Livija Reškovac: PRIČE NA TRAGU BUKOWSKOGA / Ilija Aščić
PRIČE NA TRAGU BUKOWSKOGA
ILIJA AŠČIĆ: KAKO SAM POSTAO ZAO, Umjetnička organizacija Artikulacije, Koprivnica, 2017., 159 str.
Sranje, sranje, sranje! Nije mi tu bilo mjesto. Bilo mi je mjesto u nekom otkačenom baru, s cigaretom u ustima, među pametnim mladim ljudima, gdje se priča o društvenim stvarima, gdje možeš bacati ironične izjave o filmovima, predstavama i knjigama, a mlade pičkice te gledaju s oduševljenjem jer si pametan i duhovit, zatim ih vodiš kući i jebeš, a u ponoć otvarate bocu vina i gledate rumunjski film. (str. 58.)
U nakladi Umjetničke organizacije Artikulacije godine 2017. objavljena je knjiga priča Kako sam postao zao, odsad prozaika i fotografa Ilije Aščića (1980.). Zbirka broji 23 priče o, uglavnom, autsajderskim i rubnim urbanim temama, ponekad se dotičući pitanja o dubljem smislu egzistencije, stvaranju pisanjem te tzv. međuljudskim odnosima. Tekstovi su većinom pisani u 1. licu, glavni lik je Vladimir Kovalski, pisac, „šljaker“ i „luzer“, većinom mizoginih i pljuvačkih stavova, na primjeru čijega života upoznajemo drugu, težu stranu bivanja u kapitalističkom, surovom, ratnom i poratnom svijetu.
Prvi dio zbirke tematski obuhvaća djetinjstvo i odrastanje u ratnim i poratnim izbjegličkim uvjetima te pruža okrutne, ali istovremeno i vrlo dirljive prozne dionice u opisima „izmještena“ življenja: Prolazili smo dugačkim hodnicima, a na vratima svake sobe stajali su ljudi. Što smo išli dalje, smrad je bio jači! Bio je to smrad tijela koja se nisu prala mjesecima, smrad ljudskih govana i pišaline, smrad razbacanog smeća po hodnicima i sobama, smrad zasranih i neopranih toaleta. (str. 21.), Postao sam netko drugi. Razseljena osoba. (23), Nekad smo bili ljudi, jeli smo hranu vilicom i nožem, redovito mijenjali posteljinu na svojim krevetima, čitali smo knjige i kupovali WC papir, ali samo u tri godine postali smo divljač koja reži i zariva očnjake u tanke vratove neprijatelja kako bi mu pustili krv i prvi se dočepali željenog plijena. (32). Rat izvlači ono najgore iz ljudi i Aščić je to ovim pričama prikazao ogoljeno, nemilosrdno i bez uljepšavanja.
Drugi dio knjige tematski obuhvaća razdoblje „mladenaštva“ glavnoga lika. To je vrijeme samo nastavak prethodne egzistencijalne borbe, ovaj put u metropoli, urbanom živom tkivu koje čovjeka guta ako ne zna preživjeti. Mladi Kovalski, iako fakultetski obrazovan, radi najniže „šljakerske“ poslove, ogorčen na „kooperativni“ mentalitet: Ljudi su puni svakakve mržnje jer žive bijednim životom, jer im ništa ne ide, jer im se žene jebu kao leševi ili uopće godinama nisu vidjeli pičke, jer imaju neotplaćen kredit za stan, jer su im djeca glupa. U svakoj firmi imaš takve ljude, one koji zlostavljaju sve oko sebe, a šefovi ih trpe jer su u stanju jednom rukom podići 100 kila i uraditi bilo što, ili zbog nekog drugog neshvatljivog razloga. (89); Vama treba mašina koja se može upaliti i ugasiti po potrebi. Jebe mi se. Daj mi posao i daj mi plaću. Ne jebi me korporativnom kulturom. Ali tako stvari funkcioniraju. Moraš pokazati da te upravo to zanima i da upravo to voliš raditi, inače nećeš dobiti posao. (97) Ovakav socijalni status prati i prikladan autsajderski, većinom pljuvački i mizogini stav glavnoga lika: Sve te glupe kuje su funkcionirale kao da su ih kopirali s istog predloška. Sve su željele naći nekoga jadnika da se brine za njih, a onda se okotiti pod svaku cijenu, kao da će iz njihove rupe izići Isus Krist osobno. Djeca su njihovo oružje i one ga nemilosrdno upotrebljavaju. Sve su one moralizirale i dijelile lekcije s visoka i bile su uvijek u pravu, a jebale bi se sa svakim tko ima firmu i vozi novi mercedes. (84) Premda su priče stilom i tematskom okosnicom zanimljive i gdješto osebujne, nakon nekog vremena pomalo umaraju jer su isuviše nalik jedna drugoj; mijenjaju se samo likovi i mjesta, a dojam je kako u njima ima više Bukowskoga negoli samoga autora.
Treći dio tematski obuhvaća „odrasliju“ dob glavnoga lika, socijalno i ljubavno uspješnijega, tako da je ton smireniji, a priče, s obzirom na cjelinu zbirke, književno najuspjelije. Posebno treba istaknuti najintimniju no ne baš najmaštovitijeg naslova, Mučnina, koja je možda najbolja u knjizi, te pomalo linčovsku Put bez sna. Glavni lik, osim opisa svoga života, crnohumorno i iskreno priča o problemima procesa pisanja: A nekad su riječi same tekle, nije se morao siliti da piše. Ali nekad je i živio! Ako je pisao o ženama, to je bilo kad je bio s nekom ženom. Ako je pisao o šugavom poslu, to je zato što je radio šugav posao. Ako je pisao o tučnjavi, to je bilo zato što je tukao i bivao tučen. Znao je istinu i govorio je što misli! Gdje je sve to nestalo? (125), ali piše i o stanju na (suvremenoj) književnoj sceni: Svjedočio je kako totalni bezveznjaci preko noći postaju zvijezde samo zato što su iza leđa imali nekoga tko ih je gurao na sceni. (126); To je problem s knjigama i njihovim autorima, samo lažu, muljaju i kruže okolo, umjesto da govore istinu, kakva god bila. Sve je važnije od istine, njihov ego, stil, slika na televiziji, odraz u ogledalu. (155)
Ilija Aščić piše urbanu, suvremenu i stvarnosnu prozu kao beskompromisno i ogoljeno seciranje društva u kojemu živimo. Osim (ne mogu se oteti dojmu) auto-biografskih elemenata (namjerno upisana spojnica) i žestoke iskrenosti, ima u njima (crno)humornih dionica, opisa somnambulnih stanja i postmodernističkih narativnih elementa (reference na film, glazbu, filozofiju, književnost). Priče su solidno napisane, rečenice teku glatko i bez zastoja, teme zanimljive i na tragu Bukowskoga (konotacije: pozicija društvenog autsajdera, prezime glavnoga lika, nizanje mizernih poslova, ljutnja na sustav i ljutnja općenito; vulgarnost, stav prema ženama, mizantropija...).
Prvi i posljednji dio zbirke najuspjeliji su, srednji tematikom i stilom pisanja nakon nekoliko priča postaje zamoran, pa se ne mogu oteti dojmu kako bi knjiga bolje funkcionirala da je podijeljena u dvije (tematski organizirane) cjeline ili da pojedine priče iz srednjega dijela uopće nisu uvrštene.
Sve u svemu, Aščić je iskren, beskompromisan, zanimljiv i duhovit autor suvremene proze od kojega se u budućnosti može očekivati.
(Livija Reškovac © IO DHK)