Đurđica Garvanović-Porobija: PREMOĆ LJUBAVI / Davor Šalat

Davor ŠALAT: Žena koja odgađa smrt, Meandarmedia, Zagreb, 2026., 104 str.

Nova zbirka pjesama Davora Šalata, Žena koja odgađa smrt, već naslovom i posvetom supruzi Lani Derkač otvara prostor ljubavnog čitanja. Budući da je Lanina poetika snažno obilježena temom smrti, posveta odmah sugerira dijalog dviju poetika i dviju egzistencijalnih osjetljivosti. Posveta neizbježno priziva dugu tradiciju pjesničkih obraćanja voljenoj ženi – od Petrarkine Laure do Prešernove Julije – no Šalatov je položaj drukčiji: on ne pjeva o nedostižnoj idealiziranoj figuri, nego o stvarnoj supruzi, što u hrvatskoj književnosti ostaje rijedak i zanimljiv slučaj.

Kad brzim čitanjem prelistamo sve stranice ove zbirke, uočit ćemo da je drugi od pet ciklusa dominantan, sadrži više pjesama negoli preostala četiri, u njemu se autorov lirski glas obraća ženi u 2. licu jednine i uključuje naslovnu pjesmu, „Žena koja odgađa smrt“. Tako se može učiniti da je taj dio osovina cijelog diskursa te da od njega treba započeti analitičko čitanje i prikaz.

No, što je s ostalim ciklusima koji nisu izravno usmjereni k ženi? Čini se da prvi dojam nije posvema opravdan i da je narav ove zbirke složenija. Prvi je ciklus, dakako, značajan, u njemu čitatelj razabire književni kontekst i prepoznatljiv „uzorak“ zbirke, koji daje impuls cijelome diskursu, štoviše obilježuje i narav ljubavnih pjesama. Tri su autora citatno eksplicitno navedena: T. Ujević u pjesmi „Neodijeljeno“, R. M. Rilke u pjesmi „Trag grafita“ i M. Krleža u pjesmama „Nijemi govornici“ i „Vrana me razumije“.

Tin je citiran iz pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“ tek jednom, ali značenjski relevantnom riječju međusobni, kojom Ujević afirmira ljudske odnose kao spasonosne, jer su svi ljudi povezani mrežom ljudskosti i time izbavljeni od neizrecive osame. Odnosi su istina ljudskog iskustva. Šalatova misao naliježe na Tinovu i u njoj nalazi uporište: „Sve bi trebalo promatrati neodijeljeno. Da muškarac je žena je Bog je dijete je Bog. Svi da smo međusobni, da tvoja riječ je moja kuća, a moj krevet tvoj san.“ (12)

Ujevićev pojam „međusobnosti“ Šalat povezuje s relacijskom međuovisnošću kakvu nalazimo u Hegela, ali i s Bradleyjevim monističkim shvaćanjem Jednog. Time se uspostavlja misaona pozadina u kojoj se jedinstvo bića – čovjeka, žene, Boga i djeteta – shvaća kao ontološka cjelina, a ne samo kao etički ili emocionalni ideal. Šalat se tako smješta između Ujevićeve egzistencijalne međuovisnosti i metafizičkih koncepata Hegela i Bradleya, od njihove misaone podloge gradeći vlastiti poetski temelj.

U pjesmi „Neodijeljeno“ Šalat zahtijeva „da se pogled nikad ne odjeljuje od gledanog“, te niže slike jedinstva bića sa stablom, kišom i snijegom, ali i u socijalnom smislu „da čuješ ženu kao da si žena“, što kazuje da je Šalatov pojam jedinstva i neodijeljenosti širi od samih ljudskih odnosa i proteže se na svekoliki svijet odnosa i prirodu. Otuda je u njegovu diskursu ove zbirke i vrlo učestala stilska figura antiteza, koja upućuje na odijeljenosti, a sve one na krucijalnu antitezu: život vs. smrt. U posljednjoj pjesmi „Samo Bog može zašiti slike“ čitamo: „Otoci se razmiču u slike koje samo još Bog može zašiti.“ (99) U rješavanju te krajnje pojavnosti Apsolut je prizvan da „zašije“ što je razmaknuto. U četvrtom i petom ciklusu antiteze koje upućuju na život vs. smrt sve su transparentnije i prepoznatljivije, od svjetlosti i tame do dana i noći. Najposlije, ista pjesma u krajnjem stihu kazuje: „Kao vrana sjemenje, smrt je pojela samu sebe.“ Time se podrazumijeva da je Apsolut uspostavio zakon samokonzumiranja zla, pa i smrti same, što onda implicira da preostaju Život i Ljubav.

Drugi citirani pjesnik je Rilke. U svojoj Prvoj elegiji, iz koje Šalat citira dvije sintagme u pjesmi „Trag grafita“: čete anđela i jači opstanak, stoji: „Bi li tada čete anđela stale na vrh moje olovke i njihov jači opstanak nadvladao svako pisanje?“ (14) Ta je pjesma metapoetička i jedna je od mnogih takvih u zbirci. Rilke posuđuje slike iz religijskog inventara, ali ih ne interpretira religijski, nego kao pomoć u oblikovanju egzistencijalnog krika o usamljenoj poziciji pisca. Šalat piše o osjećaju nedostatnosti u pisanju i o odijeljenosti od višega svijeta koji bi pisanje mogao učiniti snažnijim, iako bi ga mogao i poništiti.

Treći je citirani pjesnik Krleža. U pjesmi „Nijemi govornici“ Šalat preuzima početni stih Krležina Snijega i pretvara ga u metaforu neispisane stranice, naglašavajući krhkost pjesničkoga traga. U tekstu „Vrana me razumije“ parafrazira početak Jesenje pjesme, ali mu daje obratno značenje: sjever postaje prostor hladnoće i smrti, a jug topline i života. Time Krležini motivi postaju dio Šalatove velike mreže antiteza – svjetlost i tama, snijeg i pijesak, zvuk i tišina, riječ i šutnja, noć i jutro.

Jasno je da prvi ciklus objelodanjuje književna zaleđa, s njihovom intelektualnom i poetičkom osnovom, te upućuje na to da se Šalatova poezija napaja na izvorima velikih pjesničkih imena.

A što je s dominantnim drugim ciklusom posvećenim ženi Lani? Je li i taj ljubavni ciklus također misaon i metafizički obilježen?

Početne pjesme u njemu već rječito odgovaraju na ta pitanja. U pjesmama „Pustinje su tek ulomak“ i „Pješčani i goli“, uz odmjerenu erotsku slikovnicu i pustinjski i mediteranski krajolik, nalaze se elementi koji upućuju na pjesništvo. U prvoj pjesmi subjekt se obraća voljenoj ženi:

„Sada se spusti u raskoš dina,
čekam te ogrnut u pješčani kaput,
primam te u pjesmu
koja nam klizi po licima.“ (31)

U drugoj pjesmi, u otočnom krajoliku, uz ljubavni zanos predočuju se i poetske slike koje mistificiraju ljubav: „Posljednji smo ostatak plemena koje je iskusilo rođenje iz njegove pjene.“ I: „Bog je ruka koja ti raščešljava kosu i nadmašuje te u ljubavi.“ (32)

Naslovna pjesma „Žena koja odgađa smrt“ prikazuje ženu kao erotsko-mističnu silu mora, vatre i jezika – onu koja produžuje smisao i toplinu, koja odgađa smrt. Završni stihovi obilježeni biblizmom – „Objasni mi kako si već prohodala po vodi kad su nam prsti još tako malovjerni“ (33) – premošćuju ponor između zemaljskoga i nadzemaljskog, između dodira i transcendencije. Ta je završnica pjesme istodobno ljubavna, erotska, duhovna i egzistencijalna te zbog toga i višestruko moćna. Cijela pjesma počiva na gradaciji koja vodi u intimno zajedništvo ili neodijeljenost.

U pjesmi „Zamjenice nam se miješaju“ metajezično se naglašava sve veće intimno zajedništvo: „Ti i ja, ja i ti, zamjenice nam se miješaju...“ (35) U pjesmi „Svjetlost stvori lica“ čitamo: „Dvije zvijezde smo čijim srazom bljesne ogromno svjetlo.“ (40), što se dade razumjeti kao metafizički sraz dvaju bića izjednačen sa srazom dviju zvijezda. U istoj pjesmi subjekt kaže: „Ti i ja smo jedno.“ U pjesmi „Noć se pere od svjetla“ stoji: „...koji smo si napokon razmijenili lica.“ (44) U pjesmi „Ginko“: „Ti i ja sve smo manje tvoje i moje tijelo.“ (48) Sraslost je tolika da zajedno postaju jedno stablo ginka, u cijelosti neodijeljeni.

Taj ciklus jest duboko ljubavni, ali jednako tako i poetski, jezični, duhovni i metafizički  ̶  što ljubav zacijelo čini holističkom, cjelovitom i potpunom. Po tonu je strastven, ali i nježan, tih i čist. Ritam zbirke ubrzavaju pjesme u stihu, a usporavaju pjesme u prozi, te se knjiga može čitati brzo i sretno, ali i proučavati zadugo.

Zbirka se tako otkriva kao slojevita cjelina u kojoj se ljubavni diskurs, metafizička napetost, metapoetički uvidi i stalna igra antiteza prepliću u jedinstvenu poetsku kozmologiju. Po mom sudu, ovo je najzrelija Šalatova zbirka u kojoj se lakoća pisanja prepoznaje i kao umijeće i kao ushit i kao osobna istina. Njome je svakako značajno obogaćena hrvatska poetska scena, svaki čitatelj i čitateljica žedni emotivne i mudrosne poetske riječi.

(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)