Maurizio Casagrande: HIMNA TIŠINI, DOSTOJANSTVU I JEDNOSTAVNOSTI ŽIVOTA / Loredana Bogliun

Loredana BOGLIUN: In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, Istarski ogranak DHK, Pula, 2024., 159 str.

Osobitost pjesništva Loredane Bogliun, poglavito u ovoj višejezičnoj inačici (vodnjanski, žminjska čakavica, hrvatski književni i talijanski književni) naslovljenoj In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, čini se najvjernijim izrazom privrženosti vlastitim korijenima, prepoznatljivima već na prvi pogled u istarskoj zemlji i u seljačkom nasljeđu predaka. To se prirodno i nužno pretače u brižno njegovanje jezika tȇ zemlje i tih ljudi – istriotskog vodnjanskoga – u sretnoj povezanosti formalne elegancije, jasnoće izraza i izvorne nevinosti kojom tekst pruža suzdržanu lepezu simboličnih odraza. Odmah na početku ističe se lik lutke „dobrih očiju” (La poupa/Pupica/La bambola/Lutka, str. 18-19), iz prve zbirke La peicia/Mala (Mala/Malena), koja vrijedi i kao alegorija jezika i same poezije – one koja progovara slikama i potom iščezava. Uz mnoge druge metafore, tomu se pridružuju: milovanje Sunca i vjetra (La carissa/Dragomanenje/La carezza/Milina, 20-21), magarci nalik „hrastovima tvrde kore” (Anemai cu le rice impeirade/Živini s ušimi dricanemi/Animali con le orecchie rizzate/Životinje uspravljenih ušiju, 26-27), stari gorštak otvrdnule kože (Vecio eistrian/Vecchio istriano/Stari Istrijan, Stari Istranin, 38-39), ili pak ostarjela, osamljena žena izjedena godinama, uzdignuta u bogorodicu boli (Par la vecia de Baredeine/Za staro ot Baredin/Per la vecchia di Baredine/Za staricu iz Baredine, 56-57).

No sve to ne treba tumačiti kao izraze rezignacije ili turobnosti. Naprotiv, ova je poetika prožeta vedrim pogledom na svijet, o čemu svjedoči česta pojava epifanije svjetla, osobito Mjesečevog. Ono što najbolje odgovara tako potisnutom kraju i zajednici jest upravo tišina poniznih, onih bez glasa – bilo da je riječ o prirodi, ljudima, životinjama ili biljkama prepuštenima zaboravu. Tako je Bogliunova u suglasju s poetikama autora poput Luciana Cecchinela iz Veneta ili Pijemontežanina Remigija Bertolina.

Njezina lirika u najužoj je vezi s neprekidnim elegijskim tonom upućenim ljudskoj, društvenoj i jezičnoj stvarnosti koju su ljudi i povijest, „u njezinu svetom pravu na postojanje“, grubo zanijekali. Tako pjesnikinja postaje glasom svake druge obespravljene manjine, što jasno proizlazi već iz početne pjesme spomenute zbirke, primjerice u stihovima:

„Kad se kuće polako urušavaju, / znadem da čitav Vodnjan plače. / Danas vidim samo propast, / znam da se neće vratiti kakav je bio.“ (Me paro la madona/Muoj otac majka Buojža/Mio padre la madonna/Moj otac Bogorodica, 16-17).

Ljubav prema zemlji, ljudima i jeziku često poprima obrise svetosti, katkad s odjecima Pjesme nad pjesmama ili otajstvenih zanosa:

„[...] tiha priča u puti plamti, / kao izgorena žudnja / želja da se bude čistom. // Tako nagu / ništa me se ne hvata, / ne ostavlja trag ni uzdah / ovoga šapta što nas napušta // i sve mi pada i sve se priljubljuje, / čini mi se prozirnost da lijeće. // Cijelu me uzmi, / dušu u pokretu.“ (amur/ljubaf/amore/ljubav, 22-23).

Svetost tišine i žrtve najpotpunije se utjelovljuje u figuri oca:

„...ova je kći / shvatila jedinu tvar i bit, / oduvijek onu od kretanja vala / što stiže pa se gubi“ (me paro inseina ombre/muoj otac pres hlada/mio padre senza ombre/moj otac bez sjena, 24-25).

No svetost se često očituje i u ženskoj dimenziji – u liku kćeri, majke, bake, žene snažne i postojane iz prošlih vremena. Primjer tomu je pjesma Ma∫era/Zit/Muricciolo di campagna/Gromača:

„Smij se, smij se, mama / jer te je lijepo sresti u lišću što raste / u smokvi što se širi, u lovoru / što uvijek miriše // Gromače što ih je netko po Istri / gradio imaju jedan kamen što počinje  / jedan što završava, danas su ruševne / ali su tvrde kao rogovi u junca // i meke jer su stare / jake kao tvoja radost, tvoje djetinje ponašanje (66-67).

Ova himna tišini, osami krških sela, dostojanstvu u siromaštvu i jednostavnosti življenja, nosi u sebi i gotovo spartansku opomenu o čvrstini i izdržljivosti. Takva se poruka ogleda u čestom spominjanju voljenoga Vodnjana, mikrokozmosa koji se pretvara u makrokozmos, kao i u motivu suhozidā, uzdignutih na razinu životna obilježja. Oni su i naslov cijele zbirke MA∫ERE/ZIDIĆI – Muri a secco/Gromače (45-63), gdje opet nalazimo strpljive magarce i seoske putove. Vrhunac je pak u epu o napuštanju i egzodusu u pjesmi La ca∫a d’al monto/Kuća na briege/La casa del monte/Kuća na brdu (116-117).

Za dublju analizu ove lirike upućuje se na časopis La Battana, br. 221 (srpanj – rujan 2021., god. LVII.), gdje je objavljena studija Piccola chiosa ad un testo di Loredana Bogliun: „La casa sul monte“ (Mali komentar uz tekst Loredane Bogliun: „Kuća na brdu“, str. 107-112). No u ovom je kontekstu vrijedno istaknuti i drukčiji, ali nimalo manje značajan motiv, primjerice u pjesmi Soun a ∫regna/Gore va Zrenje/Su a Sdregna/Gore u Zrenju: „Kako prolazi jedno doba / tako dolazi drugo: / lišće koje obavija zrak / u klonulosti ove umorne zime. / Doći će i bura, / lagani uzdah moje Istre / što šuti gore na kamenju Zrenja, / gdje je kras, ali po brdima / mora narasti jedna blažena Gospa“ (40-41). U tim se stihovima bura iznenada preobražava u „lagani uzdah” Istre, u bljeskovitu novu semantiku prostora i tišine.

Nasljeđe Loredane Bogliun treba, dakle, motriti u njezinoj tvrdokornoj vjernosti jeziku-pletenici, jeziku koji još uvijek živi, iako je na pragu nestajanja:

„[...] stegne me i rastapa // taj pokret se iznutra vidi / kako polako ide / ruku u ruku. // Kad oči gledaju u oči / ljubi me dušo moje duše / vođena kao u gondoli / pod murvom što ispunja dvor. // I tako uvijek grozdić serenade / s tobom me prati moja ulica.“ (Drissuleina/Kitica/Treccina/Pletenica, 120-121).

Ipak, treba napomenuti da čvrstoća i nepokolebljivost hrasta nikada nije takva da bi sve bilo svedeno isključivo na plošnu ravan:

„[...] o meni mogla bih ti reći / obješena među listovima  // među stablima mi se govori  / kako ništa nije snažnije / od ovoga korijena što me za zemlju drži // hrast je to moje veliko stablo // sav svijet je pod njim, / a za ono čega nema, treba gledati uvis!“ (Ruvèri/Dubi/Roveri/Hrastovi, 138).

Na kraju valja naglasiti da su zbirkom posebno vrednovani prijevodi s vodnjanskoga na hrvatski, koje su ostvarili Mate Maras i Tonko Maroević, potonji ujedno autor dojmljivoga predgovora Sa svjetlom u noć (6-14), čije se čitanje preporučuje, uz inačice s vodnjanskoga na žminjsku čakavicu, koje je još prije gotovo trideset godina preveo lingvist Miho Debeljuh, a koje su do danas ostale neobjavljene.
 

(Maurizio Casagrande © IO DHK)

(S talijanskoga preveo: Boris Domagoj Biletić © IO DHK)