Mirko Ćurić: RIBA IZVAN VODE / Mario Vargas Llosa

RIBA IZVAN VODE

MARIO VARGAS LLOSA: RIBA U VODI (El pez en el agua), memoari; Laguna, Beograd, 2015., 614 str. Prevela: Ljiljana Popović Anđić.  

Književnici i politika uglavnom nisu dobra kombinacija. Dalo bi se nabrajati i hrvatskih i svjetskih primjera (ne)uspješnih pokušaja da uspješan umjetnik obnaša političke dužnosti, dok je suprotne primjere puno teže pronaći. No, to je tema za neki drugi tekst, a ovdje se bavim književnim velikanom, nobelovcem Marijom Vargasom Llosom, Peruancem, koji se 1987. odlučio politički aktivirati u pokretu Sloboda, a potom i postati kandidatom na predsjedničkim izborima 1990. u Peruu. O tome govori njegova memoarska knjiga Riba u vodi, koja nažalost nije objavljena u Hrvatskoj, već sam po primjerak morao preko hrvatske granice, u Srbiju, gdje Laguna objavljuje niz njegovih proznih djela. Nadam se da će i neki hrvatski nakladnik (možda Vuković&Runjić, koji su već objavili pet Llosinih naslova) objaviti ovu knjigu, iz više razloga: prvi je književno majstorstvo slavnoga pisca, drugi je uvid u njegovo djetinjstvo i odrastanje te početke književne afirmacije te, možda najvažnije: anatomija njegova neuspješnog političkog angažmana, što puno govori ne samo o njegovoj zemlji, već je paradigmatski primjer za stanje demokracije(a) u svijetu, objašnjenje mnogih izbornih čuda koja smo doživjeli, a čini se kako ćemo ih sve češće doživljavati.

Na prvi je pogled „čudo“ to da najvažniji umjetnik jedne zemlje, sjajne reputacije, uglednog podrijetla, međunarodno priznat i poznat, visokih moralnih načela, pa i ugodnog fizičkog izgleda (što u demokracijama nije nebitno), izgubi od neuglednog i mutnog poljoprivrednog inženjera Alberta Fujimorija, koji se ni po čemu nije mogao mjeriti s Llosom, ni 1990., ni danas, a čiji je izbor, u konačnici, značio katastrofu za osiromašenu zemlju, a sam Fujimori suđen je u više postupaka (kršenje ljudskih prava, korupcija, pronevjere, sudjelovanje u otmicama i ubojstvima...) te osuđen na 25 godina zatvora. Llosa je nakon izbornog poraza otišao u Europu i nastavio se baviti književnim radom te je 2010. dobio Nobelovu nagradu, a njegov protukandidat – zatvorsku ćeliju!

Teško je suvislo komentirati ono što se tada dogodilo u Peruu i što se nastavlja događati diljem svijeta. „Prosječne“ birače, izgleda, kod odluke za koga će glasovati ne zanimaju ljudske ni moralne vrijednosti kandidata, njihovi uspjesi, stavovi, znanje, dobrota, požrtvovnost, niti bilo što drugo; pojednostavljeno: između Isusa i Barabe u pravilu biraju Barabu, između Llosā i Fujimorijā – Fujimorije.

Vratimo se tekstu. Memoarska knjiga Riba u vodi obrađuje važne teme u životu Marija Vargasa Llose: djetinjstvo, odrastanje te njegovu ljudsku i književnu formaciju i politički angažman. Knjiga je prilično opsežna (614 stranica u srpskome prijevodu), u dijelu gdje autor opisuje svoj politički angažman možda preopsežna i predetaljna, pa se čitatelj pomalo gubi u nabrajanju peruanskih stranaka i strančica, političarâ, skupova i poruka, što čitatelju iz, recimo, Hrvatske otežava prohodnost teksta, jer nas zapravo ne zanima tko je tu s kime politički kombinirao ili tko je kome podvaljivao, već nas zanima mehanizam događanja, koji je lako prepoznati u političkom djelovanju posvuda oko nas, kao i poražavajući ishod te način na koji se slavni pisac nosi s porazom. Knjiga je ipak lako čitljiva, a Llosa u njoj pokazuje književno majstorstvo. Podijeljena je u dvadeset poglavlja i na dva linearna narativna tijeka koji se razvijaju naizmjence. Neparna poglavlja (od prvoga do devetnaestoga) bave se djetinjstvom i sazrijevanjem Marija Vargasa Llose, a parna poglavlja (od drugoga do dvadesetoga) piščevim političkim angažmanom. „Čitatelj se na ove 'prijelaze' brzo navikne, mada mu možda ne svane odmah čemu zapravo služe; moglo bi se zamisliti i neko alternativno čitanje gdje biste prvo iščitali jedan narativni tok, pa onda drugi, i to možda ne bi bilo loše, ali je ipak bolje ovako kako je pisac zamislio, jer upravo to prividno približavanje narativnih tokova koji se, jasno je, nikada neće sresti u vremenu, pokazuje nešto bitno: koliko je Llosin građanskopolitički pokušaj duboko ukorijenjen u njegovu odrastanju u toj kompliciranoj latinoameričkoj zemlji, koju voli bez ostatka – i jednako je tako kritizira, i to ne samo njezine elite, nego i povodljivost dobroga dijela lokalnoga stanovništva, kojem ne možeš uvijek baš sve otpisati na puku neprosvijećenost... Zvuči poznato? Naravno, jer Balkan i dobar dio Latinske Amerike muče srodni 'poluperiferijski' problemi“, o knjizi zapisuje kritičar Teofil Pančić (Vreme, 1281, 2015.).

Neparna poglavlja, dakle ona koja govore o književnikovu djetinjstvu i odrastanju, literarno su jači dio knjige, posebice drama susreta s ocem, za kojeg je do desete godine života vjerovao da je mrtav. Tako mu je, naime, predočila majčina obitelj, skrivajući to da je njegov otac ostavio majku u visokoj trudnoći i deset godina nije mario za njega, već je mali Mario odrastao u ugodnom okruženju majčine obitelji, među pripadnicima obrazovane srednje klase, u skladnoj obitelji koja ga je voljela i razmazila. Majka je tijekom svih tih godina ipak duboko zaljubljena u književnikova oca i oni se ponovno sastaju, što izaziva velike traume u njegovu životu: otac je nasilan i netolerantan, tako da Llosin život kreće u potpuno drugom smjeru, što u konačnici možda doprinosi tomu da postane uspješan pisac. Otprilike: „Velike umjetnosti nema bez jakoga bola“, kako je u poznatoj monografiji o književnom radu Vladimira Vidrića napisao povjesničar književnosti i književni kritičar Antun Barac. Nakon deset godina života pod staklenim zvonom, sudario se sa surovom zbiljom: okrutnim ocem i majkom toliko zaljubljenom u supruga da nije znala, ili nije mogla, zlostavljanog sina zaštititi na pravi način. Llosa je tu bolno iskren i pokazuje da se nasilje u obitelji ne događa samo drugima i kako majka koja ga silno voli, zbog strasti koju osjeća spram oca, zapravo surovog zlostavljača na tjelesnoj i duhovnoj razini, zatvara oči pred onim što se događa u obitelji.

Politički dio memoara započinje drugim poglavljem, koncem srpnja 1987., u mjestu Punta Sal, na sjeveru Perua, lijepome mjestu na morskoj obali. Okidač za njegov angažman bila je odluka tadašnjega peruanskog predsjednika Alana Garcíje „da nacionalizira i podržavi sve banke, osiguravateljske i novčarske institucije.“ Nakon te vijesti Llosa počinje razmišljati o bavljenju politikom jer smatra kako će ova odluka izazvati daljnje osiromašenje zemlje i povratak diktature, a Rubikon prelazi objavivši članak „U pravcu totalitarnoga Perua“, 2. kolovoza 1987., stajući u zaštitu privatne imovine i demokratskoga sustava. Nakon članka njegovu kuću „preplavila su pisma, pozivi i posjeti ljudi koji su se solidarizirali s manifestom i donosili (su mi) gomile spontano sakupljenih potpisa. U nevladinom tisku svakodnevno su se pojavljivali popisi stotinâ novih pristaša...“.

Piščeva supruga Patricija oštro se protivila odluci da uđe u politiku (iako će mu biti velikom potporom tijekom kandidature), opominjući ga: „Popneš li se na pozornicu, završit ćeš baveći se politikom i književnost će otići kvragu. I obitelj će otići kvragu. Zar ne znaš što znači baviti se politikom u ovoj zemlji?“

Opomene su bile uzaludne jer je književnik bio opijen, činilo mu se, jednodušnom podrškom, a kako je i mogao izbjeći politički angažman netko tko je roman Razgovor u katedrali započeo rečenicama: „...Automobili, različite i bezbojne zgrade, kosturi osvijetljenih reklama koji plutaju u magli. U kom se to trenutku Peru sjebao?” Mislio je da zna odgovor na to pitanje i kako može ponuditi nadu u napredak i budućnost svoje zemlje. Silnom energijom i ustrajnošću uključio se u političku utrku, čak pobijedivši u prvome krugu predsjedničkih izbora, ali se već tada vidjelo da će na koncu izbore izgubiti te da je pobjeda – Pirova. Kada si je pokušao odgovoriti zašto zaostaje za protivnikom, najbolji odgovor dala je neka agencija za ispitivanje javnoga mišljenja, i to nakon što su njemu (Llosi) skloni mediji pokušali prokazati Fujimorija kao prevaranta i opasnoga čovjeka, a ne kao „nezavisnog, poštenog i siromašnog čovjeka, bez rasne mržnje“, koji se suprotstavlja kandidatu, „Golijatu milijunašâ i nadmenih bijelaca“. Saznalo se da je „vlasnik poljoprivrednog imanja od 12 hektara koje mu je poklonila apristička vlada, na povlaštenim terenima u Saianu, sjeverno od Lime, argumentirajući to kao odredbu agrarne reforme o besplatnoj podjeli zemlje – siromašnim seljacima... Pokazalo se da kandidat siromašnih nije bio siromašan i uživao je u imovini znatno većoj od moje, sudeći po desetcima zgrada i kuća koje je posjedovao, kupio i preprodao u raznim četvrtima Lime, umanjujući cijene kako bi platio manji porez...“.

Sve to nije pomoglo Llosi jer su se ispitanici, siromašni građani Lime, redom opredijelili za Fujimorija. „Potpuno su se poistovjećivali s Fujimorijem i to, mogu kazati, iracionalno. Nisu pridavali nikakav značaj prijavama o njegovim poslovima s nekretninama i njegovu imutku, štoviše, slavili su ga tako kao da mu sve to ide u prilog: 'On je veliki mangup!', izjavio je jedan očiju punih divljenja. Drugi je priznao kako će se uznemiriti pokaže li se da je Alberto Fujimori sredstvo Alana Garcíje, ali će svejedno glasovati za njega...“.

I na koncu, unatoč prljavoj kampanji s obiju strana i jasnim dokazima protiv Fujimorija, David je pobijedio Golijata s 54% naprema 34% glasova peruanskih birača. Mario Vargas Llosa skupio je snage i otišao čestitati izbornom pobjedniku, dok su mu neki njegovi suradnici dovikivali: „Napolje, gringo!“

Već idućega dana, 13. lipnja 1990., književnik i supruga Patricija odlaze u Europu, a Llosa lakonski zaključuje kako je završila jedna etapa njegova života i započela druga „u kojoj književnost zauzima središnje mjesto.“ Ipak, ostaje pitanje koje se nadaje na temelju ove knjige: bi li mu bilo draže da je postao predsjednikom Perua ili to što je dobio Nobelovu nagradu?

Tko iščita i osjeti strast kojom je ova knjiga napisana, prepoznat će to kako je Nobelova nagrada ovome piscu ipak tek – utješna nagrada. Na konferenciji za tisak u New Yorku, nakon primitka Nobelove nagrade, Juanu Manuelu Roblesu na pitanje: „Što možete reći o Peruu?“, skinuvši kapuljaču koja mu je odlično pristajala, kao u Flauberta, nasmijani Vargas Llosa odgovara: „Ja sam Peru.“

Nažalost, to nije prepoznala većina u njegovoj zemlji i to ne prepoznaju većine u drugim zemljama birajući svoje Fujimorije. Eto najtužnije poruke ove knjige. Ona nema sretan svršetak, unatoč nagradama i milijunskim nakladama njezina autora, unatoč slavi i novcu koje je stekao, jer „svojima dođe i njegovi ga odbaciše“. To vidimo posvuda, pa i u „našemu Peruu“. Vidimo kako se i u našoj zemlji ljudi voze, putuju, smiju se, rade neke poslove, žene se i udaju, rađaju djecu, kako i u nas svjetla gradova probijaju mrak, kako i našim morem plove brodovi, a na nebu ostaju tragovi zrakoplova, a ipak se, poput Llose, pitamo zašto ni u nas stvari ne funkcioniraju onako kako, bar na prvi pogled, želi većina građana?

Unatoč naslovu knjige, Mario Vargas Llosa i ljudi njemu slični ipak su u suvremenoj politici prije „ribe izvan vode“, dok u vodi spretno plivaju neki drugi plivači. Recimo, crvenokosi Donald Trump, koji možda misli kako je Llosa tamo neki južnoamerički izbjeglica koji želi preskočiti čelični zid, onaj što čuva „dom hrabrih“, veliku i slavnu zemlju kojoj je nekim čudom dotični postao predsjednikom...

(Mirko Ćurić © IO DHK)