Arnela Vučković: RED, ČISTOĆA I ANĐEOSKO / László Krasznahorkai
László KRASZNAHORKAI: Herscht 07769, OceanMore, Zagreb, 2025., 449 str. Naslov izvornika: Herscht 07769: Florian Herscht Bach-regénye: Elbeszélés. S mađarskoga prevela: Xenia Detoni.
Posljednji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, László Krasznahorkai, u najnovijem romanu Herscht 07769 ponovno potvrđuje zašto suvremena proza nadilazi običnu pripovijest. Roman je napisan u jednoj, gotovo neumoljivoj rečenici koja teče poput toka svijesti, nalik sudaru atomskih čestica: bez odmora, bez olakšanja, s tempom života koji se neumoljivo nastavlja čak i u trenucima apsurda i nasilja.
Herscht 07769 odvija se u imaginarnome njemačkom gradiću Kani – gradu reda, pravilnosti i tihe tjeskobe, mjestu u kojemu sigurnost postoji samo kao obećanje, a strah se ne pokazuje otvoreno, nego se raspoređuje prema pravilima, rutini i uredno organiziranim poslovima. U tome prostoru živi Florian Herscht, zaposlenik tvrtke za uklanjanje grafita, čovjek čiji je zadatak uklanjanje znakova nesklada, prisutnosti drugoga i svake smetnje na glatkoj površini svijeta. Florian je snažan, tih i dobronamjeran, gotovo djetinje nevin. Mnogo je više od običnoga promatrača; kako autor piše, „potencijal suda“: njegova pažnja, osjetljivost i moralna prisutnost otkrivaju ono što sustav skriva. Njegova nevinost pak omogućuje mu da postane ogledalom svijeta, a njegove reakcije, pa čak i one pasivne, nose težinu prosudbe nad postupcima drugih. Krasznahorkai ga oblikuje kao varijaciju kneza Miškina – anđeosku figuru u svijetu koji ne zna što učiniti s nevinošću. No, za razliku od Dostojevskoga, ovdje anđeosko nije pasivno; mjerilo je moralne stvarnosti.
Njegovo zanimanje za fiziku čestica i antimateriju uvodi pojam kvantne kontingencije. Svijet se prikazuje kao krhak i nepredvidiv, sastavljen od vjerojatnosti, a ne od zakona. Florian intuitivno osjeća da katastrofa ne dolazi, nego je već ovdje, i zato piše pisma Angeli Merkel, upozoravajući na opasnosti koje opaža. Odgovori ne stižu – ne zbog ravnodušnosti, nego zato što globalna stvarnost nadilazi mogućnost pojedinačne intervencije.
Florianov šef Boss fanatični je obožavatelj Johanna Sebastiana Bacha i zagovornik apsolutne čistoće. Pojava grafita na Bachovoj kući pokreće lanac događaja koji se isprva čini banalnim, gotovo komičnim, ali se postupno pretvara u ilegalnu potragu za čistoćom koja se polako širi i zahvaća cijeli grad. On u potrazi vidi moralni zadatak, nužnost obrane savršenog reda od onečišćenja. No kako se potraga širi i obuhvaća grad, postaje jasno da nasilje ne dolazi iz izvanrednih okolnosti, nego iz same logike sustava: iz discipline, iz savjesno obavljena posla, iz uvjerenja da se čini dobro. Međutim, što ako je upravo uvjerenje da činimo ispravnu stvar najplodnije tlo za nasilje?
U tome procesu Krasznahorkai precizno razotkriva banalnost zla: ono ne proizlazi iz kaosa, nego iz reda; ne iz afekta, nego iz discipline. Boss nije izvan morala, nego je previše unutar njega. On ne djeluje amoralno, nego je moralno discipliniran. Upravo ga disciplina čini opasnim.
Roman je, rekosmo, napisan u samo jednoj rečenici, bez prekida, gotovo prisiljavajući čitatelja da osjeti neumoljiv tempo svijeta, ritam bez stanke. U tome trajanju, kroz stalnu prisutnost Bachove glazbe i ponavljanje motiva, Krasznahorkai podsjeća na to da je apokalipsa stalno prisutna, da se ne događa u budućnosti, nego je stanje sadašnjosti. Svaka gesta, svaka rutina već je potencijal katastrofe. U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje.
Pisanje ovoga nobelovca nije utješno, ne nudi rješenja, ali je nužno. U svijetu koji traži jednostavne narative i jasne krivce, on inzistira na sporosti, nelagodi i moralnoj dvosmislenosti. Njegovi romani destabiliziraju čitatelja jer prikazuju svijet koji se raspada, ne spektakularno, nego tiho, kroz svakodnevne geste. Upravo je zato Krasznahorkai rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.
(Arnela Vučković © IO DHK)