Franjo Nagulov: MAJA U ZEMLJI ČUDESA / Maja Urban

MAJA U ZEMLJI ČUDESA

 MAJA URBAN: KIP SLOBODE, Fraktura, Zaprešić, 2018., 135 str.

Maja Urban (Osijek, 1985.) ne spada među „razvikanije“ autorice i autore mlađega na-raštaja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Utoliko se o njezinom pjesničkom radu do sada nije pisalo u mjeri u kojoj bi, s obzirom na postignutu razinu, možda trebalo činiti. O ovogodišnjem ukoričenju (autoričinoj drugoj zbirci poezije), primjerice, do sada sam nabasao tek na osvrt Ivane Đerđ-Dunđerović objavljen u „Arteistu“; daleko od toga da joj knjige smatram „remek-djelima“, ali to je ipak donekle čudno (što, proniknemo li u nerijetko „narudžbenički“ karakter književne kritike, možda i ne bi trebalo biti).

Naime, prvijenac naslovljen Urbane nagrađen je kao neobjavljen rukopis nagradom „Zdravko Pucak“ 2014. godine, a po ukoričenju i drugom nagradom Pjesničkih susreta u Drenovcima 2015. (za najbolju knjigu pjesama objavljenu između dvaju Susreta). Istim je priznanjem ovjenčana i ove godine za svoj drugi naslov koji je predmetom ovoga ogleda.

Maja Urban medijski je prepoznatljiva prvenstveno (da ne kažem isključivo) s obzirom na uspješno bavljenje triatlonom (donedavnom je nositeljicom nacionalnoga rekorda), a usto idu priče koje intrigiraju, ali i skreću recepcijski fokus s književnoga rada na posve neknjiževni kontekst. Na tom je tragu i često prepričavan događaj iz 2015. kada je pjesnikinja iz Osijeka po nagradu u Drenovce došla biciklom. Onima koji ne poznaju istočnoslavonski prostor, to možda ne predstavlja podatak čuđenja vrijedan. No, ako na-pišem da je posrijedi, prema slobodnoj procjeni, najmanje stotinu i deset kilometara u jednom te još toliko u drugom smjeru, postaje zanimljivo, zar ne? To je Maja – sjajna sportašica koja piše, ali i sjajna pjesnikinja koja se bavi sportom.

Zbirku Kip slobode uredio je Majin sugrađanih, značajno ime suvremenoga hrvatskog pjesništva, Delimir Rešicki. Rukopis je to jednostavnoga koncepcijskog ustroja podijeljen u tri cjeline (35 + 29 + 1) koje, dakle, sadrže šezdeset i pet pjesama. Elementi semantičke razlikovnosti cjelina postoje, ali nisu odveć jasni, tako da je pitanje ustroja donekle pro-blematično, što, međutim, znatnije ne utječe ne ukupan pozitivan dojam ni po više-strukom čitanju. Valja naglasiti kako su za naslove pjesama iskorišteni (pretežito opisni) pridjevi kojima je pobliže odrediti (ne uvijek te ne posve jasno) ženski subjekt koji ćemo, na tragu autoričine smjelosti, nazvati subjekticom (osim u slučajevima kada to doista nije moguće). K tomu dodajem i gotovo potpun izostanak interpunkcije uz razmjerno nepoštivanje pravopisne norme, no uz solidno uvažavanje jezičnih zakonitosti (gra-matičke „dogme“ jezika). Tekstovi su monostrofičnoga ustroja.

Prva je cjelina, naslovljena Slobode, otvorena tekstom Nespašena koji posve lako mo-žemo čitati kao preispitivanje identiteta kroz negacijsku prizmu subjektičina odnosa prema materinskome jeziku: majo / nemoj se vezati / za prokleti / materinji jezik / zaboravi ga što prije / pisat ćeš na drugom i trećem / naći će se adekvatniji / koji ti bolje stoji / koji ti paše. Rukopis prepoznatljivoga stilskog opuštenjaštva i pričljivosti, uz nerijetka posezanja za vulgarizmima, jasno (koliko je to uopće moguće) koketira sa stvarnosnom poetikom čemu kao primjer ističem tekst naslovljen Ispričana, uz dodatak kako iz subjektičina monologa proizlazi posredno autoričino iskustvo spomenute posvećenosti sportu što, naposljetku, eksplicitnije do izražaja dolazi u tekstu na-slovljenom Sportska. Subjektica se, dakle, učestalo obraća sebi samoj – što uz ironijski odmak, što uz samoprijekor kao, primjerice, u gotovo pokajničkoj lamentaciji na-slovljenoj Kriva. U tom primjeru razvojna linija iskaza na mahove nejasnom čini poziciju adresata, dok je između pojmova subjektica i adresantica moguće uspostaviti se-mantičku istovjetnost. Iz navedenoga, što je u knjizi učestalo, primjetan je manje ili više postojan kontinuitet rodnoga transponiranja subjekta/subjektice građanski hrabre li-terarne smjelosti.

Tekstovi poput onoga naslovljenog Plodna sugeriraju makar epizodno posezanje za me-todom tzv. automatskoga pisanja. Tekst je to intrigantan i zbog inverzije, ovdje čak ne rodnih već spolnih, uloga o čemu svjedoči uvodna (sada subjektova, a ne subjektičina, jezično ne posve „korektna“) jadikovka: što ako si opet trudan / sanjao si da te mama vodi kod ginekologa / što ako su nestanak novčanika i trudnoća / kozmički povezani. Završnica teksta nudi potpunu identitetsku diverziju: ne paničari / ni kad ti nestane / novčanik / s friškom osobnom / i kompletnim dokumentima / upravo si pročitao / knjigu poezije / koja nije tvoja / hoćeš / svoju knjigu. U ironijski (pre)naglašenu tekstu Bijela subjektica se pozicionira u obnašateljicu normom predviđenih uloga, transfi-gurirajući se u objekticu: ni alkoholom se nisam dala / udobrovoljiti / pustila sam ih / da me utope u bijelom / nije mi bilo u planu biti / lijepa / ni sretna. Tekst Falusoidna potresan je komentar rodno uvjetovanoga nasilja: možda je to moje / napipavanje gra-nica / bez koliko ću zubi / ovaj put ostati. Tekst Blažena možemo uzeti u obzir kao subjektičin pokušaj tumačenja samoće kao željenoga psihofizičkog stanja nedostatne trajnosti.

U pjesmi Wagnerovska primjetno je sarkastično preispitivanje hedonističkih nava-da zbog socijalno uvjetovanih ograničenja. Pritom su razvidna rodno-identitetska kli-zanja subjektice/subjekta: i ožujsko i karlovačko / po istoj cijeni / pa neću valjda domaće / i još putem asfaltnim / jedno iz boce / ekstra draj / koji kurac. Tekst Debilna stilski je obilježen koketiranjem s estetikom ružnoga pri čemu je ovaj put uloga objekta namijenjena muškoj strani, uz nimalo slučajnu smještenost dionika razvojne sadržajno-semantičke niti u provinciju koju subjektica ravnodušno ocjenjuje kao zabit. U tekstu Kvadratna primjetno je naglašeno ironiziranje navijačke supkulture koja nerijetko po-prima obrise masovne histerije te konzumersko-pseudonacionalističkoga ludila: kocka-sta rulja / zavijena u kockice / gdje je granica neukusa / profil ljudi / koji si na re-trovizore / navlači kockaste kurtone / i zastavice. Eksplicitan komentar poratne pa-radigme domoljublja nalazim u tekstu Autohtona iz kojega izdvajam: krunice na re-trovizorima / zveckaju / kad kažeš / hrvatica / sono kroata / si, sono kroata / horvat vađok / ajm kroješn / ajm from kroejša / horvatorsagbol jotem / vengo di kroacia / a kad ne dolaziš / ni od kud / kad si u njoj / toj hrvatskoj / lokativ. Parodiranje opće-društvene nepismenosti pritom se očituje primjenom fonetskoga načela pri posezanju za komunikacijskim obrascima iz stranih jezika.

Seoska je tekst kojim je naznačen društveni položaj intelektualke u provincijskoj sredini. Ujedno je i autobiografsko-nihilistički „mig“ dokazane trkačice koja, udovoljavajući ob-zoru očekivanja sredine, više nema (ili ga ima sve manje) vremena za trčanje. Predzavršni fragment navedenoga primjera jedan je od kvalitativno najuspjelijih trenutaka rukopisa: seoska učiteljica sunča / svoje sisuljke / da dobiju boju života / seoska učiteljica se ide bućnut / vremena za trčanje / i tako nema. Interpunkcijski minimum kao autorski svjestan postupak potvrđen je negacijskim zaključkom pjesme Trenutačna; ističem: ne znam kako trčati brže / u krugovima / kao što ne znam / kud su pobjegle interpunkcije. Tekst Pupčana žestoko je prokazivanje egzistencijalno uvjetovane društvene pasivnosti te gotovo metastaze nepotizma: zato se službenik treba učlaniti / u sindikat / da zaštiti svoj kukavičluk / i anemične sposobnosti / trebaš biti zahvalan / ako radiš u centru univerzuma. Iskaz sumnje u neplanski demografski egzodus subjektičina zavičajnog prostora ostvaren je tekstom Retorička, uz posezanje za kontaminacijskim vulgarizmom kao iznimno djelotvornim i učinkovitim stilskim pojačivačem. Tekst, čini se, valja čitati i kao preispitivanje smislenosti postojećega „permanentno reformirajućeg“ obrazovnoga sustava: na baušteli će i tako biti / sami zemljaci / pametniji od tebe / njima nije trebala diploma / i nekoliko godina kurcodrkanja / da dođete na isto mjesto.

Željezna je pjesma u kojoj na primjeru triatlonskoga natjecanja, čija nagrada nosi naziv Ironman, subjektica pokazuje rodno-spolnu neravnopravnost, čemu se, bez čekanja i ičije solidarnosti, odlučuje na svoj način suprotstaviti. Položaj žene/subjektice hipersenzibilno se razmatra i na primjeru materijala vrednovanja njenih postignuća u tekstu Otrovna; citiram: moja antireklama je skuplja / od tuđe reklame / novčićima ne-nagrađeni pobjednik / femininum / rasipa otrov, pa žuč, / otrov, žuč, pa otrov. Linearna priroda bića subjektice (ili subjekta) približena je nizanjem sjećanja u melankoličnom tekstu Kronološka. Pjesma naslovljena Bakina, pak, podvlači emocionalno neostvaren odnos oca i kćeri, a pažnje je osobito vrijedna infantilna završnica: za to vrijeme sam mogla / ići trčati / mislim si / jedino zajedničko / nam je moja baka / koja je / nekim slučajem / tvoja mama. Građanski hrabro te artistički drsko ironiziranje tajkunizirane zemlje, datirano 22. 2. 2015., nalazimo u pjesmi Todorićeva, dok u tekstu Nepismena pratimo rezignirano preispitivanje praktične semantike pismenosti.

Druga cjelina naslovljena Kip započinje tekstom Ambasadorska u kojemu statična sub-jektica donosi odluku o tomu da vlastitim hedonističkim prohtjevima udovolji u sredini u kojoj obitava vodeći se, uz ostalo, cjenovnim „rangom“ zadovoljenja tih prohtjeva. Tekst Sretna refleks je potrage za zadovoljstvom kroz (neuspio) pokušaj surogatizacije stvarnosti: jedno drugo / ili oboje / u portugalu / lucprdama / dovoljno / kao na-dopuna / za sreću. Subjektičino dvorazinsko bježanje, izmještenošću iz vlastite startne pozicije, u tekstu Kombinirana ostvaruje se premještanjem na otok smješten „sjeverno od sjećanja“ na kojemu ona, kako piše, kombinira hvarski polumaratončić. Estetski je učinkovito anaforičko gomilanje primjetno u pjesmi Bolesnička; ističem: čekala bih ga / da se probudi / da opet kasni / da mu skuham kavu / da mu heljda ispada iz usta / dok jede / da se rukodržimo / da trčimo / da reži na mene / da se bicikliramo / da me tuče. Tekst Pariška duhovita je minijatura osobito izraženoga kvalitativnog potencijala: ako je knifer rođen / u osijeku / kakve su mi šanse / da umrem / u parizu?

Pjesma naslovljena Važna demistifikacija je društvenoga statusa sukladna pojedinčevoj djelatnosti. Propitkivanje (svjetonazorskih) načela uvjetovanih pozerstvom sadržajno-semantičkom je osnovicom teksta Ignorirana, čija završnica osobito uznemiruje. Plani-rana je, pak, svojevrsni tekst-kronometar, stilski minimalistički zapis informativnoga karaktera kao refleks subjektova/subjektičina trenažnoga procesa. Na istome tragu valja čitati pjesmu Ostvarena. U pjesmi Ginekološka subjektica neuljepšanom ekspresivnošću determinira roditeljstvo kao preduvjet za ispunjenje ženine rodno uvjetovane uloge. Subjektica tako u čekaonici ginekološke ordinacije promatra druge žene (uglavnom trudnice) te „prisnažuje“: one uvjerene / da se žele razmnožiti / ili su ih drugi / uvjerili / da je to prirodno / da to treba / rađati Hrvate / upisati ih na vjeronauk / voditi ih na / klavir trubu / trombon violončelo / violinu frulu / flautu ples karate. Pjesma je Klasična šaljiv komentar dualističkoga načela postojanja, a tekst Literarna ističe iskustvo literarnosti/poezije kao neuvjerljive zamjene za neostvarivu egzistencijalnu stabilnost: partijski sekretar / ravnatelj (škole) / porukom / daje do znanja / da više neće trebati / tvoje usluge / unatoč susretanju i pozdravljanju / u školi / a ti se osjećaš ponosno / literarno.

U tekstu Rastavljena primjetan je zazor od makar i pretpostavljene dvojine. Tekst Majka, pak, ginsbergovsko je obraćanje subjektice sebi samoj oprimjereno neuspjelim spojem s momkom čiji su se planovi nenadano poremetili. Zahvaljujući stilski potentnoj anafori, završnica je teksta osobito upadljiva: koncert je otkazan / ni novce nisi uspjela / po-trošiti / jer ne idete na pizzu / s pršutom i rikolom / vozi te kući / i ne vadiš bicikl / i ne zoveš nikoga / i ne odlaziš u grad / te prohladne večeri / petog mjeseca. Pjesma Koncertna lucidan je komentar konzumiranja tzv. besplatne kulture, što je uvelike svoj-stveno „palanaštvu“ duha te, posljedično, malograđanštini.

Treća je cjelina Kip slobode sa zaključnim tekstom Slobodna, gdje subjektica ustvrđuje kako bi prihvaćanjem rodno uvjetovanih pravila igre nedvojbeno isprovocirala vlastiti egzistencijalni progres, čemu se pak suprotstavlja, makar neuvjerljivo, pristajanjem uz oponirajuće, kvazislobodarsko pozerstvo: znam taj pogled / (sigurno) bi mi bilo lakše / u životu / da imam auto / cipelice / haljinice / i naušnice / da se fino našminkam / da imam glupe prijateljice / i da pijem glupe kavice (…) da ne pišem / glupi dnevnik / s glupim farbama / glupom lijevom rukom / da mi soba nije arhetip kaosa / i tako dalje / ja sam / kip / slobode.

Zaključno: novo ukoričenje Maje Urban rukopis je koji bi, vjerujem, mnogi teoretičari književnosti ocijenili poetički stvarnosnim. Pristajem uz tu mogućnost, to sam jasno naznačio i u uvodu, ali uz djelomičnu suzdržanost stoga što ponekad nisam načistu po čemu bismo to neku poetiku mogli odrediti stvarnosnom (i u toj dvojbi, znam, nipošto nisam usamljen). Kako bih znao ima li stvarnosna poetika još što ponuditi ili ne, morao bih biti apsolutno siguran u značenje navedene sintagme. Stoga ocjenu o tome pre-puštam mudrijima. Jednako kao i o možebitnom feminističkom pedigreu ove zbirke, čemu autorica inače nije sklona, a za što bih, pak, riječ prepustio teoretičarima femi-nizma, grozeći se pritom beskrupuloznih stručnjaka opće prakse kojima nije problem prigodničarski (pr)ocijeniti što je god u određenom trenutku potrebno.

Ono što, međutim, sa sigurnošću mogu potvrditi i naglasiti jest autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti.

Zbog svega navedenog smatram da zbirku Kip slobode Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čita-teljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.