Arnela Vučković: IZMEĐU KRAJNOSTI I SIVIH ZONA / Željka Matijašević

Željka MATIJAŠEVIĆ: Crno, bijelo, sivo – psihoanaliza ambivalencije, Durieux, Zagreb, 2025., 177 str.

Psiha, društvo i književnost u knjizi „Crno, bijelo, sivo“

Kako govoriti o onome što nije jasno ni crno ni bijelo, nego stalno izmiče između tih krajnosti? Upravo iz tog nemira polazi knjiga Crno, bijelo, sivo autorice Željka Matijašević, nastavljajući njezin raniji projekt iz knjige Crna limfa/Zeleno srce: alternativni leksikon duše. Riječ je o djelu koje izmiče žanrovskim granicama i odbija se smjestiti u jedno značenje: istodobno je psihoanalitičko, književno i društveno-kritičko, ali prije svega usmjereno na ambivalenciju kao temeljnu, često nelagodnu strukturu našeg psihičkog iskustva.

Ambivalencija kao struktura psihe

Knjiga je strukturirana kao niz natuknica, bez linearnog razvoja i bez klasičnog zaključka. Uvodi nas u proces mišljenja u kojem se čitanje doživljava kao svojevrsna meditacija, ali ne u smirujućem, klasičnom smislu – nego kao meditacija koja istodobno vodi u nelagodu. U njezinu središtu nije stabilnost, nego njena stalna razgradnja.

Autorica polazi od psihoanalitičke ideje da je ambivalencija osnovna struktura psihe. Ono što se na prvi pogled čini kao „miješani osjećaji“, ovdje postaje nešto puno dublje: sposobnost – ili nemogućnost – da se istodobno podnesu suprotni afekti bez potrebe da se jedan poništi.

U tom smislu možemo zaključiti da tjeskoba nije sporedna emocija, nego središnje psihičko stanje. Ona nastaje tamo gdje nema jednostavnog rješenja, gdje subjekt ostaje suočen s dvosmislenošću. Upravo zato tjeskoba potiče potrebu za brzim zatvaranjem značenja, za „konačnim odgovorom“ koji bi ukinuo nesigurnost.

No upravo u toj potrebi, kako sugerira autorica, otvara se prostor rigidnih, crno-bijelih struktura mišljenja.

Sivo kao psihički zadatak

„Sivo“ iz naslova ne označava početno stanje ravnoteže, nego rezultat psihičkog rada. Autorica izvodi važan teorijski obrat: ne pretpostavlja da smo prirodno uronjeni u ravnotežu, nego da smo inicijalno strukturirani kroz intenzivne polaritete.  

Rana iskustva – osobito dječja frustracija, bol i ovisnost o drugome – organiziraju psihu kroz jasne afektivne opozicije: volim ili mrzim, sigurno ili opasno, prisutnost ili gubitak...

U tom smislu, crno i bijelo nisu odstupanje od „zdravog“ mišljenja, nego njegova početna forma. Sivo se ne zatječe – ono se mora izgraditi.

Stoga, ambivalencija u ovoj knjizi nije opis, nego zadatak: sposobnost da se izdrži napetost bez njezina brzog razrješenja.

Književnost kao prostor provjere ambivalencije

Primjerima iz književnih djela autorica pokazuje kako se ambivalencija u njima ne pojavljuje kao iznimka, nego kao temeljna struktura iskustva – nešto što se ne razrješava, nego promišlja, podnosi i iznova prepoznaje.

Među primjerima koje autorica izdvaja lik je Dickensova Olivera Twista, koji pokazuje kako se „sebstvo“ može razvijati i u nemogućim uvjetima, kroz procese poput sublimacije i empatijskog poistovjećivanja. Ambivalencija se u Oliveru očituje u napetosti između njegove potpune izloženosti oskudici i nasilju te istodobne sposobnosti da zadrži emocionalnu i moralnu „netaknutost”.

U „Zločinu i kazni“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog rascjep između moralnog opravdanja i krivnje kod Raskoljnikova ne ostaje tek psihološka dilema, nego se pretvara u unutarnju napetost koja se ne može razriješiti racionalnim objašnjenjem, nego se samo produbljuje.

U „Jutarnjoj zvijezdi“ Karla Ove Knausgårda pojavljuje se Lacanovo Realno – ono što izmiče simbolizaciji, ali se vraća kao neimenovana nelagoda, kao pukotina u stabilnosti svakodnevice.

Dok Maje Lunde u „Povijesti pčela“ prikazuje tihu, gotovo neprimjetnu distopiju društva u kojoj svijet i dalje funkcionira, ali postupno gubi vlastitu živost – kao da se život povlači bez naglog prekida, u sporom i neizrečenom nestajanju.

Sva ova djela pokazuju jednako stanje: svijet i psiha nisu stabilni i čisti, nego stalno napeti, fragmentirani i u procesu raspadanja i održavanja u isto vrijeme.

Društveni prostor i logika „ili/ili“

Premda je fokus knjige na psihoanalizi, ona ne zaobilazi ni društvenu dimenziju. U širem društvenom prostoru povijest se vraća kao ponavljajuća trauma, dok se sadašnjost iznova interpretira istim obrascima polarizacije.

U takvom okviru jača logika „ili/ili“ – pripadnost se definira isključivo, a složenost se postupno reducira. Mržnja se pritom javlja kao psihički kratki spoj: način da se unutarnja napetost brzo premjesti prema van, umjesto da se s njom ostane u kontaktu.

Nasuprot tome, autorica postavlja empatiju kao ključni psihički kapacitet – ne kao sentimentalnu reakciju, nego kao sposobnost da se drugi zadrži u njegovoj složenosti, bez redukcije i pojednostavljivanja.

Nestabilnost značenja. Teorijski okvir

Jedan od važnih slojeva knjige odnosi se na čin pisanja. Autorica naglašava da tekst, jednom kada je objavljen, prestaje pripadati autoru. On ulazi u prostor interpretacija u kojem ga svaki čitatelj rekonstruira  vlastitim afektima i nesvjesnim projekcijama.

Time se potvrđuje temeljna ideja da značenje nikada nije stabilno, nego ostaje u stalnom kretanju – baš kao i psiha.

U tom smislu važna je autoričina teorijska pozicija. Željka Matijašević nije samo književna esejistica, nego i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje komparativnu književnost i francuski jezik. Akademsko znanje dodatno je proširila na Sveučilištu u Cambridgeu, gdje je magistrirala i doktorirala s tezom o odnosu lakanovske psihoanalize i filozofije. Potonja činjenica nije biografska digresija, nego ključ za razumijevanje preciznosti njezina pojmovnog aparata: ambivalencija kod nje nije metafora, nego pojam koji dolazi iz vrlo stroge teorijske tradicije.

Zato „Crno, bijelo, sivo“ ne djeluje kao slobodna esejistička refleksija, nego kao tekst koji istodobno misli književnost, psihoanalizu i psihičko iskustvo iz dosljedne, teorijski utemeljene pozicije.

Ambivalencija kao prostor mišljenja

U konačnici, ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno).

U tom smislu posebno odjekuje autoričina misao: „Siva je jedina jako psihoanalitička boja jer nastaje miješanjem crnog i bijelog. Iako u svakodnevnom jeziku 'sivo' često ima negativne konotacije, sivu boju odijevamo i sivo se ponašamo kada se želimo odmoriti od naloga da uvijek moramo odabrati stranu.“

Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.

(Arnela Vučković © IO DHK)