Boris Domagoj Biletić: SEDAMDESET PET, I JEDNA POSVETNA / Veljko Barbieri

Veljko BARBIERI: Numizmatika živog i neživog, Matica hrvatska, 2023., 107 str.

Evo je pred čitateljem završni dio Barbierijeve pjesničke trilogije, Numizmatika živog i neživog,* a nakon naslova objavljenih u istoga nakladnika: Sto koraka po šumi (2009.) i Sto šesnaest valova (2016.).

Posvetne su, bolne koliko i uznosite, patetične u najboljemu smislu zahvalnosti, odanosti, uzajamnosti, privrženosti i prijateljske ljubavi uvodne riječi Veljkove posvećene Tonku Maroeviću; naravne su, iskrene i prikladne: „Ne znam nijednu postaju mog života u kojoj te ne bih zatekao. / Sumnjam u svaki niz riječi koji ispisujem, nisam bez tebe više siguran u sebe.“

Nerijetko je upravo tako, doslovno, otvoreno i bez ostatka: mnogi imaju/imamo svoga anđeoskog prijatelja i nema ozbiljnog među nama koji duboko ne sumnja u svoj rad, vlastitu riječ, pisanje, djelovanje...

Dakle, zbirka se ova otvara sumnjom jednako koliko i nadom. Više nam od toga ne treba e da bismo u pustolovinu čitanja krenuli s povjerenjem, radoznalošću, (pre)ispitivanjem čvrsta, pokazat će se, zdanja pjesnikova svijeta, ali alatom krhkim, uvijek nedostatnim ključevima, pomagalima, otponcima..., da ne spominjemo teorijsku/kritičku građu što nerijetko obremenjuje kako „profesionalno“ tako i opuštenije/„opuštenije“, relaksiranije čitanje znatiželjna ljubitelja umjetničke riječi, a poezije, još konkretnije lirike, pak napose.

Svijet unutarnjih zdanja, mitologija, povijest i stvaran krajolik neprispodobiv... spajaju se u jednome, u ovome nadahnutu rukopisu Veljka Barbierija, meštra hrvatske pisane riječi obojene mediteranstvom koje obuzima sva osjetila, iz svih ishodeći i u sva uvirući. Prihvatio se autor ovoga puta, bar prividno i formalno, opet pjesme u prozi – zahtjevna i „skliska“ oblika kojime uvjerljivo vladaju samo bolji od dobrih, samo najbolji, napisat ćemo želimo li baš biti otvoreni dokraja.

Veljko Barbieri jedan je od njih, među rijetkima, ne ću namjerice napisati zadnjima, ali među posljednjima (što slijed podrazumijeva) ovako kultivirana rukopisa, da, zacijelo jest. Najprije taj stvarni svijet, locus prividnih zbivanja, širi i uži mu zavičaj jednoga od meni najdražih, najmističnijih, najljepših domovinskih prostora; uzmorje od Spljeta grada put ušća Cetine i dinarskih obrisa ponad uskočkih grota omiških i poljičkih, do Makarske i Bijakove, sve doli do Neretve, pa priko do neprispodobiva otočja kao u ogrlici posložena, onoj od zlatnih sjećanja više negoli sve grublje nam stvarnosti. Ali i trpeljive, mučaljive, škrte i u jednostavnosti svojoj, siromaštvu te skromnosti zapanjujuće i eksplozivne plohe što u reljef prelazi, krajolik unutarnji otvara za senzacije, sinestezije.

Pokazuje i dokazuje pisac poznavanje tradicije, mitskih nasloja i stvarnih tragova ne samo predaka istoga jezika, mentaliteta, običaja, kulture..., negoli i tolikih prije nas sada i ovdje, drugih navada, civilizacija, jezika, poimanja ovostranih i onostranih fenomena.

Nisam mogao odoljeti na nekoliko mjesta ovih lirskih zapisa proznoga ritma a da se ne prisjetim, da ne asociram, da ne prizovem lijepe trenutke, među najljepšima književnim kada se susretala književna mladost i književno iskustvo, kada su prštale riječi, vrcali stihovi na tolikim jezicima, a sve nas povezivalo more i planina, škoj i kraj, mirisi, okusi, boje i zvuci iste, jedne matrice i matice – mediteranske, i makarske i hvarske/forske. I sve nas povezivao upravo vrstan pjesmoprozni majstor Barbieri, autor koji se drznuo i u drznuću svomu ovdje dojmiljivo uspio izazvati dubok osjećaj pripadanja Jednomu i Jedinstvenom, arhetipskome, mnogima neumrlim iako danas možda zapretanim vrijednostima koje, vjerujem i u nadi takvoj živim, ne postoje još samo u pjesnikovoj riječi, zaboga!

Sjene vrlih prethodnika, naših prijatelja, kolega, suputnika i supatnika, Barbierijevih suzavičajaca, uzevši potonji pojam u širemu smislu, a najprije humanističkom i ljudskom u najboljim trenutcima svakoga pojedinca, svakoga od nas, te sjene jesu tu i nisu, prate nȃs koji svakim odlaskom postajemo neopisivo siromašniji, sve to više invalidi pored još koliko-toliko zdravih udova. Kao kada kaplja meda, kaplja vina, kaplja mlika... svjedoči o dugome putu svoga nastanka, postanka samo te jedne jedine kaplje, jednako kao i čitava svemira koji se zrcali u običnoj vlati trave okupanoj rosom, tako je i sa čovjekovom sudbinom, u osami ili samoći, izabranoj ili nametnutoj mu. Odatle razlika, odatle i bogatstvo trenutaka najosobnijega poniranja u sebe, koje je pjesnik Barbieri znakovito podijelio na nekoliko znakovitih cjelina.

Nakon zaslužne posvetne vitezu starogrojskom, i više negoli prijatelju Tonku Maroeviću, slijede: Krajolici, O ljudima i bogovima i U nepoznato, svaki ciklus/„ciklus“ nejednaka broja dionica, njih usve sedamdeset i pet.

U maroevićevskom tekstu, uvijek neusporedive erudicije i duhovite lepršavosti/lepršave duhovitosti, točnije u pogovoru drugome dijelu trilogije (tada još dvoknjižja), naslovljenu, rekosmo, Sto šesnaest valova, Tonko je na mjestima gotovo sintetizirao, u najmanju ruku lapidarno predočio bitne značajke Barbierijeve poetike općenito, s naglaskom na možda ponajmanje poznat mu dio opusa – onaj poetski (uz proze i poetizirane mu gurmanske kanconijere; neka potonja sintagma bude sinegdoha u smislu pars pro toto jednoga odvojka Barbierijeva književno-publicistističkog i, svojedobno, vrlo izražena medijskog angažmana).

Evo samo kratko podsjećanje na jedno od Maroevićevih čitanja Barbierijeva pjesništva: „Moramo se... prisjetiti da je... povremeno tražio i nalazio odušak u poetskom izričaju, da nipošto nije bilo slučajno njegovo odavanje počasti velikim prethodnicima na pjesničkoj brazdi, Hanibalu Luciću i Petru Hektoroviću, da su njegova učestala zanosna obraćanja zavičajnim gnijezdima (poput Makarske, Hvara, Splita) bile prave ode i himne, da je evokacija Odiseja i Trojanskoga rata vraćanje duga Homeru, da je, uostalom, Kuharski kanconijer eksplicitno na terenu pjesništva, da ne spominjemo još kako je svoju sklonost Muzama potvrdio i organiziranjem 'Sonetnih dana Hanibala Lucića' u gradu Hvaru.“ Posljednje spomenuto, na što je u retcima prije već asocirano, itekako potvrđuje potpisnik ovoga pogovora, kao jednu od najbolje organiziranih, s najviše duha i sjajnim ozračjem, književnu manifestaciju u novijoj povijesti priređivanja literarnih priredbi u Hrvatskoj, no  nažalost već odavna ugaslu.

Maroevićeva svojedobna prigodna raščlamba završila je ustvrdom kako je Barbierijev pjesnički opus onom drugom dionicom (tada, naravno, na mogavši znati da će konačna zaokruženost i uvjerljivost doći godinama kasnije, prerastanjem duologije u troknjižje, dakle oblikovanjem trilogije) doista uspio primjer „poetike zasnovane na erudiciji i empiriji“, „oživljene imaginacijom i sublimacijom“.

Ulazim u ovu zbirku.

Krajolici. Svijet je tu, među inim, vidljivih vanjskih i nutarnjih, dubokih duhovnih i duševnih kontrasta, proturječja, datosti protiv kojih čovjek ne može, odnosno s kojima se sićušan nikako i ničime mjeriti ne može. Snijeg i sunce/Sunce, visovi i dubine, sve u istodobnosti, paralelizmu, istovremenosti. Tu je čovjeku biti, sudbinski koliko i izborom. Odlazeći neprestano, nikada ne otići. Ni nakraju svijeta ne će grop unutarnjega i vanjskoga zavičajnog pejzaža iz njega/nas; uzao se taj ne dâ razmrsiti. Morsko se i šumsko opet prožimlju, nameću i nadmeću, nasrtaj valovlja i šutnja šume, kao u prethodnim dionicama troknjižja, osobito u prvoj Sto koraka... „Ma koliko me vukao vrletima, nikada se neću uspeti na Biokovo. Bijeli krov, nad mojom nemirnom posteljom.“ Dalekoistočni kodeks, bušido, naš će pjesnik tako prirodno povezati sa svijetom koji je, uz more, najprvo ugledao kao ucrtan u dalmatinsko nebo, otvorivši svoje dječačke okice sad u već neka davna vremena. Uz samuraje „prenesene“ amo, čisti mediteranski haiku. Odmah potom kao da si već u Svetoj zemlji, grliš je/grli te – Maslina, možda ona Prva. Živa priroda kao mrtva priroda kao živa kao..., i tako unedogled, zatravljeni smo biblijskim prizorom. Preostaje samo šutnja, bolje tako nego da bi bilo makar slovce isuviše napisano, ni glasić suvišan. „Kao da se odigralo nešto sasvim nevažno“, pjesnik će zaključno o buri; takvoj klopci (ne)izrečenog možda ne će nasjesti jedino naš Mediteranac, jadranski, uzmorski brat po moru i planini, čak ne ni svaki, već samo odabrani – od Istre do Boke. U svim godišnjim dobima nalazi pjesnik i fatalno i prozaično što zajedno tvore pletivo egzistencije, povjesmo prapočetka što nas jedva još slabašnim nitima drži za skute predaka koji naslućivahu o nama više no što ćemo mi o njima ikada saznati. „Jednom su ovdje živjeli ljudi. Plovili barkama, dodirivali se u vrijesu, spajali i odvajali tijela. I polako nestajali jedan za drugim, iz grada koji još čeka na one kojih više nema.“ Nije isto – Grad i grad, ni u Barbierija nije, nipošto ne. „Kući od zemlje“ nema pomoći kao ni nama današnjima već sada kad nam se čini da još jesmo. Jesmo li bar imalo živi u očima vlastite djece i unuka, a kamoli u svojima? Postojimo li, postoji li naš svijet, naši svjetovi? „Strahuju da je i iza molitve samo mrak.“ Đardin – što znači meni, što mome sinu, što njegovu djedu, pradjedu...? Ili, ne izaziva li muk, ako već ne podsmijeh, ma i najmanja naznaka socijalna angažmana: „O izgladnjelima nitko od kad je vremena nije izrekao ni riječi. Ni lice Spasitelja na Križu. Uraslo u tvrdoj kori, muči.“ Napisati nešto izravnije, uteklo bi pjesmi, izazvalo objedu za licemjerje, što li!? Naturalizam u poeziji? Da, u Barbijerijevim Tržnicama!

O ljudima i bogovima. Središnji je dio knjige koji pred čitatelja, moguće, postavlja najveće zahtjeve u pogledu komunikacije s pjesnikom i njegovim polaznim idejama, poticajima, inspiracijom. Na djelu je višeznačnost i mnogoslojnost kulturoloških i literarnih referenca na pročitano, naslijeđeno, na povijest i temelje naše uljudbe... Prva vjerovanja, prapočelo, sraslost i jedinstvo onih među nama prvih s prirodom, (a)kozmički panteizam, poganstvo, višeboštvo... Prva dakle vjerovanja, ali i praznovjerje, kultovi i idolatrija, neznaboštvo... Korablja iz Knjige, prapočetak poznate nam civilizacije dok sve uokolo, sve prije tek mrak je, staza netlačena, predio nepoznat, zagonetan, mitski i mističan. Od Atlantide do Žene pretvorene u stup soli. Starozavjetni proroci i praoci (i naše) vjere. Vjerovjesnici i njihovi suputnici/usputnici. Uvijek isto vrijeme, čini se, ali koje kao da ne prolazi. Sučeljene kulture, civilizacije i vjere, prenesena i preobražena znanja, redovnici iz pravremena sve do naših dana. U znaku ribe progoni Prvih i vječno danas, sada i ovdje njihovih progoniteljā. Mijenjaju se samo krinke, lažna lica, a sadržaj mesa i žilja, otrov(a)ne krvi i zaraženih moždana ostaje uvijek istim. Naš li je krajolik?, njihov li je?, naš je; zrak je njihov je naš je njihov; more je isto, gorje je isto; svi jezici nejednako imenuju isto. Antika u zenitu sustiže vlastite krhotine, fragmente svojih da(v)našnjih razvalina. Na izvorima Kulture i Riječi tok je najbistriji, teče tijekom zatim sve zamućeniji, pa sasvim mutan i s naplavinama, neproničan, eto ga do u naše dane. U „Afroditinoj djeci“ reminiscencije prozaika Barbierija, ili sam tu posve promašio? Od pamtivijeka aktualno: „Nema Haronova troglava psa. Ni njega splavara, ni voda Aheronta, ni Stiksa. Na obalama tek ribari ljudskih duša. Skupljaju novčiće s vjeđa putnika u srce tame.“ „Sfinga s Peristila“  – „...iskrenje nepomičnih očiju“. Od najvećega doba grčkoga kazališta do Tvrdalja jednoga od najvećih hrvatske bašćine; doslovna citatnost, rijetka u knjizi, k tome s mjerom pa završni odrješit punctum. Pjesma „Oči moje braće“ kao da povezuje prošlo i nedavno, zapravo još uvijek sadašnje, pjesnikovu noviju životnu dionicu, znakovito čistu, tragičnu, ujedno veliku, moralno besprijekornu i neupitnu. Uz posvetu Hemingwayu i Mishimi, uz „Vulkan i otok“, dostaje prisjetiti se, dakako, Camusa i po njemu jedinoga doista ozbiljnog, pravoga filozofskoga pitanja/problema; da li puškom, obrednim mačem...?, nije nužno ritualno, ali u poeziji funkcionira. Ovo je, ujedno, jedno od Barbierijevih mjesta gdje me ovim rukopisom, kao nužnom pljuskom da se saberem, prenuo put daljnjega što pozornijeg čitanja na visokim frekvencijama koncentracije. Odmah zatim mali-veliki anonimni ljudi koji ostaviše traga u pjesnikovu životu, sada i u tekstu. Povorke nekadašnjih, živih još samo u sjećanju, baš tako i toliko živih. „Otputovao je tako moj nono, tamo kamo već putuju mrtvi ljudi i odnio u svoj grob, zajedno sa zlatnim molom, čitav jučerašnji svijet. Stari Mediteran.“ („Zlatni moli jučerašnjeg svijeta“) Barbieri je, znamo, i ratnik, istaknuti branitelj; pozvati nije ni trebalo; jesmo li (tek) odsanjali i/ili dosanjali hrvatski san: „U mom sjećanju dok gledam more koje me tješi, truse se u koštano iverje zaborava. Umjesto njega Izdaja. Ipak, razotkriva je val za valom nestalih žrtava jednog već davnog, pravednog rata.“ („Dah glasne osude“) Ili: „Ne žele zaboraviti, neću ni ja. Ni kad se slobodan napijem vina s mojom braćom pod zemljom.“ („Vinogradi nestalih“) Potkraj ovoga ciklusa tematski smo najbliži ljudima (kao) bogovima i Ljudima s početnom majuskulom („Ljudi bogovi“, „Božje kuće“, „Nestali iz Pjesme nad pjesmama“...)

U nepoznato. Ovdje kao da se u kakvoj paraboli i u nešto kraćim formama vraćamo prirodi/Prirodi. No, riječ je tu, ako se nisam dao posve zatraviti mjestimičnom „slatkorječivosti“ autorovoj, o svezi sve samih (pra)elemenata i nespoznatljivim nam prostorima vlastita pounutarnjenja – špilja duhovno-duševne, psihičke... metaforičke nam utrobe smisla. „Bez svjetlosti“: „Isto tamno otajstvo zjapi u voltima makarske palače. U njima se presvlače živi ljudi. Prebiru po brojanicama i skrivaju brave podzemlja. Zaboravljenim jezikom, šapću od tamo gdje nema svjetlosti.“ Mnogi bi pjesnik potpisao „autobiografiju“ „Zmijskih svlakova“. Inače je ovdje autor sve upućeniji sebi, nutrini, intimi, vlastitu svjetonazoru, pa onda u probljescima kroz onostrano put prirode, gorja i mora, u prošlost koja se ne briše iako je izbrisana za mnogog suvremenika. S mnogima kao jesmo u istome (da li baš) prostoru, ali nipošto nismo u istome vremenu: „Krivo sam dakle računao svoje vrijeme“ („Jesen u proljeće“). Nadrealno je, uz poneku snažnu ekspresiju kojom je prožeto, u ovoj dionici knjige najprisutnije. Gotovo je filozofska „Moj dan“, dijelom i „Numizmatika tijela“... Na samome kraju predmetnotematski smo (naj)bliži duhovnome i kršćanskoj eshatologiji: „Vrata Raja“, „Prvo i Drugo nebo“. Naposljetku, „Ploča“, kao gotovo „logična“ svrha ovako strukturirana rukopisa, iako u Barbierija nema ni traga bilo kakve dogme, ali mu vjeru čitam/osjećam neupitnom. U koga, u što? Znat će već čitatelj: „Ležim pod kamenom pločom uz moje pretke. / Ipak u česticama praha... udišem sve što sam jednom bio. Sunce, oblak, kiša i nevrijeme.“ („Ploča“)

Barbieri ni ovdje, u Numizmatici..., nije „samo zapisivač“, „tek“ svjedok, izvorni i utoliko angažiraniji od ma kojeg usputnika, ali on jest iznimno osjetljiv lakmus, filter, posrednik između naoko nespojivih motiva i dimenzija, opet sve sažimljući i sabirući u Jedno. Bogatstvo riječi i iskustva, našega južnjačkog pa gdjegdje i dijalektalnog pojmovlja i senzacija sviju vrsta, od vizualnih do okusnih i mirisnih, sve je ovdje graditeljski (pa i suhozidom) uklopljeno i pretočeno u tečnu rečenicu/stih (poezija rečenice), mjestimice začudnih obrata i eliptičnih povrataka na mjesto odakle (ni)si krenuo započevši čitalačku pustolovinu.

Autor me ugodno iznenadio ovom maštovitom cjelinom, potaknuo, probudio i fenomene knjiške, neke već pomalo zaboravljene, zapostavljene zacijelo, no još više one životne i živo(to)dajne, kad je vrlo teško raspetljati mrežu smisla, ako je uopće potreban takav uzaludan napor, no komu čini radost, neka i to s mrižom pokuša. Osobno me svijet ovoga manuskripta obogatio, s lakoćom učinio sabranijim bar u trenutcima čitanja i potom smjesta kovitlanja asocijacija koje nadolaze svakom novom slikom, prizorom, spomenom nekoga ili nečega.

Nakraju: svaki se čitatelj ponaosob uvijek zrcali jedinstveno i samo na svoj neponovljiv način, ako čita pravu stvar. Takvo što, takvu reakciju i osjećajnost, može izazvati samo moćan rukopis i autor koji piše bez ostataka nemušte zalihosti, ne baš rijetke u nekih razvikan(ij)ih suvremenika, bez ikakve rezerve i računice. I u tomu ovaj tekst jest čista literatura, u najboljim trenutcima i na najjačim mjestima osobito, a nema ih malo, zapravo takve su gotovo sve crtice o živome i neživom Veljka Barbierija.

Toliko, najkraće i doista tek prigodno o posljednjim ostvarenjima u nizu Barbierijeva dragocjena stihovlja. Zveckaju i zvone, odzvanjaju poput (pra)starih kovanica i medaljona bez lažne pozlate, mjestimice dapače iskovanih kao u samome suhom zlatu hrvatskoga jezika pod mediteranskim neprispodobivim podnebljem. Uostalom, i povijest i suvremenost hrvatske književnosti, svih žanrova, nezamisliva je bez hrvatskoga Juga, Sredozemlja i njegovih glasova. Barbierijev je jedan takav, moćan i znakovit u našemu vremenu.

Vraćajući se početku: možda će autorova sumnja u svaki niz riječi koji ispisuje ostati i nadalje, što samo znači odgovornost prema napisanomu, prema čitatelju i sebi samomu, ali nema dvojbe da je Veljko Barbieri završnom pjesmaricom svoje trilogije potvrdio, ako ne i još jače podvukao, svoje značajno mjesto u suvremenome hrvatskom pjesništvu, na pojedinim mjestima bližeći se antologijskome, osobito unutar mediteranskoga teksta domaće umjetnosti stiha.

Pula, srpnja mjeseca 2023.           

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)