Željka Lovrenčić: DRUŠTVENO ANGAŽIRANA I PSIHOLOŠKA PROZA / Diana Rosandić Živković

DRUŠTVENO ANGAŽIRANA I PSIHOLOŠKA PROZA

DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ: TETOVIRANA, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2017., 170 str.

Stvaralaštvo Diane Rosandić Živković pratim od samih početaka – od izvrsnog romana Lanterna preko poezije, književnosti za djecu i mlade, zanimljivih i originalnih pripovijesti te vrhunskih ostvarenja poput knjiga vjerske tematike.

Nakon dvadeset objavljenih djela, zaključujem kako Diana piše sve bolje, zrelošću je uspjela postići sve čemu je kao književnica vjerojatno težila. Dokazuje to i u ovome djelu zanimljive i aktualne tematike, naslovljenom Tetovirana, koje je u prvotnoj inačici trebalo nositi naslov Donabella. Riječ je o naoko jednostavnom i lako čitljivom romanu koji brzo zaokuplja čitateljevu pažnju. Suvremena tematika, pak, izaziva dodatnu pozornost: autorica se pozabavila sudbinom Hrvatice Asje, samohrane majke s mnoštvom problema, koja iz Gorskog kotara odlazi u Italiju gdje njeguje nepomičnu staricu. Posao joj nalazi sestrična koju zamjenjuje tijekom mjesec dana kako ova ne bi ostala bez posla zasluženo se odmarajući nakon naporna rada. Put nade u Italiju postaje noćna mora jer se sve što je unaprijed bilo dogovoreno promijenilo – osoba koja je Asju trebala dočekati i govorila je hrvatski završila je slomljena kuka u bolnici. Usto, talijansku je obitelj pogodila još jedna nedaća: umrla je jedna od sestara čiju devedeset petogodišnju majku Asja treba njegovati.

Žena koja je prisiljena otići u Milano kako bi zaradila nešto novca za obitelj doživljava šok kad shvati kako je sama u svijetu koji ne razumije, i stoga što ne govori talijanski, da je obitelj u koju dolazi raditi na crno želi što je moguće više iskoristiti te je nikada neće prihvatiti kao osobu, nego samo kao sluškinju bez ikakvih prava. Mnogi bi pokleknuli pred takvom perspektivom i odmah se vratili kući, ali ova junakinja svjesna je činjenice da mora izdržati kako bi zaradila novac koji joj toliko nedostaje jer je kod kuće ostala bez posla. Vedre i optimistične naravi, u svemu zlu koje je okružuje nastoji pronaći nešto lijepo: trudi se učiti talijanski čitajući staru knjigu potrganih stranica naslovljenu Tetovirana, koja sadrži jedanaest zanimljivih priča o osamljenim i raseljenim osobama. Upravo joj knjiga pomaže da dođe do dodatnog novca. Nakon svih riješenih problema, vraća se u domovinu.

Ova je priča samo crtica vješto opisanoga, tek jednomjesečnog, boravka u zarobljeništvu, u kući bezdušnih gospodara koji modernoj robinji ne dopuštaju ni telefonirati kući dulje od minute, a kamoli što drugo. Asja ima sreće jer, zahvaljujući upozorenju sunarodnjakinje Stanke koja je ranije radila u istoj obitelji, uspijeva dobiti ne samo plaću (doduše umanjenu) nego i zadržati novac zarađen čitanjem priča čovjeku koji ih nije razumio, ali ih je rado slušao. Nakon svih peripetija, gladi i ponižavanja, odlazi kući sretna što je zaradila i uspjela zadržati novac kojim će otplatiti dio dugova i kupiti nešto djeci, ali svjesna da ni u razvijenom svijetu ne cvjetaju ruže.

Opisala sam tek okvir, u najkraće sadržaj ovoga zanimljivog romana koji, dakle, prati sudbinu jedne od mnogih hrvatskih žena što prelaze granicu i odlaze, u ovome slučaju u Italiju, njegovati nepomične i bolesne starce. Taj se iznimno težak posao uglavnom obavlja ilegalno, odnosno radi se na crno, a poslodavci se na razne načine dovijaju kako njegovateljicama dati što više posla i što manje im platiti. Štoviše, kao i u romanu, ponekad ih čak optužuju da su nešto ukrale, što je dobar izgovor kako bi im uskratili plaću.

Ovo razmjerno kratko i tematski naizgled jednostavno štivo nipošto ne završava ovdje – ostaje duboko u sjećanju i čitatelja nuka na to da se pozabavi puno širim okvirom i kontekstom u koji je priča smještena. Posrijedi je tema o iseljavanju koja, dakako, nije nova u književnosti. Autorica uvjerljivo opisuje tešku sudbinu današnjih migranata, točnije žena hraniteljica obitelji, koje su prisiljene otići iz doma i domovine kako bi u tuđini zaradile ponešto za egzistenciju, omogućujući obitelji i sebi koliko toliko dostojanstven život. Osim Hrvatica, tu su još Ukrajinke i radnice iz drugih zemalja, koje su još jeftinija radna snaga negoli naše žene.

Spisateljica se dobro snašla u složenoj i gorkoj tematici suvremenog migriranja, stvorivši zanimljiv lik priproste, ali snalažljive, Asje koja postaje prototipom osamljenih, otuđenih i izrabljivanih žena što se na svoj način bore za mjesto pod Suncem. No, ona nije ni ogorčena ni depresivna; borac je, puna optimizma i pozitivne energije. Premda pada u krize, uvijek pronalazi načina da iz njih izađe. To uspijeva zahvaljujući snažnom karakteru i određenom cilju. Dobro zna radi čega je došla u Italiju i zašto mora izdržati mjesec dana u čudnoj kući gdje se zatekla. Njezina priča završava pozitivno, ali koliko li je stvarnih priča završilo negativno? Koliko li se žena vratilo kući nakon napornoga i ponižavajućeg rada na crno u tzv. naprednom svijetu bez novca jer su ih poslodavci, rečeno je, prevarili? Koliko li ih se u domovinu vratilo razočarano tzv. civiliziranim svijetom kojemu je novac ipak na prvome mjestu? I usput, kakav je to civiliziran svijet koji ljude ponižava do krajnjih granica? Je li mogućnost zarade uistinu vrijedna robovskoga rada i potpunoga gaženja ljudskoga dostojanstva?

Ovo nije samo roman o sudbini jedne od mnogobrojnih Hrvatica koje odlaze zaraditi nešto novca nakon što su u nas mukotrpno radile i doživjele bijednu mirovinu. Njihova je gorka sudbina otići u tuđinu tada kad bi trebale biti mirne i zadovoljne uživati. Zapitajmo se onda kakvo je društvo koje nas opet prisiljava iseljavati se i gotovo ropski ponižavati? U vrijeme masovnih odlazaka iz Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća zemlju su uglavnom napuštali muškarci ostavljajući djevojke i žene. Danas, u 21. stoljeću, odlaze žene da prehrane sebe i obitelji.

Roman Tetovirana ne navodi samo na razmišljanje o okrutnosti svijeta u koji te žene odlaze, već je i opora kritika našega društva, osobito politike koja dopušta, dapače čini to što čini, danomice smo svjedocima, da se takve stvari događaju. Premda nas može odvući u dublje razmišljanje o okrutnosti života, priča ipak odiše određenim spokojem, tako te od prve stranice slutimo kako će se sve relativno dobro završiti. Knjiga budi optimizam, nadu te vjeru u dobro koje čeka kod kuće, među svojim ljudima, unutar obitelji, vjeru u dobrotu i ljudskost – koje (ipak) ima.

Vjeru posjeduje i junakinja, stoga su za nju problemi i brige lakše rješivi. Naposljetku joj njega bolesne starice ne pada tako strašno; Donabellu ne promatra kao nužno zlo kojeg se treba što prije riješiti, već kao živo biće, kao nekoga tko je proživio životni vijek i sada je na njegovu kraju. Svjesna činjenice da se nikad ne zna što će koga snaći na svršetku životna puta, na neki se način vezala uz staricu pa joj ponekad tepa:

Bella, Bellina, Donabellina, mia povera bambina, nemoj sad pasti u napad panike! Bit će sve u redu. Tvoji će se brzo vratiti, a mi ćemo lijepo smazati maneštru. Evo, uzmi svoje zube, ekolakva, nȁ – Asja izvadi zubalo iz čaše. Starica poslušno cmokne. Asja ju je žlicom hranila, jednu žlicu sebi, jednu starici… Jelo se već ohladilo… Močila je komadiće kruha u tanjur i nutkala staricu kao malu bebu…       

Iz ovoga se ulomka ne čita samo ljudskost i nježnost, već i činjenica da se Asja ne predaje lako nedaćama i izazovima – hrabro im se, s pozitivnim stavom, suprotstavljajući. Pritom pomaže stara, tajanstvena knjiga sjajnih priča koja započinje simbolično naslovljenom „Bijeg“. Upravo zaboravljena knjiga i priče sadržane u njoj daju joj snagu, izdržljivost i lucidnost u trenutcima nostalgije i zabrinutosti, dok razmišlja o djeci koju je ostavila majci na skrb, o svome životu i neuspjesima koji su je primorali da pođe u tuđi svijet. Književnost je Asjin bijeg od stvarnosti, bijeg je i kuhanje te pospremanje koje čak prihvaća kao odmor od naporna rada s bespomoćnom staricom. Pomoću književnosti bježi iz stvarnosti i kada navečer čita priče Donabellinu zaostalom sinu Lucianu koji joj za to prilično dobro plaća, na početku se čini s dobrom namjerom. Brižljiva i sretna, ušteđevinu pohranjuje na sigurno mjesto. No, Luciano nije ni dobar ni bezazlen. Ulazak Stanke u Asjin život razjašnjava mnoge stvari vezane uz služenje naših žena u talijanskim obiteljima. Zahvaljujući njoj, uspješno prenosi novac zarađen čitanjem priča, iako su je zamalo optužili za krađu prema ranije pripremljenu scenariju:

Asja zavuče ruku u džep da izvadi maramicu jer je osjetila da će zaplakati od poniženja. Napipa nešto tvrdo. Prebirala je po džepu jagodicama palca i kažiprsta ne bi li zaključila o kakvom se predmetu radi. Sine joj: „Rinčica! Još i to! Gracia joj je, dakle, u džep jakne podvalila onu naušnicu koju je bila izvukla ispod Marijina kreveta i stavila na kutiju s nakitom!“

Priču o Asji, koja je od limuna što joj ga je život namijenio u Italiji napravila limunadu, Diana Rosandić Živković uspješno je upotpunila izvrsnim kratkim pričama, onima koje je junakinja romana čitala Lucianu, usto i zanimljivim naslovima pojedinih poglavlja knjige na hrvatskome i talijanskom jeziku. Djelo je socijalno angažirano i psihološka je proza; realistično opisuje društvena zbivanja, zrači vjerom u neko bolje sutra i, konačno, osjeća se u ovoj prozi danas nažalost toliko prezreno i blaćeno – domoljublje. Svi koji smo duže boravili u inozemstvu i vratili se kući, na neki smo način „Asja“ te poput nje, utješno makar, zaključujemo: sve je ipak ljepše i lakše kad si kod kuće.

Je li upravo to Diana Rosandić Živković željela poručiti ovom lijepom i toplom pričom?

(Željka Lovrenčić © IO DHK)