Miodrag Kalčić: ŠKODA FESTIVALSKIH ŠOLDI / Sanela Pliško, Lana Skuljan Bilić

8. svibnja 2026. | Tekuća kritika

Sanela PLIŠKO, Lana SKULJAN BILIĆ (ur.): 70 godina filma pod zvijezdama u Puli / 70 Years of Film Under the Stars in Pula, Javna ustanova Pula Film Festival, Povijesni i pomorski muzej Istre, Pula, 2023., 590 str.

Čemu Festival?

Prije petnaestak-dvadesetak godina, dok sam još bio nadobudno zanesen, iracionalno zagrijan i naivno optimističan u pripremanju zamišljene opsežne (višesveščane) gradsko-povijesne monografije o kinematografskoj (preciznije, kinofikacijskoj) i filmsko-festivalskoj Puli (ponajviše u sakupljanju svakojakih izvora iz novina, tjednika, filmskih revija, časopisa, knjiga, zbornika..., jer arhiv Puljskoga filmskog festivala nije postojao), proslovno sam zapisao: „Pula stane u tri riječi (kronološki): Arena (amfiteatar), Uljanik (Arsenal, Scoglio Olivi), Festival (film).[1] Svaka izravno asocira na Pulu, gotovo zamjenjuje grad; uklonimo li bilo koju, Pula je okrnjena, invalidna, neprepoznatljiva; uklonimo li sve tri, urbane Pule nestaje, iščezava gradsko obličje i pretvara se u (negdanje srednjovjekovno) ribarsko mjestašce (u zamišljenoj sadašnjosti, poput mnogih sličnih, ljupko istarsko selo zimi i glupa turistička destinacija ljeti). Njihove pak dvojne kombinacije: Arena i brodogradilište s (noću osvijetljenim) dizalicama usred luke tvore jedinstvenu vedutu srednjoeuropskoga grada (mediteranske klime) na Jadranu; brodogradnja i film, daleko više raniji jugoslavenski negoli današnji hrvatski, pronose Pulu svijetom; a Arena i film stvaraju osebujan filmski festival. Zamislimo Pulu bez Arene ^[2] (na filmu i u književnosti sasvim moguća scenaristička fikcija: spasitelj puljskoga amfiteatra Gabriele Emo nije se rodio)!? Nemoguće, nezamislivo, nepojmljivo! Nestaju bezbrojni sinopsisi, scenariji, legende, mitovi! Nema festivala, nadasve filmskog festivala (vatrometa i vatropada), opere, baleta, klasične i zabavne glazbe, popa i rocka, electro-dancea, folklora, političkih i stranačkih skupova, svečanih govora i sletova, javnih okupljanja, štafeta, vojnih postrojbi, boksa, hokeja, nogometnih prijenosa, sportskih fešti, mondenih domjenaka, gladijatorskih igara, (i najvažnije) financijski unosnih turističkih obilazaka... Grad bez gradske povijesti i masovne kulture, bez zabave i noćnih provoda, po svoj prilici i po svemu sudeći, bez mnogih nas – Puležana i Puljana.“[3]

U tih dvadesetak godina europske krize brodogradnje, gospodarskih patnji i sveprisutnoga kriminala, brodogradilište Uljanik država je, uz šutnju i/ili blagoslov gradskih/lokalnih vlasti, nemilosrdno likvidirala (22. siječnja 2020.), dok je Puljski filmski festival u istom razdoblju bio i ostao, medicinskom terminologijom, u terminalnoj fazi, u komatoznom stanju (na izravnom državnom [4] i gradskom financijskom respiratoru), jednako ili pak još više (kako koje godine) blijed, neatraktivan, beznačajan, anemičan, dosadan, filmski siromašan i festivalski nezanimljiv. Održao se i do danas opstao samo zahvaljujući festivalskoj dugovječnosti (od 1954.), puljskoj (prije svega socijalističkoj) tradiciji pohođenja Festivala (posebice radi njegova negdanjeg vatrometnog otvaranja) te, prije svega i najvažnije, masovnokulturnom mjestu održavanja, rimskom (Vespazijanovom) amfiteatru – nezamjenjivoj i (u Hrvatskoj) jedinoj Areni. Ima li uopće smisla, svrhe i potrebe održavati takav nacionalni filmski festival, kad sve te hrvatske filmove (koje u kinodistibuciji, ako uopće stignu do kina, većinom imaju slabu ili sramotnu gledanost, a nije rijedak slučaj da poneki filmovi imaju veći broj gledatelja za jedne festivalske večeri, napose prije američkoga blockbustera, u Areni nego godišnje u svim hrvatskim kinima zajedno) već sljedeće i idućih godina nakon Festivala možemo uredno pogledati na državnoj Hrvatskoj televiziji (svakoga četvrtka u redovnom 2. programu HRT-a ili po nahođenju izabrati neki od šezdesetak ponuđenih na multimedijskoj platformi HRTi [5]). Sve u svemu, nakon upokojenoga Uljanika i Festivala na dugoj samrti – koji unatoč svemu neće tek tako skoro preminuti, niti se tako brzo ugasiti, zbog nacionalnog ponosa, hrvatske kulture i festivalske povijesnosti – Pula je, po tko zna koji put u svojoj povijesti, izgubila donedavnu prepoznatljivost, nedavni urbani identitet, ostala joj je još jedino prastara konstanta, antička Arena. Povijesno istrošenoj dvijetisućljetnoj (ili, često preuveličano, tritisućljetnoj) Puli nije to neka prevelika identitetska nedaća niti gradska nevolja, prevladala je ona (od histarskih do sadašnjih hrvatskih vremena) daleko gorih i težih zala, s kojom se ne bi znala nositi.

Otkako je 1992. Festival na jedvite jade reanimiran, jedva oživljen, u nacionalni, hrvatski, evidentno je izgubio na svakoj (ne samo filmskoj) kvaliteti i rapidno na kvantiteti, što je posvema normalno i nimalo čudno za tako malu, skromnu kinematografiju poput hrvatske koja tek u zadnje vrijeme (posljednje desetljeće i pol) godišnje snimi 7-8 (rijetko koje godine pokoji više) cjelovečernjih filmova (igranih, ali i dokumentarnih i animiranih koji su također posljednjih godina u natjecateljskom programu kako bi filmova bilo što više). Većina tih filmova nije premijerna (ili se čuvaju za neki od bezbrojno umnoženih, često nepoznatih i beznačajnih međunarodnih filmskih festivala ili su već premijerno prikazani u hrvatskim kinima, primjerice, lani, na službeno 72., a uistinu 70. Festivalu, 2025. godine samo su dva igrana filma bila premijerna), ispodprosječne je ili nikakve kvalitete, nešto malo osrednje i tek poneki film svake tri-četiri godine kvalitetno odskoči iz uobičajeno vrlo niskoga hrvatskog standarda. No, bez obzira na to i koliko god tih 7-8 filmova bili loši (a poneki zamalo negledljivi) i ispodprosječni [6], svake godine dodijeli im se dvostruko više službenih festivalskih nagrada (15-16 Zlatnih Arena) i 5-6 ostalih (nefestivalskih) nagrada i strukovnih priznanja. Gotovo da nema hrvatskoga cjelovečernjeg filma bez makar jedne (zanemarive ili posvema sporedne) Zlatne Arene! Uzgred, kako bi apsurd i paradoks bio veći, uspoređujući hrvatski dugometražni igrani film u socijalističkoj Jugoslaviji (od 1954. do 1990., u kojoj se uvijek naglašavala nacionalna, odnosno ondašnja republička, produkcija ili koprodukcija i gdje se od 60-ih godina prošloga stoljeća također prosječno, kao i danas, snimalo 7-8 hrvatskih cjelovečernjih igranih filmova godišnje)[7], i u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj (od 1992. do 2025.), stilski, umjetnički, naracijski, autorski, scenaristički, redateljski, žanrovski ili koju god drugu filmsku kategoriju uspoređivali, na koncu i po popularnosti i komercijalnosti, svekoliko kvalitetniji filmski dosezi nedvojbeno prevladavaju u jugoslavenskom razdoblju (mimo izdašne hrvatske, ondašnje zagrebačke televizijske produkcije)[8], što je prije svega i svakako rezultat tadašnje obilnije, filmski i tematski šarolikije konkurencije.[9]

Popratni filmski programi u jedinom preostalom gradskom kinu „Valli“ (sa samo 209 sjedećih mjesta), Istarskom narodnom kazalištu i neizbježnoj Areni (Hrvatske manjinske koprodukcije, Regionalni program, Međunarodni program, Greater Adria, Vremeplov, Studentski program, Filmovi u nastanku, Popularna Pula s pretežito američkim konfekcijskim kinohitovima, dječja „Pulica“ s crtićima, i slični bezlični i beznačajni programi) sa središnjim, odnosno glavnim hrvatskimm (nacionalnim) programom, kako Festival ne bi spao na oskudnih 7-8 hrvatskih filmova (od kojih redovito gotovo polovica komornošću, hermetičnošću, eksperimentalnošću, stilom i formom nije nimalo primjerena preprostornom i prevelikom gledalištu Arene), posvemašnji su promašaji i nisu vrijedni spomena, samo su filmska dekoracija i festivalska efemerija puljskoj filmskoj manifestaciji. Kako bi filmsko-festivalska Pula spala na tako niske festivalske grane, danas se brižno brinu i revnosno skrbe umjetnički ravnatelj (trenutno Danijel Pek, koji je u sukobu interesa s PFF-om kao filmski producent i vlasnik obiteljske produkcijske tvrtke Antitalent, čija je glavnina „mukotrpna“ umjetničkoga posla sve hrvatske cjelovečernje filmove prijavljene na Festival uvrstiti i rasporediti u glavni nacionalni program), programski izbornik (trenutno filmski kritičar i programski voditelj kina Mario Kozina, čiji ekskluzivni izbor malo tko gleda i malo koga zanima, osim komercijalnoga programa Popularne Pule s recentnim američkim kinorepertoarskim hitovima koji Arenu pretvaraju u atraktivno ljetno kino, kakvo je bilo, najprije prvo za talijansko-fašističkih, 1938.[10], pa zatim drugo za jugoslavensko-socijalističkih vremena, odnosno federativno hrvatskih, 1953.[11]) i ravnateljica Festivala (odnedavno, od 26. travnja, Vlatka Kolarović, donedavna urednica Trećeg programa HTV-a, zamijenivši Tanju Miličić koja, za razliku od većine prethodnih ravnateljica i ravnatelja te novoizabrane, poznaje film i donekle Festival, ali je nastavljala utabanim stazama festivalske monotonije prethodnika prema zagrebačkim, kao nekad beogradskim, direktivama Festivalskoga vijeća i Ministarstva kulture i medija). Svi oni redom o Festivalu, njegovoj povijesti i njegovom gradu, njihovoj povezanosti i međudjelovanju, malo toga znaju, ali su za to su uredno plaćeni.

Posljednjih godina, zapravo iz godine u godinu sve više, naročita pozornost pridaje se svakovečernjim festivalskim nefilmskim feštama (na terasi Doma hrvatskih branitelja), sve bogatijem i ekskluzivnijem popratnom glazbenom programu (s popularnim i razvikanim bendovima, pjevačicama i pjevačima, neizbježnim „diđejevima“), što je zajedno sve više nalik pripitoj zabavno-plesnoj glazbenoj smotri (veselici lakih nota) s popratnim filmskim programom. Danas, kad umalo svaki hrvatski grad, gradić ili općina ima svojevrsni filmski festival (2025. godine Hrvatski audiovizualan centar sufinancirao je 78 filmskih festivala: Zagreb, Split, Dubrovnik, Rijeka, Karlovac, Varaždin, Vukovar, Vinkovci, Osijek, Sisak, Bjelovar, Opatija, Brač, Solin, Metković, Zabok, Krapina, Čakovec, Delnice, Požega...)[12], najstarija Pula nimalo ne odskače od ostalih u međuvremenu pokrenutih hrvatskih filmskih festivala s međunarodnim programom, od kojih su poneki izborom filmova i tematskim sadržajima dobrano zanimljiviji i privlačniji, pa Puli preostaje samo već istrošena povijesna tradicija i skromna nacionalna filmska prepoznatljivost, što je, u svakom pogledu i u svakom slučaju, filmski nedostatno i festivalski siromašno.

Sve u svemu, nakon ovih tek usputno i nesustavno nabacanih, ali teško opovrgljivih, nekoliko zdravorazumskih konstatacija, nameće se neizbježno pitanje: Ima li smisla i svrhe održavati ovakav filmovima skroman, kvalitetno manjkav i financijski preskup [13] (za čiji se iznos može komotno snimiti još jedan prosječan igrani film, ili dva-tri cjelovečernja dokumentarna filma) nacionalan, hrvatski filmski festival u Puli, u Areni? Festivalski povijesno i tradicijski vrijednosno, kontinuiteta i puljskoga urbaniteta radi te zbog pregleda godišnje produkcije hrvatskoga cjelovečernjega filma – svakako ima. No, valja napomenuti da Puljski filmski festival, najprije pod dominantnim utjecajem Beograda [14], a od početka 90-ih do danas pod svekolikom paskom Zagreba, nije ostavio gotovo nikakvoga filmskog traga u vlastitom gradu, gradu domaćinu, osim amaterskoga (Filmski, odnosno Foto-kino klub „Jelen“ osnovan početkom ožujka 1963., od 1965. do 1990. sudjeluje u organizaciji poznatoga trodnevnog jugoslavenskog Međuklupskoga autorskog festivala amaterskog filma, MAFAF-a [15], tzv. Male Pule uoči Velike Pule). Festival, naime, nije iznjedrio iole značajnijega puljskog redatelja, scenarista, snimatelja, montažera, producenta ili kojeg drugog filmskog djelatnika, osim slučajno jednoga prosječnog filmskog glumca, kao ni, ako već želi biti filmskim gradom, potrebitu festivalsku kinoteku (i festivalsku arhivu) s filmovima prikazanim na puljskim festivalima [16]. S druge pak strane, malene nacionalne kinematografije, poput naše hrvatske, s tako oskudnim brojem cjelovečernjih filmova (i igranih, a u posljednje vrijeme i animiranih i dokumentarnih), često upitne kakvoće – zapravo nema. Poglavito nema u Areni! Puljski je rimski amfiteatar (festivalskog kapaciteta do najviše osam tisuća gledatelja u jugoslavenskim vremenima, iako se tada socijalistički i komunistički pretjerivalo,[17] a otkako je postao hrvatski filmski festival broj sjedećih mjesta smanjen je na pet tisuća), koliko god u jugoslavenskoj prošlosti bio simbolom i amblemom Puljskoga filmskoga festivala i povijesti južnoslavenskoga filma – kad je film, prije popularizacije televizije krajem 50-ih i početkom 60-ih te napose kasnije masovnom pojavom videorekordera i videoteka krajem 80-ih godina prošloga stoljeća i filmskih internetskih portala početkom dvijetisućitih, općenito imao daleko veći medijski, informativni, državni, društveni, politički, promidžbeni i svaki drugi značaj) monumentalno i preveliko zdanje za tako malu nacionalnu kinematografiju.

Kompromis je jednostavan, Pula ima manjih, jednako atraktivnih otvorenih ljetnih prostora u samom središtu grada: nedavno rekonstruirano Malo rimsko kazalište (kapaciteta 1.200-1.300 gledatelja) i(li) nešto manja barokna utvrda Kaštel (kapaciteta 600-1.000 sjedala), sasvim bi bili primjereni prostori za filmski festival takva obima, takve forme i sadržaja. Arena od druge polovice 80-ih godina prošloga stoljeća (dakle, već četrdesetak godina) za vrijeme filmskoga festivala najčešće zjapi poluprazna ili gotovo posve prazna (otužno je i jadno vidjeti 200-300 gledatelja raštrkanih u tako golemom gledalištu), iznimno se relativno popuni prve večeri vatrometnog otvorenja Festivala (od 2020. sve manje otkada je vatromet ukinut zbog psihoemotivnog zdravlja puljskih kućnih ljubimaca i lagodnijeg života puljskih ptica-serilica,[18] iako prema nedavnoj anketi 69,7 posto Puljana želi vratiti vatromet nad festivalskom Arenom [19]). Popunjenija je Arena tek kad postane najobičnije ljetno kino s redovitim distribucijskim kinoprogramom američkih i ponekih europskih komercijalnih hitova (to je kao lažni programski prirepak Festivala iznimno inteligentno nazvano Popularna Pula, izvan svake, baš svake konkurencije), što s festivalom hrvatskoga igranoga filma apsolutno nikakve veze niti poveznice nema, osim da napuni velebnu Arenu Puljanima i turistima jer hrvatski film ili hrvatske (manjinske) koprodukcije to nikako nisu u stanju.

Iz navedenih (i nespomenutih) razloga i očito preuveličane i precijenjene nacionalne važnosti, koja mu se neobjektivno pripisuje, preseljenje Puljskoga filmskog festivala iz monumentalne Arene (bez vatrometa) u primjerenije i ambijentalnije Malo rimsko kazalište i(li) Kaštel logično je, razumno i oportuno rješenje. Festival bi, naravno, ostao, gdje i povijesno pripada, u Puli i dobio bi pravu mjeru, stvaran značaj male nacionalne kinematografije, koji mu po naravi, obimu i kvaliteti pripada. Raskošan i rastrošan festival malobrojnih i u prosjeku loših hrvatskih filmova nikome nije potreban, ni filmskim djelatnicima ni gledateljima. Prijelaz iz Arene u, recimo, Malo rimsko kazalište, dakako, ne bi prošao bez negodovanja, gunđanja i svakovrsne kritike uime duge festivalske tradicije i povijesti, no već za dvije-tri godine, kao što neumitno vrijeme iscjeljuje, sve bi se zaboravilo (poput nekadašnjega brodogradilišnoga giganta Uljanika) i postalo bi sasvim normalno pratiti Puljski filmski festival u, recimo, Malom rimskom kazalištu, a filmsko-festivalsku Arenu ostaviti sjećanju (onih koji se imaju čega sjetiti), odnosno gradskoj, južnoslavenskoj i hrvatskoj filmskoj povijesti.

Anemični popisi 68 godina PFF-a

Živeći u zabludi otkad je Festivalu – nakon deset godina ispraznoga lutanja (od 1991. do 2001. kad samostalna i suverena Hrvatska započinje s novom poviješću pa tako i s filmskom puljsko-festivalskom, održavaju se nenumerirani nacionalni Filmski festivali u Puli, prvi i ujedno posljednji Hrvatski filmski festival i Festivali hrvatskoga filma), ne znajući što činiti s filmskim festivalom raspadnute države: ili ga jednostavno ukinuti, ili međunarodno nastaviti u drugačijem kontekstu (što je u međuvremenu 1995. iskoristio Sarajevo Film Festival), ili ga, što je na koncu ostvareno, nacionalno reducirati – 2001. godine ponovno vraćena nepotrebno ukinuta numeracija (za Pulu hvalevrijedna, poštena i normalna odluka), koja umjesto broja održanih festivala puko zbraja kalendarske godine, pa je otada pogrešna numeracija uvećana za dva neodržana festivala (1991. otkazan i 1994. preskočen), kontinuirano se nastavlja pogreška do danas. Tako je navodno jubilarni 70. PFF upravo svečarskim povodom godine 2023. ukoričen u (foto)monografiju 70 godina filma pod zvijezdama u Puli, a uistinu je bio posrijedi 68. PFF [20]. Umjesto numeracije ostvarenih festivala, imamo brojčani slijed godina!

Godinama sam gnjavatorski redovito, u svakom tekstu o Festivalu (u novinama i časopisima), koliko mi je poznato jedini upozoravao i ukazivao na netočnost numeracije Festivala (malobrojnim hrvatskim filmskim kritičarima, filmolozima, filmskim stručnjacima, filmskim autorima, festivalskim djelatnicima, napose nerazumnim novinarima u kulturi, ta je očita činjenica bila posve bezvrijedna i sasvim marginalna, jer ih je većina bila uključena u neku od organizacijskih i inih festivalskih djelatnosti ili su natjecateljski sudjelovali na Festivalu, iako bi zasigurno negodovali kad bi im netko nenamjerno ili slučajno za dvije godine povećao godine života). Tako sam i u povodu navodno jubilarnoga 70. PFF-a uputio pisamce Glasu Istre naslova: „Beznačajne istine radi, nema se što slaviti: ove je godine, ipak, na (i po) redu 68. Pulski filmski festival“, koji istarski dnevnik kao medijski pokrovitelj Festivala nije objavio, već je pismo posve neprofesionalno upućeno na mišljenje djelatnicima PFF-a te njihovu nesuvislu interpretaciju objavio pod naslovom „Godine (ni)su važne“[21]. Dakako, promptno sam reagirao, ponovno uzalud, jer reakcija u Glasu Istre nije objavljena: „Naime, u tih 70 festivala uračunati su i ubrojeni i dva festivala koja se nisu dogodila, koja nikada nisu ostvarena: onaj 1991. kad je festival otkazan i 1994. kad nije održan. Premda je kristalno jasno i zdravo razumljivo kako se ne može uračunati i ne smije ubrojiti ono što nije održano, nešto što se nije dogodilo, nešto čega nije bilo, PFF svejedno to uporno čini. To što je PFF uvjeren da je ovogodišnji festival 70. po redu, samo je uvjerenje, a ne povijesna i svaka druga istina, što i sami PFF-ovci nesuvislo potvrđuju: ‘...jer 1991. je otkazan doslovno u zadnji čas, a 1994. je održan s jednim filmom’. Svakome je više nego logično i jasno da ta dva festivala nikada nije bilo! To što je 1991. otkazan u zadnji čas, prema PFF-u računa se kao da nije otkazan, a 1994. festival (koji to nije bio, već se zvao ‘Filmske večeri u Areni’, zapravo ljetno kino s komercijalnim američkim filmovima) s jednim hrvatskim filmom, samo za PFF-ovce može biti festival. Uostalom, neke godine ne održati festival nije sramota, primjerice: najstariji filmski festival u Veneciji 2022. bilježi 79. Mostru, a ne 91., iako postoji od 1932., jer 12 godina nije ostvaren, ili festival u Cannesu 2023. bilježi 76. izdanje, a ne 85. od kada postoji, 1939., znači 9 godina Cannesa nije bilo, no PFF to si ne može priznati.“[22]

Pogrešno numeriranje Festivala, koje se vuče iz godine u godinu (od spomenute 2001., svakogodišnja pogreška postaje lažna javna istina, sve popularnija, istinita laž) naizgled nije moguće ispraviti – jer bilo bi glupo i nenormalno vraćati se unazad, recimo da se odlučilo 2023. vratiti točnu numeraciju nakon već ostvarenoga netočnog obljetničkoga 70. festivala, iduće, 2024. godine održao bi se već dvije godine prije održani 69., a nakon njega, 2025. ponovno proslavio već proslavljeni obljetnički 70. festival – ali moglo se, kad je pogreška uočena, vješto grafički ili tipografski kreativno dizajnerski naznačiti i ispraviti grešku: primjerice 66. festival kriptografski zapisati kao: 68(–2). festival ili 68^(–2). festival (naravno, grafički i tipografski oblikovano ovo ne bi bile izravne računske operacije množenja ili potenciranja) ili tomu nekako slično. Dakako, takvo neobično, kriptografsko numeriranje festivala izazvalo bi pri prvoj pojavi, u prvi mah, nedoumicu, pitanja, zagonetku, no nakon objašnjenja zbog čega se pribjeglo takvom brojčanom zapisu Festivala (zapravo oduzimanju dviju godina festivala koji nisu realizirani, nisu se dogodili), ispala bi zgodna dosjetka, žargonski rečeno, dobra fora ili štos.

Pogledajmo konačno što nam nudi (foto)monografija o navodno 70 godina filma pod zvijezdama u Puli urednica Sanele Pliško (poslovne tajnice PFF-a) i Lane Sukljan Bilić (više kustosice PPMI-a). Odmah, pri prvom letimičnom listanju ove fizički teške i voluminozne dvojezične, hrvatsko-engleske knjižurine (590 str.) velikoga formata (21 x 27 cm), koju proslovno urednice patetično naivno i ljubavno sladunjavo nazivaju „slikovno-dokumentarni vodič kroz historiografiju filmske manifestacije koji podrobno izlaže zašto Festival voli Pulu, a Pula Festival“ (str. 9), upada u oči dobrano najveći dio publikacije (preciznije, od 51. do 539. stranice, dakle na 488 stranica od kojih su 72 potpuno prazne, ili razmjerno ni više ni manje nego točno 82,71 % čitave monografije): beskrajno suhoparan i dozlaboga dosadan popis osnovnih podataka o pojedinim festivalima (službeni naziv, vrijeme održavanja, vizualni identitet, organizatori, službeni žiri, ravnatelj, nazivi filmova glavnoga i popratnog programa, lokacija itd.) s 5-6 sitnih fotografija potpunoma promašeno naslovljen „Biografija Pulskog filmskog festivala 1954. – 2023.“ (str. 51-461), jer neživi festivali sami po sebi nemaju niti mogu imati životopis, biografiju [23] (uostalom, niti u prenesenom značenju, metaforično biografski rečeno, o pojedinim festivalima ne saznajemo apsolutno ništa sadržajno, ništa festivalski događajno, ništa, baš ništa konkretno o nekom od 68 festivala, samo puke činjenice, puste podatke, generalije), te jednako tako beskrajno dosadan popis „Nagrada i nagrađenih“ (str. 466-539) s kratkim kronološkim uvodom u pojedine službene nagrade (Zlatna medalja Arena, Zlatna plaketa Arena, Zlatna Arena, Velika zlatna Arena, Srebrna Arena, Brončana Arena itd.): za najbolji film, režiju, scenarij, glavnu žensku ulogu, glavnu mušku ulogu, fotografiju, montažu, glazbu, sporednu žensku ulogu, sporednu mušku ulogu, scenografiju, kostimografiju, masku, oblikovanje zvuka, specijalne efekte, vizualne efekte i hrvatsku manjinsku produkciju, te neslužbene nagrade: debitantske nagrade, nagrada publike (Jelen i Zlatna vrata Pule) i Nagrada Marijan Rotar.

Sve te gole, sirove činjenice o pojedinim festivalima i nagradama, ta silna imena i prezimena, ti silni nazivi filmova (bez navođenja, što je uobičajena praksa u filmskim publikacijama, producentskih kuća i redatelja), datumi, samo su preuzeti podaci s web-stranica Pula Film Festivala, koje su već petnaestak godina dostupne svakome iole zainteresiranome namjerniku kao „arhiva podataka o filmskim festivalima u Puli (nagrade i još poneki podatak o svim održanim festivalima)“[24], u današnjim web-kategorijama nazvani Arhiva i Vremenska crta,[25] a one su pak nastale preuzimanjem podataka za prvih 49 Festivala iz „Kronologije nagrađenih filmova i autora na Pulskim filmskim festivalima“[26], kao sastavnim dijelom kataloga za obljetnički 50. Pula Film Festival [27], i deset godina kasnije nadopunjene s deset novih festivala, ali neobjavljene, za izložbu „Festivalska Pula – 60. obljetnica filmskog festivala“[28]. Ima li smisla i svrhe nešto što već postoji u digitalnom (virtualnom) obliku ponavljati i prepisivati („kopipejstirati“) u analogni, u ovom slučaju, tiskani (knjiški) medij, kad je internetsko pregledavanje daleko brže (na računalima ili uvijek dohvatljivim prepametnim mobitelima), znatno jeftinije (umalo besplatno), jednostavnije, dostupnije na svakom mjestu (planeta), sadržajnije (s više podataka i bilješki), pretraživački itekako lakše, sve u svemu, u svakom pogledu funkcionalnije od nepotrebna gubljenja vremena u traženju nekog redatelja, glumca, filma, neke nagrade, uporno listajući tešku knjižurinu. Doista, kome su namijenjene i potrebne sve te silne s interneta prepisane (vjerojatno nešto malo korigirane i dopunjene, što se moglo učiniti na samim web-stanicama Festivala) pa otisnute stranice (na 488 stranica!) u monografiji? Beskorisno i nepotrebno!

Pored ovih anemičnih, monotonih i besadržajnih popisa i lista (tih silnih festivalsko-statističkih godišnjaka, nagradnih i nagrađenih kronologija), pri prvom brzinskom listanju, istodobno odmah upada u oči grafičko-dizajnerski diletantizam (prema impresumu, stanovitoga Studija za vizualne komunikacije na broju 8), neznalačko, neprofesionalno i nemušto grafičko (tekstualno) oblikovanje i vizualna (ilustrativna) neprimjerenost. Spomenimo samo dva osnovna (pored sijaset ostalih), odmah uočljiva, funkcionalno normativna velika grafička propusta: izabrati tako sitan, tako malen blijedosivi font (devetka ili desetka) i jednako takav maleni prored (koji tipografskom veličinom, zapravo manjinom, ponajprije odgovara fontu i proredu fusnota) za glavne tekstualne priloge monografije ovako velikoga formata (samim time, vrijednosno podcjenjuje i umanjuje značaj tih tekstova koji bi trebali, prema uobičajenoj koncepciji takovrsnih publikacija, biti osnovni i ključni nositelji sadržaja knjige), elementarno je nepoznavanje grafičko-oblikovna zanata pa umjesto lako čitljivih tekstova, čitatelj se nepotrebno opterećuje i dodatno napreže čitajući sitna blijedosiva slova grafički i tipografski neprohodna štiva. Poput sitnoga fonta sitne su i premale odabrane pripadajuće fotografije (uza sve, poneke i loše obrađene) uz pojedine festivale i nagrade, na kojima se jedva razabiru, jedva zamjećuju uslikani glumci, redatelji, scenaristi, snimatelji, organizatori, filmaši, festivalski gosti (prepoznajemo ih tek pročitavši legende ispod fotografija) i puljski gledatelji. Svakako, bio je to prevelik zalogaj, prezahtjevan pothvat za knjiški neiskusni Studio na broju 8.

Sve zajedno, imajući na umu samo ove usputne napomene i uzgredne objekcije najvećega dijela knjige (82,71 %), niti imamo kvalitetnu festivalsku monografiju (preostali popratni tekstovi su, kako ćemo prikazati, preopćeniti, prepuni općih mjesta, pretanki, preskromni, prepovršni da bi zadovoljili prosječnu publicističku knjigu, a kamoli malo ozbiljnije djelo ili povijesno-festivalsku knjigu), niti imamo klasičnu fotomonografiju (sa svim tim posvuda porazbacanim sićušnim dekoracijskim fotografijama zasigurno ne odgovara ni formi ni koncepciji uvriježene fotomonografije s dojmljivim ili umjetničkim fotografijama kao dobrano prevladavajućim dijelom knjige), niti je to pak „slikovno-dokumentarni vodič“ po puljskim filmskim festivalima (svojevrstan ilustrirani priručnik ležernoga upoznavanja s povijesno-filmskim sadržajima Festivala i zanimljivostima festivalskoga grada), kako su to vrlo pretenciozno i infantilno optimistički zamislile urednice, a ponajmanje je to knjiga ili nazovimo pseudo(foto)monografija koja „podrobno izlaže zašto Festival voli Pulu, a Pula Festival“ (str. 9), doslovno zato što podrobnosti nema ni u naznakama, nema potankosti ni detalja ni u tragovima, i jednostavno zato što je ta negdanja režimski (komunistički i socijalistički) proklamirana ljubav, ako je i kao takva ikada iskreno postojala, odavna, prije nešto manje od pola stoljeća, ugasnula i davno zaboravljena.

Pogledajmo ukratko što nam donose ostale 102 stranice (17,29 %) navodno obljetničke (foto)monografije puljskih filmski festivala. Uvodnom riječju urednice značajno napominju: „Tijekom dvogodišnjeg rada istraženi su i pregledani raznovrsni fundusi arhiva, kinoteka, muzeja, filmskih centara, knjižnica i drugih institucija u Hrvatskoj i ostalim državama s prostora nekadašnje države. Naročito su bile vrijedne i atraktivne osobne arhive pojedinih sudionika samih festivalskih događaja.“ (str. 9). Što je sve novoga pronađeno i istraženo o povijesti Festivala u navedenim institucijama, privatnim zbirkama i osobnim ostavštinama (nabrojenih na str. 3 i 588-589), a nije dosad bilo poznato, nije znano, ali prema imenima i prezimenima tih „vrijednih i atraktivnih“ osobnih arhiva, mahom fotografa i fotoreportera (Duško Marušić Čiči, Dušan Ćurić, Saša Miljević, Goran Šebelić, Igor Dražić, Neven Lazarević, Alojz Orel) i bivših direktora festivala (Dejan Kosanović, Martin Bizjak, Gorka Ostojić Cvajner), riječ je uglavnom i ponajviše o fotografijama, i najvjerojatnije, ponekim starim biltenima i katalozima festivala ili sličnim materijalima. Koliko su urednice ozbiljno i temeljito shvatile „dvogodišnji rad“ na sastavljanju i uređivanju (foto)monografije, vidljivo je iz bibliografije (str. 590), u kojoj pod „općom literaturom“ (što spada prije svega u opće neznanje) navode 18 jedinica od kojih su 8 izravno vezane za puljski filmski festival i povijest jugoslavenskoga i hrvatskog filma (od kojih su pak spomenute samo 4 knjige iz bilj. 9 ovoga prikaza), ostalo su rječnici, leksikoni, enciklopedije, povjesnice (filma i Pule), pa čak i jedan studentski diplomski rad, dok je očekivana „stručna literatura“ (kad već postoji opća) naprosto izostavljena, pa slijede ni manje ni više nego čak 4 „mrežne stranice“, a za bibliografsku završnicu urednice su si dale truda i prelistale 11 novina, revija i časopisa (od kojih 5 filmskih)[29]. Mukotrpan i danonoćni „dvogodišnji rad“!

Sad već bivša ravnateljica PFF-a Tanja Miličić i ovom je uvodničarskom prigodom, kao što učestalo posljednjih desetak godina nepromišljeno i neargumentirano izjavljuje, ponovila (i zapisala) notornu besmislicu: „Pula, uvriježeni skraćeni naziv Festivala (doslovce, skraćeni nazivi bili su najčešće FJIF i današnji PFF, op. p.), opstala je punih i nemalih sedam desetljeća i slovi kao najstariji nacionalni filmski festival na svijetu.“ (str. 11) Ponajprije već više od četrdeset godina Pula nije sinonim za Festival (bila je 50-ih, 60-ih, 70-ih i nešto manje početkom 80-ih godina prošloga stoljeća), nacionalan (hrvatski) postaje tek 1992., a „najstariji nacionalni filmski festival na svijetu“ bio je onaj talijanski osnovan 1934. u Veneciji (na što sam upozorio tadašnju producenticu PFF-a još davne 2013.)[30]. Tu unitarističku i netočnu jugoslavensku ideološku konstataciju ondašnjih režimskih filmskih kritičara i marksističkih filmologa (i, dakako, komunističkih političara i novinara), naime kako je Puljski filmski festival bio nacionalan [31] i prije 1992. (što i dvadesetak godina nakon propale države još uvijek zagovara filmski povjesničar i bivši direktor FJIF-a Dejan Kosanović)[32], ponavlja i izmišljeno nadopunjuje Tomislav Kurelec (ne razlikujući elementarne pojmove, naciju od države) u površnom i ispodprosječnom panegiriku o povijesti Festivala (u povodu navodne 60. obljetnice) te odmah u drugoj rečenici, iz čista mira, ničim izazvan, bez ikakva dokaza, pompozno dodaje: „Najstariji je to nacionalni festival na svijetu, i nacionalni festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po filmu, koji pune ogromno gledalište u Areni, kako se popularno naziva dobro sačuvani Vespazijanov amfiteatar iz prvog stoljeća poslije Krista.“[33] Čemu toliko uporno ravnateljičino inzistiranje na Kurelčevoj jugonostalgičarskoj izmišljotini o „najstarijem nacionalnom festivalu na svijetu“ (što se u više navrata spominje i u drugim tekstovima monografije), samo je njoj poznato. U inačici koja i danas postoji na web-stranicama PFF-a pokušalo se tu rečenicu spasiti od očite proizvoljnosti (što se zaboravilo učiniti i u engleskom prijevodu)[34], primjereno je kako-tako ispraviti (ili bolje kazati – ublažiti), ali bezuspješno: „Jedan je od najstarijih nacionalnih festivala na svijetu, a i festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po pojedinom filmu, što je zasluga ogromnog gledališta u Areni...“[35] Uzgred, dovoljno je sasvim malo „progooglati“ ili umjetnointeligencijski prošarati (današnjim žargonom, „prosurfati“) po internetskim bespućima i uvjeriti se da Puljski filmski festival zasigurno nije „festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po pojedinom filmu“. Drugi ravnatelj, ravnatelj sunakladnika Povijesnoga i pomorskog muzeja Istre, Gracijano Kešac u svome kratkom i sažetom uvodniku „U znaku uspješne suradnje“ (str. 13) povezuje Kaštel s puljskim festivalima hrvatskoga igranog filma (poslije 2000.), kad se dio međunarodnoga i regionalnog popratnoga filmskog programa odvijao u mletačkoj utvrdi, a napose ističe kako je Muzej bio od samih početka do upokojenja domaćin MAFAF-u, Maloj Puli.

Instantna festivalska povijest

„Komu pripada Pula?“ (str. 15-18) pita se urednica Sanela Pliško. Samo je pitanje besmisleno i bespredmetno, koliko i banalno, jer Pula pripada, to je makar svakome kristalno jasno, njezinim žiteljima, Puljanima (i rijetkim Puležanima), no urednica nastoji dokazati, kako iz smušenoga i nerazumljiva teksta mutno proizlazi, da Pula pripada festivalskoj publici u Areni. To da je zbunjena autorica možebitno poistovjetila Pulu s Festivalom (što je u prva približno tri festivalska desetljeća doista i bio slučaj, ali ne i kasnije), nije u tekstu vrla urednica nigdje spomenula, a kamoli naglasila, pa kako da mlađi ili pak strani čitatelji (na engleskome) koji se tek susreću s Festivalom uopće razumiju zašto su gledatelji u Areni toliko važni kad ih je u posljednje vrijeme (a tako je već četiri desetljeća) zanemarivo malo, gotovo minimalno na hrvatskim filmovima. Što tim čitateljima (kao i svakom drugom čitatelju) znači rečenica: „Pulsku publiku podcijenjeno je nazvati fenomenom.“ (str. 16) Dakle, ako nije fenomen, onda je imaginarna puljska publika nadfenomen i zato je kao takva 2010. dobila beznačajnu Nagradu Marijana Rotara (plagijatora fašističkoga ljetnog kina u Areni)[36], kao što će vrlo vjerojatno, prema iznimno stručnim i striktnim kriterijima nagrade, dobiti i Zvjezdano nebo nad Arenom i najzaslužniji pojedinac, Tit Flavije Vespazijan. Isprazni hvalospjevi i beskrajno veličanje puljske festivalske publike kao „spontane, rječite, srčane, ustrajne, kritične, oduševljene i snažne“ (str. 16) promidžbeno je socijalističko pretjerivanje bez mjere (u što autorica bezrezervno vjeruje), kad je dobro poznato da su istu publiku 50-ih i 60-ih godina ondašnji ozbiljniji filmski kritičari, redatelji, publicisti i pametni novinari často opisivali kao primitivnu masu koja reagira, navija ili negoduje, na likove s filmskog platna kao na nogometnoj utakmici (gost 5. FJF-a, poljski redatelj Andrzej Munk, nazvao je tu golemu masu, puljsku rulju u Areni „opasnom publikom“)[37]. Tu istu puljsku socijalističku masu (pretežito radničku klasu sa sindikalnim ulaznicama i vojnih lica s besplatnim ulaznicama), filmski neobrazovanu, kulturno inferiornu, neodgojenu i nepristojnu publiku (spomenimo samo nemili slučaj redatelja Vatroslava Mimice)[38] urednica će, ne bi li ispala što pametnija, zdušno i na sva usta pohvaliti: „Tih nekoliko dana godišnje osjetila su im istančana, pokreću sedmo čulo za sedmu umjetnost i unaprijed umiju spoznati sve vrijedno pažnje. Specifičnost heterogenosti festivalskog konglomerata valja potražiti u neizvještačenom i otvorenom pristupu koji je publika oduvijek imala.“ (str. 16) Niti novodobni (New Age) autori koji vjeruju u svaku spoznaju, ni parapsiholozi („sedmo čulo“) s oduvijek (naravno, u kurzivu) otvorenim pristupima svim svjetskim fenomenima (pa i nadfenomenima, poput puljske publike), ne bi se dosjetili takve mudrosti. Jer, heideggerovski bitno i vremenski rečeno: „Prejednostavno bi bilo suprotstavljati polove prije – poslije, takva dihotomija predugo kola poput Pavlovljeve poštapalice i podjednako je u zabludi onaj koji je usidren u prošlosti kao i onaj privezan za sadašnjost pa se samo po sebi nameće što je odnosno kada je bitno.“ (str. 17) Sve je itekako bitno kada (naravno, u kurzivu) je u pitanju socijalistička puljska publika (čiju socijalnu strukturu autorica ne spominje), jer ona kasnija, kapitalistička nije bitna iz jednostavna razloga – nije je bilo. Dakako, vrla urednica, koja je dokazala koliko joj je urednički posao stran u svakom pogledu, naime uređivanjem festivalskoga godišnjaka Vremeplov (njezinom srećom više ne izlazi)[39], to namjerno zaboravlja. Važno je nesuvislo se razbacivati pameću iz rečenice u rečenicu, iz nebuloze u nebulozu, do samoga kraja ovoga nemuštog teksta koji završava otrcanom prepametnom izrekom: „Bit festivala su ljudi!“ (str. 18), citatom iz fusnote (koje, vrla urednica, još uvijek nije naučila korektno zapisati) nepoznata izvora u kojem navodi samo „D. Kosanović, 1963.“ (nema ga u bibliografiji) i ništa više od toga (bilj. 2, str. 18). Zna li, je li svjesna, autorica i vrla urednica što uopće i kome piše? Nema pojma, ali zna da Pula, iz naslovna upita, pripada socijalističkoj publici u Areni.

Slijedi, prema maglovitoj strukturi knjige, središnji, ključni i najvažniji tekstualni prilog (foto)monografije, tekst o povijesti Festivala zagonetno i nejasno naslovljen „Pula izvan okvira filmskog platna“ (str. 19-31), ukoliko nije i ovdje Pula trivijalno poistovjećena s jugoslavenskim Festivalom, koji potpisuju čak četiri autora (točnije, tri autorice i jedan autor), ovim redom (vjerojatno prema pojedinačnom doprinosu ukupnome tekstu): Sanela Pliško, Tanja Miličić, Boško Picula i Lana Skuljan Bilić. Nije poznato tko je što napisao – osim, prema svemu sudeći, zadnje četvrtine teksta koji se odnosi na hrvatski dio Festivala (ostale tri četvrtine odnose se na jugoslavenski dio) i koja je znatno skraćena, prilagođena i malo nadopunjena verzija već objavljena eseja Boška Picule [40] – jer u najdužem tekstu (foto)monografije (otprilike dvadesetak kartica) nema niti jednoga podnaslova, niti poglavlja s potpisom autora (što je navada navesti kad rad potpisuje skupina autora), niti izvora odakle su podaci crpljeni, osim spomenute više nego oskudne bibliografije na kraju knjige. Na svega trinaest stranica (foto)monografije (iliti dvadesetak kartica, što nije dovoljno ni za koliko-toliko relevantno predstavljanje samo jednoga festivala) sitnoga, fusnotnoga fonta neprekidno teče instantna, brzometna i brzopleta, donekle kronološki nabrajajuća pripovijest o sedamdeset godina povijesti Festivala (dakle, prosječno uzeto, trećina kartice, 600 znakova, po festivalu), drugim riječima, 70 je godina festivalske povijesti nesuvislo zgurano, sprinterski sabijeno, nesustavno komprimirano na trinaest stranica (ono što bi trebao biti udarni tekst zauzima samo 2,19 % čitave monografije). Naravno, u takvom skromnom, po svemu manjkavom i priprostom tekstuljku, pisanom više novinarskim negoli publicističkim stilom, nemoguće je očekivati ikakvu povijest, napose ne kulturološku i društvenu povijest (pored ostalih) grada, a još manje specifičnu filmsko-festivalsku povijest Pule. Uostalom, zbog čega su se tri autorice i jedan autor mučili pisati tako kratku i nedostatnu, sve u svemu, lošu povijest Festivala kad su imali već napisanu (i na webu PFF-a još uvijek objavljenu) podjednako lošu „Kratku povijest“ Tomislava Kurelca.

Svašta je u „Puli izvan okvira filmskog platna“ nepovezano spomenuto, nasumično nabačeno, usput dotaknuto, od neprimjerenoga puljskog ugostiteljstva i nedovoljna hotelskoga smještaja, opasnih avantura preskakanja zašiljene arenske ograde puljske omladine i mularije,[41] preko festivalskih skandala (ali nije spomenut najskandalozniji s filmom Dušana Makavejeva „W. R. Misterije organizma“ na 18. FJIF-u 1971.)[42] i anegdota do filmskih tračeva, a ponajveća je zbrka i sveopći kaos s mnoštvom imena i prezimena filmskih redatelja i glumaca i brojnim nazivima filmova, za koje se nerijetko ne zna kojem festivalu i godini pripadaju (uvijek je tako kad se želi više nego što se može). U tome obilju neselektivnih, nesustavnih, svakojakih, i potrebnih i nepotrebnih, podataka, bez reda i pravila, često se ne luči bitno od nebitnoga, nerijetko marginalni događaji povijesno nadjačaju festivalski sadržaj, do te mjere da izostane smisao i svrha teksta. U „Puli izvan okvira filmskog platna“ nema osnovnih obilježja Festivala: početak Festivala nije stavljen u povijesni, politički, društveni i kulturološki kontekst grada (i države, Tršćanske krize), nije uspoređen s drugim europskim filmskim festivalima (niti ostalim tada pokrenutim nefilmskim festivalima u Hrvatskoj), nisu istaknute sličnosti i razlike nacionalnih kinematografija u Jugoslaviji, nema općih kritičkih sudova o festivalskim filmovima, ne zna se festivalska uloga i njegova refleksija u produkcijski sličnim kinematografijama, nema niti jednoga podatka o brojnim stranim gostima Festivala (kritičarima, filmolozima, redateljima, glumcima, producentima... i političarima), nisu ni spomenuta puljska kina u kojima se također zbivao Festival, nema statističkih podataka o filmovima, filmskim djelatnicima, stvarnom broju gledatelja, i tako redom. Kad već spominjemo broj gledatelja koji se tu i tamo navodi u ovom pretrpanom tekstu, slijepo vjerovati u promidžbeno prenapuhane podatke iz ondašnjih socijalističkih režimskih novina i jednako takvih festivalskih biltena u najmanju je ruku nepromišljeno ili točnije rečeno bedasto. Primjerice, Rotarov plagijat talijanske fašističke Revije premijernih filmova iz 1938. u ljetnom kinu Arena, nazvan jednostavno Revija filmova (a ne Revija stranog filma, kako se navodi u monografiji) kolovoza 1953.[43], „s prosječnim brojem od 5.000 do 5.500 gledatelja po predstavi“ (str. 19), podatak iz tjednika Glasa Istre,[44] izmišljena je i podebljana brojka. Talijanski dnevnik La Voce del popolo obznanio je točno koliko je za pojedini film prodano ulaznica [45]: od devet prikazanih filmova samo su dva premašila brojku od 5.000. U početnim godinama Festivala uvijek se pretjerivalo u broju gledatelja (na 3. FJF-u 1956. „puknuta“ je nemoguća brojka od 131.000 gledatelja)[46], tako je i umjerenija brojka za pet održanih festivala u 49 dana, kad se uvidjelo da se pretjeruje preko svake mjere (kao nakon četiri održana festivala)[47], smanjena na mogućih „392.000 gledatelja“ (str. 22),[48] što je pak čista računska namještaljka, naime, 49 večeri jednostavno je pomnoženo s 8.000, najvećim mogućim brojem gledatelja u Areni. Koliko je zaista bilo gledatelja 50-ih i 60-ih godina jugoslavenskoga Festivala, ako uopće postoje točni podaci prodanih i darovanih ulaznica negdje po arhivima, nije lako odgonetnuti.

U tom tankom i prekratkom novinarskom tekstuljku (foto)monografije, za sedamdeset burnih i pokatkad kontroverznih godina povijesti Festivala i njegova grada, populističkoga stila i nonšalantne forme, našlo se dovoljno mjesta za pikanterije, za zabavne i vesele događaje (što bi bilo sasvim normalo kontekstualno interpretirati u povijesnoj knjizi o Festivalu), poput poslijepodnevnog kupanja na Zlatnim stijenama (Saccorgiana i Zlatne stijene nisu dvije puljske plaže, kako se predmnijeva u tekstu, već talijanski i hrvatski naziv iste plaže, nekad zvane i Podstinje!)[49] i kavanskim opuštanjima: „Ponajviše su profitirali glumci s mora poput Borisa Dvornika koji bi prisutne oduševljavao svojim plivačkim stilom i uvečer u Rivieri, nakon najezde stotine mladih i starih, sjedio bi bez dugmadi sa svečanog odjela.“ (str. 22) Ona ista spontana, ustrajna, srdačna, nevjerojatna, nadfenomenalna i „sedmim čulom“ obdarena puljska publika nahvaljena iz prethodnog priloga Sanele Pliško zna vrlo kreativno reagirati na dobre filmove: „Gromoglasnim zvižducima nakon projekcije filma Kapi, vode, ratnici 1962. godine, debitant Živojin Pavlović odgovorio je hvatajući se za međunožje, a do trenutka kada će biti nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film i režiju Kad budem mrtav i beo, proteći će šest godina.“ (str. 23) Prije svega, „Kapi, vode, ratnici“ je omnibus tri srednjometražna igrana filma redatelja (i scenarista) tada amatera iz Kinokluba Beograd: „Žive vode“ Živojina Pavlovića, „Mali škver“ Marka Bapca i „Kapi“ Kokana Rakonjca,[50] a je li se Živojin Pavlović doista toliko nepristojno i tako frivolno ponašao u Areni nije sasvim sigurno [51]. Neizbježna čeljad svakoga filmskog festivala su glumci, poglavito popularni pijani glumci: „Posebno je zapažena press konferencija ekipe filma Oficir s ružom (r. Dejan Šorak) koju su, zbog Žarka Lauševića, lokalne obožavateljice ispunile u potpunosti. Dodijeljenu mu nagradu za najbolju ulogu sam će glumac proslaviti po obližnjim pulskim kafićima, kasnije se prisjećajući da niti je bilo organiziranog prijevoza niti prijema povodom nagrade.“ (str. 27) I tako redom... Predaleko bismo zalutali i odlutali u analizi ovoga po svemu površnoga nepovijesnoga priloga (osim djelomice otkad je Festival postao nacionalan), previše bismo prostora zauzeli kad bismo nabrojili što je sve u „Puli izvan okvira filmskog platna“ važnoga za Festival propušteno zabilježiti, e da bismo ispravili netočnosti, nadopunili nepotpunosti i ukazali na propuste.

Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković rutinski se pozabavio „Vizualnim identitetom Pulskog filmskog festivala 1954. – 2023.“ (str. 32-37) Kronološki prateći mijene grafičkoga dizajna festivalskih plakata (i kataloga), neminovno pratimo i mijene „ koje spadaju u širu društvenu i političku sferu“. (str. 32) Za razliku od filmskih plakata čija je osnovna namjena privući gledatelje u kinodvorane, „cilj festivalskoga plakata prvenstveno je informativan i ne odnosi se na jedan konkretan film nego na događaj“. (str. 33) Počevši od prvoga plakata Ferda Bisa za nefestivalsku Reviju domaćih filmova 1954., Arena je ili izravno, posredno, simbolički ili asocijativno daleko najčešći motiv (ili nezaobilazna naznaka) svih ostalih budućih festivalskih plakata i kataloga (na gotovo pedesetak festivala uvijek je negdje, ili u središtu ili s boka, Arena na plakatima i katalozima dizajnera: Boris Kolar, Miloš Bukinac, Mirko Borota, Armando Debeljuh, Ranko Novak, Miljenko Licul, Slobodan Mašić, Predrag Spasojević, Alfio Klarić, Eros Čakić, Goran Velić, Zoran Pavlović, Dean Paus, Sanja Švrljuga, Diana Ernečić, Branka Moskaljov, Miranda Herceg, Duje Jurić, Vjeran Juhas). „Sada Festival ima svoj podnaslov, Film pod zvijezdama, čiji je najavni plakat (Studija Sonde, op. p.) dobio nagradu Red Dot...“ (str. 36) Ta pregažena dosjetka, isprazna fraza, banalna floskula „film pod zvijezdama“, davno nagoviještena (još 1954. za Revije domaćih filmova)[52] i više puta u raznim festivalskim inačicama reinterpretirana, iz podnaslova plakata ušla je u naslov ove nepotrebne (foto)monografije. Koliko su ti plakati dosegnuli grafičku originalnost i festivalsku prepoznatljivost tijekom sedam desetljeća državnih, društvenih, kulturoloških, političkih i inih mijena, poprilično neujednačenih realizacija!? Iz godine u godinu osciliraju, od vrlo naivnih do iznimno kvalitetnih rješenja.

„Društveno-povijesni background Pule druge polovice 20. stoljeća“ (str. 38-49) povjesničara Darka Dukovskog skraćena su i prilagođena tri poglavlja iz njegove „Povijesti Pule“.[53] Čitati posve odvojeno i sasvim nepovezano povijest Puljskoga filmskog festivala (u ovom slučaju kvazipovijest) i društveno-povijesni kontekst grada Pule druge polovice 20. stoljeća nema nikakva smisla, ispada kao da Festival, unatoč svih nedaća i prijepora, nije sastavni dio grada u kojem je nastao i tako dugo opstao. Jedino i samo posvemašnja povijesna povezanost grada Pule sa svojim filmskim festivalom, međusobnim razvojem kako rastućega pa stagnirajućega Festivala, tako i primjerene prilagodbe festivalske Pule, stvaraju međuodnosne, međuutjecaje i međudjelovanja (sa svim pripadajućim posljedicama) koji su jedno na drugo imali (i djelomice imaju), mogu prikazati donekle realnu sliku zajedništva Pule s Festivalom. Svaki drugi pristup je dozlaboga fragmentaran ili najčešće uzaludan pothvat. Ne osvrćući se na uvodna poglavlja teksta Dukovskog („Umjesto uvoda: Grad kao baština i mjesto samospoznaje“, „Pula u demografskim mijenama 1948. – 2021.“, „Bremenito poraće: Pula u Zoni A i Saveznička vojna uprava 1945. – 1947.“ i „Kultura kao politika i egzodus talijanskog stanovništva kao početak kulturnih, kulturoloških i svjetonazorskih promjena“), osvrnimo se samo na poglavlje „Kulturna politika u novoj državi: iz politike prema umjetnosti i zabavi“, koje se dotiče Festivala i puljskih kinematografa. „Tijekom 1948. u Puli djeluju dva kina Nazionale i Impero, koja su se, zbog interesa građana, pokazala nedovoljnima.“ (str. 44) To su potpunoma netočni podaci o prvim puljskim kinima u socijalizmu. Zašto bi u novoj državi ostali stari talijanski nazivi kina? Oštećeno i opljačkano staro kino „Impero“ obnovljeno je i opremljeno te otvoreno kao kino „Partizan“ 25. listopada 1947.,[54] a početkom prosinca iste godine provizorno je uređeno i kino „Nazionale“ koje mijenja natpis u kino „Moskva“,[55] ali travnja 1949., iz informbiroovskih razloga, ponovno mijenja natpis u kino „Beograd“. Nerijetko se filmovi tih pionirskih socijalističkih godina projiciraju u Centralnom domu kulture (bivše kino „Sala Umberto“) i u Domu Jugoslavenske ratne mornarice. „U Puli su 1954. godine postojale tri kino dvorane: 'Beograd', Dom kulture i 'Partizan' (nešto kasnije otvorena su kina 'Zagreb' i 'Istra'), te kinodvorana Doma JNA.“ (str. 45) Spomenuti „Dom kulture“ renovira se i ponovno pretvara u kinodvoranu iste godine, 8. listopada 1954., u kino „Zagreb“.[56] Četvrto kino u Puli, kino „Istra“ (bivše kino „Arena“), čije je otvaranje najavljeno za kraj srpnja (uoči 4. FJF-a)[57], otvoreno je četiri mjeseca kasnije, 29. studenoga 1957. Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina Pula ima pet kina (Dom JNA, bivši JRM, također ima svakodnevne projekcije) s dvije i pol tisuće sjedećih mjesta i stalnu pokretnu kino službu za prikazivanje filmova po okolnim puljskim mjestima i selima. Četiri prava puljska kina (sredinom 60-ih Dom JNA prestaje s filmskim projekcijama), dva premijerna: „Zagreb“ i „Beograd“ i dva reprizna: „Partizan“ i „Istra“ (krajem 80-ih prelazi u porno-kino za regrute Puljskoga garnizona), koja su dosta redovito održavana i obnavljana (kino „Beograd“ posve je renovirano s dolby-stereo tehnikom i 922 nove stolice srpnja 1985.), ostaju djelatna do konca socijalizma. Ne gnjaveći dalje s propustima (uz zamorne pripadajuće fusnote), do jedinoga preostaloga puljskog gradskoga kina, bivšega kina „Zagreb“ preimenovanog 18. srpnja 2008. u sada imenom profašističko kino „Valli“, spomenimo samo to da ni povjesničar ne razlikuje državu od nacije jer 1954. godinu spominje kao temelj „buduće tradicionalne kulturne manifestacije, filmskoga festivala nacionalnoga filma“. (str. 45)

Nakon već spomenute suhoparne „Biografije Pulskih filmskih festivala 1954. – 2023.“ (str. 51-465) i telefonski izlistanih „Nagrada i nagrađenih“ (str. 466-539), slijedi poglavlje s lokacijama festivalskih programa i ostalih nefestivalskih mjesta (domjenci, smještaj sudionika i gostiju, kupališta, ugostiteljski objekti i ostalo, kako se doslovno navodi), bezrazložno i promašeno nazvano „Pula – grad sedme umjetnosti“ (str. 540-547), s uvodnih šest ispraznih citata nepoznatih autora i nepoznatih naslova iz Glasa Istre, Studija i Informativna biltena (bilježenje bibliografskih jedinica nesavladivo je gradivo za vrle urednice) i uz popratni osnovnoškolski tekstić koji s naslovom ima veze koliko i sedma umjetnost s molekularnom biologijom. Dobrodošao je odjeljak „Festivalske publikacije“ (str. 548-577) u kojemu su otisnute naslovnice svih festivalskih kataloga i biltena s osnovnim podacima (izdavač, urednik ili glavni urednik, tehnički urednik, grafičko oblikovanje, uredništvo, fotograf, tisak...).

Pogovor „Sedam desetljeća gledanja“ (str. 579-586) filmologa i leksikografa Bruna Kragića odskače analitičkim pristupom, stilom, usredotočenim tematskim sadržajem, povijesnim uvidom, kritičkom jasnoćom i, dakako, filmskim i filmološkim znanjem od svih prethodnih tekstova. Kragić u svom konciznom prilogu (svega 14-15 kartica), od prve do zadnje rečenice, relevantno prosuđuje sva ključna razdoblja Festivala, u povijesnom, društvenom, političkom i kulturnom kontekstu, njegovih „nužnih prekida i raskida, novih početaka, uvjetima u kojima je Festival samim svojim postojanjem često utjelovljavao praksu slavnog dictuma onog prijepornog političara o filmu kao najvažnijoj umjetnosti, ali i ilustrirao, barem na platnima svoga monumentalna gledališta, nešto manje poznati dictum njegova nasljednika o filmu kao iluziji koja životu nameće svoja pravila.“ (str. 579) Tako će Kragić poispravljati gotovo sve one netočnosti, nesuvislosti i nedosljednosti iz prijašnjih poglavlja „Komu pripada Pula“ i „Pule izvan okvira filmskog platna“ glede jugoslavenskoga dijela Festivala koji je samo dio „općenite kulturne politike jugoslavenske socijalističke države koja je sličnim potezima (poput pokretanja Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta) nastojala legitimirati i sebe kao državu i svoju varijantu socijalističke ideologije“. (str. 579) Unatoč tomu što je Revija domaćeg filma, a zapravo smotra bez službenih nagrada iz 1954. godine, proglašena prvim Festivalom „iako je formalno taj Festival krenuo godinu dana poslije, 1955.“[58] i „usprkos onim trenucima kada je kontekst ili doveo do otkazivanja Festivala ili do njegova privremenog povratka u poziciju smotre“ (str. 580), svejedno se te tri godine ubrajaju u redovite Festivale (ipak te, kako i sam ustvrđuje, nefestivalske godine Kragiću su samo „formalnosti i nisu toliko bitne“ za sedam desetljeća postojanja Festivala, ali to ni po čemu nisu formalnosti, već neosporive povijesne činjenice nečega čega nije bilo, što se nije dogodilo). Puljski gledatelji u Areni (srčan i kritičan nadfenomen Sanele Pliško) Kragiću su „predmet brojnih komentara, kasnije i analiza, u širokom rasponu od pohvala njezinoj pučkoj a ne frivolnoj crti, instinktu, ‘koji je ponekad možda pogrešan ali uvijek spontan’, do ukazivanja na potencijalne opasnosti tako velike publike“ (str. 580), uz Munkov citat (vidi bilj. 37). Kragiću, dakako, nije promaklo spomenuti (što prethodni tekstovi ne spominju) Tršćansku krizu početne godine Festivala, pokrovitelja i čestoga gosta Festivala Josipa Broza Tita, „pasioniranoga gledatelja filmova“ (str. 581) i predsjedničku rezidenciju na Brijunima. Nakon prijepora oko nagrada, kritike nagrađenih filmova, žanrovskih opredjeljenja, režimskog utjecaja na filmsku produkciju, skandala i svakojakih sastava žirija kako bi se zadovoljila svaka ondašnja republička kinematografija (u što nemamo prostora podrobnije ulaziti) „s 1990. godinom, otprilike na pola puta svoje današnje povijesti, završila je i prva etapa Festivala.“ (str. 584) Druga etapa Festivala za razliku od prve, što nekim autorima ove (foto)monografije nikako nije jasno, postaje nacionalna, odnosno od 1992. započinje hrvatski Festival. „Postavši nakon 1990. festival jedne nacionalne kinematografije, što tijekom jugoslavenskog razdoblja nikada nije bio, a iz jednostavnog razloga što jugoslavenska država nikada nije postala nacija pa je festival kinematografije jedne države ujedno bio de facto međunacionalni festival (što je uostalom ilustrirao ozloglašeni ‘republički ključ’ sastavljanja žirija i raspodjele nagrada), Pulski filmski festival je u posve drukčijem kontekstu, ne samo političkom, društvenom i kinematografskom, već i onom najužem festivalskom, kada se samo u Hrvatskoj održi oko 70 filmskih festivala i revija, ipak prevladao opasnosti, uključujući kao možda najopasniju prijetnju (polu)prazne Arene.“ (str. 584) No, tu „najopasniju prijetnju (polu)prazne Arene“ nije spasio, kao što smo već uvodno naglasili, ispodprosječni hrvatski igrani film nego nefestivalski američki hitovi (blockbusteri) kad Arena postaje ljetno kino. Gledajući na Festivalu uglavnom loše ili u najboljem slučaju osrednje suvremene hrvatske filmove, često se „suočavamo s prolaznošću užitka, kratkotrajnošću ispunjenja i iluzornošću želje, nije to nužno loše jer sve to uvijek otvara prostor iščekivanja sljedeće godine“. (str. 586) I tako od 1992. iz godine u godinu uzalud iščekujemo i očekujemo pretežito u (polu)praznoj Areni. Dokad?

Nakon svega, nije teško zaključiti: 70 godina filma pod zvijezdama u Puli nepotrebna je (foto)monografija! Od grafičke nečitljivosti, vizualne i fotografske neprepoznatljivosti, preko pretencioznih uvodnika, ponajviše nesvrhovitih, sadržajno i tematski promašenih tekstova, festivalske statističke gnjavaže, suhoparnih popisa nagrada, vrlo dobroga pogovora do blijede bibliografije... Sve zajedno daleko je ispod značaja koji zaslužuje šarolika povijest Puljskoga filmskoga festivala u njegovu gradu. Iz takve koncepcijski nepromišljene i posve amaterski uređene monografije ne saznajemo ništa o povijesti Festivala što već nismo znali, a podosta toga što smo otprije znali nije uvršteno, i ne saznajemo, što svaki zainteresirani znatiželjan čitatelj očekuje, apsolutno ništa sadržajno o pojedinim festivalima (kao što je to poprilično novinarski i sažeto učinio, na što se urednice rado pozivaju, Ranko Munitić za svaki festival u prvih 25 godina Festivala)[59]. Urednice ne samo da nisu dorasle poslu kojeg su se prihvatile, nego svojim neznanjem nisu bile u stanju niti usustaviti odavno poznate gradske i festivalske povijesne činjenice, ako su za njih uopće (do)znale. Kako je i koliko je (foto)monografija zapažena i prihvaćena u javnosti, napose u hrvatskoj filmskoj zajednici i gradu Puli, govori činjenica da nakon gotovo tri godine od njezina objavljivanja nije izašla niti jedna ozbiljnija recenzija ili kritički prikaz (osim standardno afirmativnih novinarskih osvrta prilikom predstavljanja i nekoliko panegiričkih intervjua) do ovoga. Sve u svemu, nimalo jeftina (foto)monografija ugledala je svjetlo dana, a nije trebala. Bačeni festivalski novci, ili u puljskom (puležanskom), ali ne talijanskom, prijevodu: škoda festivalskih šoldi.

(Miodrag Kalčić © IO DHK)

[1] Proslov uvodu („Kinematografska i filmska Pula: Pula do 1947. godine“) uz višesveščani projekt autora Miodraga Kalčića, u pripremi pod naslovom: „Vatrometna Pula: kronika puljskih filmskih festivala“ (I. dio). Prva se knjiga očekuje sredinom 2015. godine. (Op. ur. Borisa Domagoja Biletića).

[2] Puljska je Arena, u sadašnjim okolnostima, zahvaljujući prije svega beskrajnom nemaru gradskih vlasti (zajedno s regionalnom strankom na vlasti), indolenciji građanskih inicijativa (svih mogućih, starih i novih, gradskih, polugradskih i malograđanskih udruga, povijesnih, kulturnih, umjetničkih, arhitektonskih, ekoloških..., zapravo debatnih kružoka kojima je, u ime visoke gradske savjesti i, prije svega, samodopadnosti, više stalo do napuštene, dijelom zaboravljene i gotovo nikome potrebne vojne gradske periferije neodredive buduće namjene i srcedrapajuće skrbi za dva-tri trula, umiruća stabla po politikantskim medijima nego do istinske, urbane vrijednosti grada kao takvoga), samih nas Puljana (svi bi danas htjeli biti Puležani) i javne ustanove u vlasništvu toga istoga Grada, nakaradna, angloameričkoga naziva Pula Film Festival (svakako, velika početna slova kako angloamerički pravopis zahtijeva), izgubila baš svaki dignitet, povijesno i kulturno dostojanstvo i primat. Izgradnjom zagrebačke i splitske sportsko-zabavne dvorane 2008. godine (a zatim posvuda, montažne i tvrde, po svim mjestima, mjestašcima, selima i zaseocima, diljem priobalne, kontinentalne, brdovite i ravničarske Hrvatske) istoga naziva – arena (malo početno slovo), puljska je Arena po svemu prepoznatljiva imena (ne samo u hrvatskim okvirima!), bez jedne jedine primjedbe, makar negodovanja pulskih poglavara (gradonačelnika, dogradonačelnika, gradskih nadležnih službi, vijećnika) ili pak samih (malo)građana (spomenutih udruga, debatnih kružoka, poglavito one bedasto nazvane, „Volim Pulu“, čiji angažirani samozaljubljeni članovi krajnje sebično isključuju ostale, različito misleće, a možebitne zaljubljenike u Pulu, vjerno marginaliziraju, periferiziraju i obezvrjeđuju grad) u zaštitu puljskoga naziva dobro očuvana rimskoga amfiteatra (što se danas novohrvatski naziva brand, ili brend, kako se kome zapisuje), ostala bez aure svima poznate i jedine, uistinu prave Arene.

[3] Miodrag Kalčić: „Vatrometna Pula: Proslov“, Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2014., str. 400-401.

[4] „Pulski filmski festival se sufinancira direktno iz budžeta Ministarstva kulture i medija.“ HAVC: „Filmski festivali u Hrvatskoj“, https://havc.hr/hrvatski-film/festivali-u-hrvatskoj.

[5] HRTi: „Domaći filmovi“, https://hrti.hrt.hr/catalogue?contentId=Specijal7.

[6] Ili, kako bi proslavljeni animator Zagrebačke škole crtanoga filma, redatelj, scenarist, ilustrator, karikaturist, pisac i sveučilišni profesor Joško Marušić bez imalo okolišanja i rezervi izravno konstatirao: „Hrvatski film u svemu je iznevjerio svoje poslanje! Filmovi koje HAVC proizvodi amaterske su igrice loših studenata zagrebačke Akademije. Ti razmaženi siromasi rade filmove koji se nikoga ne tiču, koji su prepuni socijalnog sarkazma, unificiranog cinizma... Naš film ne zanima plejada fantastičnih pisaca iz naše literature, ne zanimaju ih kolosalni prevrati u našem društvu, hladni su na globalne dileme našega čovjeka... U svojim jeftinim uradcima oni se ulizuju svojim prijateljima, ‘direktorima’ egzotičnih festivala, ‘manjinskim grupama’ za koje naivno i tragikomično drže da im pripada budućnost... (...) U zadnjih dvadeset godina naš film nije stvorio nijednu novu zvijezdu! U našim filmovima glume trećerazredni kazališni glumci, a tako i govore.“ Joško Marušić: „Znam da će reći: ‘Joško, koji ti je vrag’, ali – za koga ti razmaženi siromasi prave filmove?“, Večernji list, Zagreb, 15. kolovoza 2025., https://www.vecernji.hr/kultura/znam-da-ce-reci-josko-koji-ti-je-vrag-ali-za-koga-ti-razmazeni-siromasi-prave-filmove-1883309.

[7] Usp. Branislav Obradović (ur.): Filmografija jugoslovenskog dugometražnog igranog filma 1945-1980., Institut za film, Beograd, 1981.; Branislav Obradović (ur.): Filmografija jugoslovenskog dugometražnog igranog filma 1981-1985., Institut za film, Beograd, 1987.; Branislav Obradović (ur.): Filmografija jugoslovenskog dugometražnog igranog filma 1986-1990., Institut za film, Beograd, 1991.; Ivo Škrabalo: Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980., Nakladni zavod Znanje, Zagreb, 1984.

[8] „U doba ‘komunizma’ Televizija Zagreb znala je snimiti i po trideset TV filmova godišnje, koje su onda nazivali ‘dramama’. No, inspirirali su ih genijalni opusi Šenoe, Gjalskoga, Kovačića, Marinkovića, Krleže, Smoje, Jurić Zagorke, Janka Matka...“ Joško Marušić: „Znam da će reći: ‘Joško, koji ti je vrag’, ali – za koga ti razmaženi siromasi prave filmove?“, nav. dj.

[9] Usp. Bosa Slijepćević (prir.): Jugoslavenski film u inostranim časopisima 1947-1966., Institut za film, Beograd, 1968.; Aleksandar Petrović: Novi film I (1950-1965): interpretacija jedne borbe, predigra, intimistički film, Institut za film, Naučna knjiga, Beograd, 1971.; Ranko Munitić: Te slatke filmske laže..., „Vuk Karadžić“, Beograd, 1977.; Stevo Ostojić: Lijepi gorki film, „August Cesarec“, Zagreb, 1979.; Fedor Hanžeković, Stevo Ostojić (ur.): Knjiga o filmu: „Filmska kultura“ 1957-1977., izbor tekstova, Spektar, Zagreb, 1979.; Ranko Munitić: Jugoslavenski filmski slučaj, Marijan film, Split, 1980.; Petar Volk: Savremeni jugoslovenski film, Univerzitet umetnosti, Institut za film, Beograd, 1983.; Milutin Čolić: Jugoslavenski ratni film, 2 sv., Institut za film, Beograd, 1984.; Petar Volk: Istorija jugoslovenskog filma, Institut za film, Beograd, 1986.; Mira Boglić: Film kao sudbina: kronika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988.; Aleksandar Petrović: Novi film II: crni film (1965-1970), Naučna knjiga, Beograd, 1988.; Vicko Raspor: Riječ o filmu, Institut za film, Beograd, 1988.; Vladimir Vuković: Imitacija života, Mladost, Septima, Zagreb, 1992.; Ivo Škrabalo: 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije, Globus, Zagreb, 1998.; Hrvoje Turković, Vjekoslav Majcen: Hrvatska kinematografija: povijesne značajke, suvremeno stanje, filmografija (1991.-2002.), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb, 2003.; Petar Volk: Iluzije: život sa filmom, Institut za film, Beograd, 2003.; Tomislav Kurelec: Filmska kronika: zapisi o hrvatskom filmu, AGM, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2004.; Daniel J. Goulding: Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945.-2001.: oslobođeni film, V.B.Z., Zagreb, 2004.; Ivo Škrabalo: Dvanaest filmskih portreta: mali hrvatski filmski panoptikum, V.B.Z., Zagreb, 2006.; Bogdan Tirnanić: Crni talas, Filmski centar Srbije, Beograd, 2008.; Pavle Levi: Raspad Jugoslavije na filmu: estetika i ideologija na jugoslovenskom i postjugoslovenskom filmu, Biblioteka XX vek, Beograd, 2009.; Nikica Gilić: Uvod u povijest hrvatskog igranog filma, Leykam international, Zagreb, 2011.; Ante Peterlić: Iz povijesti hrvatske filmologije i filma, Leykam international, Zagreb, 2012.; Tomislav Čegir: Filmski prostori: hrvatske rekonstrukcije američkog žanrovskog filma, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2012.; Marijan Krivak: Kino Hrvatska, Durieux, Zagreb, 2015.; Nenad Polimac: Leksikon Yu filma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.; Tomislav Šakić: Modernizam u hrvatskom igranom filmu: nacrt tipologije, Disput, Zagreb, 2016.; Hrvoje Turković: Politikom po kulturi: polemike (1968-2002), Meandarmedia, Zagreb, 2016.; Jurica Pavičić: Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2017.; Krunoslav Lučić: Filmski stil: teorijski pristup i stilistika hrvatskog igranog filma, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2017.; Nenad Polimac: Život u filmu 1: uzori i dosezi, Novi Gordogan, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, 2019.; Petar Krelja: Do posljednjeg daha: hrvatski film – autori, djela, filmolozi, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2019.; Goran Rem: Film hrvatskoga romana: pet filmozofskih eseja, predavanja o hrvatskome romanu od 1914. do 2019. održana daljinskoga proljeća 2020., Ogranak Slavonsko-baranjsko-srijemski DHK, Osijek, 2021.; Duško Popović: Mali filmski razgovori, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2021.; Zlatko Vidačković, Iva Rosanda Žigo: Hrvatski film u 21. stoljeću: dugometražna igranofilmska produkcija od 2001. do 2022. i dnevna novinska filmska kritika, Umjetnička organizacija Metropolis, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2023. itd.

[10] Miodrag Kalčić: „Kinematografija je prije 72 godine ušla među rimske arkade; Novi prilozi za filmsku povijest Pule: na današnji dan, 18. lipnja 1938., održana je prva filmska projekcija u Areni“, Glas Istre, Pula, 18. lipnja 2010.; Miodrag Kalčić: „Prva filmska projekcija u Areni: 18. lipnja 1938. godine / First Screeninig at the Arena: 18. june 1938; Prikazani igrani filmovi u Areni 1938. godine (18. lipnja – 28. kolovoza 1938.) / Films Screened at the Revue of Premiere Films (18 june – 28 august 1938)“, u: Mario Kozina (ur.): Film pod zvijezdama / Film Under the Stars: 65. Pulski filmski festival, 14. – 22. 7. 2018., katalog, Javna ustanova Pula Film Festival, Pula, 2018., str. 134-137.

[11] „U Areni se održava revija filmova koja je započela 13. o. mj. Te večeri se davao talijanski film: ‘Tri intimne priče’, 14. VIII. bio je na programu američki film ‘Veliki Caruso’, 15. VIII. daje se prvi japanski film prikazivan u našoj zemlji: ‘Rashomon’. Film je dobio dvije nagrade. 16. VIII.: Francuski film nagrađen u Cannesu: ‘Svi smo mi ubojice’. 17. VIII.: Američki špijunski film: ‘Operacija Cicero’. 19. VIII.: Talijanski historijski film: ‘Ljubavi i otrovi’. 20. VIII.: Američki uzbudljivi film ‘Podvodni heroji (Ljudi žabe)’. U petak 21. kolovoza revija filmova u Areni će biti zaključena američkim filmom ‘Kapetan Horatio’.“ „Kinematografi“, Glas Istre, Rijeka, 15. kolovoza 1953.

[12] „Centar u 2025. godini sufinancira 78 filmskih festivala i drugih audiovizualnih manifestacija. Njihova je funkcija višestruka: od iznimnog su značaja za promoviranje audiovizualnog stvaralaštva i kulture u Hrvatskoj, platforma su za prikazivanje umjetničkog sadržaja i nekomercijalnih filmskih rodova zbog čega imaju velik lokalni, regionalni, nacionalni, a neki od njih i međunarodni značaj.“ HAVC: „Filmski festivali u Hrvatskoj“, https://havc.hr/hrvatski-film/festivali-u-hrvatskoj.

[13] Primjerice, prema Izvješću o poslovanju Javna ustanova Pula Film Festival za 2023. godinu raspolagala je s prihodom (proračunom) od 2.025.242 eura, koja u svome sastavu s 18 zaposlenika obavlja i sve djelatnosti i programe kina „Valli“, organizira gradske manifestacije Advent u Puli, Dan grada, Dan sv. Tome, Pulsko kulturno ljeto (Malo rimsko kazalište), Pulska noć, Dođi u kvart itd.. Sam Pulski filmski festival 2023. godine sveukupno je koštao je 814.373 eura: „Program jubilarnog 70. Pulskog filmskog festivala (iako je riječ uistinu o redovitom, nejubilarnom 68. PFF-u, op. p.) financiran je iz proračuna u iznosu od 530.746 EUR, što je za 20% više u odnosu na prethodno izdanje. Ministarstvo kulture RH za to je izdvojilo 295.446 EUR, Grad Pula 191.500 EUR, a IŽ 43.800 EUR. Preostalih 35% prihoda čine prihodi od obavljanja poslova vlastite djelatnosti (227.195 EUR), donacije (48.020 EUR) te ostali prihodi (8.413 EUR). Rashodi za zaposlene znatno su smanjeni u odnosu na prošlu godinu (za 35%) jer se plaća dijela djelatnika produkcije u 2023. godini financira iz redovnih sredstava ustanove te se prihodi i rashodi za tu stavku knjigovodstveno evidentiraju na programu P1-Plaće i materijalni troškovi, amortizacija. Materijalni rashodi značajno su porasli (37%) jer se radi o jubilarnom 70. izdanju Festivala koje je radi troškova obilježavanja obljetnice imalo i znatno veći budžet.“ Gradsko vijeće Grada Pule: „Izvještaj o poslovanju Javne ustanove Pula Film Festival za 2023. godinu: Komentari uz izvještaje o poslovanju“, Pula, 11. lipnja 2024., str. 12. https://www.pula.hr/media/uploads/content/images/2024/06/17/109-pff-prijedlog-zakljucka-o-usvajanju-izvjestaja-o-poslovanju-za-2023.pdf

[14] „Puljski je filmski festival do 1975. zapravo bio beogradski filmski festival koji se održavao u Puli. Festival jugoslavenskoga filma bila je radna jedinica unitarističkoga poslovnog udruženja Jugoslavija filma, koja je iz Beograda svake godine organizirala FJIF u puljskoj Areni. Sve pripreme, administraciju, birokraciju, financiranje, organizacijske procedure, tehničke predradnje, projekcijske probe, političke protokole, gostovanja, konferencije za novinare, hotelski i privatni smještaj i preostale pojedinosti, sve je pripremljeno u Beogradu, a tjedan-dva prije početka festivala beogradska bi ekipa doputovala u Pulu, odradila festival i ostala neko vrijeme (kako tko) na puljskim ili istarskim plažama. Pula od festivala nije imala gotovo ništa jer nije bio njezin, niti je zapošljavala sugrađane na festivalu (osim sporednih i jednostavnih poslova), niti je ostvarivala financijsku dobit od festivala, niti je imala kulturne koristi od festivala, ništa..., bila je, zapravo, puljska pozornica beogradskoga festivala.“ Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, Hrvatski filmski ljetopis, br.113, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2023., str. 102-103.

[15] Usp. Branka Benčić (ur.): „Cinemaniac 2010: Informativni program / neVidljivi MAFAF“, katalog, MMC Luka, Pula, 2010.; Branka Benčić, Aleksandra Sekulić (ur.): „MAFAF – Nevidljiva istorija: Pogled iz Beograda“, Centar za kulturnu dekontaminaciju, MMC Luka, Beograd – Pula, 2012.

[16] „...u prvih 37 godina Festivala jugoslavenskoga igranog filma, kako se festival (od 1960.) najdulje nazivao (prije toga bila su tri naziva: Revija domaćeg filma, Filmski festival u Puli i Festival jugoslavenskog filma, a na programu su bili, osim igranih, i dokumentarni, crtani, animirani i kratkometražni filmovi), u 312 festivalskih dana (deset i pol mjeseci) prikazano je 607 cjelovečernjih igranih filmova u konkurenciji i 157 u takozvanom informativnom programu (ukupno 764 filma, ili prosječno 21 igrani film po festivalu)... (...) U tih, do danas (uključujući i 2022.), 30 hrvatskih filmskih festivala (...) prikazano je 228 hrvatskih igranih filmova, 66 filmova u takozvanoj manjinskoj koprodukciji (s većim, osrednjim, manjim ili minimalnim hrvatskim udjelom u koprodukcijskom filmu) i 234 strana filma u konkurenciji...“ Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, nav. dj., str. 83-84.

[17] „Brojka od 12.000 gledatelja bila je omiljena novinarska ‘patka’ koju su svi rado prihvaćali jer je bila afirmativna. Krilatica je imala i svoju propagandnu težinu. Istine radi, kad je Arena bila najpunija, bilo je oko 8.000 posjetitelja. Bez obzira, međutim, na spomenute spekulacije s brojkama, bilo je to vjerojatno najveće filmsko gledalište na svijetu (dakako, to je samo socijalistička pretpostavka s kojom se često maše bez ikakve argumentacije, op. p.). Ali prema festivalskim internim statistikama prodano je najviše oko 6.000 ulaznica. Brojna ‘preskakivanja’ uvećala su ukupan broj i bila su dio festivalskog folklora.“ Martin Bizjak: Fragmenti sjećanja, Slovensko kulturno društvo Istra, Pula, 2020., str. 101.

[18] „Nameće se pitanje kome je uopće Pulski filmski festival namijenjen, Puljanima i hrvatskim filmašima ili pak ornitolozima, veterinarima i patološkim zaljubljenicima u kućne ljubimce. Odgovor je više nego jasan svakom iole razumnom Puležanu i Puljaninu, ali nije zelenoistrašima. Simbol, znamen i ritual od samoga starta duge povijesti Festivala bio je i ostao vatromet nad amfiteatrom (od daleke 1955.), koji Puljani poistovjećuju sa svečanosti otvaranja njihove (ponovimo, njihove) filmske fešte, ušao je u tradiciju grada i za Festival ima jednaku vrijednosnu težinu kao i samo osebujno mjesto projiciranja filmova – Arena. Puležanima (autentičnim Puljanima) vatromet je kulturološka i festivalsko-filmska povijest Pule, kulturni identitet grada (kao što je do jučer za industrijski identitet grada bio Uljanik) nakon Drugog svjetskoga rata. Ukinuti tradicionalni vatromet Festivalu jednako je, ostanimo u omiljenoj temi istarskih zelenaša (kako bi mogli lakše razumjeti tematiku), kastraciji (ili sterilizaciji) kućnih ljubimaca, metaforički i pojednostavljeno rečeno Festival bi ostao bez muda.“ Miodrag Kalčić: „Reakcija na zahtjev Zelene Istre da se zbog zaštite ptica i drugih životinja ukine vatromet Pulskog filmskog festivala: Kastracija Pulskog filmskog festivala ili bolje ukinuti Festival nego vatromet“, Glas Istre, Pula, 30. srpnja 2019.

[19] GI: „Rezultati ankete: Građani žele vatromet na Festivalu, gotovo 70 posto ispitanih za povratak je tradicije na pulsko nebo“, Glas Istre, Pula, 10. srpnja 2025. https://www.glasistre.hr/pula/2025/07/10/gradani-zele-vatromet-na-festivalu-gotovo-70-posto-ispitanih-za-povratak-tradicije-na-pulsko-nebo-1011377

[20] Premda su u spomenutoj (foto)monografiji „70 godina filma pod zvijezdama u Puli“ 38. i 41. Puljski filmski festivali 1991. i 1994. godine urednice Sanela Pliško i Lana Skuljan Bilić uredno zabilježile i uobičajenim slijedom numerirale kao redovno održane (dakle, realizirane) festivale, same sebe negiraju i izrijekom si proturječe jer na stranicama tih spornih festivala zapisuju za 38. PFF: „Festival je otkazan.“ (str. 271), a za 41. PFF: „41. Filmski festival nije se održao.“ (str. 288).

[21] Vanesa Begić: „Pulski filmski festival, u iščekivanju jubilarnog izdanja: Godine (ni)su važne“, Glas Istre, Pula, 14. lipnja 2023.

[22] Miodrag Kalčić: „Godine (ni)su važne – reagiranje: Nije 70. već 68. Pulski filmski festival“, Nova Istra, br. 3, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2023., str. 149. Oba spomenuta teksta, koja Glas Istre nije htio objaviti, objelodanjena su Novoj Istri pod zajedničkim naslovom „Uvod u polemiku koje nije bilo: Godine 2023. održan je 68., a ne 70. Pulski filmski festival!“, nav. dj., str. 142-149.

[23] „biografija ž opis života po redu značajnih događaja; životopis curriculum vitae.“ Vladimir Anić, Dunja Brozović Rončević, Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Ljiljana Jojić, Ranko Matasović, Ivo Pranjković: Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 2, Bež-Dog, EPH, Novi Liber, Zagreb, 2004. str. 20.

[24] Nikica Gilić: Uvod u povijest hrvatskog igranog filma, Leykam international, Zagreb, 2010., str. 185.

[25] Pula Film Festival: „Vremenska crta“, https://pulafilmfestival.hr/vremenska-crta/; „Arhiva: internet stranice prethodnih Festivala, podaci iz povijesti Festivala“, https://pulafilmfestival.hr/arhiva/

[26] „Godine 2003., na 50. Pula Film Festivalu (dakle, slijedeći povijesnu istinu, 48. Festivalu), bio sam, kao prethodne dvije godine, urednikom festivalskoga kataloga, jedinoga relevantnog pisanog traga nakon završetka festivala. Kako je bila riječ o obljetničkome, polustoljetnome festivalu (po običaju još se ranije odustalo od monografije), valjalo je tu nemalu obljetnicu, u danim vremenskim i materijalnim okolnostima (uvijek prekratkim i preskromnim), prigodno obilježiti. Kopajući i listajući po nesređenoj i veoma oskudnoj festivalskoj arhivi i Sveučilišnoj knjižnici u Puli (koja posjeduje više materijala), uvidio sam temeljni nedostatak: ne postoji na jednome mjestu popis osnovnih, elementarnih podataka o proteklim festivalima. Kako prije svega valja poznavati osnovne podatke i činjenice, prionuo sam popisivanju, prikupljanju i zapisivanju podataka, i tad je rođena ‘Kronologija nagrađenih filmova i autora na Pulskim filmskim festivalima’, koja prvi put iz festivala u festival (od prvog do 49.) podastire na jednome mjestu popis naziva festivala, datuma održavanja, broj filmova (u konkurenciji i izvan nje, u takozvanoj ‘informativi’), nagrađenih filmova i autora, organizacijskih odbora, festivalskih vijeća i savjeta, direktora i ravnatelja, službenih festivalskih i inih žirija..., s popratnim podacima i pokojom sadržajnom bilješkom za svaki pojedini festival.“ Miodrag Kalčić: „Vatrometna Pula: Proslov“, nav. dj., str. 407-408.

[27] M.K.K.: „Kronologija nagrađenih filmova i autora na Pulskim filmskim festivalima“, u Pula Film Festival (ur.): 50. Pula Film Festival: Arena – Pula, 19.-24. srpnja 2003., Javna ustanova Pula Film Festival, Pula, 2003., str. 1-48. Pet dana prije početka festivala iz načelnih razloga, kad je katalog već bio zgotovljen i uređen, podnio sam ostavku pa je objavljeni katalog potpisan, kao za vremena real-socijalizma, imaginarnim pojmom uredništva Pula Film Festivala, a ja kao suradnik. Usp. B. Ćustić Juraga: „Uoči početka 50. Pula film festivala podnio ostavku i urednik festivalskog kataloga: Miodrag Kalčić dao ostavku zbog Lušetićeve i Čakićeve cenzure“, Glas Istre, Pula, 18. srpnja 2003.

[28] „Izložbom Festivalska Pula željeli smo prikazati crtice iz povijesti najstarijega i najposjećenijeg hrvatskog festivala, njegov utjecaj na život u Puli i njezine građane, značaj Festivala igranog filma za Pulu i Istru te ulogu koju on ima u domaćoj filmskoj proizvodnji na nacionalnoj, ali i europskoj razini. Također nam je bio cilj ukazati na važnost, bogatstvo i izuzetnu vrijednost cjelokupne sačuvane građe o povijesti Festivala igranog filma u Puli, koja je do danas ostala sačuvana u različitim institucijama i privatnim zbirkama.“ Gordana Milaković, Lana Skuljan Bilić: „Festivalska Pula“, u: Goran Ivanišević (ur.): 60. Festival igranog filma u Puli, katalog, Pula Film Festival, Pula, 2013., str. 23.

[29] „...nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji 1950-ih i 1960-ih izlazilo je mnoštvo popularnih filmskih (dvo)tjednika, mjesečnika, magazina i revija: Film, Filmska revija, Filmske novine, Film danas, Filmski list, Filmski razgledi, Film novosti, Filmski svet, Filmski vjesnik, Novi filmovi, Naš kino, Novela-film, Moda i film, Filmske vijesti, Kino, Arena..., časopisa (u Jugoslaviji: Filmska kultura, Filmske sveske, Bilten Filmoteka 16, Film, Ekran, Sineast, Filmograf...; u Hrvatskoj: Hrvatski filmski ljetopis, Kinoteka, Zapis, Filmonaut...)...“ Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, nav. dj., str. 128.

[30] „ ...još jedna notorna neistina glede Pulskoga filmskoga festivala (poput one tvrdnje, prije 4-5 godina, kako je započeo 1953. s ljetnim kinom u Areni, od koje su srećom peefefovci odustali), što se već dosta dugo ponavlja po medijima (novinama, portalima, katalozima, biltenima...), dakle brutalna laž o ‘najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu’ prevršila je svaku mjeru. Tako i posljednja izjava festivalske producentice Tanje Miličić: ‘Istina je da gotovo više i ne postoje nacionalni filmski festivali, a mi smo u tom segmentu najstariji na svijetu i imamo najviše publike...’ (...) Nije potrebna iznimna inteligencija kako bi se shvatilo da Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala jugoslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak, ako je komu draže, međunacionalan, iako je tada u duhu (indoktriniranog) vremena, umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, ‘bratstva i jedinstva’ i ‘zjenice oka’, kao nacionalan. Ne samo sada s povijesne distance zgasnule države, već i s pozicija tadašnje savezne države (koliko je znano u njoj stvorena umjetna nacija, ‘veštačka narodnost’, zvana Jugoslaveni, dakle ne državljani, nije snimila niti jedan film), valja ga smatrati, kakav je uistinu i bio, međunarodnim festivalom južnoslavenskih filmova s područja bivše Jugoslavije. (...) Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (započet 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini za najbolji talijanski film, Coppa Volpi za najbolje talijansko glumačko ostvarenje (zaslužna dobitnica te fašističke prestižne nagrade, Premio per la migliore attrice italiana dell’anno, 1941. godine je i ‘naša’ Puljanka, prezimenodavateljica jedinoga pulskoga kina, Alida Valli) i mnogim priznanjima.” Miodrag Kalčić: „Reagiranja: Nitko ne poznaje Festival bolje od nas (2): Pulski filmski festival nije najstariji nacionalni festival na svijetu“, Glas Istre, Pula, 11. prosinca 2013.

[31] Usp. „Polemika: Nacionalne kinematografije ili jugoslavenski film“ (polemiziraju: Slobodan Novaković, Ranko Munitić, Božidar Zečević, Mira Boglić, Rudolf Sremec, Mirko Bošnjak, op. p.), u: Fedor Hanžeković, Stevo Ostojić (ur.): Knjiga o filmu: „Filmska kultura“ 1957-1977., izbor tekstova, Spektar, Zagreb, 1979., str. 507-583.; Hrvoje Turković: „Kad je film nacionalan?“, Hrvatski filmski ljetopis, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez (izvršni nakladnik), Zagreb, 1999., br. 16, str. 29-37.

[32] Usp. Dejan Kosanović: „Nacionalni festival međunarodnoga značaja“, u: Nikica Gilić, Zlatko Vidačković (ur.): 60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., str. 9-18. Zanimljivo i nimalo slučajno, Kosanović je priredio prijevode tekstova stranih filmskih kritičara i novinara o 12. FJIF-u gotovo pod jednakim naslovom: Dejan Kosanović (prir. i ur.): „Nacionalni festival od međunarodnog značaja: uz prevode stranih tekstova o Puli ’65.“, Istarski mozaik, br. 5-6, Pododbor Matice hrvatske za Istru u Puli, Pula, 1965., str. 215-241.

[33] Tomislav Kurelec: „60 Festival igranog filma u Puli“ (bez točke nakon 60, a u sadržaju je pak naslov: „60 godina festivala“ op. p.), u: Goran Ivanišević (ur.): 60. festival igranog filma u Puli, katalog, Pula Film Festival, Pula, 2013. str. 10. Istovjetan je tekst naslova „Kratka povijest“ tada objavljen i na web-stranicama PFF-a, https://pulafilmfestival.hr/kratka-povijest/, 1. 7. 2013.

[34] „It is the world’s oldest national festival and the festival with the largest average number of visitors...“, Tomislav Kurelec: „Short history“, https://pulafilmfestival.hr/short-history/?lang=en, July 1, 2013.

[35] Tomislav Kurelec: „Kratka povijest“, https://pulafilmfestival.hr/kratka-povijest/, 1. 7. 2013.

[36] Usp. Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, nav. dj., str. 97-99.

[37] „Ovakav festival s toliko brojnom publikom dobar je za prikazivanje spektakularnih filmova, onih koji se prave za najširu publiku. Smatram, međutim, da je ovako velika publika opasna za kinematografiju. Masa uvijek reagira na poseban način, s posebnim interesom, koji se uglavnom kreće ka brutalnosti i grubosti, pa su i reakcije obično grube i brutalne. Reakcija mase spada u sociologiju. Imadem iskustva o različitom reagiranju na projekcijama istog filma u velikim i malim dvoranama – velika brojnost mase daje joj izvjesnu sigurnost da reagira bez odgovornosti. Ta široka publika nije još dorasla filmu, koji je posebna umjetnost, s velikom sposobnošću vizuelne i auditivne sugestije. Mi moramo odgajati publiku i rafinirati ju, a ne smijemo dopustiti da ona odgaja nas, jer odobravanje najšire publike ne znači još i da je film vrijedan odobravanja. Konačno, Arena je načinjena za ljude, koji vole gledati kako lavovi proždiru kršćane, a sada kršćani uživaju gledati kako se proždiru filmovi.“ „Razgovor s poljskim redateljem Andrzejom Munkom: „Arena je dobra, ali – i opasna...“,V. Festival jugoslavenskog filma: Informativni bilten, br. 9, Odjeljenje za štampu Festivala jugoslavenskog filma, Pula, 27. srpnja 1958.

[38] „Film je došao u Pulu 1967. na festival i tamo bio bijesno izviždan. Zviždanje je počelo, dobro se sjećam, iz novinarskih loža, a publika je to prihvatila kao neki heppening. Dok sam bio na pozornici, netko je bacio na mene kamen. Novine su odmah nakon toga pisale – Mimica je kamenovan. Baš tako – biblijski! Inače, bila je to podvala. S publikom je lako manipulirati. Pogotovo s pulskom koja je uvijek bila hepeninški raspoložena, a moj film nije bio od onih koji dižu na noge u smislu mitraljeza i takve vrsti akcija.“ Damir Radić: „Najljepši i najuzbudljiviji posao: biofilmografski razgovor s Vatroslavom Mimicom“, Hrvatski filmski ljetopis, br. 23, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez (izvršni nakladnik), Zagreb, 2000., str. 24.

[39] Usp. Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, nav. dj., str. 83-129.

[40] Boško Picula: „Hrvatski dugometražni igrani film na Pulskom filmskom festivalu 1992. – 2017. u kontekstu 25 godina društvenih i umjetničkih promjena“, Vremeplov, br. 2, Pula Film Festival, Pula, 2018., str. 51-61.

[41] „Malo je poznata, nigdje zapisana zgoda sredinom 1970-ih kad se odjednom iza filmskoga platna, lijevo od službena ulaza, u punom trku prema slobodnome prostoru ukazala mlada djevojka duge smeđe kose samo u gaćicama (grudnjaci se tada nisu nosili), lelujavih bujnih grudi, a za njom dva redara, juri mlada ljepotica bez grudnjaka prema stubištu ne bi li nestala u prolazu između partera i predstepenišnih loža, među gledateljima, redari zbunjeno odustaju od potjere, a prepuna Arena plješće, zdušno i dugo plješće (napose mornari tada u prvim redovima stubišta) uspjehu utekle mlade djevojke skrivene u mnoštvu. Preskočiti zašiljenu zaštitnu ogradu oko Arene nije bilo jednostavno, osobito ne djevojkama u ondašnjim dugim (do gležnja) šarenim hippy haljinama. Tako se i toples-junakinja, čija se ljetna haljina zakvačila za šiljak (koplje) ograde i ostala okačena visjeti kad su je ugledali revnosni redari, a nalazila se već s one strane ograde, u Areni – i nije bilo druge – dala u trk.“ Miodrag Kalčić: „Puljski nefestivalski Vremeplovi“, nav. dj., str. 94.

[42] „Tako je u svjetskim razmjerima izbio nečuveni i zapravo apsurdni skandal: film koji se s izuzetnim uspjehom upravo prikazuje u mnogim zemljama, donoseći svom stvaraocu i Jugoslaviji serije zvučnih komplimenata, u toj istoj Jugoslaviji zabranjen je suprotno važećim zakonskim odredbama, jednostavno istrgnut iz kinematografske i kulturne javnosti. (...) Osamnaesta Pula protekla je bez ‘Misterija organizma’, zacijelo najboljeg filma godine, što je sve njene natjecatelje dovelo u nečastan i neregularan položaj.“ Ranko Munitić: „35 pulskih skandala (8): Kobne budalaštine“, Vjesnik, Zagreb, 11. kolovoza 1989.

[43] Bivši umjetnički ravnatelj puljskoga festivala Zlatko Vidačković htio je Rotarevu Reviju filmova (izabranih iz redovite kinodistribucije od stotinjak otkupljenih i komisijski odobrenih stranih filmova te godine) u ljetnom kinu u Areni 1953. uvaliti za početnu godinu Puljskoga filmskoga festivala, kako bi Festival lažno pridobio međunarodno obilježje i pribrojio si jednu godinu starosti više: “Jedan od najstarijih filmskih festivala u Europi, Festival igranog filma u Puli, prvi je put održan 1953. godine na inicijativu Marijana Rotara kao smotra međunarodne kinematografije...“, “Pula – 54 godine dobri duh filma / A good spirit of film for 54 years”, u: Zlatko Vidačković (odg. ur.), Boško Picula (ur.): Dobri duh filma: 54. Festival igranog filma u Puli, katalog, Pula Film Festival, Pula, 2007., str. 4.

[44] „Stara pulska Arena je svojom ljepotom, veličinom i akustičnošću još jednom oduševila hiljade i hiljade građana Pule. Ovog puta nisu bile na redu operne i folklorne predstave, niti borbe boksača, nego – prvi puta u povijesti stare Arene – filmske predstave (neistina, op. p.). Treba odmah reći da su te predstave uspjele kao malo koje dosad. Osam večeri su Puljani gledali svako veče po jedan novi film i to masovno u pravom smislu riječi. Prosječno je na svim predstavama bilo prisutno od 5.000 do 5.500 gledalaca, tako da je u toku osam dana gledalo film u Areni oko 50.000 ljudi (nemoguće, 8 x 5.000 = 40.000, a 8 x 5.500 = 44.000, op. p.). Za ovako veliki uspjeh, pored prikladnosti Arene za filmske predstave, treba pohvaliti i upravu Kinopoduzeća, koja je za ovu priliku izabrala dobre filmove. Radi velikog uspjeha revija filmova u Areni produžava se do nedjelje 23. kolovoza. Građani su mišljenja da bi se Arena mogla koristiti kao ljetno kino, a ako to nije moguće, da bi ovakve revije trebalo organizirati barem tri-četiri puta u toku ljetne sezone.“, „Veliki uspjeh revije filmova u Areni“, Glas Istre, Rijeka, 22. kolovoza 1953.

[45] „Ed ecco ora una presentazione schematica dell'accoglienza, espressa in biglietti venduti, che il pobblico ha fatto ai seguenti film: ‘Tre racconti proibiti’ (4245 biglietti); ‘Il grande Caruso’ (4168); ‘Rashomon’ (3709); ‘Tutti siamo assassini’ (4170); ‘Operazione Cicero’ (3040); ‘Condannati per errore’ (2568); ‘Amori e veleni’ (5260); ‘Uomini rana’ (4285); ‘Capitan Horatio’(6259).“ „Pieno consenso di pubblico alla rivista del film all'Arena: Oltre 40.000 spettatori hanno assistito alle proiezioni – Cosa pensa di fare l'Azienda nell'estate dell'anno venturo“, La Voce del popolo, Pula, 28. kolovoza 1953.

[46] „Za 12 dana Festivala kroz Arenu je prošlo 131.000 gledalaca.“ B. M.: „Završen Festival jugoslavenskog filma“, Glas Istre, Rijeka, 27. srpnja 1956.; „Kroz dvanaest večeri ove filmove je gledalo 131 tisuća ljudi. Najbolji posjeti Areni bili su prve večeri: na otvorenju Festivala 12 tisuća ljudi, devete večeri na predstavi filma ‘Ne okreći se sine’ oko 12 tisuća i posljednje večeri na predstavi filma ‘Dolina mira’.“, „Festivalska statistika“, III. Festival jugoslavenskog filma: Informativni bilten, br. 13, Odjeljenje za štampu Festivala jugoslavenskog filma, Pula, 25. srpnja 1956. Pretjerivanje izvan svake pameti! Dvanaest tisuća ljudi, bez obzira sjedili ili stajali, a golemom većinom su ipak sjedili, ne mogu se nikako nagurati u Arenu. Prema ovoj izmaštanoj socijalističkoj statistici prosječno po večeri bilo je nevjerojatnih 10.917 gledatelja, a maksimalan kapacitet Arene je, kao što smo već naveli, oko 8.000 ljudi.

[47] „Dakle, sveukupna bilanca je sljedeća: na protekla četiri festivala u pulskoj Areni je prikazano 37 domaćih umjetničkih filmova, 11 koprodukcijskih i 108 kratkometražnih filmova. Za 37 festivalskih večeri filmove je gledalo 415.000 gledalaca, odnosno u prosjeku preko deset tisuća gledalaca svaku večer.“ „Od prvog do petog festivala“, V. Festival jugoslavenskog filma: Informativni bilten, br. 1, Odjeljenje za štampu Festivala jugoslavenskog filma, Pula, 19. srpnja 1958. Prosjek je doista veći od deset tisuća i iznosi 11.216 gledatelja.

[48] „Zanimljivo je saznati, da je od 1954. godine, kad je održan prvi Festival jugoslavenskog filma, priredbama u Areni prisustvovalo 392.000 gledalaca. Na tim festivalima prikazana su 52 igrana i 137 kratkometražnih filmova. Osim toga u Areni je prikazan i stanovit broj filmova rađenih u koprodukciji.“ „Festival i statistika“, Vjesnik, Zagreb, 28. srpnja 1959. No najzanimljiviji je veći broj gledatelja na četiri protekla festivala u 37 večeri negoli na pet održanih festivala u 49 večeri. Gdje je nestalo 23.000 negativnih gledatelja?

[49] „Potom se festivalska atmosfera prenosila na lokalne plaže i kupališta (Stoja, Saccorgiana, Zlatne stijene, Verudela) gdje su fotoreporteri s pozornošću pratili redatelje i glumce.“ (str. 21)

[50] „Kokan Rakonjac, Marko Babac i Živojin Pavlović na prijelazu iz pedesetih u šezdesete bili su prvaci Kinokluba Beograd, tada rasadnika mladih filmskih talenata. U klupskoj produkciji 1962. snimili su zajednički dugometražni debi, omnibus Kapi, vode, ratnici, gdje je u prvoj epizodi bio navješten Pavlovićev naturalistički genij, tada još omekšan vrlo diskretnom poetičnošću, demonstrirana Bapčeva teatralna pretencioznost u drugoj, te pokazana Rakonjčeva privrženost ‘francuskoj školi’ poetskog egzistencijalizma u trećoj.“ Damir Radić: „Povijesne poslastice i otkrića: 3. Subversive Film Festival, Retrospektiva jugoslavenskog filma 1955-1990., 2-23. svibnja 2010.“, Hrvatski filmski ljetopis, br. 63, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2010., str. 101.

[51] „Autori vrlo zanimljivog poluamaterskog omnibusa ‘Kapi, vode, ratnici’ nisu imali sreće kod publike. Publika je negodovala za vrijeme projekcije i predstavljene autore i protagoniste nakon projekcije izviždala. Režiser Živojin Pavlović nije mogao podnijeti prijem publike i svoje mišljenje koliko drži do nje demonstrirao je izlazeći na podij s rukama zabijenim u džepove polako se zanoseći s noge na nogu.“ H. Kreutz: „ U Areni: izvanredan ambijent i spontano reagiranje publike“, Vjesnik, Zagreb 1. kolovoza 1962.

[52] Stevo Ostojić: „Pod zvjezdanim svodom Arene: impresije s našeg filmskog festivala“, Vjesnik u srijedu, Zagreb, 14. srpnja 1954.

[53] Darko Dukovski: „Saveznička vojna uprava, 1945. – 1947.“; „Nova država, novi putovi, novo stanovništvo: Pula u Hrvatskoj i Jugoslaviji“; „Pula u samostalnoj Hrvatskoj: u potrazi za identitetom“, u: Darko Dukovski: „Povijest Pule: Deterministički kaos i jahači Apokalipse“, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2011., str. 205-282.

[54] „Ovih dana otvoreno je u Puli obnovljeno kino Partizan. Radove obnove izvodilo je Gradsko gradjevno poduzeće iz Pule. Raniji vlasnici znatno su oštetili kino, tako da je bilo potrebno postaviti nova sjedišta, popraviti zidove, izvršiti popravke na vratima i prozorima, električnim uređajima i urediti pomoćne prostorije. Na prvoj predstavi 25. X. prikazan je sovjetski film ‘Posljednja pokoljenja’.“ „Obnovljen kinematograf u Puli“, Riječki list, Rijeka, 30. listopada 1947.

[55] „U gradu postoje 2 kinematografa, a obnovom Narodnog kazališta u Puli stvorit će se nove mogućnosti za daljnje razvijanje kulturnog i prosvjetnog rada.“ „Razvitak kulturnog života u Puli“, Riječki list, 10. prosinca 1947. Iz kasnijih novinskih članaka saznajemo i ime kina: „Danas u neposrednoj blizini kina ‘Moskva’ na dvadesetak metara nategnutog platna pročitat će: ‘Živjela Komunistička partija Jugoslavije – tvorac i rukovodilac Narodne fronte’.“ P. I.: „Veliki dan za Pulu“, Vjesnik, 1. studenoga 1948.; „Gradsko kino-poduzeće u Puli osnovano je prije godinu dana i već dosada je postiglo dobre rezultate u svom radu. Tokom godine u kino-dvoranama ‘Moskva’ i ‘Partizan’ projektirano je ukupno 199 filmova, od toga 11 domaćih i 139 sovjetskih filmova. Ove godine Kino-poduzeće pristupit će obnovi dosada otvorenih dvorana ‘Moskva’ i ‘Partizan’, a poduzet će i potrebne mjere kako bi se tokom godine otvorila još jedna kinodvorana.“ J. Ivetac: „Pula: Uspješan rad gradskog kino-poduzeća u Puli“, Vjesnik, Zagreb, 26. veljače 1949.

[56] „U Puli se potpuno obnovila još jedna velika i lijepa kinodvorana u prostorijama bivšeg Centralnog doma kulture sa kapacitetom od 700 mjesta. Ovo će umnogome popuniti potrebe grada, jer je bilo očito da dvije sale nisu zadovoljavale svojim kapacitetom. Novo kino Zagreb sada je najljepše u gradu.“ „Obnovljena kinodvorana ‘Zagreb’ u Puli“, Glas Istre, Rijeka, 8. listopada 1954.

[57] „Do početka IV. Festivala jugoslavenskog filma, Pula će dobiti još jednu kinodvoranu, koja će biti najmodernija i najreprezentativnija u gradu. Nedavno su, naime, počeli radovi za potpuno renoviranje bivšeg kina ‘Arena’ u ulici Jugoslavenske narodne armije. Dvorana će imati oko 650 mjesta od kojih će najbolja u parteru i ložama (ovo kino ne će imati balkon) biti prema predviđanjima tapecirana. U novom kinu će se montirati platno širine 6 metara, na kojem će se moći projekcirati i filmovi snimljeni u najnovijim tehnikama.“ V. Z: „Novosti za ljubitelje filmskih predstava“, Glas Istre, Rijeka 14. lipnja 1957.

[58] „Prvo je ‘pravo‘ festivalsko izdanje, ono 1955. inauguriralo rad službenog žirija, a Festival definitivno utvrdilo kao natjecanje, a ne reviju.“ (str. 580)

[59] Ranko Munitić: 207 festivalskih dana u Puli: 1954/1978, Festival jugoslavenskog igranog filma, Pula, 1978.

Miodrag Kalčić: ŠKODA FESTIVALSKIH ŠOLDI / Sanela Pliško, Lana Skuljan Bilić

Podijelite članak