Ivo Mišur: O NEPOZNATOJ ZBIRCI I AUTORU / Husnija Hrustanović
HUSNI HASSAN: AU PAYS DU SOLEIL, J'AI VU LA MECQUE (U Zemlji Sunca vidio sam Meku), vlastita naklada, Pariz, 1972., 64 str.
Prije nekoliko tjedana poštom mi je stigla zbirka pjesama naslovljena Au pays du Soleil, j’ai vu la Mecque (U Zemlji Sunca vidio sam Meku), autora Husni Hassana. Izdana je u Parizu 1972. godine, nakladnik je sâm autor, a tiskana je pri Imprimerie de Carthaga. Predgovor je napisao Pierre Lyautey, tadašnji počasni predsjednik Društva pisaca Francuske. Naslovnica je ukrašena arapskim ornamentima, a naslov i autorovo ime, kako se vidi, zelene su boje.
Iza pseudonima Husni Hassan krije se Husnija Hrustanović, rođen 1922. u Gackom u Bosni i Hercegovini. Pjesme je počeo pisati u mladosti te je već 1935. godine nagrađen. Tijekom studija prava u Zagrebu, koji nikad nije završio, počeo se baviti novinarstvom. Krajem Drugoga svjetskog rata odlazi u inozemstvo gdje je narednih dvadesetak godina proveo u stalnim selidbama; živio je u Italiji, Libanonu, Siriji, Australiji, Španjolskoj, a sredinom 1960-ih konačno se skrasio u Parizu. Surađivao je u hrvatskim emigrantskim tiskovinama, a 1965. je objavio zbirku pjesama U ponorima vremena, gdje ekspresivno žali za domovinom i opisuje stanja prognanikâ u tuđini. Umro je 1997. tijekom posjeta kćeri Đulsi u Londonu, gdje je i pokopan, a smrt ga je zatekla u snu.
U njegovu se životopisu ne spominje zbirka o kojoj pišemo, nastala nakon povratka s hadža u Meku u studenome 1968. godine. Posjet najsvetijemu muslimanskome mjestu bila je velika želja njegova oca Hasana u počast kojemu si je nadjenuo ime Husni Hassan.
Knjiga je napisana na francuskome i podijeljena u tri ciklusa s po šest pjesama: Le miroir de l'éternité: La Mecque eternelle, Médine, Islam, Abdul-Aziz Ibn Seoud, Le Roi Fayçal, Pays des lumières. Visages du destin: Visages du destin, Mon etoile, Exiles, Poésie et vérité, Désert. Sur le chemin du destin: Rêve de mon père, La nuit du Destin, C'était mon Ramadan le plus joyeux, La voix du muezzin, La petit tapis de Prière, Je sais qu'un jour.
U prvom ciklusu, čiji bi naslov u prijevodu glasio Zrcala vječnosti, pjesnik traži i nalazi svoj odraz u vječnosti. Pjesme su posvećene svetim mjestima islama, Meki i Medini, Saudijskoj Arabiji (Zemlji svjetla i sunca) te samom islamu. Odlazak u Saudijsku Arabiju i za Hrustanovića je značio ispunjavanje vjerničke dužnosti, tj. hadž, jedan od pet stupova islama. Također je ispunio san svoga oca koji je želio posjetiti Meku, ali nije uspio u naumu. Hrustanović nije zadivljen samo svetim gradovima islama, divi se i drugim saudijskim gradovima: Rijadu, Džedi, Taifu... Saudijce naziva braćom, a dvije pjesme posvećuje saudijskim kraljevima.
Drugi dio zbirke naslovljen je Lica sudbine. Pjesnik je svjestan ljudske nemoći pred sudbinom koju je u prvoj knjizi jednostavno opisao stihom: iz zagrljaja sudbine bijeg ne koristi. Sudbina jest ona pojedinca, nacija, cijeloga čovječanstva... Kotač se povijesti okreće, pjesnik poziva na mir, svjestan kako se u vremenu napretka i elektronike „probudio“ špiljski čovjek; sapiens mora ponovno pronaći sebe. Na putu spoznaje nismo sami jer nas prati Najveći (Alah, Bog). Pjesnik ima svoju zvijezdu koja ga prati od djetinjstva, moli je da ga ne napusti. Ovdje se Hrustanović donekle vraća temama iz prve knjige. Žali za domom i domovinom od koje je daleko, usamljen, a sjećanja na domovinu najprije su sjećanja na djetinjstvo. Prisjeća se proslava ramazana u svome selu, kao da ponovno vidi oca i majku; dolaze mu navodi iz Kurana, koji su odjekivali u njihovu domu. Najsretnije svetkovine bile su one provedene s roditeljima. Pjeva o izbjeglicama koje razumije jer ni on sam nije više imao dom. Tješi ih da će njihov dan svanuti. Posljednja pjesma ciklusa donosi meditativan ugođaj koji je autora obuzeo tijekom boravka u pustinji.
Treća je cjelina Na putu sudbine. Kad već ne možemo izbjeći sudbinu koja nas nosi kao rijeka, kamo ona hoće, tada je bolje kročiti onuda i onamo kamo nas ona vodi. Prisjeća se sna svoga oca te njegovih poučavanja povijesti svoga naroda, pjeva o borbi dobra i zla te o besmrtnosti duše. Spominje se braće i zajedničkoga doma sreće. Mujezinov glas u misli doziva rodno selo u koje se nada vratiti i slušati poziv na molitvu. Predočuje si maleni tepih, kao značajan detalj, na kojemu se majka molila. Hadžiluk je u Hrustanoviću očito p(r)obudio duboke vjerske osjećaje...
U usporedbi s Hrustanovićevom zbirkom poezije U ponorima vremena, koju je objavio šest godina ranije na materinskom jeziku, ove su pjesme znatno duže. Jedna je od tema ovoga pjesništva – domoljublje. Za razliku od prve knjige, u ovoj nijednom ne spominje Hrvatsku, već nekoliko puta Bosnu. Ipak, u dvjema pjesmama piše kako mu domovinu zapljuskuju valovi Jadranskoga mora. Kao u svih dugogodišnjih iseljenika, čežnja za domovinom zapravo je čežnja za nekim prošlim, boljim vremenima.
Premda se u prvoj zbirci tema vjere i vjerskih simbola (minareta, ramazana, mujezina...) provlači stihovima, oni su ondje gotovo kao „privjesak“ piščevu domotužju. U prvoj fazi stvara (i) u većinski muslimanskim zemljama, Libanonu i Siriji, ali pjesme mu tada nisu imale izrazit vjerski značaj i značenje. Vjerski zanos kao da se posve probudio, ponovimo, tek odlaskom u Meku.
Hrustanovića su zanemarile i bosansko-hercegovačka i hrvatska javnost. Tijekom njegova polustoljetnoga egzila pjesme mu, dakako, nisu objavljivane u jugoslavenskim časopisima. U emigraciji je objavljivao u Danici i Hrvatskome kalendaru (oboje u Chicagu), Hrvatskoj reviji i Godišnjaku Hrvatskoga domobrana (oboje u Buenos Airesu) itd. Uvršten je u antologije hrvatskoga pjesništva druge polovice dvadesetoga stoljeća: Pod tuđim nebom: hrvatsko emigrantsko pjesništvo, 1945.-1955., priređivača Vinka Nikolića, te Soj i odžak ehli-Islama: zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskoga koljena i jezika, koju je 1974. u Barceloni priredio Ferid Karihman. Nakon osamostaljenja Hrvatske, dr. Stijepo Mijović-Kočan uvrstio ga je u antologiju Skupljena baština, a u 60 hrvatskih emigrantskih pisaca uvrstio ga je dr. Šimun Šito Ćorić...
Prepjev ove, pak, zbirke pjesama, na hrvatski ili bošnjački jezik svejedno, svrstao bi Hrustanovića vjerojatno među tradicionalnije pjesnike konzervativnijeg izraza. Hrvati uzimaju samo dio njegova domoljubnog identiteta te se knjiga ne uklapa u sliku hrvatskoga emigrantskog pjesnika koji čezne za domovinom. Pretpostavljam da su određeni hrvatski književni krugovi zasigurno znali za ovu zbirku, ali im zbog islamske vjerske tematike možda nije bila zanimljivom. Tako je zbirka ostala u procijepu: napisana u „pogrešnoj“ zemlji, na „pogrešnome“ jeziku, iz pera pisca koji se izjašnjavao Hrvatom islamske vjere, te ga takvog nisu mogli posve prihvatiti ni Hrvati ni Bošnjaci.
Nakon gotovo pedeset godina izgnanstva, Hrustanović je posjetio Hrvatsku u svibnju i kolovozu 1992. godine. Naposljetku recimo kako je potreban afirmativniji pristup liku i djelu Husnije Hrustanovića. Tendencija je u književnome svijetu svojatati pisce i proglašavati ih nacionalnima i onda kad je mnogi među njima uvjereni kozmopolit. Hrustanovićevo djelo skromno je brojem napisanih pjesama, ali kompleksno, i nije moguće grubo presjeći „čvor“ njegova identiteta i tematike. Bude li se na njega gledalo samo kao na hrvatskoga ili samo kao na bošnjačkoga autora, neće dobiti priliku za punu afirmaciju kakvu zaslužuje. On nije samo napola hrvatski, a napola bošnjački, već potpuno hrvatski i potpuno bošnjački pjesnik, a pjesme u zbirci Au pays du Soleil, j’ai vu la Mecque nadilaze sve identitetske okvire – jer svatko ima svoje usamljeno selo kraj Jadrana u koje rado, makar i metaforički, opet dolazi čuti milozvučni glas mujezina svoga djetinjstva.
Na koncu zbirke podatci su o autoru, a knjige nema ni u jednoj knjižnici u BiH i Hrvatskoj.
(Ivo Mišur © IO DHK)