Dunja Detoni Dujmić: TKO SE NE BOJI SUSAN SONTAG? / Tin Lemac

TKO SE NE BOJI SUSANE SONTAG?

TIN LEMAC: POETIČKE SIMETRIJE U PJESNIŠTVU JOSIPA PUPAČIĆA, Biakova, Zagreb, 2017., 111 str.

Velika nada na polju teorije i poetike suvremnoga hrvatskog pjesništva, Tin Lemac, književni teoretičar, stilističar i kritičar, nezavisni istraživač i urednik, započeo je značajan, a u svakom pogledu u nas deficitaran i zato izrazito potreban, projekt monografskih studija o kanonskim poetikama suvremenih hrvatskih pjesnika. Nakon prve teorijske i interpretativne monografske studije o pjesničkome diskursu Vesne Parun (Autorsko, povijesno, mitsko, 2015.) i doktorske disertacije o stilematičnosti lirskoga idioma Anke Žagar – njegova knjiga Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića (2017.) pružila nam je obilje ozbiljnih znanstvenih (is)koraka u odčitavanju poetičkih signala važnih za razumijevanje cjelokupnoga Pupačićeva pjesničkog opusa. Interpretacijsko tkanje ove knjige temelji se na poetičkom i stilističkom proučavanju pojedinih zbirki, ciklusa i pjesama iz razmjerno nevelika Pupačićeva opusa, ali povremeno silazi u „teorijske domene dubinske semantike i antropološko-simbološke hermeneutike“ (Lemac, 2017; 5).

Autor ponajprije pažljivo i s uvažavanjem iščitava opsežnu književnokritičku literaturu razasutu po stručnoj i dnevnoj periodici te zaključuje kako se i iz geneze kritičkoga diskursa o Pupačiću može zaključiti da je riječ o vrlo složenoj autorskoj i građanskoj osobnosti. Pritom primjećuje neujednačenost u dotadašnjem pristupu ranom i kasnom Pupačićevu pjesništvu, odnosno cjelovitije odčitavanje prvih zbirka na razini mediteranskoga ishodišta kao toposa s mitskom fascinacijom, zatim biografizma na emotivnom polju s izjednačavanjem subjekta iskazivanja sa subjektom iskaza, napokon i slikovnosti na oblikovnoj razini pjesničkoga jezika. Međutim, istodobno u dotadašnjim književnim pristupima drugome dijelu Pupačićeva pjesništva Lemac utvrđuje više nedostatnosti pri nalaženju semantičkih silnica poetske geneze i doslovce „slijepih pjega u koje propada kritička misao“ (9). Stoga predlaže i dosljedno provodi ideju kako nije potreban radikalan rez između ranoga i kasnoga pjesništva niti stroga trodijelna podjela na rano razdoblje, gdje je prevladao „antropološki mit harmonije“, pa prijelazna faza u kojoj prevladava melankolija zbog izglobljenosti lirskoga subjekta iz zavičajne sfere te kasno razdoblje u kojemu se lirsko ja, sklono samorefleksiji, osamljuje intenzivnije sluteći smrt. Izvrsno upućen u istraživačke modele i terminologiju lingvostilistike, književne stilistike, biografske kritike, antropološko-simbološke hermeneutike i kritičke semiotike, autor kreće u pronalaženje poetičke simetrije u cjelokupnom Pupačićevu pjesništvu promatrajući ga sa stajališta podjele na dvije komplementarne faze u kojima je perspektiva subjekta uvijek centralna.

U ranim zbirkama (Kiše pjevaju na jablanima, Mladići) Lemac tumači poetičko-stilske modele Pupačićevih pjesničkih realizacija u kojima infantilistički subjekt oblikuje animističko-panteističku sliku čovjeka i svijeta. Pritom autor predlaže četverostruki modelski ustroj: puninu subjekta, harmoniju subjekta i svijeta, korektiv svijeta te obnovu svijeta tekstom. No unutar utopijskoga koncepta poetskih slika, kojemu je glavna značajka ideja cirkularnosti i nepromjenljivosti, autor u egzemplarnim pjesmama uspijeva već nazrijeti antiutopijsku slutnju smrti (naziva je tanatičkom neizomorfijom). Interpretacijom pojedinih pjesama iz prvih dviju pjesičkih knjiga autor sustavno nastoji na tomu da se sustavi značenja mikrostrukturalno i makrostrukturalno prožimlju. Posebnu je pozornost posvetio antologijskoj pjesmi More; pritom je vlastite pristupe izgradio na zasadama arhetipske kritike te interpretaciju utemeljio na zapažanju mitske slike antropomorfiziranoga mora kao i na stapanju subjekta i objekta „kao u primitivističkim koncepcijama prvobitne slike svijeta“ (35). Na takav animističko-panteistički uzorak u ranom Pupačićevu pjesništvu nadovezuje se i obiteljski kompleks u kojemu se ističe biografski sloj značenja utemeljen na idealizaciji patrijarhalno-katoličkoga etosa, na arhetipski konceptualiziranu zajedništvu, ali istodobno na infantilističkoj projekciji života i svijeta. Slijedi interpretativno preispitivanje i grupiranje pjesama prema četirima načelima: 1. na metarazinskom promatranju tematske jezgre vezane uz obiteljski kompleks; 2. na naivističkoj idealizaciji obiteljskih veza; 3. na tanatičkoj koncepciji s figurama prolaznosti i melankolije proizišlih iz biografskoga sloja; 4. na lomu idealističke slike patrijarhalnoga života i uvođenju motiva izvanjskosti, kulturalnom otvaranju prostora prema drugom.

U poglavljima otvorenima prema kasnijem Pupačićevu pjesništvu (zbirke: Cvijet izvan sebe; Ustoličenje, Moj križ svejedno gori) Lemac primjećuje odmak od zapitanosti nad malim stvarima, pojavu decentriranoga subjekta, naglašeniju samorefleksiju, znatniju prisutnost tanatosa kao posljedice izblijedjele prvobitne slike čovjeka i svijeta zbog gubitka zavičajne podloge kao i obiteljske tragike – tragove koji su se nazirali već u Pupačićevoj ranijoj pjesničkoj fazi. Pritom ponovno naglašava/dokazuje kako nema radikaliziranoga reza među Pupačićevim razvojnim fazama, na čemu su inzistirali neki prijašnji kritičari, već sve proizlazi i slijeva se u zajedničko poetičko ishodište. Lemac za većinu svojih stilističkih analiza i dalje nalazi uporište u sudaru „književnih i izvanknjiževnih datosti koji je jedan od glavnih konstitutivnih faktora Pupačićeve poetike“ (60), i dalje traga za značenjskim potencijalima koji sustavno komuniciraju s onima iz ranijih zbirka. U fokusu zanimanja su pjesme u kojima se očituje promatranje djetinjstva iz kuta životne zrelosti, u kojima se iz dubljih zona samorefleksije resemantizira animističko-panteistički kompleks ranoga pjesništva, odnos prema obiteljskom ciklusu, autoreferencijalno rezimira vlastiti životni i poetički trenutak. Glavnom poetičkom točkom smatra se motiv naslućivanja smrti, ukorijenjen već u ranijem stvaralačkom razdoblju, čime se ponovno potvrđuje teza o poetičkoj kohezivnosti cjelokupna Pupačićeva opusa. Dublji tanatički sloj Lemac nalazi u zbirci Ustoličenje koju je dotadašnja kritika smjestila u razdoblje pjesnikova gubljenja i traženja zbog prenaglašene filozofičnosti pri projiciranju jastva u kolektivitet. Napokon, u završnome poetičkomu polju, posthumnoj zbirci Moj križ svejedno gori, Lemac uočava novi kolektivni subjekt i okrenutost velikom svijetu, „semantičku prevlast tanatosa i potpunu usidrenost u njemu“ (89), odnosno, kako se tanatički sloj sjedinjuje s pjesnikovim sugestivnim predviđanjem vlastite smrti, a pritom civilizacijski sloj postaje zamjena za vječnost.

U dodatku autor studije čitatelju upućuje apel/pitanje „kako ne odustati od interpretacije“ (unatoč dvojbama koje je svojedobno pokazala inače mudra Susan Sontag) – pa umjesto odgovora na pitanje odakle tolika slutnja smrti u Pupačićevu biću, u tekst upisuje legendu iz Cetinske krajine, svojevrsnu antropološku interpretaciju naviještanja kolektivnoga prokletstva, svjestan kako odgovor i dalje ostaje otvoren prema nekim novim značenjskim odčitavanjima Pupačićeva pjesništva.

Vrijednost ove teorijske studije monografskoga tipa nije samo u spisateljskoj razboritosti i preglednosti pri elaboriranju i iznošenju građe, u izvrsnoj upućenosti u književnoteorijske modele istraživanja (od arhetipološke zasade G. Duranda i etnografskih istraživanja tradicijskoga mišljenja D. Richtman Auguštin do kritičke semiotike J. Kristeve i dr.), nego i u disciplini kojom Tin Lemac nalazi ravnotežu između tekstualnih i izvanknjiževnih datosti, u dubini i širini hermeneutičkih uvida u okvirima kojih uvijek istodobno ima na umu pojedinačnost i pjesničku cjelinu, uigran odnos konceptualnih zasada i poetičkih znakova; jer cilj mu je upozoriti na kohezivnost i cjelovitost Pupačićeva opusa i opravdanost njegova mjesta u hrvatskome pjesništvu 20. stoljeća.

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)