Darija Žilić: KAD KNJIŽEVNOST PISCA IZNEVJERI / Marina Šur Puhlovski

KAD KNJIŽEVNOST PISCA IZNEVJERI...

MARINA ŠUR PUHLOVSKI: KNJIŽEVNOST ME IZNEVJERILA (Eseji s margine), Alfa, Zagreb, 2015., 159 str.

Knjiga eseja autorice Marine Šur Puhlovski Književnost me iznevjerila, eseji s margine obuhvaća oglede koji su nastajali u različitim razdobljima. Prvi, Osjećanje svoje sudbine, ističe autorica u uvodnoj napomeni, napisan je još davne 1988. godine te je čak petanest godina bio neobjavljen, a ostala su tri zapravo proširenje, odnosno nadogradnja toga prvog. Esej „Osjećanje svoje sudbine“ imao je doista zanimljivu sudbinu i nije slučajno toliko vremena ostao po strani. U tekstu autorica donosi kritiku romana Dubravke Ugrešić Forsiranje romana reke, ujedno nudeći reinterpretaciju Goetheova spjeva Faust. Tekst je trebao biti objavljen u časopisu Pitanja, a tadašnji urednik, kritičar Hrvoje Pejaković, neposredno je pred objavljivanje povukao tekst. Kasnije je tekst objavljen, najprije tek 2004. u karlovačkom časopisu Svjetlo te 2008. u bosanskohercegovačkom časopisu Diwan.

Kako bi dodatno objasnila stavove iznesene u tom tekstu, Šur Puhlovski 2003. godine piše esej „Smisao tradicije“, a taj je, pak, 2012. objavljen kao samostalna knjiga u Tešnju. Poanta je vrlo jasna: većina današnjih pisaca, koji su uglavnom vrlo obrazovani i književnoteorijski potkovani, stvaralački je neinventivna; stvaralaštvo su proglasili igrom, a deklarativno ukidanje svijeta, stvarnosti, sudbine kao promišljanja prozvali  umjetničkim činom. Autorica takve kritičare i teoretičare koji se bave analizom djela i podmeću lažne vrijednosti naziva famulusima, pritom aludirajući i na Goetheova famulusa Wagnera. Potom analizira spomenuti roman Dubravke Ugrešić. Njezin je roman, kreće od te teze, izvedenica iz stvarnog, odnosno stvarnost i sudbina; u njemu su samo slika i glamur. Tako se stvarnost pojednostavnjuje i svodi na kič (riječ je o ispraznu romanu o književnom kongresu i književnom svijetu). Time je književnost ukinuta kao umjetnost i „pretvorena je u ideal famulusa Wagnera – u ‘pergamu’“, po kojoj taj famulus može često čeprkati i secirati je. To se odnosi upravo na postmodernističku književnost koja bez analize književnih postupaka i jezičnih igara gotovo da ne postoji. Takva djela odrekla su se pisanja iz potrebe za metafizičkim, za dosezanjem svoje sudbine; autori takvih djela svoju sudbinu vide kao tuđu, posuđuju jezik, kolokvijalni ili ulični, a pritom se gubi pozicija autora kao stvaratelja. Uostalom, autorica žestoko kritizira i postmodernističku tezu o autorovoj smrti. Čovjek, kad se odrekne svoje sudbine, postaje tek sluga, a književnost gubi autentičnost jer sve kreće od jezika, a ne od uvida i spoznaje. Mefisto je, ističe Puhlovski, ušao u književnost preko jezika i logičnoga mišljenja, a tada je izgubljena ravnoteža između znanja i vrijednosti te počinje prevladavati lažna, hibridna književnost. U takvom stanju nužan je zaborav, ali on se odnosi na zaborav svega što nije preraslo u mudrost, na sve parcijalne istine koje ne nose smisao. Sve što predstavlja lažno i neautentično znanje autorica naziva Hrpom. Onaj koji postoji mimo Hrpe i traži uvid jest Pjesnik. No, zanimljivom alegorijom o Pjesniku i Filozofu autorica pokazuje kako je nekad postojalo jedinstvo i zajednica, ali samo dok Filozof nije stvorio golemu Hrpu u „pergamu“, pa se „on i Pjesnik preko te Hrpe više neće moći vidjeti“. Pjesnik je ostao izvan, jedinstvo se izgubilo, a vodeće mjesto preuzeo je Znanstvenik – gospodar Hrpe. Do danas se to stanje nije promijenilo. No, Šur Puhlovski ističe da upravo Pisac ima važno mjesto u književnosti kao stvaratelj vrijednosti, a tu je svijest otvorio Goethe koji je potaknuo osvješćivanje Pisca kao mudraca. Čovjek nije biće znanja, već vrijednosti – to je temeljna misao Marine Šur Puhlovski, iz koje proizlazi i poimanje autorstva i autentičnosti. Takav se Pisac suprotstavlja Lakrdijašu, odnosno primatu jezika, stila i tehnike pisanja. Ako jezik preuzme ulogu, ako govori umjesto čovjeka, dolazi do kiča i laži. Lakrdijaš poseže u tuđe tekstove, nema unutarnju moć, niti snagu. On se povodi za vanjskim uspjehom, za statusom u društvu i želi istisnuti Pisca. Kada je pisala esej, još u osamdesetima, autorica je mislila kako će se taj proces urušiti, no, nažalost, proizvodnja se krivotvorina samo povećala i uzela prvenstvo te se predstavlja kao istina.

Stoga u eseju „Smisao tradicije“ još dublje objašnjava kako se iz te tradicije razvija kič. Realizam je „posljednje utočište identiteta“ jer su tada čovjek, jezik i svijet bili u skladu. Činjenice su bile, kako ističe Hugo, „od Boga“. Danas stvarnost nema identitet, a činjenice su proizvoljne. Realistički romani kakve su pisali Tolstoj, Balzac i Hardy pružaju uvid i spoznaju, a njihova snaga počiva na zajedničkoj duhovnoj tradiciji. U današnjemu vremenu, koje je proglasilo Božju smrt, sami stvaramo identitet, izgubilo se jezično jedinstvo. Moramo se stoga boriti za svoju univerzalnost. U dijelu u kojemu autorica govori o književnu kritičaru i teoretičaru kao posredniku između pisca i čitatelja ona kritičara označava kao popratnog književnog djelatnika, vječnog učenika, famulusa, skupljača znanja. Njime posve vlada um, ističe autorica.

Pisci hibridne literature odrekli su se domišljanja stvarnosti i sudbine, a tradicija više nije mjesto vrijednosti, već se takvi autori s tradicijom samo poigravaju (posebno ističe primjer Borgesa i Eca). Književnost se odvaja od smisla, umjesto da nas potvrđuje kao bića i spašava od ništavila. Čovjek je dehumaniziran i pretvoren u robota te svjedočimo onome što je pisao Günther Anders, „zastarijevanju čovjeka“. Nekad je pisca stvarao Bog, a danas ga stvara birokrat. Danas umjetnik može postati bilo tko, sve je proizvoljno. Pisac bi ipak, zaključuje autorica, trebao biti spona, zaboravljena veza čovjeka sa svojom vječnošću.

Posebno poglavlje posvećeno je Fernandu Pessoi, velikome portugalskom pjesniku. Autorica opisuje način na koji je došla do njegove Knjige nemira te argumentira zašto je riječ o autentičnu djelu i pjesniku. U današnjemu vremenu postoji raskorak između „označenog“ i „označitelja“, stvarnost i istina „više nisu od Boga“, nego se stalno moraju iznalaziti i određivati, zbog čega je istina još moguća kao paradoks. Snagu je Pessoine knjige autorica spoznala upravo na festivalu alternativne književnosti, na kojem su autori čitali prozu u kojoj je „duhovni život bio sveden na tjelesni“, a tekstovi su prepričavali činjenice iz života. U Pessoinoj autobiografiji činjenica zapravo nema. Šur Puhlovski opisuje način čitanja knjige, svoja pogrešna tumačenja, traganje za smislom, uočavanje „metafizičkog iskustva izdvojenosti“, koji se otkriva kao temelj knjige, u kojoj nema ni priče ni fakata. Knjiga je njegova obrana duhovnosti od dnevnoga života. Uostalom, suvremena literatura ponajviše nudi tek banalno plutanje po svakodnevici, igranje jezikom, površnost... U toj je ocjeni autorica kategorična. Ona ne podržava čovjeka kao biće intelekta, već više kao biće osjećaja, na koje intelekt mora računati. Problem nastaje onda kada se misli o odvajaju od cjeline bića i tada nema ravnoteže. Osuda je parcijalnog zbog poricanja cjeline, a sve što je vezano za um žanrovska je te hibridna književnost. Potonja književnost povezuje „ozbiljno“ s „trivijalnim“, unosi tuđi duh, tuđi jezik. Pessoa u svojemu djelu u cjelinu povezuje misli i osjećaje, daje cjelovitost, obraća se „cijelome biću“.

Svaki pravi pisac zapravo želi probiti se iz većine, ne utopiti se u općoj laži, a zbog takvoga stava dolazi na marginu. Stoga su ovi eseji zapravo pisani s ruba književnoga života u Hrvatskoj. Intelekt kao postmodernističko uporište uništava autentičnost. Osim Pessoe, autorica ističe Kafku, koji se također ne bavi tek pukim činjenicama, već problematiziranjem života. I Kafka i Pessoa imali su autsajderske životne pozicije i živjeli izvan glavnoga literarnog tijeka, u kojemu se literatura poima kao parcijalna i korisna djelatnost, a pisac nije kreator, već običan zanatlija.

Posljednji esej u knjizi Književnost me iznevjerila započinje referiranjem na zadnju rečenicu Pessoine knjige, koja govori o nemogućnosti književnosti da čovjeka izbavi iz životnoga tijeka. Autorica revidira vlastite stavove jer je prošlo puno vremena od nastanka prvoga eseja. Naime, pišući prvi esej još je vjerovala da će joj književnost odgovoriti na temeljna pitanja, dok sada zna da je to posve nemoguće. Književnost bi trebala biti razrješenje čovjekova metafizičkoga položaja, a ne tražiti odgovor na njegove etičke probleme, koji nisu stvar spoznaje, već igre. Ona odbija metafizičke probleme svoditi na etičke, a Witkiewicz je primjer pisca koji jednako tako čini.

Treba naglasiti kako je autorica za ovu knjigu dobila uglednu nagradu „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja, pa je time konačno sredina u kojoj godinama stvara posredno priznala da su njezini stavovi itekako bitni.