Igor Šipić: SKARABEJ ANĐEOSKOGA LICA / Božidar Brezinščak Bagola

Božidar BREZINŠČAK BAGOLA: Traganje za samim sobom, Fraktura, Zagreb, 2025., 296 str.

Završavao sam ogled baš u vrijeme prispjeća u inbox mi materijala Mile Pešorde o 55. obljetnici Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Jedan od sedmorice potpisnika toga važnog povijesnog dokumenta, u kojem se zalaže za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH, moj je generacijski suputnik. Istog ljeta rođeni,[1] te biserne '69. Mile se upisao na fakultet u Sarajevu, pa da budem siguran, i ja se upisah u Sarajevu. A onda mi je stigla zakašnjela obavijest iz Zagreba – i tu sam primljen. Spakirao sam se i sa Koševa ravno glavom u Hrvatsko proljeće. Svatko ima svoju priču, tko zna, možda bih danas bio izrod! Tako nekako taj roman počinje.

*

Zbog budućnosti, a nazbilj zbog prošlosti, svatko bi trebao napisati ovaj (ovakav) roman i sresti se s fenomenom romana koji to još nije. Kad je već u Pogovoru knjige Z. Zima uzeo ono najbolje – „Jarac anđeoskog lica“, ne preostaje mi drugo nego da se zadovoljim Brezinščakom: „Radije ću sam u svojim balegama, nego da me valjaju u njihovim!“ Tako je kotrljan ili balegar preuzeo kontrolu nad piscem i započe lustracijsku, autobiografski, putopisno i dnevnički čitanu, epizodu dekade autorova života (1968. – 1978.), koja se kreće od „od Krista do Jude“, od zapada k istoku, do Beograda i od Neograda, kako se tko već osjeća danas na ovim prostorima. Funkcionalno, bit će to podjela do odmetništva i poslije njega, što će obilježiti tijelo (seks) i politika. I premda Zima pogovor započinje listanjem događanja koji se u godini beogradskog izdanja romana zbivaju u svijetu, po svemu korijene aktualnoga izdanja treba tražiti u jugo-događanjima s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, nakon upada Crvene armije u Čehoslovačku. Hrvatsko proljeće, narodni pokret koji je navijestio slobodnu Hrvatsku, i srpski unitarizam, dominirat će ovim razdobljem i vjerojatno biti glavnim razlogom redizajniranja države u granicama Ustava '74. (u kojima ćemo dočekati i svoju slobodu). Stoga držim kako su svi problemi romana unutar sebe generacijske prirode. Naraštaj koji je tada odrastao i obrazovao se u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, čak i Skoplju, danas će biti „propitivan“: gdje si bio, što si radio? Onaj tko „ne zna“, skrit će se u mišju rupu, tko zna, potpisat će boemski roman koji će baciti na plećku i najbolju drugaricu, sekretaricu kakve partijske ćelije. Da, i seks je tada imao svoju organizaciju, nekako prirodniji je bio, znatiželjniji, čak i iskreniji. Stoga je nužno temeljito analitički ocijeniti koliko je eskalirao i donio politički novoga u roman koji čitamo prisjećajući se „onih“ dana i Bojane... Dva izdanja komparatisti trebaju sučeliti i vidjeti za koliko je novo izdanje prošireno iznad „izdajice u smislu obiteljske privrženosti i kršćanske čedne poslušnosti“.[2]

Dakako, nikakva novost nije ako se mladi bogoslov obeshrabri izazovima hedonističkoga svijeta, ali je neobično kad se to dogodi na ulazno-izlaznim vratima gdje jedni iz „istočnoga grijeha“ dolaze, a drugi u njega tek ulaze. Tada kriteriji postaju nepošteni, a čitanje Cicerona u najmanju ruku upitno. Jedino što ostaje prolaznicima beskompromisne su ispovijesti koje pratimo daleko od Augustina i Jeronimovih pisama, zapravo, od Kartage i Rima, gdje su, stjecajući znanja, podlijegali „grijehu“, vodili burne živote, što će poslije žestinom napadati i s bolom se prisjećati. Stoga roman „ovlaš“ romansiranog stila (I. Mandić) i jest Bagolina ispovijest koja će ga istinski osloboditi. Sloboda koju je ovdje u književnost donio nema svoju državu, onu što ima granice, a ne pruža više. Ergo, ako se ikada desi da se riješimo primitivizma stigmi članskih iskaznica, ovaj će se roman vratiti unutar granica svoje zemlje. Nekako drukčije, snažnije osjeća demokratsku slobodu domovinske Hrvatske. S visokom umjetnosti je tako, zar još netko misli da Idiot ostaje unutar granica Rusije, zar Tartarin ne plovi do Papue, I Canti Leopardijevi zar su talijanski, ili Fiškal, ne daj, Bože, samo hrvatski? Kovačić, ili Kičmanović kao lik..., u književnosti nitko nije ostao bez pružanja otpora. U stalnom procesu društvenih promjena, Bagola se bori s vlastitim unutarnjim, pokušavajući iznaći svoje mjesto na svjetlu koje se mijenja. Odabravši Nietzschea, umjetničko življenje, temeljnim preduvjetom stvaralačkoga življenja postale su njegova sumnja, drskost i luda smionost, čimbenici što će povezati osobno intimno iskustvo s vremenom u kojemu je živio, čineći ga i svjedočanstvom i opomenom. Stoga se u sveukupnosti što je tvore svi ljudi ne smije preskočiti slučaj Edite Majić[3] koja će u srednjim godinama svojom naravi i ćudi patnice, kao da je protjerana izvan sebe same, gurnuta da izađe izvan prisutnih života, cijelu glumačku karijeru staviti u jednu jedinu točku – samo mi to ne mogu oduzeti, moju smrt! Jest svojevrstan šok, ali možda se odgovor na Bagolin izazov nalazi upravo tamo, u Ávili, iza rešetaka, sugrađanke mi, karmelićanke od Križa.

Pobuna tijela protiv diktature uma

Kod Brezinščaka dogodila se pobuna tijela motivirana diktaturom uma i doista može biti zbunjujuće to da ga izjeda spoznaja kako je pjesnik u njemu potpuno oprečan studentu teologije, međutim, tu je svega, a najmanje poezije. Možda tek u iživljaju spolnoga čina postaje pjesnikom, kad tijelo počinje otkrivati slobodu, što će podsjetiti na Krilatog kozoroga ili ponoćne prijateljice T. M. Bilosnića (Zadar, 2007.). S današnjega motrišta nesvjesno će implicirati trend osipanja svećeničkih kadrova, posljedično problematizirati celibat kao moguć uzročnik malformacija u suvremenom društvu pod imenom svake vrste seksualnog zastranjenja, primarno pedofilije kao vrha piramide „sramne privilegije za sebe“. Na Dunavu, pak, bit će to postmodernistički odnos prema ženi, i ma koliko bio komplementaran, te pomalo i zasramljuje, ući će u povijest mržnje kao jedna od inih ljudskih promašenosti, „toliko prokleta da joj ispljuvak vrijedi koliko i poljubac“. Moderna vremena kao da još pamte povijest pavijana koji nastavljaju živjeti u hijerarhijskim skupinama, a sadrže hareme. Nije samo bonvivanska, već i nacionalno osjetljiva slojevitost s obiju obala romana, one na Savi i one na Dunavu, što je Zima priklonio Werfelovoj tvrdnji da se istinska ljudska dvojba nikada ne razrješava između lijevoga i desnoga, nego između onoga gore i onoga dolje.

Roman je zasićen kontradikcijama društveno-političkih zaplitanja i upliva na ljudsku slobodu te je naprosto neizbježno ne pomisliti na autorovu dušu koja će u jednom trenutku emanirati: nikad se nisam tako temeljito poznavao kao večeras, u ovim oskudnim i napuštenim satima, kad me ne progoni nikakva krivica, već nedostatak hrabrosti. Od prve pripovijesti ništa se više ne zbiva oko njega, već u njemu. Zašto je nešto? Imam veliko povjerenje u Teilharda koji će za ljubav reći – „najuniverzalnija, najstrahovitija i najtajnovitija kozmička snaga koju će društvene ustanove ograditi nasipom i kanalizirati“. Hoćemo li je ikada shvatiti i uhvatiti, tako divlju, snagu golemu, posvudašnju, nikada podređenu, prijelomnu? Držim kako o tomu govori „osamljenik u crkvenom sumraku božanskog, ljubavnik bez posjedovane ljubavi, svećenički pralik“. Ne zadire u dogme i nastoji samo raščistiti moralni odnos kršćanina prema vjeri: „Promatrao je katedralu i primijetio kako se sve vidljivije raspada. ...Lažna gotika.“ Imamo posla sa čovjekovim prokletstvom! „Kmetski zanos kajkavskog podneblja“, koji će ga povesti u prosvjed ulicama Münchena i Beograda, dovest će ovoga glasnog i dobroćutnog Zagorca do psovke koju mu nitko neće zamjeriti usred Beograda, ali će zato platiti cijenu odlaska ne znajući koliko istine i snage rasipa od svoje nevjerojatne moći da ljubi.

Pristupamo samoj srži postavljajući se u jednu točku za koju osjećamo da bismo joj se mogli i suviše približiti. Nije, naime, dovoljno, kako drži N. M. Wildiers, razmatrati djelo izvana, mnogo je važnije potruditi se da ga se prouči iznutra i razabere središnja točka iz koje je romanopisac počeo graditi djelo i koja ga je neprestano upućivala. A ona se zove tijelo, kojemu preobrazba uma u ljudsku snagu više ne može ništa i u pripovijesti „Podstanar“ zamijenit će ga putenom nasladom prvoga seksualnog iskustva (Mirjana). Kad je to pisao, mora da je sebe zamišljao kako runjavih nogu ulazi u more: „...uvela ga je u ponor sladostrasni, bogovski se namjestila, osjetila živu vatru u svom plićaku...“. Živa tijela i nisu toliko međusobno udaljena kako se čini, već i samim mehanizmom množenja po rođenju srodna su. Problem stvara maratonsko polje na kojemu se već dvije tisuće godina vodi bitka – istočni grijeh, u kojem se rađaju svi ljudi participirajući u Adamovu grijehu i njegovu neposluhu prema Bogu, protiv znanosti čija su istraživanja prerasla djetinjske zabave. Što je sve prošla i što sve još čeka kršćansku zajednicu iza kulisa moći, gdje autokratski vođe, poput maga iz Kremlja, nastoje posijati kaos, a gospodari tehnologije već kao da žive u nekom drugom svijetu? Naprosto, mogu li u dobu anksiozne generacije dogme odoljeti nasrtajima predatora? G. Da Empoli resko će sažeti tu misao: „Kaos više nije oružje pobunjenih, nego obilježje onih na vlasti.“ Između značenja i stvaralačke vrijednosti patnje, kako je vidi otac Teilhard, i ljudske spremnosti na život, njegov nas beskonačni tok katkad može baciti postrance od svega što radi i što se miče. U vidljivoj izgradnji svijeta nalazimo Bagolu kako miruje i ne prestaje svom svojom moći tragati za vlastitim poboljšanjem.

Isusovac, teolog, filozof, antropolog, geolog, paleontolog i esejist, P. Teilhard de Chardin sȃm će u djelu Ljudska snaga[4] iskazati sumnju oslanjajući se na ono što su ga, u pedeset godina, naučile religija i znanost. Pokušat će se izbaviti iz „magle“ kako bi pronašao viđenje stvari po sebi. Sȃm nasuprot svijetu, sanjao je o nekoj vrsti „Knjige Zemlje“, u kojoj bi slobodno govorio, ne kao pripadnik bilo kojeg ograničenog dijela Zemlje, nego kao čovjek, kao „Zemljanin“ jednostavno. Sanjao je kako bi izrazio povjerenje, htijenja, puninu, ali također i razočaranja, brigu, neku vrstu vrtoglavice što je osjeća čovjek svjestan sudbina i interesa Zemlje (čovječanstva) u cjelini. Brezinščak je napravio taj prvi korak. Poslije toga ima li se što zamjeriti, ne samo njegovu mesu i kosti, već njegovoj široj sposobnosti mišljenja koju je romanom izrazio. Teilhard će zaključiti: Ipso facto! Polazišna točka takve preobrazbe jest u tome da se život što se očituje u čovjeku razotkrije kao svojstvo svemira sui generis.

Znači li to da ovim ogledom branim Brezinščaka? Ne, tek upozoravam na ljude i fenomen romana koji se hrani i samim osjećanjem svoje budućnosti bez granica. Biološka važnost tijela dugo je potcjenjivana. Čovjek obilježava ništa manje nego početak novoga doba u povijesti Zemlje kad, putem mišljenja, svemir postaje svjestan samoga sebe. Uosobljen, u sebi postaje snagom što djeluje na svjesno i strastveno zaposjedanje stvari i njihovih odnosa. Za Brezinščaka je vrlo bitan stav S. Ferenczija kako, s motrišta „teorije genitalnosti“, tok evolucije pokazuje stanovitu analogiju sa stupnjevima razvoja erotskog osjećaja stvarnosti, pri čemu je prenaglašen regresivni element – ono što naizgled vuče „naprijed“ svoju energiju dobiva iz snage privlačnosti iz prošlosti. Ono što muči bogoslova, uzajamna privlačnost oka i gologa koljena, koja će zavesti svakoga pa i njega, po Sándorovu mišljenju, nije ništa drugo doli izraz fantazije o stvarnom spajanju svoga sebstva s partnerovim tijelom i možda prodiranje in toto u njega (kao zamjena za majčinu utrobu).

Misaono biće prestane djelovati ako uvidi i najprostiju mogućnost nepremostive granice njegovu usponu. Nasreću Bagola nastavlja istraživati značenje prokletstva u osobnoj punini življenja te uzvraća: raskol između duhovnoga prkosa i tjelesne žudnje samo je biografska obmana. Ako misli da je tako, na stranicama romana nije: „...među nogama poput divlje ptičurine s planinskih visova koja samo što se nije obrušila duboko dolje niz njene klisure“ (Vesna), nagon razotkriva prirodu „jaza između steznika i vulkanskog ždrijela“, o čemu bi imao što kazati Marc Bloch, utemeljitelj Škole Anala: „Povijest dostojnija tog imena od naših stidljivih eseja na koje nas danas svode naše mogućnosti, napravit će mjesta avanturama tijela.“ I ne bih toliko o Aristotelovu trojedinstvu duše ili supstancije da u njoj nije jasno izražena misao o čovjeku kao višoj životinji, da kozorog ne plodi ženku po mirisu, a ona bira najjačega. Jedino što mi preostaje suosjećanje je s jadnim stvorom koji pokušava sastaviti prvu knjigu o muškim maštarijama. Ipak je golo koljeno, koljeno – lijevo, desno, prvo, drugo, treće... nebitno!

Paradoks blizanaca – dobrodošli u budućnost

Danas više nitko ne čita Ivicu Kičmanovića. Na kraju, ipak je riječ o hipokriziji, tj. himbi, koja se kreće unutar prostora „skolastičkih natezanja oko nebeskih stvari“, pa do razumijevanja onoga što nas uzdiže kao osobe. Mladog Brezinščaka u srce pogađa rimokatolička dogmatičnost, otvoreno priznaje, crkveni odgoj ga je obmanuo i upropastio, no ponajmanje podnosi karijerizam „smijeha hrvatskih izdajnika“. Brojni kontakti, sekvence poput poznanstva s Vesnom Parun, epizode su faktografskog karaktera i za povjesničare književnosti vrijedna vrela prožeta sličicama toponima, susretima, čitanjima Matoša na Bulevaru revolucije, smicalicama uhoda OZNE i Udbe, odlascima muževa i useljivim krevetima. Sve u svemu, razigrano, rukoljubno gradivo koje neće naštetiti nikomu, ali će postaviti i ostaviti otvorenima mnoga pitanja. Na primjer, o suvremenome farizejstvu, Kranjčeviću i „tragikomediji vjere koja se pretvorila u običaj“, festival, kojemu je franjevačko prepoznavanje „Ljubavi u svemu stvorenom“ potpuno strano. Ili, pak, o prvome bogoslovu i pjesniku kojemu je dodijeljena državna par excellence „komunistička“ nagrada za pjesništvo, ali dostojanstvenici će zacijelo zaključiti kako je „prodao dušu vragu“.

Lijepo je vidjeti to da kod Rajka/Rikarda kao glavnoga junaka nema tragova „samoiskupljenja“ koje inače nalazimo u sličnim posticipando situacijama i književnim djelima, u dramskom smislu, čak ni etičkoga pročišćenja, izmirenja osjećaja samilosti i straha. Kao filozof, Brezinščak zna da tijelo, sklono podavanju i milovanju, pa ponovnom srozavanju u sebičnost, putuje između dvije točke. Riječ je o svojevrsnom putovanju kroz vrijeme, danas kategoriji priznatoj u filozofiji i teorijskoj fizici. Problem stvara činjenica da gibanje može ići u prošlost i u budućnost, nazad i naprijed, pa je teorijski moguće samo putovanje u budućnost, jer povratak u prošlost dovodi do vremenskog paradoksa: putnik u budućnosti mogao bi tamo sresti samog sebe u prošlosti i nauditi mu (S. Hawking). Je li sebi, onom u prošlosti, Bagola naudio, pokazat će vrijeme, neko novo putovanje. Zasad je siguran: jedino je čovjek sposoban istodobno se ulizivati i vlastitim riječima prikrivati krvoločnu zvjerku u sebi. „Kao da je u razgovoru s ljubaznom recepcionarkom oglodao njezinu bedrenu kost“, reći će prije povratka na svoju zemlju gdje otkriva da je mlađi od blizanca koji je na zemlji ostao. O, doista, tražeći samog sebe, vratio se mlađi. U međuvremenu, njegova crkva ostarjela je, riječ protekcija zamijenjena je – korupcijom. U dušu znam Tartarina, on bi sve bacio na šalu i nasmijao svoje Taraskonce: ok, demograf će u pasju kućicu, neka laje, a općinsko vijeće će za načelnika resora postaviti zaštitarsku tvrtku.

*

Rezime: samom činjenicom da je odabrao najradikalniju dekadu svoga života, Brezinščak svojoj domovini nameće obvezu propitivanja povijesnih slabosti hrvatskoga društva i nacionalnoga bića, iskoračenog, najbolje je reći naglo, u labirinte (ne)ostvarivih demokratskih vrednota. Referirajući se na fragmentarne zapise iz ciklusa Moje razgolićeno srce, Ch. Baudelairea, Z. Zima drži kako bi ovaj pamćeni francuski pjesnik mogao biti ključ za čitanje romana Traganje za samim sobom. Složio bih se, ali samo u beogradskom izdanju. U aktualnom, dopunjenom, tu bih radije rekao – glava jedno, tijelo drugo – Hiron, inteligentan, civiliziran i ljubazan, stručnjak za umjetnost, jarac i kotrljan zajedno. Zašto bi netko bio samo prč, a neposvećen bogu Sunca.

Zapravo, i ne znam što to treba ljudima: za zlato će izopćiti, ubiti, ispirat će rijeke, a ne znaju da žensko tijelo sadrži šest puta više zlata od muškoga. Dobro došli u budućnost!  

 (Igor Šipić © IO DHK)