Arnela Vučković: ROMAN NAŠEGA VREMENA / Paul Lynch

Paul LYNCH: Prorokova pjesma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025., 317 str. Naslov izvornika: Prophet Song. S engleskoga preveo: Dean Trdak.

Tiha logika raspada

U književnosti već dugo postoji potreba da se iznova ispričaju priče o tome kako se sloboda ne gubi naglo, nego postupno, gotovo neprimjetno. Prorokova pjesma Paula Lyncha upravo je takav roman: tih, neumoljiv i duboko uznemirujući prikaz društva koje klizi u autoritarizam dok njegovi građani pokušavaju živjeti „normalne“ živote.

Radnja romana započinje gotovo banalno, tiho i bez dramatičnih najava. U Irskoj nova krajnje desna stranka pobjeđuje na izborima, a njezinim dolaskom na vlast stupa na snagu izvanredni zakon koji poništava sva temeljna građanska prava.

U tome kontekstu Eilish, znanstvenica i majka četvero djece, vodi naizgled običan život, usklađujući posao, djecu i brigu za bolesnog oca koji polako tone u demenciju. Prekretnica dolazi kada njezin suprug Larry, zamjenik tajnika sindikata učitelja, biva uhićen usred noći. Bez objašnjenja. Bez optužnice. Bez ikakvih informacija o tomu kamo je odveden. Taj trenutak nije opisan spektakularno, već u tišini leži njegova snaga: svijet se ne urušava u trenutku, nego se polako, gotovo nevidljivo pomiče u pogrešnom smjeru.

Intima pod pritiskom države

Odavde Prorokova pjesma prestaje biti političkom pričom u klasičnom smislu i postaje intimnom kronikom nestajanja sigurnosti. Kako Eilish pokušava doći do informacija o Larryu, sustav se pokazuje neprobojnim. Telefonski pozivi ne vode nikamo, institucije su nijeme ili prijeteće, a zakoni se mijenjaju brže nego što ih je moguće razumjeti. Država više ne djeluje kao zaštitnik, nego kao nevidljiva sila koja proizvodi strah i iscrpljenost. Autor ovdje briljira u prikazu stanja kako se velika politička kriza doživljava iz maloga kućnog prostora. Sve se filtrira kroz Eilsihinu kuhinju, njezinu brigu za djecu, pokušaje da ocu objasni što se događa iako on više ne može pratiti stvarnost. Roman čitatelja stalno vraća na mikrorazinu, kao da se želi reći da se povijest događa upravo tu – u stanovima, domovima, obiteljima...

Istodobno se društvo polarizira. Susjedi jedni druge počinju promatrati kroz prizmu političke lojalnosti; oni koji se ne svrstavaju postaju sumnjivi. Djeca u školama osjećaju napetost koju ne mogu racionalizirati, a svakodnevni život dodatno otežavaju inflacija, nestašice i militarizacija javnoga prostora. Posebno je uznemirujuća činjenica ta da se sve događa bez jasnog prijelomnog trenutka. Nema definirane točke na kojoj bi se moglo reći: „Evo, ovdje je granica“, jer ona se stalno pomiče.

Autoritarizam bez heroja

Jedna od snažnijih i neugodnijih spoznaja u romanu jest da Eilish ne postaje junakinjom otpora. Ona ne vodi pokret, ne drži govore i ne diže barikade. Samo pokušava preživjeti. Čitatelj u jednom trenutku gotovo očekuje da će roman ponuditi moralni izlaz, trenutak hrabrosti koji bi dao smisao patnji. Međutim, Lynch to dosljedno odbija.

U tome baš leži filozofska oštrica romana. Prorokova pjesma ne govori o iznimnim pojedincima, nego o većini – o ljudima iscrpljenim, uplašenim i zaokupljenim brigom za one koje vole. Autor tako razotkriva koliko je krhka ideja moralne čistoće u uvjetima sistemskoga nasilja. Otpor nije „romantičan“ čin, nego povlastica koju si mnogi ne mogu priuštiti – ne mogu se suprotstaviti sustavu jer im je prioritet preživljavanje ili zaštita obitelji.

Posebno potresan dio romana čini Eilishin odnos s djecom, osobito s tinejdžerskim sinom, čije sazrijevanje teče usporedno s postupnom brutalizacijom društva. Odrastanje ovdje ne vodi prema slobodi, nego prema strahu i nužnoj prilagodbi. Čitatelju je teško ne povući usporedbu s današnjim generacijama koje već od najranije dobi oblikuje svijet stalne krize, nesigurnosti i „normaliziranog“ nasilja.

Klaustrofobija svijesti

Lynchov stil – dugi, ritmični tokovi svijesti bez jasnih granica između dijaloga i naracije – savršeno odgovara radnji. Kako se prostor Eilishina djelovanja sužava, tako se tekst zgušnjava. Čitatelj ima osjećaj pomanjkanja zraka, kao da nema odmaka, nema sigurnoga mjesta s kojeg bi se moglo „objektivno“ promatrati što se to događa. Strah u romanu nije samo fizički. On prožima percepciju stvarnosti, odnose i jezik. Eilishin otac na jednome mjestu upozorava na to da „promjena vlasništva nad institucijama znači i promjenu vlasništva nad činjenicama“. Ta misao funkcionira kao filozofski okvir romana: moć ne kontrolira samo tijela, nego istinu, pamćenje i smisao.

Prorokova pjesma ima jasnu poveznicu s Orwellovom 1984. Poput Orwella, Lynch piše o totalitarizmu kao procesu, a ne kao o gotovom sustavu. No, dok 1984. prikazuje život unutar potpuno razvijenog represivnog aparata, Lynch se usredotočuje na fazu prije – na trenutak u kojem još uvijek postoji iluzija normalnosti, izbora i svakodnevice.

Roman je 2023. godine nagrađen Bookerom, jednom od najuglednijih svjetskih književnih nagrada. No važnija je od nagrade činjenica da je roman prepoznat kao knjiga koja precizno pogađa duh sadašnjega vremena. Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene.

Stanje koje ostaje

Prorokova pjesma dugo će ostati u svijesti čitatelja, jer ne govori samo o autoritarnoj državi, nego o ljudskoj svijesti u svijetu koji se raspada. O sjećanjima koja se opiru brisanju, o trenucima ljepote koji ne spašavaju, ali omogućuju da se izdrži još jedan dan. Nema utjehe u obliku rješenja, nego u spoznaji da se život nastavlja čak i onda kada je svaka sigurnost dovedena u pitanje.

Stječe se dojam kao da civilizacija stalno boravi u istome limbu – ne u otvorenoj apokalipsi, nego u produženom iščekivanju sloma. Krize se ne razrješavaju, nadograđuju se jedna na drugu, dok izvanredno stanje postaje svakodnevnicom. U takvome prostoru nema mjesta za herojske geste, ali ostaje pitanje može li se ustrajno odbijanje potpune prilagodbe – čuvanje jezika, odnosa i pamćenja – još uvijek smatrati oblikom autonomije?

Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.

(Arnela Vučković © IO DHK)