Tin Lemac: DALEKE BLIZINE TOMISLAVA RIBIĆA
Tomislav RIBIĆ: Otočki blues (zapisci o prolaznosti u pedeset i devet slika), Biakova, Zagreb, 2025., 80 str.
Tomislav Ribić poznati je hrvatski književnik. Autor je devet zbirki poezije, jedne zbirke kratkih priča i jedne drame. Dobitnik je mnogih uglednih hrvatskih nagrada za poeziju i prozu, među kojima se ističu Katarina Patačić, Zvonko Milković i Kamov.
U ovom nam se trenutku otvaraju vrata nove pjesničke knjige nazvane Otočki blues. Očekivali bismo uobičajen inzularni rukopis, prepun otočne motivike i metaforike s ucrtanim poetskim stablima za snalaženje unutar takvih koordinata. Blues, drugi član naslovne sintagme, svevremena je sugestija sentimentalnosti i pojačana emotivnoga govora.
No kako se ne razumijem previše u inzularizam i mediteranizam, uputit ću se sigurnim stazama teksta u odčitavanje nekih njegovih značenja. Prije svega razmotrimo podnaslov. Zapisci o prolaznosti. Zvuči prepoznatljivo i klišejizirano. Ali pogledamo li s druge strane, leksem zapisci arhaizira navedenu književnu temu prolaznosti čineći je mekšom i manje prepoznatljivom. Pedeset i devet slika. Premda se leksem slika može shvatiti šire (kao pjesnička slika, kao slikovno ogledalo teksta, kao likovna slika...), možemo krenuti za općom odrednicom. Nakupine pjesničkih slika, vješti potezi pjesničkoga kista kao vrhunaravna refleksija duha i imaginacije.
Urednica knjige, ujedno i autorica pogovora, Zorka Jekić cijelu zbirku obilježava poetskim semantemima zaborava i sjećanja. Govori kako se u pjesničkim zapisima o prolaznosti zaborav ostvaruje stalnim pomicanjem stvarnoga i imaginarnoga. Locirajući glavnu temu otoka u semantičko središte zbirke, govori kako je on mikrosvijet reduciran na običaje, bogat jezik, simboliku i refleksije. Slike poetički obilježava kao nadrealne određujući ih kao bogate i suzdržane. Žanrovski obilježava tekstove u zbirci poetsko-proznim fragmentima i ističe kako oni funkcioniraju kao unutarnji monolozi i poetsko-dnevnički zapisi. Identitet lirskoga subjekta određuje kao fluidan vodeći se brojnim samorefleksivnim metaforama. Jezik obilježava kao gust (što bi bila impresionističko-pasatistička odrednica stila), dok mu na poetičkoj razini pridaje obilježja arhaičnosti i modernosti. Rečenice su, kako piše, ritmične i pune slikovnoga naboja, a stil je u cjelini impresionistički.
Izdvojit ću nekoliko dominanti u knjizi i o njima govoriti. To su prije svega žanrovsko određenje teksta, idejnotematski sloj, slikovitost i refleksivnost, te poetički kontekst.
Žanrovsko određenje tekstova – možemo ih slobodnije shvatiti kao pjesmovno-prozne fragmente. No problem se pojavljuje kada pokušamo definirati fragment žanrom, opsegom i poetikom. Žanrovski bi se fragmentom mogao smatrati tekst koji stoji na pola puta između lirske proze i pjesme u prozi. Pritom, bio bi više prozaiziran nego pjesma u prozi. Opseg fragmenta svakako bi trebao biti veći od pjesme u prozi, no manji od lirske priče. U poetičkom smislu teško je razaznati elemente koje fragment treba sadržavati, a kojima bi se uspostavila jasna distinkcija prema prozi i poeziji. Sklon sam vjerovati kako je najveći dio Ribićevih tekstova u ovoj zbirci – pjesma u prozi. Kako je taj žanr doživio brojne mijene u suvremenosti, Ribićeve bi pjesme pripadale hibridu semantičke i akustičke diferencijacije proznoga sloga unutar žanra pjesme u prozi, slijedimo li teze Marine Kovačević. Unutar semantičke diferencijacije proznoga sloga riječ bi bila o mimikrijskom pripovijedanju. Ono što u bitnom deprozaizira prozni slog jaka je slikovitost.
Idejnotematski sloj sastavljen je od meditacija života na otoku i intimističkih situacija lirskoga subjekta i lirske junakinje. Obje kategorije počivaju na izrazitoj refleksivnosti i samorefleksivnosti. Refleksivnost se tiče univerzalija i svijeta kao prirode i kozmosa, samorefleksivnost je antropološke i intimističke naravi, dok je intimizam (ljubavna situacija lirskih aktera) također prisutan u većemu dijelu pjesama. Izdvojit ću tek neke refleksije koje su me se najviše dojmile:
Samoća je tromb – odustajanje od postojanosti na koji se navlače mjehurići sjećanja.
Vrijeme je bezdan svemira na tanjuru prolaznosti.
Nepostojanost je mjera sna između jučer i sutra.
Slikovitost zbirke počiva na metaforici koja završava simbolističkim zavijutcima. Tomu svjedoče primjeri: Svemir je grlo beskonačnosti, San je crna vrtača svemira, Smrt je na otoku tišina koju para zvono sa zvonika.
Poetički kontekst zbirke vodi u ozračene sobe simbolizma s plastičnim slikama i slikovito satkanim refleksijama. One „po definiciji“ odaju dojam mističnosti, iako ih se ponekad može otčitavati kroz metaforičke slojeve knjige. U mediteranskoj nas rascvaloj pustinji autor vrti pjesničkim redovima pozivajući na meditaciju.
Kritika mora stati. U naponu stvaralačkog (autorskoga) i sustvaralačkog (kritičarskoga) vulkana na Zemlju je počela padati teška olovna kiša.
Očito se sam tekst knjige obistinjuje.
(Tin Lemac © IO DHK)