Matija Ivačić: OD GRANDIOZNE TEME DO „MALIH STVARI“ / Karel Čapek

Karel ČAPEK: Tvornica apsolutnoga, Hangar 7, Zagreb, 2025., 156 str. Naslov izvornika: Továrna na absolutno. Sa češkoga prevela: Sanja Milićević Armada.

Prije više od stoljeća češki pisac Karel Čapek, u to vrijeme na pragu velike slave ponajviše zahvaljujući robotima koje je prethodne godine lansirao u svjetsku orbitu (Rossumovi Univerzalni Roboti, 1921.), objavio je još jedno znanstvenofantastično djelo. Tvornica apsolutnoga (Továrna na absolutno) neće doduše doseći kultni status i popularnost spomenutih Robota, a onodobna češka kritika bit će prilično podijeljena spram ovoga djela. U pogovoru drugome češkom izdanju iz 1926. godine, koji je uvršten u nedavno objavljeno drugo hrvatsko izdanje (prvo je bilo Matičino iz davne 1951. u prijevodu Ljudevita Jonkea), Čapek je napisao da Tvornica apsolutnoga nije konvencionalni roman, nego ulančana serija feljtona u čije se pisanje upustio isprva poletno, da bi se zatim s njima pomalo počeo mučiti. Doista, prije nego što je objelodanjena u ukoričenom izdanju, Tvornica apsolutnoga izlazila je u nastavcima kao feljton u novinama „Lidové noviny“, kojih je Čapek bio zaštitnim znakom. Zašto je autor imao potrebu rasvjetljavati genezu teksta? Očigledno je riječ o odgovoru na spomenute kritike, prije svega glede kompozicije koju su neki smatrali slabom, razvodnjenom, poroznom. Ovaj se pogovor može stoga čitati kao neka vrsta poniznog autorova priznanja da mu namjera zapravo nije bila napisati roman te da bi ga možda trebalo čitati u – da se tako izrazim – hibridnom ključu.

Kao što je to slučaj i s nekim drugim Čapekovim djelima, Tvornica apsolutnoga predstavlja smion žanrovski iskorak, i već zbog toga zaslužuje ozbiljniju pažnju. Iskorak kamo? U budućnost, naravno, jer pitanje budućnosti i čovjekove pozicije u njoj bilo je jedna od Čapekovih tematskih opsesija. Ovo je djelo, naime, zajedno s nešto ranijim romanom Krakatit, u češku književnost uvelo atraktivnu, ali i tjeskobnu nuklearnu tematiku. Nadahnut suvremenim dosezima i spoznajama atomske fizike (poglavito teorije relativnosti), kao i filozofijom relativizma koja se provlači cijelim njegovim opusom, Čapek je smiono zakoračio u svijet koji je u ono vrijeme sve više golicao maštu znanstvenika, umjetnika, pa i šire javnosti. Tvornica apsolutnoga donosi priču o izumu isprva čudesnog i čudotvornog, a zatim pogubnog karburatora. Sve je sažeto u trideset kratkih poglavlja otprilike jednakog opsega. Logično, jer novinski format diktirao je broj kartica otkucanih na pisaćem stroju, ali je, kako je rečeno, iznjedrio slabije povezanu radnju koja meandrira u brojne pripovjedne rukavce. Narativna raspršenost, koja je isprovocirala neke onodobne kritičare, do izražaja dolazi u cijelom tekstu, naročito u drugoj polovici, a dodatno joj doprinosi odsustvo nositelja radnje, kao i činjenica da karakteri nisu dublje razrađeni. Pojavljuje se mnoštvo likova, ali nijedan se ne nameće kao središnja figura. Bez previše pripreme, likovi su u radnju uvedeni kako bi je potaknuli, ali zatim podjednako brzo nestaju. Ipak, tekst se nije „raspao“, a razlog je prilično jednostavan: slabljenjem funkcije akterā u središte je postavljena „tvornica apsolutnoga“, odnosno karburator, kao neka vrsta zamjenskoga glavnog lika zahvaljujući kojemu će radnja ipak ostati konzistentnom. Osim toga, za razliku od ranije spomenutih vrlo ozbiljnih Rossumovih Univerzalnih Robota ili Krakatita, ovaj je tekst zamišljen kao satira, što njegovu labaviju narativnu povezanost čini ne samo prihvatljivom, nego na mahove i simpatičnom. Tvornica apsolutnoga dobra je zafrkancija, iako se, dakako, iza nje krije autorova strepnja zbog slijepe adoracije tehnike.

Priču Tvornice apsolutnoga pripovijeda anonimni pripovjedač koji se predstavlja kao kroničar. Njegova „kronika“ obuhvaća razdoblje od 1943. do 1953. godine. Sve počinje na Novu godinu 1943. U stvarnosti će Čapek u to vrijeme biti mrtav (umro je na Božić 1938. ne napunivši ni 49 godina), dok će njegov stariji brat Josef 1945. tragično okončati život u koncentracijskom logoru Bergen-Belsenu. No te, u Čapekovoj fikciji ne baš tako dramatične, 1943. godine predsjednik tvornice Medd G. H. Bondy naići će na novinski oglas u kojem se reklamira prodaja revolucionarnog izuma, spomenutog karburatora. Uskoro će se pokazati da je autor oglasa njegov davni poznanik, znanstvenik Marek koji će mu prodati karburator, želeći ga se pošto-poto riješiti. Marekov izum čudesan je jer iskorištava energiju bez ikakva ostatka, pa šaka ugljena može biti dostatna za rad cijele tvornice. Nevolja je, međutim, u tome što istovremeno nastaje i neželjeni nusproizvod – karburator koji oslobađa vrlo virulentno apsolutno, odnosno Boga „u čistome obliku“. Čovjeka koji se zatekne u neposrednoj blizini karburatora preplavljuje osjećaj pobožnosti, neka vrsta panteističke ekstaze koja će skliznuti u vjerski fanatizam. Karburator će – točnije, karburatori, jer ubrzo dolazi do njihova umnažanja – izazvati niz popratnih pojava diljem svijeta. Apsolutno se ubrzo otima (ljudskoj) kontroli, pa kao svojevrsni perpetuum mobile počinje samostalno i pomahnitalo proizvoditi. To pak dovodi do gomilanja robe i posljedično devalvacije njezine vrijednosti, otkaza, socijalnih nemira, zapadanja u fanatizam, sektaških obračuna, vjerskih ratova i dr. Ipak, nakon apokaliptičnog Najvećega rata u kojem će izginuti gotovo 200 milijuna muškaraca, sve će završiti sretno, iako pomalo neočekivano, a možda i naivno. Češki seljak, koji je skupo prodavao zalihe, očuvavši time svoje proizvode od rasipanja, prometnut će se u svojevrsnog spasitelja svijeta. Karburatori su uništeni, a nakon što su mnoge „velike istine“ (religija, kapitalizam, nacionalizam, militarizam, novinarstvo kao „tvornica istine“ i dr.) izložene satiri, čovjek nastavlja živjeti prijašnji, običan život, svoje svakodnevne rituale u kojima se krije istinski smisao. I tako se Čapek od grandiozne nuklearne teme vratio onome čemu bi se vraćao gotovo u svakom djelu – čovjeku i njegovim „malim stvarima“, životu u nesavršenstvu, jer savršen ne postoji.

Čapekova priča o stroju, koji ima gotovo apsolutnu moć i koji čovječanstvo dovodi do ruba propasti, danas se vjerojatno prije čini kao skorašnji scenarij stvarnoga svijeta nego kao puka znanstvenofantastična spekulacija. Bila je to, sve u svemu, pomalo vizionarska slika. Za Čapeka to i nije bilo naročito neuobičajeno (dovoljno je pročitati drame Rossumovi Univerzalni Roboti ili Bijela bolest), kao da mu je vizionarstvo nekim čudom bilo urođeno. No nije. Ono je proizlazilo iz njegovog akribičnog odnosa prema aktualnom svijetu koji je pomno secirao, da bi zatim u književnim tekstovima svoja opažanja, poput kakvog dobro istrenirana prognostičara, zapanjujuće pronicljivo projicirao u budućnost. Vjerojatno su mu baš zbog toga znanstvenofantastična djela i danas živa i životna, čak i ona koja možda ne spadaju u njegove najrazvikanije naslove, kao što je to slučaj s Tvornicom apsolutnoga, još jednim u nizu Čapekovih tekstova koji, usprkos mjestimičnim slabostima, jednostavno – ne stari.

(Matija Ivačić © IO DHK)