Vinko Brešić: PRIMORČEVA JAVNA ČITANJA / Strahimir Primorac

Strahimir PRIMORAC: Vjera u priču. Ogledi, prikazi, kolumne. Stajer-Graf, Zagreb, 2024., 279 str.

Već treće desetljeće hrvatska proza bilježi u svakome pogledu  svoje dobre dane – od broja pisaca i njihove naraštajne zastupljenosti, preko pojedinih djela i žanrovske im širine do čitanosti i kritike, koja je – svim žalopojkama usprkos – u stopu prati. Jedan od njezinih vjernih i ustrajnih pratilaca, i to iz prvih redova „dežurnih čitatelja“, svakako je Strahimir Primorac (Sarajevo, 1945.), dugogodišnji novinar, kritičar i urednik, koji je u minulih četrdesetak godina tekstovima popratio ako ne sve, a ono sasvim sigurno svaki važniji naslov iz naše moderne proze. Pišući za novine, časopise i radio, Primorac je još i danas ne samo jedan od agilnijih aktera domaće književno-kritičke scene, nego i njezinih samozatajnih tumača bez čijih bi analiza i ocjena svaka slika suvremene hrvatske proze bila u najmanju ruku nepotpuna. Pokazuje to i najnovija Primorčeva knjiga koja već naslovom (Vjera u priču, Zagreb, 2024.) upućuje na svoj predmet i ključnu mu značajku kao svojevrsni zaštitni znak onoga što je jedan drugi kritičar već odavna  nazvao „proznim vremenima“ (I. J. Bošković).

Birajući iz vlastite bogate kritičarske prakse, Primorac je najnoviju knjigu sastavio od 22 srodna članka nastala raznim povodima. Svi oni u potpunosti reprezentiraju interese i akribiju svoga autora – bilo da je riječ o čitanjima pojedinih književnih djela i opusa ili o kritičkim uvidima u neke njihove aspekte – teme, postupake, žanr, recepciju i sl.

U prvima, na primjer, autor tumači postupak univerzalizacije u Ive Andrića (Lokalno a globalno u Andrića), pa potom problematizira kontroverze, koje ni danas nisu prestale pratiti život i djelo slavnoga pisca, te potrebu da se napokon definiraju jasni i prihvatljivi kriteriji za njegovo književnopovijesno kontekstualiziranje (Zakoniti baštinici Andrićeve umjetnosti). Podržavajući tezu o Andriću kao piscu „granice“ te podsjetivši na Koromanovu panoramu Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (1990.), kojom je po nekima otpočela reintegracija jedinoga nam nobelovca u matičnu književnost, Primorac pažnju svraća na Andrićeve (po temi i jeziku!) „hrvatske novele“ u redakciji jednoga od „naših najrespektabilnijih andrićologa“ – Ivana Lovrenovića (Ispovijed i druge priče, 2012.). Uza svu kompleksnost i status „međukulturnog pisca“ (Z. Kovač), Lovrenović nimalo ne dvoji da je donedavnome „prebjegu“ i „izdajniku“ Ivi Andriću mjesto u hrvatskoj kulturi. Što, dakako, još ne rješava sve dubioze „slučaja Andrić“ pa tako ni one vezane uz kapitalni nacionalni nakladnički projekt Stoljeća hrvatske književnosti u koji je navodno Andrić već odavno pripušten, ali je zapelo na pravima... (Izazovan poziv na čitanje: Andrićeve novele u izboru Ivana Lovrenovića).

Bogato čitateljsko iskustvo, znanje te jasan i precizan strukovni jezik značajke su Primorčeva kritičkog diskursa. Kontrolirajući ga, on oblikuje sve tipove svojih tekstova – bilo da su nastali  „po narudžbi“ (predgovori i pogovori) ili su rezultat stalne mu suradnje u „Vijencu“ (kolumna Suvremena hrvatska proza!), i one povremene, uglavnom po Matičinim i časopisima DHK. (Valja reći da su ovi povremeni u većini, slijede ga pogovori pojedinačnim, izabranim ili sabranim djelima te svega – ako ne griješim – jedan predgovor.) Svakako dovoljno da se razabere kako je Primorac vlastitim iskustvom i ugledom u međuvremenu postao poželjan partner nakladničkih kuća i rado viđen promotor njihovih izdanja – u neku ruku popularizator i književni znalac „opće prakse“, dodao bi besmrtni Arsen Dedić. (A znalci opće prakse – to su oni na koje možeš uvijek računati, načitani su i pouzdani, jednom riječi: korisni. A takvih je, ako ćemo pravo, najmanje!)

Vidi se to i po prilozima koji se bave kanonskim (da ne kažem školskim) autorima hrvatske književnosti za odrasle i za djecu. Dva su o Joži Horvatu: o kultnome mu romanu Sedmi be i – što je manje poznato – o  Horvatu kao scenaristu koji je, po riječima Ive Škrabala, razvio vlastitu „školu“ (Socijalna literatura i individualni talent: Horvatov roman Sedmi be; Gdje prestaje zbilja, a gdje počinje fantazija?; Manje poznati Horvat). U prilogu o Ivanu Kušanu provlači se teza o piscu koji je na razini opusa zapravo zapostavljen, dok je na razini pojedinih romana za djecu proglašavan „najistanutijim hrvatskim dječjim romanopiscem“, čak i „nesumnjivim klasikom“, navodi autor. A što s pustim još neistraženim dramama, i što tek s prijevodima ako se hoće doći do cjeline da bi se opus jednom mogao verificirati?! Vrijedi pokušati barem upozoriti, odgovara naš kritičar samome sebi, te nudi okvir za mogući pristup Kušanovu u svakom pogledu bogatome djelu – kronološki ili žanrovski, ili pak po liniji implicitnog čitatelja, ako sam ga dobro razumio... Vrhunac Kušanova opusa svakako je u tekstovima u kojima se sve vrti oko – tornjeva, pa otuda i naslov knjige koju je naš autor bio priredio, očito, s dozom fascinacije i respekta (Ogledanje s tabuima: književni opus Ivana Kušana i njegova recepcija).

Temeljit je Primorac i u tumačenju stvaralaštva Augustina Stipčevića, pisca produktivnoga, ali već pomalo zaboravljenoga nad kojim se kritika – za razliku od Horvata i Kušana – ionako „nije pretrgla“ (Dugo putovanje preko granica i zidova: o stvaralaštvu Augustina Stipčevića).

A slično će naš kritičar postupiti i sa svojim vršnjakom Stjepanom Čuićem u povodu najnovijih mu izdanja danas već kultne Staljinove slike te drugih priča i romana; najbolji je to indikator statusa u još rahlom procesu kanonizacije ovoga našeg „borhesovca“ iliti fantastičara, na žalost preskromne produkcije s obzirom na autorov nesumnjiv potencijal – da mi obojica oproste što se ovako javno miješam u njihove posle (Hrvatsko političko pismo: Čuićeva opsesivna tema; Dva romana Stjepana Čuića: „Analitičko“ čitanje za crni dosje).

No, Primorac ima svoga favorita, a to je Pavao Pavličić kome su posvećena tri priloga, što ne čudi. Jer – ako ništa drugo – dovoljno je reći da je riječ o našem najproduktivnijem autoru čija je vodilja ona antička: nulla dies sine linea, a koja bi u „slobodnom prijevdu“ mogla ovako glasiti: svaki dan jedna kartica, pa eto knjige! Za Pavličićevu lirsku prozu Vesele zgode Djeda i Bake napisao je Primorac pogovor (Velika čekaonica: smisao sjećanja: fenomenologija starosti u Pavličićevim veselim zgodama Djeda i Bake), dok je esej Što sve treba znati o knjigama: o novijoj feljtonistici Pavla Pavličića) pisan u povodu Pavličićeva 70. rođendana i bavi se autorovom feljtonistikom. U trećemu (Vjera u priču: O čemu govori Pavličić kad piše slavnim ženama), objavljenom u časopisu „Erasmus“, Primorac se bavi „najvažnijom Pavličićevom esejističkom knjigom“ Rukoljub. Koliko je Pavličićeva ideja književnosti kao ispunjanja čitateljeve potrebe i čežnje za pričanjem priča bliska i njegovu kritičaru, vidi se upravo po tome što Primorac od njega „posuđuje“ naslov za ovu svoju najnoviju knjigu – dakako – s dubokom sviješću da iza te ideje izbija ideja (i) Ive Andrića.

Pogovorom je naš kritičar u svijet knjige uveo i Tenžerino geslo Preživljuje dobro pisanje uz koju primjećuje dva paradoksa. Prvi, da se izbor iz kritike jednoga od „najznačajnijih i najutjecajnijih književnih kritičara novijeg vremena“ pojavio tek sedam godina iza autorove smrti, a drugi, veći, da se tek sada pravi i za hrvatsku književnost „najbolji izbor“ i „najbitniji“ Tenžerin doprinos (Do posljednjeg daha).

Stara je istina da, ako hoćeš „književni događaj“, objavi antologiju. Tako to pokazuje primjer Koromanove druge panorame Hrvatska proza Bosne i Hrecegovine od Matije Divkovića do danas. Njome je ovaj marni i harni čuvar baštine nastavio inventuru hrvatske literarne čestice – sada pjesništa – u susjednoj BiH nakon što je to već bio učinio s prozom. I to uz opasku da još u ratnoj atmosferi nije mogla ranije biti objavljena zbog hrvatskoga imena u naslovu! Koromanova antologija implicira postojanje barem dviju hrvatskih književnosti, jer Hrvati (još) žive u dvjema državama, a treći bi odvojak i dalje bila hrvatska književnost u iseljeništvu. Primorac se osvrće na kriterije i još jednom na reintegraciju Ive Andrića, da bi ponovno u pomoć prizvao mudroga Lovrenovića kojemu je Andrićeva pripadnost – i nacionalna i knjižena – bezpogovorna. Ako je tako, onda je to ujedno prilika da se i bošnjački pisci vrate svojoj matici, dakako, oni koji to hoće... (Hrvatsko-bosanski književni razvod?: pitanja i odgovori jedne antologije).

Sve ove muke, inače inherentne književnoj historiografiji, na svoj su način bile u žiži zanimanja i „šibenskog klasika“ Ive Brešana, kako ga nazva drugi jedan kritičar (Denis Derk), pisca koji se dosljedno (tj. „brešanovski“!) obračunavao s demonima 20. stoljeća. Preko leđa zapravo karakternoga pustolova Fabricija Viskova lomile su se politike i ideologije, pa (i) Primorac ovaj Brešanov roman (Ispovijedi nekarakternog čovjeka, 1996.) naziva romanom „zasićenim politikom“. Malo je toga što u Brešana nije politikom kontaminirano, pa čovjeku dođe da se upita što bi „šjor Ivo“ danas, da je živ...

No, zato je ova tema na svoj način itekako bliska već višeput spomenutome Ivanu Lovrenoviću čiju je knjigu Nestali naš kritičar svojedobno čitao kroz perspektivu majstorskog prožimanju fikcije i fakcije. Samo što ne kaže da su ove zamijenile mjesta! Primorac Lovrenovićev kratki autobiografski roman Liber memorabilium smatra jednim od najvažnijih književnih tekstova s motivom nestalih, tj. onih „što nisu ni mrtvi ni živi”. Zbog mitske Gorgone Meduze i modernih Meduza, tj. ideologija koje okamenjuju i sluđuju, „čovjekovo zlo je Historija...“, u isti glas grme i Lovrenović i Brešan. A naš kritičar proriče kako u  Lovrenovićevu romanu on vidi potencijal i za još jedan (Stranac u svome svijetu). (Mislim da sam ga upravo pročitao: Dva vijeka, jedan vijek, 2025.). I ostao u još čvršćem uvjerenju da su fikcija i fakcija danas uistinu zamijenile mjesta, i to ne samo u literaturi!)

Pomalo očekivano stižemo do priloga o FAK-u; kratak, jasan i pregledan, pravo mjesto za namjernike i one koji još ne znaju što je FAK: kako nastao – tako i nestao, nalik Cesarićevu Oblaku (FAK ili samoubojstvo iz zasjede) – ako je to uopće važno.

Pri kraju knjige prilozi o još nekim fenomenima književnoga nam života: „knjiga uz novine“, tj. o konjunkturnoj biblioteci Premijera „Jutarnjega lista“ (Roman s novinama – brak iz interesa), o odnosu književnosti i medija u Hrvatskoj do osamostaljenja, a zatim o privatizaciji novina, koja je izazvala – smatra autor – snažne potrese te ostavila dalekosežne posljedice (Književnost i mediji).

Slijedi osvrt na studiju troje autora zagrebačkoga Instituta za međunarodne odnose o putu kroz koji je prošao Adorno-Horkheimerov  termin „kulturna industrija” s posebnim  obzirom na hrvatska iskustva. Tek nešto što smo svi znali, ali nam zato nije lakše: „U Hrvatskoj kulturne/kreativne industrije ostvaruju solidni rast“, a najslabija karika izdavačke industrije je – distribucija, pa je sve više „besplatnih elektroničkih knjiga“, što je svojevrsni izazov i za nacionalnu kuturu... itd. (Kultura zaborava na hrvatski način).

U sjeni novih tehnologija i prezadnji je prilog koji pokušava razjasniti šanse što ih ima ili nema papirnata klasična knjiga pred onom tzv. e-knjigom (Zaokupljenost privatnim mikrosvjetovima). Duboko svjestan one McLuhanove The Medium is the Message (1967.), Primorac daje još jedan poučan prilog tome što je blog i kakva je to blog-literatura.

Zadnjii prilog donosi izbor hrvatskih najvažnijih romana na početku 21. st., njihove kratke opise i ključne teme (Domovinski rat, otvaranje tabu-tema, „kraj stoljeća“, tranzicija...). Riječ je ne samo o informativnome, već i o efektnom zaključku ove brižno i malko nespretno složene knjige (šteta što nema barem imenskoga kazala!), a koja kao da potvrđuje uvodnu moju pohvalu stanju moderne nam proze. S razlogom su istaknuti ovi naslovi: Kronika provincijskog kazališta, Živi i mrtvi, Leica format, Dvori od oraha, Osmi povjerenik, Grad u zrcalu, Baba Jaga je snijela jaje, Unterstadt, Zavičaj, zavičaj, Kafkin prijatelj, Kalendar Maja, Ardura i Optužena (Vrijeme skidanja maski: hrvatski roman na početku 21. stoljeća).

Uistinu obećavajući početak novoga proznog desetljeća kad bi – usudim se gatati! – realno bilo očekivati da i jedan ili jedna od naših književnih perjanica (iako po mom sudu „fale“ još neke, zapravo više njih!) bude regurtiran/a za novoga Nobela. Razlog više da se uvijek iznova vraćamo našim dežurnim kritičarima i njihovim najčešće prvim javnim čitanjima književene produkcije – od godine do godine...

I zato kao važan svjedok ne samo svoga autora, a time i svjedok vremena jedne i dalje prestižne književne prakse, najnovija Primorčeva knjiga poželjan je i dobrodošao orijentir svakome istraživaču i/li slučajnom namjerniku na putu kroz modernu hrvatsku prozu dok u našem „vrlom novom svijetu“ bujaju strahovi što od umjetne inteligencije, što od političkih huligana i avanturista. Pisana jasno i jednostavno, moderno i angažirano, i ova (u međuvremenu Nagradom „Julije Benešić“ za kritiku ovjenčana) knjiga Strahimira Primorca ide u red onih koje doista ne samo da čuvaju „vjeru u priču“, nego je i prenose s punim povjerenjem u onoga tko priče javno čita.

(Vinko Brešić © IO DHK)