Ivan Bošković: OPOMENA HRVATSKOJ KRATKOJ PAMETI I VODIČ TZV. POLITIČKOJ ELITI / Zlatko Kramarić

Zlatko KRAMARIĆ: I poslije Tita – Tito! Historija. Sjećanje. Trauma, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2025., 291 str.

Sazrelo je vrijeme da se kritički na/piše knjiga o godinama u hrvatskoj književnosti i društvenom životu, bilo da je riječ o 1914., 1918., 1941. ili 1945., 1967., 1971., 1991. i dr. S obzirom na to da se u njima dogodilo puno hrvatske povijesti, vrijeme je da se iznova propita povijesno nacionalno naslijeđe i na novim uvidima osvijeste granice trajanja na ovome prostoru u kojemu Povijest i Geografija još uvijek igraju neke često nepredvidljive i nedokučive igre. U hrvatskome nacionalnom pamćenju navedene su godine duboko upisane i imaju osobito značenje u nacionalnom imaginariju, a kontekst su i predtekst  knjige I poslije Tita – Tito u kojoj Zlatko Kramarić, književni intelektualac, kulturolog i političar/diplomat, podastire duboku dijagnozu stanja hrvatske društvene svijesti.

Koliko god marketinški i provokativan, teorijskim rječnikom kazano, naslov knjige krupna je (ontološka) metafora koja okuplja brojne sadržaje hrvatske (podijeljene) povijesti/prošlosti i stvarnosti s utjecajem na složeni nacionalni identitet i društvenu budućnost. Tim više što navedene godine i s njima povezani događaji i ljudske sudbine još uvijek izazivaju brojne prijepore, traume i frustracije – koje u  dijelu hrvatske inteligencije, barem one na koju se ne može primijeniti Bendina misao o izdaji intelektualaca – poprima razmjere zgađenosti. Teško se naime oteti dojmu da manipulativne interpretacije dominirajućeg ideološkog uma – jučer prikriveno, a danas neskriveno (neo)jugoslavenske, Hrvatima nastoje omrznuti osjećaje koji su hranili san o svojoj državi na najdubljim tradicijama i postignućima. U tim strategijama do krajnosti dolazi do izražaja sva dubina hrvatskih društvenih podjela sadržanih u „pokliču Mi ili Oni“, oblikovanom po mjeri (neupitnih) tumača društvenih istina naslijeđenih iz sustava koji je stare obrasce samo utjelovio u novim kontekstima. Stoga se razobličavanje društvenih pojava, imenā i oblikā takvog ponašanja, u atmosferi šutnje koja iznova poprima simptome neizlječive bolesti – nametalo prvorazrednom intelektualnom i moralnom obvezom, poglavito intelektualcima društveno odgovornima za narodnu sudbinu. U kompleksima čije je stvarnosti, zahvaćene složenim tranzicijskim i globalizacijskim procesima, bilo da su motivirani unutarnjim ili vanjskim utjecajima, centrifugalnim i centripetalnim silama i s njima povezanim akterima, Zlatko Kramarić pronašao dubinske motive i razloge pisanja svoje knjige. Naime, u brojnim aspektima društvenog života, postupcima i ponašanjima društvenih elita sve je razvidnije to da se hrvatska država ponaša po mjeri „baštinika mitova ispletenih oko paradigme sociološkog jugoslavenstva“ (Ivica Granić). S osloncem na infrastrukturu ideološkog naslijeđa iz obavještajnih službi bivše države te uz obilnu vanjsku pomoć, novi su domoljubi postali gospodari medijskoga prostora, a s vremenom i svih oblika društvenog i gospodarskog života. U novim ulogama tako su se na društvenoj pozornici posve nezasluženo našle političke elite „transferirane u domoljube“ ili pak njihovi ideološki (na)sljednici, čime je put trajnoj društvenoj podjeli i gospodarskoj (pre)rasprodaji (globalizacija) mogao početi.

Razmišljanja suprotna dominantnom političkom narativu – a politika je u Hrvatskoj sve i sve je politika – kako u beogradskim pismima 1913. piše „rođeni agent za sve vrste publiciteta“ čija „firma svoje radnike plaća publicitetom zadovoljavajući njihove maturantske i početničke taštinice“, proglašavana su retrogradnima i zastarjelima. Uz pomoć i pod kontrolom razgranate aktivističke mreže samoprozvanih arbitara, službena istina trudi se utišati i isključiti svaki drukčiji glas i istup. 

Ovom knjigom Kramarić ukazuje na neodrživost takvoga stanja. Propitivanje njegovih oblika i sadržaja te njihovo razotkrivanje njemu je ne samo prvorazredna intelektualna obveza i čin nepristajanja na podvale i laži, nego ponajprije čin mudrog, razboritog i odgovornog djelovanja u skladu s načelima općega nacionalnoga dobra kao najviše moralne obveze. Način je to raskuživanja društvene močvare od oholosti vlasti i globalističke pameti, što se ogleda u stilistici i spisateljskom diskursu utemeljenu na sugestijama recentne teorijske – književne, filozofske, antropološke, kulturološke, psihološke i politološke – znanosti. Takva pozicija omogućila mu je uvid u složene društvene procese, pa njegova razmatranja i dijagnoze imaju veću, rekao bih obvezujuću težinu, poglavito zato što ne podliježu uskim političkim/stranačkim interesima ili očekivanjima.   

Pod metonimiziranim naslovom I poslije Tita – Tito! – koji skriva sadržaje duboke i nadasve lucidne dijagnoze hrvatskoga društva našega stoljeća – Kramarićeva knjiga problematizira tri sadržajno kompleksna temata. To su historija, potom sjećanja/pamćenje i identitet te njima izazvana trauma, na podlozi determiniranoj ideologijama fašizma, socijalizma i komunizma. Kada je riječ o povijesti/prošlosti, u hrvatskoj društvenoj stvarnosti, voljom gospodara istine postoje još uvijek zabranjene teme, sadržaji i imena. Povijest/Prošlost, za koju se s razlogom govori kao o produljenoj ili pak neiživljenoj, ali ne i kao o povijesti/prošlosti koja se vraća – još uvijek je razdjelnica hrvatskoga društva. Godine 1914., 1918., 1941., 1945. – koja za glasne pojedince posao nije obavila do kraja! – potom 1967., 1971., 1995. i dr., mjesta su neprevladane transgeneracijske i generacijske traume kao jednog od iskustava hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kramarić apostrofira to da o navedenim godinama i s njima vezanim događajima ne postoji ni minimum nacionalnog suglasja. Štoviše, do jučer prikriveno, a danas neskriveno, isključivi ideološki dominirajući um određuje smjer hrvatske budućnosti, koja ne mora niti postojati, kako se čuje po briselskim hodnicima. Ne čudi ni to da sve dobro što se dogodilo postaje loše, a pogled preko Dunava opet nudi obećavajuću sreću, proglašavajući sve frustracije i traume nacionalne prošlosti tek stjecajem nesretnih okolnosti i sporadičnih ekscesa. Kramarić u tome prepoznaje utjecaj „srpskoga sveta“ na hrvatski društveni i politički krajolik, koji „svet“ više ili manje otvoreno i uobičajeno prisvaja hrvatsku kulturu, književnost, umjetnost kao uvod u prisvajanje zemalja… I dok je radost umreženih plaćenika razumljiva, iznenađuje – na što Kramarić upozorava – šutnja središnjih nacionalnih institucija, književnih društava, Matice hrvatske, Akademije… Njihova hrabrost i odgovornost, sve se češće čuje, kupljena je privilegijima, položajima, svjetlima pozornice kao jedinom mjerom uspjeha u Hrvatskoj. Sve više, naime, nelagodu izazva šutnja hrvatske pameti. Vrijedi podsjetiti na to da je još Šoljan na Matoševu grobu, ostanimo u književnom polju, govorio kako su hrvatski pisci izabrali „manje bogove nego što ih je on izabrao, nadajući se manjoj službi i većoj nagradi“, ne vodeći računa koliko su šutnjom kažnjeni nagradama poniženja; jer, što su „bogovi manji“, reći će, „poniženje sluga je veće“. Moram spomenuti da mi se svojedobno jedan uglednik i svjetski priznati autoritet, s pozamašnom dozom rezignacije, a sam dodajem stanjem permanentne zgađenosti!, požalio kako Hrvati ne vjeruju svojoj pameti!, te da je glas „Ujevićevih sinaka“ nestao i utopio se u zagađenoj atmosferi našim novcem plaćenih bukača i glasnogovornika budućnosti na propalim ideološkim obmanama.  

Kramarićeva knjiga snažno oprimjeruje činjenicu da je hrvatska stvarnost, nažalost, ideološka baruština u kojoj sjajno plivaju vješti idolopoklonici, uljezi i uhljebi kupljenih diploma, doktora s „regionskih“ međunarodnih sveučilišta (bez profesora), patuljci koji slaveći vođu ubiru kamate svoga udvorništva. Demokracija je postala okvir unutar kojeg dominiraju mitologemi i ideologemi za koje se naivno mislilo da su ispraznili sav simbolički sadržaj. Društveni prostor, dovoljno je listati novine, preopterećen je (neiživljenom) povijesti, neprijateljima, poraženima i pobjednicima – ovisno o tome tko glasnije govori – hodočašćima i poklonstvima, festivalima i insignijama koje idolopoklonički slave tvorevinu koja je bila negacija hrvatske države. Premda je u stvarnosti događaja koji ne priliče stoljetnoj kulturi naroda, iznenađuje da se nitko ne pita tko su stvarni medijatori i manipulatori društvenih događanja, na temelju kojih kriterija ili znanja to pravo sebi prisvajaju samoproglašeni moralni higijeničari kao neprikosnoveni tumači društvenog zdravlja. U tom smislu Kramarićeva je knjiga pokušaj dekonstrukcije njegovih slojevitih motivacija s uvidima u složene procese političke, povijesne i institucionalne memorije, nacionalnog imena, identiteta, kulture, tradicije i s njima povezane povijesne traume, kako transgeneracijske tako još više generacijske. U Kramarićevim razmatranjima, naime, valja istaknuti, navedeni pojmovi nisu puke sociološke determinacije i simbolički konstrukti već djelatni mehanizmi i orijentiri u preoblikovanju društvene zajednice.   

Jedno od polazišta u Kramarićevim promišljanjima jest to da su Hrvati odveć ponosni na svoje neznanje! Štoviše, pristup vlastitoj povijesti/prošlosti gotovo je hagiografski, o čemu piše u odlomku Bakine priče. Riječ je o tomu da se, umjesto suočavanja sa činjenicama i njihovom znanstvenom interpretacijom, spotičemo o mitove. Kramarić ne propušta naglasiti da se ispravno i argumentirano tumačenje povijesti ne tako davno smatralo hrabrim građanskim činom, a danas je svaki pokušaj čitanja i interpretacije povijesti postrance dominantnog ideološkog narativa prokazivan kao revizionistički. Ne mogu ne spomenuti to da su i mene gospodari hrvatske akademske zajednice počastili istim atributima kada sam se drznuo propitivati orjunaške ideologeme i reflekse u hrvatskoj književnosti!

Taj kapital, i stvarni i simbolički, Ivica Granić rekao bi „sociološko jugoslavenstvo“, Kramarić propituje na podlozi ideologema i mitolegema ugrađenih u nacionalno biće, što su ih iznjedrile društvene prakse socijalizma, komunizma i titoizma. U hrvatskoj stvarnosti, naime, titoizam nije samo politička kategorija nego mjesto okupljanja svih mitema onih koji su izgubili osobna ili društvena uporišta. Taj gubitak, potaknut ratnim zbivanja, u poraću brojnih domaćih i širih problema rezultirao je začudnim razmjerima nostalgije čije pojavne oblike i sadržaj tek treba istražiti. Od neskrivene divinizacije jugoslavenskog raja kao zajednice po ljudskoj mjeri, kako se u javnom prostoru i danas sve glasnije čuje, prešućuju se prakse koje su gušile svaku vrstu slobode i slobodnog izražavanja nacionalnog i ljudskog identiteta; svaki oblik kritičkog mišljenja prokazivan je neprijateljskom rabotom koje su službe ustrajno pratile. Protjerivanje manjina, Goli otok, Bijela (Šuvarova) knjiga, dosjei pojedinaca i sl., samo su neki oblici represije kojima je vlast branila poredak i nepogrešivog vođu. Po Kramariću, u hrvatskoj društvenosti na djelu je tzv. restaurativna nostalgija poznatija kao (neo)jugoslavenstvo, oživljeno u brojnim pojavama i oblicima. Tako se otvoreno govori o postjugoslavenskom prostoru, zajedničkom jeziku, postjugoslavenskoj književnosti, „regionskom“ kazalištu i festivalima... Štoviše, kod pisaca i intelektualaca postjugoslavenskog raspoloženja vlada (auto)divinizacija po kojoj se svojom tobožnjom hrabrošću pretvaraju u borce za slobodu i slobodnu misao, a protiv uskogrudnog nacionalnog režima. Izdašno su javno financirani (Ministarstvo kulture i medija i dr.), ali i preko raznoraznih aktivističkih udruga gotovo neprijateljski raspoloženih prema nacionalnom reprezentiranju. Bilo bi doista poželjno istražiti raspodjelu metaforičkih atributa u medijima udijeljenih akterima podijeljena hrvatskoga društva. Ako nisu prešućeni, drukčiji glasovi dočekani su orkestriranim objedama. Izvrsna knjiga-pokušaj Mirjane Kasapović da se znanstveno propita sadržaj pojma dočekana je s artiljerijom orkestriranih paskvila više upućenih autorici negoli što su kritika knjige. Slično se može kazati i za istupe filozofa Nevena Sesardića i za njegovu (svjesno prešućenu) knjigu, ali i za knjigu Josipa Pandžića koja demistificira ulogu i sociološki doprinos korifeja sociološke misli Rudija Supeka, ali i niza drugih imena koji nisu umakli poruzi medijski umrežene intelektualne nedonoščadi koja objedama opravdava ničim zaslužen medijski i svaki drugi ugled, dodjelu nagrada, intervjua i sl. Traumu naslijeđenu iz prošlosti to dodatno produbljuje i prijeti bolešću društva čije posljedice tek rijetki smatraju opasnima. Ako se tomu doda, prema Kramariću, velika količina strasti, elementi koruptivnih radnja i sustavno ucjenjivanje Zapada, jasno je zašto su na djelu organizirani dezintegracijski procesi koji prijete nesagledivim posljedicama.

Nudeći rješenje u vidu znanstveno utemeljenog uvida u svekolike sadržaje društvenog i povijesnog života te iskreno suočavanje s njime i na tomu iz/građena novog identiteta, Kramarić razmatra i o ulozi književnosti u tomu te trima primjerima. Jedan je vezan za Krležu i njegov odgovor na pitanje vezano za velike traumatske događaje nacionalne memorije. Ne dovodeći u pitanje Krležino visoko mjesto u književnosti i društvu, Kramarić s pravom navodi da se u svojoj književnosti nije oglašavao o tim događajima, da nije govorio o posljedicama ujedinjenja, o Radićevu ubojstvu u skupštini, o zajedničkom jeziku, iako je bio potpisnik Deklaracije iz 1967. Premda je Baladama Petrice Kerempuha iz 1936. po pitanju jezika odgovor posredno ponudio nazvavši izbor štokavštine „bacanjem trupla kroz prozor“, sudbine mnogih dionika tih događaja te sudbina Matice hrvatske u javnosti Krležu nije mogla osloboditi „grijeha“ šutnje. Usto mu (intelektualna) javnost zamjera i to da je šutio o stradanjima nedužnih, o Golome otoku… Za javnost, ističe Kramarić, njegove „pseudohumanističke lamentacije“ o sibirskim kazamatima i žrtvama staljinističkih procesa nisu i ne mogu biti opravdanje za šutnju, a ne mogu ga alimentirati ni pojedini interventi kojima je spasio neke pojedince zaposlivši ih u svojemu Leksikografskom zavodu. Šutnju ne može opravdati ni memoarski tekst Pijana novembarska noć 1918, objavljen u „Republici“ (10-11/1952.), o čajanci rojalističkog udruženja jugoslavenskih žena u počast srpskih oficira koji su tih dana došli u Zagreb na poziv privremene Vlade Narodnog vijeća SHS-a, kojem su prisustvovali političari iz Vijeća SHS-a na čelu s Drinkovićem te nekoliko časnika raspale Austro-Ugarske Monarhije koji su pristupili Vijeću, među njima i Slavko Kvaternik koji se tu slučajno zatekao, a koji ih je htio pozdraviti. Nazvavši ga „crno-žutom kreaturom“ i „šefom generalštaba beogradskog Guvernmana“, Krleži je njegov istup bio nepriličan pa je prosvjedovao jer je „nazdravljao oficirima one Srbije u kojoj je do jučer vješao ljude“. O tom istupu izvijestio je i zagrebački tisak. Poznato je da je Krleža o tomu napisao članak u kojem je, osim opisa događaja i atmosfere, opisao i jugonacionalistički zanos sudionika događaja i postavio ga na široku skalu hrvatske povijesti u kojoj je gotovo snishodljiva hrvatska lojalnost Beču i bečkoj kući. Članak Krleža, kao što je poznato, završava zapažanjima o sudbonosnoj ulozi austrougarskih oficira u srednjoeuropskim sredinama pred početak II. rata, koji su se stavili na stranu fašističke politike, posebno imajući na umu samoga Kvaternika koji je 1918., u vrijeme nastanka Novembarske noći, mijenjao austrijsku uniformu jugoslavenskom, a u doba kad je nastajao Krležin tekst imao je status vojskovođe u NDH. Premda je o crno-žutoj monarhiji napisao pozamašan broj stranica, još uvijek u našoj kulturi nije znanstveno cjelovito osvijetljeno pravo značenje Monarhije, kojoj je Zagreb podigao kenotaf tako da je naslovom Kočićeva pamfleta počastio zgradu jednoga kazališta! Uostalom, kao što je i pravovjernog Krležu petrificirao u personalnoj enciklopediji u ulozi branitelja komunizma i njegova (ovoprostornog) zaštitnog znaka –Tita!

Šutljivi/oportuni Krleža nije govorio ni o drugim događajima od nacionalnog interesa; u njegovom rečenicama nema govora o Brijunskom plenumu, ustavnim amandmanima, slomu srpskih liberala, iako je o tomu, kako se sjeća Josip Šentija, u uskom krugu znao govoriti! Kao odgovor, Kramarić sugerira da možda nije bio u stanju kontrolirati društvene procese, a bio je svjestan i toga da se „raznovrsnost jugoslavenskog prostora neće moći prevladati“, pa otuda i njegovo inzistiranje na federalističkom konceptu uređenja.

Ne uzimajući riječ, što bi vjerojatno bilo očekivano od velikog pisca – a u Hrvatskoj su pisci ponajmanje majstori metafore, već više tumači narodne sudbine i udesa – dio svojih razmišljanja o hrvatskoj povijesti Krleža je sažeo u romanesknoj freski Zastave, koja svjedoči o organskoj povezanosti svih njegovih djela, ali i o pitanjima i temama kojima se bavio u svojoj književnosti – od sloma Monarhije, balkanskih ratova, prvoga rata, jugoslavenske zajednice, socijalističke Jugoslavije, s likovima koji reprezentiraju šarolik društveni pejzaž života „na ovim prostorima“. Kramarić je u pravu ističući da su te teme bitno utjecale na događaje ne tako davnog našega vremena, a njihovu aktualnost reprezentiraju i njihove scenske/kazališne inscenacije: Parova koja nagovještava tragediju i Međimurčeva u kojoj se prošlost ponavlja kao tragedija, s novim izvodima, ratovima, nasiljem…

Sličan odnos, koji se može nazvati ideološkom prijetvornošću, Kramarić pripisuje i Andriću kojemu književna kritika i znanost zaboravljaju koketiranje i flertovanje sa četničkim pokretom te kasnije presvlačenja odore, za što je od arhitekata nove države obilno nagrađivan. Iznova čitajući njegovo Pismo iz 1920., Kramarić problematizira njegov pluralni identitet i recepcijske kontroverze, pri čemu mu Hrvati ne opraštaju jasno nacionalno legitimiranje i katoličko podrijetlo, Srbi izdaju, a muslimani ružne stavove izražene u disertaciji. U knjizi su, kao prilog temi, vrijedna zapažanja o nagrađenoj knjizi Nepovrat Ene Katarine Haler u kojoj autorica, nakon svih tragičnih događaja u povijesti vlastite obitelji, sliku prirode suprotstavlja svakoj nepogodi. U toj slici, koja je prije svega izraz „autentičnog odnosa prema zemlji (koja daje život i pruža sigurnost, jer su dio veće zajednice s kojom dijele isti jezik, istu tradiciju, najčešće i istu vjeru, iste priče/mitove(…)“, dio je književne kritike vidio heimatovski, nacionalistički štih, sugerirajući tako da ideološke dioptrije u književnosti nisu izgubile književnu relevantnost. Uostalom, svjedoci smo književnih nagrada podijeljenih s kriterijima „naše stvari“ kao isključiva književnog kriterija.

Iz opsežnih Kramarićevih elaboracija posve je razvidan zaključak, bilo da je izrijekom apostrofiran ili pak implicite sugeriran, da su se u aktualnoj stvarnosti hrvatski komunisti, kao vladari/gospodari društva, ponašali kao mađaroni, a da je jugoslavenstvo, bez kritičke provjere, kako to sugerira restitutivna nostalgija, kancerogena ideja u nacionalnom tkivu. Ta (za hrvatsku vladajuću stvarnost) heretična misao svakako neće proći bez odjeka, koliko god joj je teško poreći argumentaciju. Nema sumnje da će umrežena ideološka pera autoru prilijepiti etikete za koje, siguran sam, ima pripremljen odgovor. Od intelektualca sjajne kulture, što se ogleda i u literaturi koju konzultira, vrsnoga teoretičara književnosti i poznavatelja njezinih procesa, političara i još uvijek aktualnog diplomata europskih uvida, to je najmanje što se može očekivati.

I za kraj, teško je pobrojiti sve ideje i sadržaje ove poticajne, i sadržajima aktualne, najbolje Kramarićeve knjige – uvida i dijagnoze hrvatskih povijesnih i tranzicijskih procesa i stanja nacionalne svijesti s traumatskim kompleksima koji se u njoj prelamaju. Ona je podjednako i dobrodošla opomena hrvatskoj kratkoj pameti i vodič političkoj eliti, ako u Hrvatskoj to uopće postoji, kako bi nalazila odgovore složenim pitanjima kojima, nažalost, mnogi njezini dionici nisu dorasli!

(Ivan Bošković © IO DHK)