Biserka Goleš Glasnović: STO JABUKA I JEDNA SLOMLJENA ŽENA / Davor Briški

Davor BRIŠKI: 100 slomljenih žena i jedna podmetnuta jabuka, Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2025., 121 str.

Čitajući tekstove Davora Briškog, označene u podnaslovu lirskim zapisima o ženama, mogli bismo govoriti o crtici, kratkoj priči, pa i o pjesmi u prozi, u kojoj se pjesnički iskaz oslanja na meditativnost, a ne na naraciju. Stoga njegovu proznu rečenicu i pjesničku sliku pokušavam sklopiti u cjelinu, u svijet na granici metaforičnoga i stvarnoga govora.

Glavne protagonistice toga svijeta su žene. Pjesnički iskaz prikazuje ih iz različitih perspektiva, u ja formi i mi formi. Često im se obraća kao bliskoj osobi, ili govori o njima kao ženama općenito, ili o njima govori neki drugi lik. U zbirku lirskih zapisa uvršten je stotinu i jedan tekst označen rednim brojevima, s jasno označenim sadržajem u naslovu 100 slomljenih žena i 1 podmetnuta jabuka.

No, nije riječ samo o ženama, jer se učestalo kroz njihove tužne, nesretne i tragične sudbine polemizira s vlastitim stvaralaštvom. Govori se o potrebi stilizacije stvarnosti, o njezinu prijenosu u umjetnički tekst. Zapis pod brojem 101. obraća se pjesničkom iskazu, koreći ga zbog prikaza ženskih sudbina vrlo često nelijepim, ponekad surovim, ponekad ironičnim, a ponekad i izrazom bliskim groteski. Valja parafrazirati dio toga zapisa kako bismo, bez iluzija o idealnoj ženi ili čarobnom ženstvu, analizirali ove neobične i neočekivane zapise o ženskim likovima koji su oživljeni kao na rubu između stvarnoga i fiktivnoga, u univerzalnom prostoru bez nacionalnih i zemljopisnih granica.

Jedna autorova protagonistica poziva ga na red: Izuj se pred vratima ženskog salona, ne možeš tako uspuhan u blatnim cipelama ušetavati na debeli tepih iluzija i dogmatskih predrasuda o latičastim ženama i ružičastu ženstvu. Pritom ga upozorava kako se treba suspregnuti, pisati prokušano, provjereno, u rimama i odama, kako nije dobro dokraja biti iskren i kako nije riječ o pravim pjesmama. Nastavlja kako je previše poraza i strasti te da je načičkano previše riječi. Dodajem: ne piše se u čast ženskih vrlina, već ih se osvjetljava s drukčijega gledišta, nimalo idealiziranog.

Premda autorove odabranice nisu prikazane kao uljepšan, uzvišen i romantiziran arhetip, uvijek požrtvovne i samo pozitivne osobe, on ne odustaje od komunikacije s njima ili, kako navodi u jednom obraćanju, dalje neću moći bez tvoga potpomaganja. Promašena komunikacija odvija se na trima razinama: u konkretnom odnosu muškarca i žene, u metaforičkom  ̶  u obranim poljima i preoranim njivama, te u metajezičnom  ̶  u skupljanju rečenica, u potrazi za zarezima, trotočjem, zagradama. Tik do točke odustanka...

Sumnju u to treba li stvarnost prenositi u poeziju iskazao je i Antun Branko Šimić. Zagovornik slobodnoga stiha i pjesnik preobraženja, posve se sustegnuo od takve vrste napasti. Ni ovdje nije riječ o sirovoj iskrenosti i preslici stvarnosti, već o stilizaciji čija bi  inačica mogla biti diverzija, svojevrsno skretanje s puta i odvođenje u drugi svijet, u kojemu je manje dostojanstva, časti, integriteta i ponosa.

Premda (ne) vjeruje pokrpanoj grešci svoje nemoćne iluzije, ne odustaje od slanja pisma dragoj koja ga je osvojila, vodi zamišljeni dijalog s njom pred zamišljenim sudom koji ju je osudio na nepostojanje. Spušta se s ruba vješto ploveći svojim papirnatim brodom – pjesmom u prozi, nimalo papirnatim pjesničkim sredstvima.

Kao suvremeni pjesnik i prozaik, Davor Briški ovim lirskim zapisima pokazuje koliko je stvaranje uz pomoć riječi složeno e da bi se ostvario, postigao i oblikovao osobni jezik i iskaz. Pišući o osjetljivoj temi na navlastit način, pokazuje svojevrsnu hrabrost mimo literarnih i društvenih stereotipa. Tu je i svojevrsna kritičnost izražena u dijalogom sa ženom kojoj je pjesmu posvetio. Ozračje toga lirskog zapisa (16.) vedro je i razigrano. Ljetno, morsko, s ironijskom poantom. Pjesma je sazrela i bez žene kojoj je posvećena: ...Tebe više nema, no pjesma još diše...

Nisu svi dani pogodni da se u njih ušije pjesma, rezignirano započinje 29. lirski zapis. Sljedeća asocijacija jesu ženske balerinke. Nije u ovoj zbirci riječ samo o ženama, već i o pjesmama. Riječ je o riječima kakve bi pravilno obuvene mogle bez žuljeva u nekom novom miru hodati. I one su za autora izazov, kao i njegovih sto slomljenih žena. Odbojne i privlačne, slomljene i hrabre, izgubljene i nađene. Najsretnija je ...s primirenim mislima i sitnim dnevnim natuknicama što čini nenametljivu rutinu ispisanu s nekoliko flomastera u boji (71. zapis)... A neke žene zauvijek odu i povuku stolnjak u gustu tišinu, ne prevrnuvši tanjure... (9. zapis).

Navedena pjesnička slika djeluje poprilično tradicijski i kao čudan paradoks, ako naime ustvrdimo kako je autorov prikaz slomljenih žena izvan suvremenih konvencija. To potvrđuje i 49. zapis koji prikazuje „princezuˮ na nekom uzvrtlarenom dvoru, dobro odgojenu, kojoj se odriče ambicija izvan zdrave vrtlarske logike. Tu je i meditacija o slobodi, o kojoj je njegova sugovornica samo slušala, a nije rekla ništa.

Autorskoj prepoznatljivosti bliži su zapisi sa zrncima ironije ili groteske. Primjerice, o zaljubljivoj i često ostavljanoj ženi čija je ljubavna opremljenost na rangu šlepera krcatog zdrobljenim automobilima. Ili o neuspjelom braku u materijalno savršenim okvirima. Ili o ženi  s reminiscencijama na rat. Poseban je prikaz jedne jezovite noći i žene okružene mučiteljima te sa smrću kao rješenjem.

Mnogi su zapisi tamnih tonova, jesenskog ugođaja. Čitamo o neotvorenim pismima, o  poštaru koji je umro, a žena, kojoj je pjesma posvećena, okružena je mrtvim lišćem i zaključanim vratima. Mnogi zapisi sadrže scenske slike, najčešće krajolika podudarnog raspoloženju i postupcima ženskoga lika, a ponekad se likove „prenosi“ u logiku računalnoga svijeta (zapis 6.).

U svim je zapisima pjesnički iskaz emocionalno angažiran; lirski je subjekt promatrač, sugovornik, partner ili ljubavnik. Vrhunac mi forme, svojevrsnoga poistovjećivanja, prikaz je noćne more s alegorijom pauka (zapis 27.), a vrhunac groteske je „staklena pričaˮ u kojoj je protagonistica uspoređena s napuklom vazom koja je u krhotinama odletjela u smeće praćena nečijom svađom radi vječnoga šlamperaja (zapis 28.).

Zapisi Davora Briškog originalni su kad povezuju metaforiku i stvarni govor, figuraciju i denotativni izraz, preneseno i doslovno, apstraktno i konkretno.

Ambijent lirskih zapisa Briškog često je vrt ili polje kao svojevrsna alegorija života ili književnoga djela u kojem se trijebi korov, sadi sjemenje i obrađuje se zemlja. Stoga se u naslovu zbirke „potkralaˮ jabuka kao simbol koji upućuje na šire simboličko surječje, na alegoriju vrta u kojem su i znanje i mudrost, i napast i iskušenje, i želja i strast, plodnost i život, ljepota i smrt. „One“ su preljubnice, ostarjele usidjelice, zlovoljne i zlostavljane, zatočene, politički ambiciozne, bešćutne kriminalke, mesareve poslušne kćeri, nenametljive i pametne, samohrane majke, udovice i tračerice, ogorčene i povučene, razočarane, narkomanke, majke posesivne i zle, alkoholičarke... Brakovi su im, u najboljem slučaju, označeni kao podgrijano blagovanje (zapis 76.), ili kao „super veza“ koja postoji samo na društvenim mrežama (zapis 74.).

Ogled pak o ovoj zbirci lirskih zapisa – s obilježjima crtice, kratke priče, pjesme u prozi i groteske – naslovila bih Sto jabuka i samo jedna slomljena žena. Zašto? Gotovo svi zapisi neizravno govore o spoznaji i grijehu (ako grijeh u suvremenu svijetu uopće postoji), o iskušenju i znanju, o strasti i želji, o razočaranju i ljubavi. O pisanju i stvaranju. O bezbroj jabuka i  ̶  na kraju krajeva  ̶  samo jednoj slomljenoj ženi.

Pjesnički se iskaz kreće na tankom rubu između metaforičkoga i stvarnoga govora. Primjerice, u zapisu 2.: I drhtavi prsti, što se u mraku pod debelom dekom traže u mravljoj igri osteoporoze, mogu napipati usporenu žilu donekle obistinjene sreće, utjehu smanjenog očekivanja da se s nepodudarnim bićem – premorenim ko i ti sáma – može starjeti dostojanstvenije, mekše u toplini.

Davor Briški istražuje mračnije, stvarnije i ranjivije aspekte ljubavi. Istodobno je u potrazi za cjelovitošću, u procesu individuacije u kojem muškarac prihvaća i integrira svoju animu, prihvativši svoje svijetle i tamne strane. Ovakvo jungovsko tumačenje pokazuje muškarca koji svoju animu projicira na žene oko sebe i žene o kojima piše.

U snažnoj napetosti između želje i razočaranja ruše se stereotipi i dovode se u pitanje sentimentalni obrasci. Zapisi 100 slomljenih žena i jedna podmetnuta jabuka neizravno govore o društvenoj površnosti, banalnosti i ispraznosti, a zaoštrenije u zapisima-groteskama: o skrivenom, potisnutom, tabuiziranom, kao što su ljudske mane (ne samo ženske), seksualni poticaji, unutarnje sjene i nezadovoljstvo međuljudskim odnosima.

O tankoj niti visi razlika između jabuke u simboličnom značenju i slomljenih žena u stvarnosti. U inverziji naslova ovoga prikaza uspostavlja se kritička ravnoteža između temeljnih ljudskih osjećaja razočaranosti i ljubavi, temeljnih autorskih prijepora između riječi i njihova izbora, te stvaranja književna djela kao nove dimenzije stvarnoga svijeta.

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)