NAGRADA „FRAN GALOVIĆ" MONIKI HERCEG ZA ZBIRKU PJESAMA „POČETNE KOORDINATE"

Obrazloženje dodjele Nagrade „FRAN GALOVIĆ“ 2018.

Na ovogodišnji natječaj za Nagradu Fran Galović za najbolju knjigu na temu zavičaja i/ili identiteta pristiglo je rekordnih 66 knjiga. Gotovo identičnom rečenicom započeo sam i prošlogodišnje obrazloženje, što znači da iz godine u godinu rušimo rekord u broju pri-javljenih naslova, a što pak valjda znači da nagrada dobiva na značenju i da su, ponovno ponavljam iz prošle godine, tematski okviri natječaja jednako aktualni danas kao i prije stotinjak godina kada ih je u besmrtnim stihovima, prozi i dramama tematizirao naš Fran, čije ime nagrada ponosno nosi.

Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade, koje je djelovalo u sastavu: Željka Lovren-čić, Matija Ivačić i Mario Kolar (predsjednik), odabralo je prvo deset finalista. Mislim kako je red da ih se u ovoj prilici ponovno spomene jer se odreda radi o odličnim djelima. Abecednim slijedom to su: Božica Brkan: Život večni, Monika Herceg: Početne koordinate, Tanja Mravak: Naša žena, Franjo Nagulov: Obnovljivi izvor energije, Denis Peričić: Tijelo od snova, Mile Stojić: Himna poraženih, Drago Štambuk: Theurgia, Marina Šur Puhlovski: Divljakuša, Milko Valent: Otvorena rosa i Irena Vrkljan: Pjesme, nepjesme. Među ostalim, primjetljivo je da ove godine – nakon dužeg razdoblja – dominira poezija, odnosno da je – nakon duljeg vremena njegove dominacije – prisutan samo jedan roman, dok, s druge strane, autori ponovno potječu iz svih dijelova Hrvatske te zavičaj i/ili identitet tematiziraju na različite načine.

Kao i tijekom nekoliko prošlih godina, o dobitniku nagrade glasovali su i čitatelji u knji-žnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Virju, Ludbregu te na Sveučilištu Sjever, a najviše glasova dobio je upravo jedini roman među finalistima – Divljakuša Marine Šur Puhlovski. No, koliko god poštivalo preferencije čitatelja, prosudbeno povjerenstvo ove godine ipak – i to prvi put – nije u potpunosti dijelilo njihovo mišljenje. Naime, jedno-glasnom odlukom povjerenstvo je povjerenje dalo zbirci poezije Početne koordinate Monike Herceg.

Riječ se o prvoj knjizi mlade pjesnikinje rođene u Sisku, sa životnom adresom u Zagrebu. Kao prvonagrađenu na natječaju Goranova proljeća za mlade pjesnike, knjigu je objavilo Studensko kulturno-umjetničko društvo „Ivan Goran Kovačić“ iz Zagreba, a urednik je Slađan Lipovec. Inače, osim spomenute nagrade Goran za mlade pjesnike, zbirka je do-bila i nagradu Kvirinovih pjesničkih susreta za mlade autore, a za nov poetski rukopis autorica je dobila i Nagradu Na vrh jezika za mlade pjesnike. Tako se ova Galovićeva na-grada pridružuje sada već nizu potpuno zasluženih nagrada ovom iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.

Na najbolji način svjedoči to sama zbirka Početne koordinate, koja se čita kao uzbudljiva priča o jednome zavičaju i jednoj obitelji. Naime, infantiliziran ženski subjekt u zbirci za-putio se „stazom prohodnom rijetkima“, kako sama nagovješćuje u uvodnoj pjesmi, sta-zom evociranja osoba i događa vlastitog djetinjstva, pa čak i vlastite pretpovijesti, što je vidljivo tematiziranjem sudbina prabaka i pradjedova, i to ne slučajno, nego zato što nji-hovo nasljeđe živi i danas, bilo u vidu „nasljednih osobina“ ili „nasljednih bolesti“, ili pak pojedinih, uglavnom iracionalnih vjerovanja zavičajne joj ruralne sredine („pamtimo da treba paziti na daždevnjake / oglušit ćemo ako ih nagazimo / pamtimo da zmije treba pustiti da prođu / ako nam prepriječe put / one gutaju stvorove lukavo“).

No, središnje su ličnosti njezine priče ipak neposredni pretci, otac i majka te djed i baka, kao i njezina braća, čije su živote često posjećivali nesreća, bolest i ludilo, ali i smrt, što je, unatoč tome što sve to promatra naizgled rezervirano i neutralno, pa i djetinje na-ivno, ipak ostavilo rane i na poetskoj komentatorici, koja u jednom trenutku mora za-ključiti: „trebalo nas je / podmazivati s više toplih riječi (...) i bilo je teško zarasti bez topline“ (zbližavanje sa zemljom). Nedostatak obiteljske „topline“, odnosno nemoguć-nost (emocionalnog) „zarastanja“, vjerojatno predstavlja pokretački mehanizam koji je generirao temeljnu sumornu atmosferu zbirke, koja se – unatoč tome što je podijeljena na četiri poglavlja korespondentna godišnjim dobima – doima kao da se cijela ustvari odvija ujesen, u nekom polumraku, poluhladnoći: „u našoj kući... / žive ljudi koji su umrli // proljeće nikada ne ulazi“ (plodnost). Motivi ostalih godišnjih doba tek povremeno nadiru u pojedinim pjesmama naizgled korigirajući taj temeljni osjećaj, pogotovo u opisima tipičnih poljskih radova i drugih običaja ruralne joj zavičajne sredine, zbog čega pak, kao i zbog četveročlane godišnjedobne strukture s uvodnom i završnom pjesmom, te zbog svojevrsnog zlogukog osjećaja smrti koji nadsvođuje gotovo sve, pa i one ozarenije motive u zbirci, ova zbirka povremeno podsjeća na samoga Galovića.

U svakom slučaju, Monika Herceg ovom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sa-držajno punokrvan te jezično i stilski raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onoga tradicionalnog, ruralnog, podarivši joj novo, cifrano ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području.

Uime Prosudbenoga povjerenstva: Mario Kolar, predsjednik

Koprivnica, 26. listopada 2018.