Jakob Filić: U POTRAZI ZA GORANOVSKOM POETIKOM

U proteklom desetljeću u hrvatskoj poeziji bujala je i rasla specifična poetika koja je u zenitu proslavila svoje najvažnije predstavnike i dovela do svojevrsnog preporoda poezije. Do proboja Monike Herceg na književno polje činilo se gotovo nezamislivim da bi jedna mlada pjesnikinja mogla gostovati na javnoj televiziji u jednom od najgledanijih hrvatskih televizijskih programa. Ako i nisu dosegnuli do srednjostrujaških medija, druge mlade pjesnikinje i pjesnici generacije postali su prepoznatljiva imena u književnim krugovima. Promotrimo li pozornije o kojim je autorima riječ, primijetit ćemo da ih osim specifične poetike često povezuje još nešto. To su, naime, laureati književne nagrade „Goran“ za mlade pjesnike. U potrazi za glavnim obilježjima te poetike stoga ćemo analizirati pobjedničke rukopise laureata ove književne nagrade unazad 10 godina, od 2014. do 2024. Nakon toga, osvrnut ćemo se na druge zbirke bliskih autora kako bismo goranovsku poetiku smjestili u širi sinkronijski, odnosno dublji dijakronijski kontekst.

No prije toga valja napomenuti dvije stvari. Prvo, ono što ovdje opisujemo kao goranovsku poetiku djelomično se poklapa s fenomenom koji Marko Pogačar naziva novim ruralizmom. Svjesni da je riječ o manjkavoj terminologiji, koja se temelji na izvanknjiževnom, ipak smo se odlučili za sintagmu goranovska poetika, upravo zato što se – temelji na izvan-književnom. Smatramo da problematika okoštavanja prevladavajuće poetike nije samo poetičko, već i sustavno pitanje, što nas vodi do druge važne stvari koju valja istaknuti. Naime, iskustvo diplomiranog komparatista i književnog kritičara u ovom će radu biti neodvojivo povezano s iskustvom pjesnika, odnosno sudionika u hrvatskom suvremenom pjesništvu, što znači da ovdje nećemo bježati od svojevrsne tendencioznosti. Drugim riječima, smatramo važnim upozoriti na određene poetičke probleme u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

„Goran“ za mlade pjesnike nesumnjivo je najznačajnija hrvatska nagrada toga tipa. Drugi natječaji kao „Zdravko Pucak“, „Milivoj Cvetnić“ ili „Na vrh jezika“ laureatima i njihovim prvijencima ne donose usporedivu vidljivost u medijima i knjižnicama. Kako bismo u potrazi za goranovskom poetikom dobili širu sliku, promotrimo prvo kako funkcionira institucija Goranovog proljeća. Drugim riječima, zanima nas teži li natječaj poetičkom kontinuitetu? U razdoblju od 2014. do 2024., čak 12 od 30 članova žirija i sami su ranije bili laureati „Gorana“ za mlade pjesnike. Neki od njih u organizaciju književne nagrade uključeni su vrlo brzo. Mateja Jurčević članicom žirija postaje 6 godina nakon osvajanja nagrade, Marija Dejanović nakon 5, a Davor Ivankovac nakon 3. Među članovima žirija prepoznat ćemo i imena autora koji nisu osvojili istu nagradu, ali su poetički bliski poeziji laureata, kao što je Ivan Šamija. U prilog tezi o svjesnoj goranovskoj tradiciji govore i obrazloženja o dodjeljivanju nagrada. Tako Ivica Prtenjača kao član žirija o nagrađenom rukopisu Vide Sever piše da se pridružuje „snažnim prvim knjigama Goranovki, ističući snagu, svježinu i mladost [natječaja 'Goran' za mlade pjesnike] usprkos već zreloj, višedesetljetnoj dobi“.

Pozorno iščitavajući obrazloženja nagrađenih rukopisa, probijajući se kroz gustu šikaru praznih označitelja poput sintagmi osoban ili snažan glas, pronaći ćemo i neke pojmove koji upućuju na zajednička obilježja nagrađenih zbirki. U tom smislu posebno se ističe niz pridjeva koji naglašavaju vrijednost nagrađenih zbirki kao cjelina umjesto individualne kvalitete pjesama. Rukopisi Goranovki i Goranovaca opisani su kao cjeloviti, u cikluse podijeljeni, zaokruženi, koherentni, metodični, precizno strukturirani, kompaktni, konceptualni, konceptualizirani, čvrsto koncipirani, konceptualno uređeni i dorađeni, odnosno brižljivo oblikovani koncepti. Ove varijacije na temu konceptualnosti svjedoče da je pisanje zbirke kao zaokruženog rukopisa postalo nulti zahtjev suvremenog hrvatskog pjesništva. Zbirke bliske goranovskoj poetici stoga redovito imaju cikluse ili su pjesme povezane nekim drugim književnim postupcima.

Analizom rukopisa nagrađenih „Goranom“ za mlade unazad 10 godina ustanovili smo i druga zajednička obilježja poetika laureata. Riječ je o poeziji koja poštuje sintaktičke norme, u kojoj prevladavaju vizualne pjesničke slike i koja koristi gustu metaforiku, stvarajući visoko estetiziran stil. No goranovsku poetiku prije svega ćemo prepoznati na razini tema i motiva, odnosno prema specifičnim stilsko-tematskim sklopovima. Riječ je o primalnoj poeziji snažno vezanoj za prirodu i njezine cikluse pa su česti motivi doba dana, mjeseci i godišnjih doba, strana svijeta i nebeskih tijela. Važnu ulogu igraju motivi prirodnih elemenata općenito, no poseban je fokus stavljen na zemljanost. Jedan od temeljnih postupaka izgradnje goranovske metaforike oslanja se na korištenje glagola, pridjeva i imenica vezanih za vegetativni život, odnosno procese truljenja, pupanja, dozrijevanja, sadnje, cvjetanja i slično. Česti su motivi biljne anatomije kao što su sjeme, grane, korov, plodovi, godovi, lukovice, gomolji ili pelud, koji se vežu uz motive iz drugih leksičkih polja tvoreći gustu biljnu metaforiku. Specifične biljne, ali i životinjske vrste koriste se kao svojevrsni simboli koji – često se oslanjajući na narodna vjerovanja – doprinose mističnoj atmosferi. Bazga, bukva, rabarbara, glog, matovilac i noćurak; krtice, čaplje, zmije, dudovi svilci, gujavice i gusjenice – u zbirkama laureata pronaći ćemo galeriju flore i faune. Biljne i zemljane motive nerijetko prepoznajemo već i u naslovima pjesama i ciklusa, kao kod Gorana Čolakhodžića u čijoj pobjedničkoj zbirki naslovljenoj Na kraju taj vrt nalazimo pjesme kao što su Zaziv bazge ili Zadnja košnja te cikluse Dobra je zemlja ili Zreli krajolici.

Težnja zemljanosti odražava se i na tematskoj razini pa se često prikazuje život u ruralnim, uglavnom kontinentalnim krajevima vezanima za poljoprivredu i druge tradicionalne djelatnosti. Tematizira se poslove kao što su oranje, štihanje, gnječenje maslina, potkivanje konja, pečenje kruha, mužnja krava ili proizvodnja rakije. Riječ je o poeziji „bašča“ i ilovače, presušenih bunara i neobrađenih njiva, u kojoj galerije likova obitelji i suseljana pripremaju zimnice, peru rublje u hladnim rijekama usprkos kostobolji, piju od muke zbog napornog rada na poljima i u tvornicama. Ova su obilježja posebno naglašena u pobjedničkim rukopisima Monike Herceg, Marije Dejanović, Denisa Ćosića i Vida Bešlića. Premda goranovke i goranovci život u ruralnim krajevima prikazuju kao mučan i težak, u prikazu tradicionalnih djelatnosti koriste visoko estetiziran stil bogat simbolizmom i gustom metaforikom. Na taj način neki od njih vješto izbjegavaju opasnost da note društvene kritike ne izbiju banalno u prvi plan.

Takav estetizirani odmak najviše do izražaja dolazi u prikazu narodnih vjerovanja. Razne vrste praznovjerja – vještičarenje, horoskop, tarot, ali i predaje o katoličkim svetcima zaštitnicima – vrlo su čest motiv, pri čemu nije uvijek moguće jednoznačno odrediti zauzimaju li laureati „Gorana“ prema njima negativan ili pozitivan stav. Stoga se čini da je glavna uloga tih elemenata stvaranje mistične, visoko estetizirane atmosfere. U Suhome mjestu Vide Sever ljudima „izbijaju [...] bore od nevinog dječjeg tarota“, kod Marije Dejanović gata se iz pepela kako bi se saznalo „tko će donijeti ćupove meda i hoće li dijete pasti u bunar“, dok u Ektoplazmi Vida Bešlića „Babe na selu proriču [...] hoće li sutra biti u šumi gljiva [i] zašto krave već deset dana ne pasu“. Denis Ćosić u zbirci Crveno prije sutona koristi motiv vrača koji „kozjim papcima pali veliku vatru“, a majku lirskoga subjekta u Kući na otoku Silbe Ljutak „otočka kultura [proziva] plahim vukodlakom“. Premda su ove pjesnikinje i pjesnici – kao i drugi bliski goranovskoj poetici – u načelu kritički nastrojeni prema seoskim sredinama, ruralni imaginarij sa svojim praznovjerjima istodobno im predstavlja važan oblik inspiracije, a ponekad i subverzivni element protiv onoga što vide kao prevladavajući kršćanski i patrijarhalni svjetonazor. Takav dvostruki odnos prema selu očituje se ponekad i kao kritika urbanizacije, što najviše do izražaja dolazi u poeziji Marije Dejanović.

Još jedno važno zajedničko motivsko obilježje laureata odnosi se na pojavu različitih dijelova tijela. Kod goranovaca prepoznajemo motive madeža, mesa, koštane srži, kralježničkih diskova, bedara, rebara, kralježaka, jagodica i kapaka. Često se u tom smislu koristi anatomska terminologija s posebnim naglaskom na kostima. Ti motivi nerijetko upućuju na tjelesno nasilje i raspadanje, a zamjetan je i fokus na žensku anatomiju i reproduktivni sustav, kao u stihovima Marije Dejanović: „Ponudili su mu nož. Izvoli, odreži mjesecu dno da njegova plodnost isteče ženi na leđa“ ili pak kod Monike Herceg: „trbuha puna mlade svjetlosti utisne jutro u maternicu i kalemi duge vratove plodnosti na umorna stabla“. Poetike ovih dviju autorica općenito su izrazito bliske pa usporedbe među njima ne iznenađuju previše. No slične elemente pronalazimo i kod Ćosićevog lirskog subjekta kojemu proriču da će „svršiti na nečijoj koži poput mliječnog soka s bradavica“, kod Vide Sever koja zaboravlja „tko je tko u džepnoj platnenoj maternici“, kao i kod Vida Bešlića koji priča kako su „na koritu rijeke divlji psi razvukli ostatke majki“ koje će „postati nerotkinje uđu li u vodu“. Zaključno, iako se majčinstvo – često prikazivano kao fizička žrtva i u svjetlu isticanja patrijarhalne opresije – nadaje kao jedna od ključnih tematskih preokupacija goranovske poetike, ove autorice i autori često tematiziraju i druge obiteljske odnose pa se u njihovim zbirkama pojavljuje mnoštvo braće i sestara, baka i djedova, kćeri, sinova, očeva, teta i stričeva. Opsesija obiteljskim odnosima uklapa se u često ruralni kontekst goranovskih zbirki i ostvaruje kao tematiziranje obiteljskih trauma, smrti članova uže i šire rodbine ili patrijarhalne opresije, u svakom od tih slučaja visoko estetiziranim stilom.

No činjenica da pobjedničke zbirke laureata dijele zajedničke motive sama po sebi nije dovoljna da identificiramo postojanje zajedničke poetike. U prilog toj tezi više govori način na koji se motivi kombiniraju, tvoreći specifične stilsko-motivske grozdove. Primjerice, biljni i zemljani motivi često se spajaju s motivima dijelova tijela. Najčešće se pojave iz života bilja metaforički prenose na ljudska tijela, kao kod Vide Sever gdje se „prsti presađuju u tegle“, ili kod Monike Herceg u čijim su stihovima mladu Katu „zakopali do glave u vrt kraj gredica luka i čekali dva dana da joj proklijaju ruke“, no prepoznajemo i obrnute slučajeve, kao kod Denisa Ćosića kad „na granama promole pupoljci prstiju“ pa se „nakon tjedan dana rascvjetaju šake“. Terminologija iz vegetativnog života često se povezuje s motivima članova obitelji pa u Monike Herceg „početkom ljeta u vinogradu niknu djeca bez očeva“, a lirski subjekt Silbe Ljutak za sebe kaže da je „sjemenka visine s plodnim listovima“ čiji „Majka i Otac rastu recipročno“.

Svi dosad navedeni motivi često se povezuju sa smrću i nasiljem kao prepoznatljivim tematskim preokupacijama goranovki i goranovaca. Kad prikazuju nasilne smrti, često koriste sličan postupak kao i u kritici ruralnih sredina. Koristeći gustu metaforiku i pjesničke slike iz prirodnog svijeta za opisivanje mučnih sudbina ljudi, zahvaljujući visokoj razini estetizacije, u čitatelja proizvode složenu emotivnu reakciju u kojoj se ljutnja, osuda i gađenje prema činu nasilja miješaju s osjećajem moralne pobjede nad zlom. Ljepota ovdje postaje svojevrsnom moralnom vrlinom koja tragičnim sudbinama žrtava daje estetsku zadovoljštinu. Posebno su snažni slučajevi u kojima se visoko estetizirani opisi nasilja miješaju s naturalističkim, sirovim iskazima, stvarajući dodatan emotivni sloj. Primjerice, kada Bešlić govori o ratnim zločinima, kaže da su u civile „ispalili sedam bijelih golubica“, nakon čega slijedi naturalistička slika da su ih „ostavili u jarku“. Dejanović pak govori o košulji ubijenog mlinara „koja se lagano nadimala na vjetru kao jedro na kojem su procvjetali makovi“, da bi na kraju iste pjesme ogoljelim stilom rekla da se ne zna jesu li ga „prvo oglodali zubima ili izboli čavlima“. Ta je figura posebno česta i uspjela u poeziji Monike Herceg. Ipak, valja napomenuti da je ovaj postupak – svojevrsni zaštitni znak goranovske poetike – u novije vrijeme izgubio snagu i svježinu te se danas nadaje kao simptom imitacije prevladavajuće poetike.

Naposljetku, kako bismo što jasnije ilustrirali visoku razinu podudaranja poetika laureata „Gorana“ za mlade, poslužit će nam jedan prilično neočekivan motiv – ljudožderstvo. Očito, riječ je, za poeziju, o veoma specifičnom motivu, no ljudski se kanibalizam pojavljuje u čak 6 od 10 „Goranom“ nagrađenih rukopisa u razdoblju između 2014. i 2024. Kod Mateje Jurčević „stabla su kanibali što žvaču embrije“, a kod Dejanović „četiri su sina pojela oca i otišli svaki na svoju stranu“. Ćosićevom lirskom subjektu „Zemlja govori“ da „svako jutro dijete ruča majku u tupoj samoći“, dok onaj Tomislava Augustinčića najviše voli „izjesti sav prostor ovog tijela između prsnog koša i obrisa bedara, izjesti te sve do ramena“. U Bešlićevoj zbirci „selo pokušava pojesti vlastitog sina“, a kod Silbe Ljutak „mama ne jede pred drugim ljudima [...] da nitko ne vidi kako žvače tuđu djecu“. Primjećujemo da se u gotovo svim slučajevima ljudožderstvo pojavljuje u kontekstu obiteljskih odnosa, odnosno da su roditelji ti koji jedu svoju djecu ili obratno. U motivu ljudožderstva tako se stapaju ključne stilsko-tematske preokupacije goranovaca – od problematizacije obiteljskih odnosa i majčinstva, preko korištenja motiva različitih dijelova tijela, do estetizacije nasilja, a u više ranije navedenih primjera primijetit ćemo i pojavu biljnih i zemljanih motiva. Premda ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri autorice i autori svjesni međusobnih sličnosti, ovako velike razine preklapanja na primjeru tako specifičnih motiva nesumnjivo upućuju na problem poetičkog okoštavanja.

Naravno, između deset analiziranih zbirki postoje i specifična razlikovna obilježja. Kod Čolakhodžića i Augustinčića zapažamo češće korištenje stručne terminologije, u Ćosića složeniju sintakstu i naglašeniju zvučnu dimenziju dok je Severičina poezija donekle urbanija, a element vode igra važniju ulogu od onoga zemlje. Naposljetku, od goranovske poetike najviše se odmiču zbirke Mateje Jurčević Bijela vrata i – posebice – zbirka Patrika Gregureca Špaga. Zanimljivo, kad je 2022. nagrađen taj rukopis, u žiriju je bila upravo Mateja Jurčević koja je u objašnjenju o dodjeljivanju nagrade naglasila da se Gregurčeva poezija razlikuje od dominantnih poetika, što bi se moglo tumačiti kao svjestan autoričin napor da utječe na promjenu poetičke tradicije „Gorana“.

S druge strane, goranovska poetika, kako smo je opisali, ne odnosi se samo na laureate „Gorana“. Riječ je o prevladavajućoj poetici koja se u hrvatskoj poeziji intenzivno razvijala tijekom desetih, a čije elemente povremeno prepoznajemo i među laureatima drugih književnih natječaja za mlade. Monika Herceg 2018. osvojila je nagradu na natječaju „Na vrh jezika“ za zbirku Lovostaj, dok je Marija Dejanović iste godine uz „Goranovu“ osvojila i nagradu „Zdravko Pucak“ za Središnji god, čime je postala dvostrukom laureatkinjom. Goranovskoj poetici iznimno je bliska i zbirka Dječak pred žetvu Josipa Čekolja, nagrađena nagradom „Na vrh jezika“ godine 2018. Već naslovi ovih triju zbirki upućuju na zemljane i ruralne motive koje smo prepoznali kao ključne.

Dosad smo govorili o autorima rođenima u devedesetima, ali valja spomenuti i prethodne generacije koje su pridonijele razvoju goranovske poetike ili su joj se naraštajni autori priklonili. Naime, gustu zemljanu metaforiku, težnju konceptualnosti i druga obilježja prepoznajemo i u novijim radovima autora koji su prvijence objavili na prijelazu tisućljećā. Takva je zbirka Ivana Šamije Projekt Poljska iz 2014., ili Uzbrdo Ane Brnardić iz 2015. godine, čiju naslovnicu krase crteži anatomije bilja, dok u Vuku i brezi iz 2019. godine autorica goranovske motive intenzivnije kombinira s temama majčinstva i djevojaštva. Detaljnija analiza razvojnog puta goranovskog stila i poetičkog kontinuiteta s autorima nultih i starijih generacija preširoka je tema za okvire ovog ogleda. Ipak, željeli bismo barem skicirati tezu o tome da goranovska poetika korijene vuče iz poezije Danijela Dragojevića. Drugim riječima, pjesnici ovoga odvjetka suvremene hrvatske poezije „izlegli“ su se iz Dragojevićeve kornjače.

Malo je pažnje posvećeno motivskoj i stilističkoj analizi Dragojevićevih pjesama, a proučavanje tih razina njegova pjesništva ukazuje na zanimljive paralele s radovima generacije stasale u desetima. Dragojevićev rani opus obilježen je težnjom prema konceptualnom strukturiranju zbirki, gustom metaforikom na stilskoj i ključnim mjestom prirodnih elemenata na motivskoj razini. Premda naizgled zaokupljeniji drugim elementima – (središnjom) vodom, vatrom ili svjetlošću – Dragojević u Kornjači i drugim predjelima, svojoj prvoj pjesničkoj zbirci, koristi specifičan zemljani i biljni leksik. Takav je, primjerice, sljedeći ulomak u kojemu povrh svega primjećujemo motive dijelova tijela, s fokusom na reproduktivni sustav: „Vatra se vodom gasi. Hladi riječi što bez djela same sebe hvale, opranu im utrobu sprema na trajniju plodnost. Od zemlje korijenju se vlaže dlačice za sokove obrnute sa svršetkom krune“. Izdvojene iz cjeline zbirke, neke dijelove Dragojevićeve Kornjače mogli bismo čitatelju lako podvaliti kao stihove autora mlađe generacije iz desetih. Primjerice: „Početak otkriva pokrajinu sličnu zelenoj neizmjernosti koja je ukrašena laganim plodovima. Iz zemlje crnje od ove noći rastu stabla u svim pravcima svijeta.“ Ipak, valja napomenuti da se kod autora bliskih goranovskoj poetici karakteristična motivika postupno veže sa socijalnom tematikom, dok se apstraktni, primordijalni dragojevićevski prostori konkretiziraju u prepoznatljive geografske i kulturne sredine.

Promotrimo li i druga specifična obilježja poezije laureatā „Gorana“ – obilježja nekonstitutivna za goranovsku poetiku – zapazit ćemo i druge sličnosti s Dragojevićem. Ljubavna poema Ipak, zora Tomislava Augustinčića podsjeća na zbirku U tvom stvarnom tijelu, a važnost motiva apstraktnih prostora, prirodnih elemenata i sila skupljanja i rastakanja povezuju je i s Kornjačom i drugim predjelima. Ćosićeve pjesme u prozi, u kojima tematizira motive poput ameba ili razlaže simboliku sutona, podsjećaju na Dragojevićeve mikroeseje, dok se Mateja Jurčević približava odvjetku njegove poezije bliske stvarima i kasnijim pristupačnijim pjesmama koje tematiziraju svakodnevicu.

U kontekstu sličnosti između laureata „Gorana“ i Dragojevićeve poezije prilično su neočekivane usporedbe koje se odnose na korištenje motiva etičkih vrlina. U novijim pjesničkim radovima i u javnim istupima Herceg i Dejanović zamjećujemo često referiranje na moralne kategorije kao što su ljubav, dobrota ili nježnost. Ljubav tako postaje provodnim motivom zbirke Vrijeme prije jezika Monike Herceg iz 2020., a na srodnu kategoriju upućuje već i naslov zbirke Dobrota razdvaja dan i noć Marije Dejanović iz 2021. Pritom valja imati na umu da se takvi motivi – smatrani pretjerano patetičnima – neko vrijeme u poeziji nisu pojavljivali pa je njihova pojava znakovita. Diskurs o radikalnoj nježnosti, dobroti i ljubavi prema samima sebi uvelike je posljedica duha vremena. Govor o tim kategorijama preplavljuje društvene mreže – od stranica posvećenih mentalnom zdravlju i new age samopomoći do objava glumaca, pjevača i influencera. Zanimljivo je da čak i u ovom slučaju prepoznajemo paralelizme između nove generacije i Dragojevića – paralelizme koji se ne odnose isključivo na korištenje određenih motiva, nego i na specifičan stilsko-motivski splet kakav smo prepoznali kao temeljno obilježje goranovske poetike. Naime, sljedeći ulomak iz Kornjače i drugih predjela s radovima goranovki, osim govora o ljubavi, dijeli biljnu i zemljanu motiviku: „Od grumena do grumena zemlje postoji velika ljubav koja drži sve korijene na okupu i sprovodi šutljivo hiljade i hiljade godina, a o tome se ništa ne zna u zraku i u svijetu“.

Zaključno, iako se određene paralele mogu pronaći i među radovima autorica i autora ranijih generacija, a svjestan ili nesvjestan utjecaj odigrala je i rana poezija Danijela Dragojevića, goranovska poetika najintenzivnije se razvijala u desetima, među naraštajem mladih autora čiji su pjesnički prvijenci redom objavljeni u sklopu natječaja „Goran“ za mlade pjesnike. Vrhuncem njezina razvoja možemo uzeti 2018., kad su objavljene Početne koordinate Monike Herceg i Etika kruha i konja Marije Dejanović, prvijenci najznačajnijih autorica ovog odvjetka suvremene poezije, koje su književni kritičari dočekali s lovorikama. Iste je godine objavljena nagradom „Duhovno hrašće“ ovjenčana zbirka Doba bršljana Davora Ivankovca, pjesnika prethodne generacije koji se ovdje približio goranovskom izrazu. Te 2018. objavljene su, dakle, čak tri nagrađene zbirke poezije u kojima se prepoznatljivim stilom tematizira život u panonskoj Hrvatskoj.

Središnja ličnost goranovske poetike nesumnjivo je Monika Herceg. Zahvaljujući neupitnoj poetičkoj kvaliteti i dobrom osjećaju za marketing, uspjela je silovito prodrijeti u zatvorene književne krugove i proširiti svoju vidljivost i utjecaj ne samo u književnosti, nego i u širem javnom prostoru. Premda je zahvaljujući njezinom uspjehu donekle porasla vidljivost pjesnikinja i pjesnika mlađeg naraštaja, s njezinim se uspjehom može usporediti još samo Mariju Dejanović. Ove dvije pjesnikinje u novije vrijeme počinju snažno aktivistički djelovati u javnom prostoru, zauzimajući figuru književnica kao javnih intelektualki. Svojim objavama i poezijom pozivaju na političke marševe, potpisivanje peticija i kampanje cijepljenja. Ukorak s duhom vremena, pišu o reproduktivnim pravima, brizi za okoliš i sukobima na Bliskom istoku, objavljuju prigodnice o specifičnim dnevno-političkim temama kao što su izbjeglička kriza, potres u Baniji i slučajevi obiteljskog nasilja, takvu tematiku često obrađujući – goranovskom poetikom. Primjerice, pjesma Monike Herceg o ubojstvu obitelji Zec, objavljena na Facebooku, na prepoznatljiv goranovski način tematizira nasilje visoko estetiziranim stilom koji se oslanja na biljnu metaforiku: „Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici [...] Kad su joj u rebra zarili putanju smrti sigurno nisu vidjeli kako je hrabro zijevanjem prekorila kržljave autoritete i pospano utonula u tlo kao proljetnica“. Pjesma Marije Dejanović u kojoj osuđuje prosvjed protiv epidemioloških mjera estetski je pak daleko slabija: „Govore da nisu stoka i traže lijekove krava i konja / Poneki udaraju novinare laktom u rebra / Pseudoznanstvenici, pseudovjernici“.

Ipak, poetika koja je Moniku Herceg učinila prepoznatljivim pjesničkim imenom, na europskoj je i svjetskoj razini trenutno na zalazu. Recentniji pjesnikinjini radovi – uključujući novu zbirku poezije pod naslovom Vrijeme prije jezika – slabije su kvalitete i ne uspijevaju dosegnuti staru slavu. Slična je situacija i kod drugih autorica i autora. Pomak goranovaca prema tematiziranju etičkih vrlina suviše često podsjeća na new age spiritualnost i globalizirani Instagram diskurs, dok politički aktivizam vezan uz dnevnopolitičku situaciju uglavnom asocira na moralizam i signaliziranje vrlina. Specifičnosti goranovske poetike, poput estetizacije nasilja koja je proizvodila snažan dojam, danas gube na snazi, „izlizane“ su zbog prekomjerne upotrebe i zapadanja u stereotip.

Na natječajima za mlade autore iz godine u godinu raste broj epigonskih zbirki. Čitamo li zasebno i izvan konteksta, neke od tih rukopisa mogli bismo ocijeniti pozitivno. Proučavajući ih u nizu, zbirke – posebice one novije – međusobno počinju nalikovati i teško bismo bez konteksta mogli ispravno prepoznati autore određenih stihova. Mlade pjesnikinje i pjesnici željni proboja na književno polje zadovoljavaju se oponašanjem prevladavajućeg stila umjesto da u suvremenu poeziju unesu dašak bunta i poetičke inovativnosti. Starije kolegice i kolege, urednici i drugi književni akteri zauzvrat ih oduševljeno prihvaćaju u hrvatski Parnas, malu književnu obitelj kojom vlada poetički nepotizam. Slični obrasci – pad kreativnosti i visoka stopa imitacije – vidljivi su i na razini individualnih opusa. Druge dvije zbirke „Goranova“ laureata Denisa Ćosića, iz 2021. i 2024., također donose kritiku patrijarhalne ruralne panonske sredine obilježene praznovjerjem, u kojoj motivi plodnosti i vegetativnog života igraju važnu ulogu. Drugim riječima, još su goranskije od njegovog prvijenca, pri čemu bi se naslov druge – Panonska gotika – moglo koristiti kao precizan termin za prevladavajuću poetiku kako smo je u ovom ogledu prikazali.

Priznajući da su goranovke i goranovci razvili prepoznatljiv i estetski dorađen stil, koji je doveo do vrijednih radova i povećao vidljivost poezije, ipak smatramo nužnim upozoriti i na negativne fenomene. Već smo na početku rekli da je ovdje riječ o tendencioznom tekstu pa se nećemo ustručavati pjesnikinjama i pjesnicima, a posebice onima mlađima koji se još nisu probili na književno polje, uputiti dva otvorena poziva. Uzmemo li u obzir tezu o cikličnosti kao obilježju povijesti književnosti u smislu smjene poetika, književnih razdoblja i uzora, proučavajući razvojni put goranovske poetike zaključujemo da je nakon 2018. godine došlo do opadanja kvalitete i originalnosti, odnosno da je nakon zlatnog doba nastupilo – doba propadanja. Instituciji književnosti uvijek su potrebni novi vjetrovi kako bi se izbjegla automatizacija. Čak je i radikalni zagovaratelj spaljivanja cjelokupne književne tradicije, talijanski pjesnik Filippo Tommaso Marinetti, prepoznao da će doći vrijeme kad će njega i futuriste trebati zamijeniti nove generacije. Da se izrazim prikladnim vokabularom, u goranovskoj je poeziji nešto trulo. Dozrelo je vrijeme za promjene kad na kompostištu izlizanog diskursa iz humusa trebaju niknuti nove poetike. Imajući na umu velik broj podudarnosti goranovske poetike s nasljeđem Danijela Dragojevića – inače omiljenog hrvatskog književnika autora ovoga ogleda – pritom smatramo kako je došlo vrijeme da se poetičke uzore potraži u drugih hrvatskih pjesnika, od Šoljana i Slamniga do Marune. U recentnijem pak kontekstu, ugledanje na stvarnosnu poetiku sisačke pjesnikinje Tatjane Gromača moglo bi dati nužnu protutežu danas šablonskoj metaforici nastaloj pod utjecajem sisačke pjesnikinje Monike Herceg.

Drugi poziv mladim autorima tiče se institucionalnog odnosa prema književnosti. Ako je u književnosti – kako neki tvrde – svako pitanje ujedno i političko pitanje, tako je i u književnom djelovanju svako političko pitanje ujedno i poetičko. Prostran put i široka vrata za ulazak na književnu scenu danas su jasno iscrtani, no oponašanjem prevladavajuće poetike perpetuiraju se stare strukture. Za razvoj osobnog i snažnoga glasa, ali i za razvoj hrvatske književnosti, ključan je moment poetičkog bunta, generacijske smjene, borbe protiv okoštalih struktura, autoriteta i akademije. Brza integracija laureata u književno polje, koju omogućuju nagrade za mlade pjesnike, samo je naizgled pozitivan fenomen u čijoj se pozadini krije podmuklo poetičko jednoumlje. Kucajte radije na uska vrata – budite buntovni i ne vjerujte autoritetima, čak i ako ste ih nedavno gledali kako se sami bore za svoj prostor i ispravne ciljeve.

(Jakob Filić © IO DHK)