Milorad Stojević: „BILO JE VRIJEME KADA SMO (JOŠ) PISALI DOBRE PJESME“ / Boris (Domagoj) Biletić

Boris Domagoj BILETIĆ: Pjena brzih oblaka, 2. izd., Istarski ogranak DHK, Pula, 2025., 94 str.

*

Ponovljeno izdanje četvrte zbirke Borisa Domagoja Biletića s naslovom Pjena brzih oblaka shvaćam kao poetsku vremensku kapsulu. Počinjem od Tonka Maroevića: Ovu zbirku Borisa Biletića mogli bismo, dakako, shvatiti i kao „slikovnicu“, knjigu slika u rilkeovskom shvaćanju tog pojma...  Napisao je to 1991. Pjena brzih oblaka  datirana je u 1990. godinu.

Rekao bih da početak slikovnice pada na 16. kolovoza 1977., dan kada je umro Elvis Aaron Presley. Tada je stanovita Gabrielle iz Nice[1] uslikala Borisa D. Biletića. O tome govori i pjesnikov S(hort) M(essage) S(ervice) autoru ovoga teksta: Dakle, kolovoz 77. Ne? I neki Cigani u starom išaranom Cadillacu, brdo njih, vozili su se okolo po kvartovima, pjevali i svirali, Ciganke plesale na Elvisove hitove, a ljudi im s balkona i prozora bacali novčiće i velike novčanice, stare franke prije nego im skinulo 2 nule. To su bile plahte od novčanica. Itd. Eh, 100-le moj. Sic transit gloria mundi...

Snimila je une certaine Gabrielle de Nice vjerojatno najbolji Borisov fotografski portret, a on ga neće, trinaest godina poslije uslikanja, staviti u knjigu Pjena brzih oblaka (Istarska književna kolonija „Grozd“, Čakavski sabor, Pula 1990., gdje je na lijevoj klapni fotografija Alda Klimana, koji je za 1. izd. knjige Borisa snimio u Rovinju, '89. ili '90.). Na toj je slici s Azurne obale Boris autostopist u srdačnu, slatkom smijehu, nevinom gotovo, prirodnom, jednostavnom, kao iz nekog doba nevinosti, ali i zagonetnom. I – zato i posvećujem toliko redaka toj fotografiji – na stanovit način podudarnoj sa zbirkom, kao da je njen strukturni dio, slučajno načinjen da bude neodgonetljiv, zato i prikladan za interpretaciju. Takvu vezu nisam dosad primjećivao, ali mi subjektivno tumačenje i to dopušta. Zašto ne? Bilo je vremena kada je i poezija bila mlada, da parafraziram naslov uzet iz razgovora Gorana Filipija i autora Pjene brzih oblaka, o kojoj ću zbirci sada podastrijeti nešto impresija.

Ako tko opazi podosta izvanliterarnog konteksta – on je namjeran, budući da će mladost knjige bolje nešto reći i o njenoj ozbiljnosti, pjesničkoj pouzdanosti, a i onim elementima što ih je vrijeme pronašlo kao svoju aktualnost, kao važan razlog zašto se zbirka Pjena brzih oblaka tiska u drugom izdanju.

**

Izvanliterarni kontekst ne mora nužno biti racionalno jasan, nego podsvjestan. Vraćanje davno tiskanoj zbirci je i stanovit oblik vraćanja (pozitivnog) konteksta kojim je bila okružena.

Proizvodni a i élan vital u vremenu pisanja rukopisa svakako su romantični. Vraćanje autorovom novom čitanju starije knjige pridonosi i autorovoj, ali i kritičkoj, možda drugačijoj – objektivnijoj, možda i emocionalno stabilnijoj – interpretaciji, ona je manje imaginativna, a više analitička. To je vrsta palimpsesta što ga piše vrijeme odmaka, recentna energija zrelosti promatranja i negdašnja emocija tumače pjesme s ponekim korektivom, gotovo da ponovno stvaraju pjesme, odbacuju i dodaju im i ono što u njima ima i čega „nema“.

Iluzornost, bez obzira koje vrste bila, proizvodi efekte istodobno sreće sa starim vremenima i s otkrivanjem njihove skrivene potencijalnosti. Da prevedem: stihovalo se nonšalantnije, neobaveznije, bez tereta intelektualnog (poetičkog) pritiska, pa je pjesma „lakše“ izlazila u svijet, a on – svijet – bio joj je prijemčiviji. Osim toga su se literarni poticaji lagodnije distribuirali u vlastite nakane, iskrenije se manipuliralo intelektualnim kočnicama, bile su labavije, pa je rizik „vožnje“ kroz poetike davao draž sirovosti i svježine; teoretski je fond bio oskudniji i s manje propitivanja o poetskoj svrsi. Cilj je uglavnom bila pjesnička dojmljivost nauštrb kasnijeg svjesnijeg strukturiranja stihova, pjesama i zbirki. Ali to ne znači da su te zbirke složene zbrda-zdola, ne, nego su imale više otvorenosti, a manje dosadne i proračunate strogosti.

Može se vraćanje (ponovnim tiskanjem) nekoj svojoj knjizi objašnjavati i nostalgijom. Sve već rečeno i pripada korpuskulama sentimentalnog povratka kući, sebi. Jer, nóstos baš znači povratak kući, ali i prošlosti, a álgos znači i bol i neumoljivu čežnju, i svašta još drugo. Ona, nostalgija, je mnogo opsežniji pojam, čak i kada se ne radi samo o književnosti, emocionalno iskustvo koje je i kreativno, jer nadogradnjom u sadašnjosti napravi transcendentalni rez u imanentnome, priučeno filozofski rečeno. Upravo je ta bipolarnost jedan od izazova vlastita identiteta u tom procesu vraćanja. Pitanje koje ostavljam je: nije li vraćanje ujedno i povratak u neku tajanstvenu ugodu, na stanovit način i dolazak u zrelost života? Ne idealizira se prošlost nego zadovoljstvo sjećanja na drugog sebe, ali bez patetika tipa oćuti slađanu ugodu. Nostalgija je intelektualni, psihološki i poetski proces.

Kada se odmaknem od toga što sam gore napisao, moram napomenuti da i autorova bilješka na kraju ove knjige objektivno drži vodu. I urednik i autor drže zbirku vrijednom (ili im je prirasla srcu), a ona je relativno nedostupna. Pjena brzih oblaka zbirka je kojom se Boris Domagoj Biletić čvršće afirmirao u hrvatskoj poeziji, u njoj se, nadalje, mogu prepoznati uglavnom sve globalne značajke pjesnikova opusa. Za nju je dobio i nagrade, pojedine su pjesme antologizirane, pa je i to ostavilo trag na njenoj auri.

***

(Uzorci)

Prva pjesma u zbirci Pjena brzih oblaka pod naslovom Jasna pjesma svojom bi izdvojenošću od tri ciklusa zbirke po nekoj logici imala biti stanovit credo/kredo, „praktična“ pjesnikova filozofija (poetozofija) koja nudi poetske smjernice za pjesme što nas čekaju u zbirci, dakle bi se imalo raditi o klasičnoj uputi (od čijih se načela uglavnom ne odstupa) za interpretativnu uporabu kojom se knjiga dovodi u njene referencijalne obrasce, ili nešto slično. No, nije tako. Jasna pjesma nije jasna (glede kreda), ostavlja ironične sumnje u sam postupak izdvajanja. Štoviše, ona nudi, stvarnu ili hinjenu, dozu patetike, kao u starim poetikama, ne i prastarim. Jest da ta pjesma može biti nekakav duhovni poetski palimpsest, ali mi se čini da je Jasna pjesma namjerna ili slučajna „zamka“, čak se podosta i razlikuje od pjesama u trima ciklusima koji slijede.

Kredo bi pouzdanije mogle biti neke druge pjesme koje ne sugeriraju poetiku nego je predočuju na izvedbenome planu. Takva je pjesma Paralelni svijet, ona bi mogla biti poetozofski uzorak za cijelu zbirku Pjena brzih oblaka. U njoj je poetski mehanizam paralelnih svjetova uhvaćen zadivljujućim hermetičarskim redukcijama i stilskim promišljanjem, pa je postignuta začuđujuća nadrealnost sadržaja, a pravi je sadržaj na prvi pogled apstraktan, ali nudi interpretativnu višeznačnost – što je osnovna značajka, zapravo bit ove zbirke, ali i dobrog dijela pjesničkog opusa B. D. Biletića. 

Gdjekad je toj odlici pridružena i oniričnost, ne ona iz klasičnih sadržajno otvorenih pjesama. Na primjer, u pjesmi-uzorku Ruke osjeća se nadrealistička vizura s natruhama egzistencijalne „jeze“, ima neke metafizičke sjete (bez krutosti koji taj pojam zahtijeva), potom je tu i antilogička vizija bez tzv. „praznog efekta“, jer priziva i referencijalnost, ali je u konkretumu ne nudi. Podsjeća me taj Biletićev postupak na vrstu pjesničke dekalkomanije, viđenja stvarnog svijeta, ali bez transcendentalne simbolike, nego simbolike poslije iskustva, a ne one famozne prije njega, iskustva.

U pjesmi Ruke stvarnost se dekomponira, a tako i u pjesmi Pseće oko i više njih u zbirci. Stvarnost se u Rukama demontira u njenoj strukturi, a ne u strukturi njene filozofsko-pjesničke spoznaje. Zajedničke su objema spoznajama i dvije forme oniričnosti: pomak u izboru demontaže/dekomponiranja (prestrukturiranju) i uvlačenje u proces spekulativne sugestije, odnosno filozofske spoznaje. Produkt te spoznaje je sam po sebi poetičan, pa se ne zna je li joj prava svrha spekulacija u spoznaji, ili/a ne uvođenje u oniričko. Montaža spoznaje i demontaža spoznaje/„spoznaje“ i razgradnja struktura stvarnosti – i njihovo izmještanje u poetski svijet, dakako – ovdje u Rukama B. D. Biletića – ne prepliću se, ali dojmovi mogu biti različiti. I transcendentno je u poeziji na demontaži, poezija je, kažu, i u razgradnji nepouzdan ali, ipak, autoritaran sustav. Ne događa se to samo na sintaktičkom planu (on je ornatni izbor), nego i na neuhvatljivosti pjesničkog svijeta, romantično rečeno. Kada Biletić i koristi kakav transcendentalni pojam ili simbol, on ih demitologizira stilističkim zahvatom, dekomponira nekakvo „izvorno“ značenje, pa je interpretacija prepuštena pukoj spekulaciji, poput ove koju upravo čitate.

          U Psećem oku to ovako izgleda:

          Pseće oko oko mene
          slȃže svoj mozaik
          od neba i maslina
          kao davni libanon

          more često prestaje
          u rasporedu zavičaja
          a lirska hvála bilju
          nije izvan sumnje
 

          uto dođu skulptori
          i dugo se plaše kamena

Tako je i u Lektiri, zavjetnom kovčegu, Koži i sličnim pjesmama gdje B. D. Biletić stavlja upitnik i na samu poeziju i njeno trošenje u riječima. Pitanje pjesnika (B. D. Biletića) tko ga nagovara na poeziju, tko ga poetski snubi na vlastitu poeziju, na dvojbu: biti sljedbenik ili svoj pjesnik (imati svoj govor) – otvara se evidentno, iako nekad i ironično, u pjesmama Snub, Stol, Veslači...

          Izabirem Snub:

          geometrija srca
          i razumski
          vrtovi vise
          s njihaljkama
          i bretonom
          među betonskim
          gredicama
          s modrih dojki
          marmelada
          u posteljicu
          kao pjena
          uljulja se mali
          trakl
          i šuška sisa
          oko slušna oka

Imamo u zbirci Pjena brzih oblaka i pjesme „o“ Dublinu, Hammerfestu i Reykjaviku. Opusculum-pjesma Bilbao u tom „gradskom nizu“ čini obrazac Biletićeve poetike, ona je veselo i zakonito čedo hermetizma gdje bijelo nikne oko značenja. Sȃm pjesnik više se puta ogradio od imenā suvremene hermetičke lirike, uglavnom prošlostoljetne, kaže da je nije posebno pasionirano čitao niti bio posvećen njihovu poetskom prinosu. No, nigdje se nije izdvojio od principa stvaranja u tom stilskom, i estetičkom, hermetičarskom postupku koji se može svesti na prosudbu Huga Friedricha kako u suvremenoj poeziji „smisao istodobno izriče i skriva“. To se, dakako, može primijeniti na svu suvremenu poeziju koju pjesnici pišu osviješteno.

Nema u tome sprdnje s institucijom tzv. inspiracije, samo je ona iz iracionalne i patetične razine došla u racionalno polje svijesti o vlastitoj strukturi (jeziku) kao mogućoj/poželjnoj temi stvaranja. Zbog te činjenice o osviještenosti B. D. Biletića više kritičara naziva poetom doctusom, dakle pjesnikom tvorcem, osviještenim pjesnikom, ne i pjesnikom prorokom (poeta vates) ili prokletnikom (poète maudit).

Radi se o sljedbi principā, a ne njihovoj individualnoj modulaciji u pjesnika kojima Biletić nije posebno opčinjen. Dakle, nije B. D. Biletić pao kao Pilat (Poncije) u kredo (u jednoj izreci), nego ga kompetentno (u punoj poetozofskoj svijesti) provodi. Bilbao je primjer toga principa stvaranja. Ovako ta pjesma glasi u, ovdje, nešto drugačije razlomljenim stihovima[2], čime se značenje dodatno „hermetizira“, odnosno sugerira i moguće drugačije tumačenje:

          arak
          preraste svoju
          simboliku
          prazan
          i bijelo nikne
          oko značenja
          ne vide oči
          ljude 
          hladnim zrakama
          vezuju za kose
          dok igle
          bodu
          ledeno leglo
          nebesko

          opiši me
          kako pišem
          bilbao

Sada se stihovi i bijelo nikne / oko značenja mogu „prevesti“ ovako: bijelo nikne oko [organ osjetila vida] značenja, ali i ovako: i bijelo [bjelina] nikne oko [okolo] značenja. Nadalje, akuzativ množine od čovjek [ljude] pripada „u čitanju“ (strogo – close reading) i stihu ispred i stihu iza njega, ovako: ne vide oči ljude – ljude hladnim zrakama vezuju za kose. Klasična je to praksa redukcije, u stilistici pjesništva općenito, ali u hermetičarskom pjesništvu osnova za „zatvaranje značenja“.

Ima takvih primjera više, pa i opća sugestija čitanja pjesme Bilbao izriče zatvorenost i skriva temeljna značenja. Apstraktni Netko u ovoj je pjesmi zamoljen – ili mu je naređeno (opiši me kako pišem Bilbao) – da opiše kako pjesnik (B. D. Biletić), odnosno lirski subjekt, piše riječ Bilbao, možemo shvatiti i tako da se to odnosi ne samo na riječ nego i na cijelu pjesmu Bilbao. Vizura je to koja fingira objektivno promatranje u „prijevari“ (ne)pouzdanog očišta i pitanja, pomalo bizarnog: tko je ovdje lirski subjekt? Pjesnik ili pjesma? Jasno je kako se pjesmi podmeće da bude ono što je, recimo, „tehnički“ malo moguće.

Svjedočimo vrsnoj nadrealističkoj inverziji, inverzum zamjenjuje univerzum. Svekoliko (universus) ustupilo je mjesto preokretanju naglavačke (inversio). Bilbao je ovdje sve ono što pjesma nije ispisala/„napisala“. Interpretacija koju izvodim je prava tema pjesme. Takvih tema bit će koliko i interpreta, i svi će oni biti autori smisla tȇ, ali i drugih pjesama. Evo, i ja svojim skroz subjektivnim raščlambenim prinosom koji je možda jednako bizaran kao i „pjesmin zahtjev“ da ona bude lirski subjekt.

Poziv na suautorstvo Biletićeva je spoznajna zamka ako na nju gledamo s hermetičarskim alatom nedokučivosti, ali je jednako očita nadrealistička dosjetka. To je, eto, po mojemu mišljenju riječ – Bilbao, toponim koji ovdje ne označuje samo najveći baskijski grad. Ironija je da među povjesničarima nema konsenzusa o značenju i podrijetlu imena Bilbao. Pisanjem ove, sada i zagonetne, pjesme zaokružiti manirističke uzance i hermetista i nadrealista, Biletiću vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti. Ali je meni bilo u onom trenutku čitanja kada sam shvatio da bi Biletićeva pjesma Bilbao (kao – lirski subjekt) „poželjela“ i taj magleni podatak o sebi. Dodajem još jedan bizaran pogled – una visione bizzarra del mondo della poesia – vidim u interpretaciji B. D. Biletića kako piše bilbao, pa i ja postajem lirski subjekt. Ukratko, klopka ove pjesme je u tome da svaki njen interpret postaje otvoren lirski subjekt ove zagonetne pjesme.

****

Sada se opet vraćam slikama, ali ne onima s početka moga teksta. Mnoge se Biletićeve pjesme doimaju kao deskripcija nama nepoznate slike. No, već spomenuta sintaktička redukcija, pjesničke „rupe u opisu“, čitaocu ili analitičaru, uskraćuju potpunu sliku, prepuštaju da oni imaginiraju, nazovimo je, cjelinu slike i tako je doživljajno upotpune, da je popune sugeriranim naznakama i, po potrebi, raščlanjuju. Budući da su deskriptivne pjesničke naznake višeznačne, one će tehnički (redukcija) biti slično prepoznate, ali viševrsno imaginativno doživljene.  

Uglavnom su te sugestije gotovo klasično lirične, ali im redukcija semantičke razine uskraćuje klasičnu patetičnost. Izmještanje i miješanje dijelova slike stvara novu, pjesničku sliku. Sugeriranje nepouzdanosti „realno“ viđenoga gradi poetsku auru drugačije semantičke pijavice, kako pjesnik kaže u pjesmi Brodimo. Upućuje on da brodimo u postojanju koje mijenja strukturu vanjskim odrednicama i da sve gledamo drugim očima, te da upadamo u zamku čitanja. Jedna od njih je i Veduta trga:

          Nečemu bilo bi nalik
          da zvonik napusti trg
          i katedrala
          u krhotine mramorna zvuka
          ili anđela
          da se vrati bjelina
          pokretu slična u času smrti
          što se tijelu vraća

          psi iz loših knjiga
          ostaju u pustoši grada
          i ližu svačiji trag

          lavež je stilem do sunca

Naslovi također pridonose liričnosti. Oni se, uglavnom, udaljavaju od „teme“, varaju je i kao da su stranputica u doslovnom doživljavanju ili brzom tumačenju. Takvo razilaženje povećava liričnost, očuđuje, kako je primijetio Tonko Maroević, ali je i dobra podloga za interpretativnu višeznačnost. Utajivanje izravne referencijalnosti u Biletića uzrokuje to da apstraktnu liričnost i poetičnost neke pjesme shvatimo kao sámu temu pjesme, a ono tvarno kao supstrat toj namjeri. Zbog toga mnoge Biletićeve pjesme u ovoj zbirci istodobno teže i prema intelektualnom osjećanju pjesme i njenom klasičnom, impresionističkom, doživljaju.

Zato daljnje djelovanje ponovljene zbirke Pjena brzih oblaka Borisa Domagoja Biletića prepuštam obnovljenom čitaocu, lectoru renovatusu. Čitanje iznova uvijek iznenađuje, pokreće ih, i čitaoca i čitanje. Knjiga će tada biti, postati otvoren poetički prostor, izmijeniti se u individualnoj vizuri kojoj je i namijenjena.

(Milorad Stojević © IO DHK)