Livija Reškovac: GLAS NOVE, SUROVE I NJEŽNE, ŽENSKE POETIKE / Rumena Bužarovska

GLAS NOVE, SUROVE I NJEŽNE, ŽENSKE POETIKE

RUMENA BUŽAROVSKA: MOJ MUŽ, V.B.Z., Zagreb, 2016., 129 str. Naslov izvornika: Mojot suprug. Prijevod s makedonskoga: Ivica Baković.

Poželjela sam da mi je majka mrtva jer se onda ovo ne bi dogodilo. Gledala sam je kako ravnomjerno hrče otvorenih usta iz kojih se širio ustajali zadah koji je bazdio na ne-čistoću, na trulež. Gledala sam je i mrzila jer je živa i jer nikako ne umire i jer sam zbog nje ozlijedila Lile. Jer sam je zbog nje dovela na ovo mjesto koje zaudara na smrt.

Rumena Bužarovska (Skopje, 1981.) književno je ime već zapaženo na tzv. regionalnoj, ali i europskoj književnoj sceni. Osim znanstvenoga (studija Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču, 2013.) i prevoditeljskoga rada (L. Carroll, T. Capote, J. M. Coetzee, C. Bukowski i R. Gwyn), Bužarovska piše kratke priče, dosad objavljene u trima zbirkama: Žvrljotine (2007.), Osmica (2010.; hrvatsko izdanje, 2015., Algoritam, prijevod: Maja Mastnak Car) i Moj muž. Posljednja je nagrađena književnom nagradom „Edo Budiša“ za najbolju prozu u 2017. godini, a priče su joj prevedene i uvrštene u engleske, njemačke, hrvatske, bugarske, srpske te francuske antologije i časopise. Osobno sam je slušala i gledala na Festivalu europske kratke priče 2016. i mogu reći kako je njezina priča, od svih (vrlo dobrih) pripovjedača, na mene ostavila najsnažniji dojam.

Upravo je o tome riječ. Rumena Bužarovska glas je nove ženske poetike koja se u posljednje vrijeme javlja u suvremenoj (tzv. regionalnoj) poeziji i prozi. Ta poetika više nije feministička, ali ni feminilna, ili, pak, zahvaća i jedno i drugo; ona je snažna, ali i nježna, brutalna i senzibilna, no istodobno oštra i realna. Tu više nema mjesta pitanjima o dobrome pisanju, „ženskome pismu“ i sl.; sve te kategorije sada se nekako čine staromodnima jer književnice novih naraštaja pokazuju kako iznimno dobro i uspješno vladaju i književnim i znanstvenim diskursom.

Spominjući se tradicije najuspjelije i najbolje (npr. američke) kratke priče, njezine jezične ekonomije i stila pisanja, možemo reći kako je jedanaest priča zbirke Moj muž napisano upravo u tome duhu i ruhu. Pisane su „običnim“, nepreuzetnim jezikom, bez patetike, jasnim i upečatljivim rečenicama, eliptično i sažeto, „tvrdo“ i objektivno, a opet (crno)humorno i s velikom dozom ironije. U svakoj priči glavni je lik žena, uvijek udana, i njenim očima gledamo/vidimo niz muško-ženskih (bračni i obiteljski odnosi, preljubništvo, prijateljstvo), ali i žensko-ženskih relacija (roditeljstvo, prijateljstvo, ljubomora, obiteljski odnosi, poslovni odnosi) te spletove životnih okolnosti koje te odnose prožimaju.

Ovdje bezuvjetno treba izdvojiti priču Juha u kojoj je prikazana tuga i bol nakon nedavne muževe smrti i to kontrastom običnih, svakodnevnih sitnica, atmosferom i osjećajima glavnoga lika, bez imalo patetike i nabrajanja konotacijskih, „prežvakanih“ jezičnih i psiholoških veza (Ona izlazi s parkirališta i odlazi nekamo gdje će se smijati pokazujući svoje bijele zube, gdje će se hihotati, šaliti, nastaviti sa životom. Ulica je još uvijek obasjana svježim suncem dok Marija nestaje iz vidika i ubrzo onuda prolaze momak i djevojka. Drže se za ruke. Glasno se smiju. Djevojka ljubi momka u vrat. Iza njih ide dvoje tinejdžera. Govore glasno i nečemu se smiju. Svi su se razodjenuli. Sunce im sužava zjenice i ističe pjege na bijelim obrazima. Kako ih sve nije sram, pomišljam. Svijet nije stao, a Sveto je pod zemljom.; str. 14).

Bez obzira na to zadire li priča u tematiku odnosa moći u bračnoj vezi (Moj muž, pjesnik; Nektar), moguću ili pravu bračnu nevjeru (Preljubnik, Prazno gnijezdo, Čovjek od navike, Subota, šest popodne; Osmi mart), odnos pema djeci (Geni, Otac, Lile) ili smrt sup-ružnika (Juha), Bužarovska u svakoj priči izvrsno uspijeva dočarati atmosferu događaja, do potankosti psihološki isprofilirati likove i razornom iskrenosti predočiti nesavršen-stvo, slabost, ali i, s druge stane, ljudskost istih. Osim toga, ne zazire od tabu-tema (majke koje ne vole svoju djecu, kćeri koje ne vole svoje majke, usvojena djeca), niti od istinita prikazivanja onoga što se događa iza zatvorenih vrata tzv. „visokoga društva“ (preljubništvo, laži, spletke, nadriumjetnost/kič).

Neki među kritičarima (npr. Đoko Zdraveski) u pismu su ovih kratkih priča primijetili angažiranost kojom se otvaraju prostori mnogo dubljih društvenih problema: pod-ređenost žena u patrijarhalnom društvu (Ne, odgovorila sam, i nije me pitao koja mi je profesija – nikada me nije pitao takvo što. Srećom, jer ja i nemam profesiju, to ima moj muž.; str. 79), obiteljsko nasilje (Zatim je Genčo zaključao Nenada u spremište i ostavio ga da sjedi tamo dva sata.; str. 40), nacionalizam (Vjerovao je da svaki narod ima genetske karakteristike zbog kojih se ponaša na određen način. Čak je imao i teorije o tome kakve su žene u nekom narodu, a ponekad isto za muškarce [...] Ali najružnije je govorio o Grcima i Albancima, Šiptarima.; str. 39), kič-umjetnost dokonih bogataša (On smatra da su njegove slike „apstraktne“ i da su „izraz stanja emocionalne uznemirenosti i uzbuđenosti“, no u biti, one predstavljaju ono što on najbolje poznaje: pičke, i iznutra, i izvana. Pretpostavljam da to i drugi primjećuju, barem oni pametniji. Sigurna sam da ga zovu „ginekolog koji slika pičke“ i da mu se podsmjehuju iza leđa.; str. 58)...

Ipak, dominantna i društveno intrigantna poveznica svih priča je baš položaj žena u društvu i braku, koje Bužarovska prikazuje (mentalno i fizički) ograničene u patrijar-halnim okvirima, često u sjeni muževa položaja ili profesije (muž-pjesnik, muž-podu-zetnik, muž-ginekolog, muž-veleposlanik) i koje oni, muževi, sve to više emotivno i socijalno zanemaruju.

Zaključno, osim što je izvrsno (stilski) napisana, proza Rumene Bužarovske perceptivna je, duhovita i društveno angažirana te donosi „galeriju“ uvjerljivih likova i vjerodostojnih životnih priča, svakako bliskih hrvatskome čitateljstvu. Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepre-uzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.