Marijana Lekić: HUMANISTIČKI SVIJET IZMEĐU SUVREMENOSTI I POVIJESTI / Helena Peričić Herenda
Helena PERIČIĆ HERENDA: Zaštićene vrste, Matica hrvatska, Zagreb, 2025., 175 str.
Helena Peričić Herenda autorica je čiji opus obuhvaća dramske tekstove, pjesničke zbirke, romane i teatrološke radove. Autoričino bogato životno i profesionalno iskustvo – od odrastanja u Zadru, preko zagrebačkog studija komparativne književnosti i anglistike te rada u novinarstvu i školstvu, sve do karijere sveučilišne profesorice – duboko je utkano u njezino pismo, dajući mu iznimnu intelektualnu i emotivnu zrelost. U svojemu izričaju autorica spaja filološku podlogu s motivima mediteranskog mentaliteta, no pokazuje i stalan interes za teme i likove s društvene margine. Njezina nova zbirka priča Zaštićene vrste donosi duboko promišljeno, humanistički orijentirano prozno ostvarenje. U dvadeset priča i dvjema komplementarnim cjelinama – Posustajanja i Trogirska priča o bezimenoj – autorica spaja suvremenost i povijesni pastiš.
Prva cjelina sadrži petnaest priča koje prate marginalizirane likove slomljene društvenom izolacijom, nepravdom, siromaštvom, neostvarenim emotivnim odnosima i posttraumatskim stresnim poremećajem. Druga cjelina, nastala na temelju autoričina ranijeg znanstvenog i filološkog istraživanja ruskog pisca Dmitrija Vasiljeviča Averkijeva, kroz pet priča nudi oživljavanje prošlosti u kojoj osobna sudbina prerasta okvire individualne priče postajući dijelom širega kulturnog i povijesnog konteksta. Time zbirka dobiva dodatnu dimenziju te potvrđuje autoričinu sposobnost da jednako uvjerljivo oblikuje intimne i poviješću nadahnute pripovijesti.
Premda su priče tematski raznolike, povezuje ih prepoznatljiva autoričina humanistička perspektiva. Peričić Herenda piše o ljudima koji često ostaju bez zaštite i rijetko bivaju primijećeni u društvu koje pokazuje sve manje razumijevanja za čovjekovu krhkost. Istodobno pokazuje kako suosjećanje, razumijevanje i sjećanje mogu predstavljati oblik otpora apatiji. Njezini su likovi obični ljudi koji svakodnevno proživljavaju vlastite intimne drame te se zbog senzibilnosti, bolne prošlosti ili neprilagođenosti površnoj slici društva izdvajaju iz mase slijepih sljedbenika društvenih normi te široj zajednici postaju nevidljivi i nevažni.
Posebnu estetsku vrijednost ima trogirski blok priča u kojemu glas udovice ruskoga pisca, javljajući se s onoga svijeta, stvara mističnu atmosferu prožetu motivima propale ljubavi. Premda autorica u ovoj cjelini napušta okvir suvremene svakodnevice i ulazi u prostor književne, povijesne i kulturne intertekstualnosti, glavna je junakinja također rezignirana i marginalizirana zbog vlastita odabira ostanka u prividno sretnom ljubavnom odnosu. Autorica sve likove promatra s razumijevanjem, ali bez idealizacije, što njezine priče čini uvjerljivima i životnima.
Već i naslov zbirke, Zaštićene vrste, potiče na promišljanje. Ta sintagma u svakodnevnom govoru označava ugrožene biljne i životinjske vrste kojima društvo nastoji osigurati opstanak, no u književnom svijetu ove spisateljice ona dobiva sasvim drukčije, empatično-ironično značenje. Zaštićene vrste postaju ljudi – zaboravljeni, odbačeni, krhki ili jednostavno prepušteni samima sebi u društvu koje sve manje pokazuje suosjećanje i koje im rijetko osigurava opstanak, u bilo kojemu smislu riječi.
U priči Petar & Marin iliti Marin & Petar – pet stoljeća po rođenju, suptilno uvodeći likove Petra Zoranića i Marina Držića u suvremeni svijet, autorica među ugrožene „vrste“ ubraja i hrvatsku kulturu, prepuštenu zaboravu. Likove dvojice književnika ostavlja u stanju začudnosti pred vrijednostima i obrascima ponašanja današnjega društva.
Jedna od zanimljivijih značajki zbirke svakako je pripovjedna perspektiva. Premda je riječ o autorici koja piše iz vlastitoga iskustvenog i kulturnog okruženja, u nekoliko je priča glas pripovjedača oblikovan iz muške perspektive. Tim postupkom ova književnica ulazi u emocionalni i psihološki svijet muških likova, pokazujući kako osjećaji usamljenosti, nostalgije, gubitka ili nepripadanja nisu određeni spolom, nego pripadaju univerzalnom ljudskom iskustvu. Izmjena pripovjednih perspektiva dodatno obogaćuje zbirku potvrđujući autoričinu sposobnost uvjerljive psihološke karakterizacije.
Stil zbirke realističan je i izravan, bez suvišne patetike i sažalijevanja nad sudbinom likova. Teški životni porazi vješto su ublaženi finim humorom, satirom i mediteranskom ironijom. Premda su rečenice britke i odmjerene, opisi su iznimno detaljni te u čitatelja stvaraju snažan dojam kao da svaku opisanu situaciju proživljava i promatra vlastitim očima.
Zaštićene vrste proza su visoke umjetničke vrijednosti koja od čitatelja zahtijeva promišljanje i suosjećanje. Spisateljsko i profesorsko iskustvo Helene Peričić Herenda iznjedrilo je djelo koje ne nudi utjehu niti jednostavne odgovore. Njegova najveća vrijednost leži u tome što daje glas utišanima i vraća dostojanstvo zaboravljenima.
Zbirka otvara prostor za teme koje suvremena domaća proza nerijetko zapostavlja. Likovi koji su zbog nepravde, trauma ili bolesti potisnuti na marginu društva rjeđe pronalaze mjesto u modernoj literaturi, koja se češće okreće pristupačnijim motivima. Izostankom takvih sudbina iz književnoga fokusa, pojedinci postaju dodatno izolirani, a proza propušta analizirati sustav koji umjesto podrške nudi marginalizaciju. Odmakom od toga trenda Zaštićene vrste funkcioniraju kao prozni podsjetnik na univerzalni kontekst ljudske ranjivosti. Taj pristup posebno je vidljiv u priči Cura pod smokvom, u kojoj mediteranska opuštenost i ljetna žega služe kao pozadina osobne drame. U spoju lokalnih obilježja i pročišćenog pripovjednog stila autorica prikazuje osjećaj ljudske izolacije, zadržavajući pritom zavidnu stilsku mjeru i disciplinu. Kontrast između živosti vanjskoga svijeta i krhkosti pojedinca na čitatelja ostavlja snažan dojam. U književnom okruženju koje rijetko tematizira marginalizirane skupine, ova knjiga usmjerava pažnju na humanističku ulogu književnosti i naglašava potrebu za društvenom empatijom.
(Marijana Lekić © IO DHK)