i dubinu iznesenih (za)misli.
Riječ je, dakle, o zahtjevnu štivu koje pruža niz mogućnosti zamišljanja (promišljanja) i interpretacija te je zbog toga na poseban način još privlačnije. Možda je upravo ova knjiga najprikladnija za to da Pedro Shimose, slavljen i poštovan ne samo na španjolskome govornom području nego u čitavu svijetu, širom otvorenih vrata konačno uđe u hrvatsku književnu zbilju i doživi zasluženu recepciju. Na tomu posebna zahvala kako nakladniku tako i velikome našem suvremenu pjesniku, u ovome slučaju prevoditelju, Borisu Maruni (1940. – 2007.).
(Željka Lovrenčić © IO DHK)