Đurđica Garvanović-Porobija: MOĆ NEMOĆNIH U DESTRUKTIVNOM SVIJETU / Ivan Koprić

Ivan KOPRIĆ: Običan dan u purgatoriju, MeandarMedia, Zagreb, 2025., 196 str.

Naslov pete pjesničke zbirke Ivana Koprića sadrži figurativnu zamku na samome početku. Izraz običan dan zacijelo je antifraza i znači suprotno od onoga što se iz konteksta razabire, jer pročitavši zbirku istinoljubivo će čitateljstvo shvatiti da je taj običan dan vrlo neobičan, nesvakidašnji, bizaran, začudan, originalan, osebujan, intrigantan. Također je odabirom riječi purgatorij namjesto hrvatske riječi čistilište pjesnik dodao intonacijsku obavijest o diskursu zbirke, koja unekoliko zastrašuje jer može eufonijski podsjetiti na nelagodnu riječ krematorij. Značenje je pak riječi purgatorij, prema mrežnome rječniku Jezikoslovac, „rel. mjesto u kojemu se duše nakon tjelesne smrti čiste od grijeha prije prelaska u raj“ i upućuje prvotno na religijski, katolički nauk o raju, paklu i čistilištu, što je ovdje tek polazni korak za poetsku nadgradnju.

Prvi književni kontekst kojim se ova zbirka može „uokviriti“ jest Danteov Purgatorio (1314.) unutar Božanstvene komedije (1307. – 1321.). Premda su Pakao i Raj (Inferno i Paradiso) čini se ostavili snažniji dojam od Čistilišta, u književnosti je i taj dio Danteove trilogije bio nasljedovan i služio podtekstom za kasnije pisce kako bi razvili metaforičku ili simboličku razradbu čistilišta. Osim religioznih pjesnika i mističara, kao što su sv. Terezija Avilska i sv. Faustina Kowalska, i suvremeniji svjetski pjesnici osvrtali su se na motiv čistilišta, pa ga je tako T. S. Eliot u spjevu „Četiri kvarteta“ predstavio kao simbol duhovne krize i obnove. U hrvatskoj starijoj književnosti nezaobilazan je Ivan Gundulić, koji u plaču Suze sina razmetnoga prikazuje proces kajanja i duhovnoga pročišćenja, što se također može tumačiti kao poetska razradba čistilišta. U suvremenoj se hrvatskoj književnosti motiv čistilišta najčešće pojavljuje u metaforama psihološke ili emocionalne tranzicije, u opisima duhovne krize suočavanja s osobnim grijesima i traumama ili duševnim putovanjima kroz bol, sumnju i nadu.

Koprićev purgatorij nema religijski predznak, iako barata pojmom grijeha i sadrži nijansu religijske predodžbe, kao u pjesmi „Ne nadaj se zaboravu”, u stihu „Topćemo ogrezli u grijehu i padu”. (128) No prema kontekstu u svim pjesmama u kojima se zamjećuje riječ grijeh jasno je da se značenje toga leksema prvenstveno ostvaruje na društvenome planu i odražava na metafizički položaj ljudskoga bića i njegovu beznadnu sudbinu, kao u stihovima: „Neprolazni / Svjetovni gospodari / Grijeha i užasa“. (109). Društveni je kontekst u kojemu je Koprić pisao zbirku obilježen kako prirodnim katastrofama tako i nepojmljivom korupcijom, ne samo u Hrvatskoj već i u visokim svjetskim institucijama i „uglednim” vladama i državama, „grijehom struktura“, što je moglo utjecati na poimanje i „resetiranje“ grijeha u ovoj zbirci. Premda je Koprićev purgatorij često odmaknut svijet u odnosu na stvarni, ili je hiperbolizirana stvarnost, a katkad opet sličniji predodžbi o paklu, jasno je također da istječe iz svijeta realiteta i u njega utječe, kao u procesima difuzije i osmoze.

Zbirka sadrži šest ciklusa s nazivima prema krajnjim pjesmama koje – pretpostavlja se prema uredničkoj gesti – nose poantu. Evo koji su tematski akcenti i značenjska polja u tim ciklusima...

Prostorno-vremenski čunjevi. Ovaj uvodni ciklus povlači zemljopisno-prostorne crte u kojima ljudski životi bivaju suočeni s različitim smrtnim opasnostima (klimatskim mijenama, uz rast temperature, erupcijama vulkana, potresima, pandemijama i ratovima) te je razvidno da je taj prostor ovozemaljski, planetaran i posvemašnji, a da se u posljednjim trenucima ljudskoga života povlači u skučenost palijativne sobe. Često se navode konkretna imena gradova ili zemalja kojima se predočuju široka prostranstva, kao u pjesmi „Peripatetički šok“: „Od Petrograda do Manile / Od Patrasa do Montreala / Od Pueble do Matsuyame / Bijesno smo i uporno hodali u potrazi za otkrićem”. (31) U prvoj pjesmi „Déjà-vu” predočen je prizor brodoloma, čest barokni i maniristički simbol propasti (npr. u I. Gundulića, G. Marina, Luisa de Góngore, Francisca de Queveda itd.), i također mitska slika orgija starogrčkih bogova Posejdona, Tanatosa i Hada, te antitetička praslika žena i djece koji „ne slute huk zla“. (11) U stihu sljedeće pjesme iznosi se pretkazanje da je za život zemaljski „nada neuvjerljiva a šanse sasma upitne“. (13) U pjesmi „Zelena“ lirski se protagonist u apostrofi obraća zelenoj zemlji – Australiji, žaleći je zbog grube eksploatacije zlata i dragocjenosti u njenim „njedrima“ te joj na kraju upućuje retoričko pitanje: „Hoćeš li ikad više biti mlada i zelena / Na obalama moćnih oceana / U valovima radosno zaigrana?“ (18) – kojim propituje čovjekov odnos prema Zemlji. Usto se pojavljuje slika Pompeja, koja je još jedna metafora propasti. Tako se uz prostor označuje i vrijeme, od samih počela po volji zlih bogova do Pompeja i sadašnjega svijeta. Vrijeme je kao i prostor, posvemašnje, od zemaljskih početaka do potencijalna kraja. Prostornom i vremenskom širinom, to jest poetskom kronotopijom, zbirka pokazuje ambiciju prema sveobuhvatnosti i univerzalnosti. Ponad svih prirodnih katastrofa lebde i ljudska zastranjenja ili poroci, kako stoji u stihovima: „Zavist i okrutnost / Nemar i glupost / Bešćutnost i oholost / Koje se nad nama nadvijaju / Poput šest vrelih valova / Pepela dima kamenja i plinova / Prijeteći da će nas prekriti.” (23) U potonjim stihovima pobrojeni se poroci čak djelomično slažu s grijesima u Danteovu čistilištu: zavist i oholost u cijelosti, dok bi se djelomice mogli još usporediti nemar i lijenost. Usto, ti se poroci „nadvijaju nad nama”, što ih osamostaljuje i oživljuje te tako alegorizira, jačajući intonaciju tjeskobe, straha i beznađa. U prvome ciklusu, uz već istaknute stilske figure, osobitu važnost imaju figure dikcije – asonanca, aliteracija, anafora, epifora te ponavljanja na svim razinama. Njihovo prožimanje s kratkim stihovima unosi živost i ritmičnost u diskurs, čineći ga dinamičnim. Usto, diskurs se prikazuje višeslojnim: uz temeljni lirski sloj, u njega se upisuju i filozofski, egzistencijalistički tonovi te mitske dimenzije preuzete iz grčke mitologije i katoličke teologije.

Bagra s metalne galanterije. Drugi ciklus uvodi diskurs metalurgije, koji nije čest u poeziji. Metalurško pojmovlje i leksik mogu se tek iznimno naći u pjesničkim opusima (J. Kaštelan, B. A. Novak, P. Neruda, Ch. Reznikoff) u kojima se preobličuju u metafore duhovne ili društvene transformacije. Smještajući pojedinca, ljudsko biće, u krug različitih metalnih konstrukcija, Koprić pak progovara o njegovoj samoći ili njegovu postupnom hrđanju i gubljenju cijene. Osama lirskoga protagonista koji živi na sporednom kolosijeku u pjesmi „Samotni kolosijek“ zacijelo je simbolična i predočuje posvemašnju dehumanizaciju. Uz metalurgijom prikazan svijet, ovaj se dio usredotočuje i na ekološka pitanja u vezi sa zemaljskim i svemirskim otpadom, posebice u pjesmi „Orbitalne krhotine“, što se metaforizira i prenosi na ljudski život kao na otpad bez svrhe i smisla.

Posljednja pjesma ciklusa „Bagra s metalne galanterije“ retrospektivno baca svjetlo na temeljno gledište u ciklusu. Lirsko se „ti“ privodi k izlogu trgovinske kuće u kojemu blješte boje i pogled privlače razni predmeti, no dolaskom noći nastaje prizor nasilja i raspada na odjelu metalne galanterije, pri čemu će se potencijalni recipijent zapitati tko je ili što je ta bagra s metalne galanterije, koja priziva razna značenja: industrijske, hladne entitete – možda personificirane predmete, duhove potrošačkog društva, ili pak unutarnje demone subjekta, „orgije bogova moći i destrukcije“ te svjetske moćnike i korporacije. Oni sa sebe skidaju hrđu i katran kao da se oslobađaju inhibicija i prelaze u stanje sirove, nefiltrirane agresije; razbijaju, razbacuju, povraćaju, čime poništavaju red, ljepotu i funkciju; slika ohlađena cereka što nagriza zubne živce groteskna je slika fizičke i psihičke boli i smijeha kao sadističkoga čina. Cijeli je prizor destrukcije napad na simetriju, sklad i estetiku i sve što je humano. Nakon toga noćnog kaosa u posljednjoj strofi slijedi jutro i potreba za čišćenjem. Protagonist se priključuje „malim čistačicama, biološko-kemijskim mravima“ (64) u dovođenju nereda u red kako na fizičkoj tako i na psihičkoj razini (spominju se lagani antidepresivi), što upućuje na regulaciju emocija i možda na društvenu normativnost, također na pripadnost subjekta i autora „malima“ koji nakon kaosa moćnih stvaraju red. I u pjesmi „Metalurgija notnih zapisa“ subjekt unosi red u nered i ima drugačiju taktiku od ostalih govornika na sceni: „Niknule su sjemenke mojeg cvijeća / Njihov je rast utišao zvučni nered.“ (48) U pjesmi „Bagra s metalne galanterije“, jednako i u cijelom ciklusu, razvidni su psihološki, socijalni i estetski tematski slojevi. U psihološkom pogledu noć se može tumačiti kao razotkrivanje potisnutih impulsa u životu pojedinaca. U socijalnom pogledu destrukcija može uslijediti kao odgovor na dnevnu represiju. Estetski sloj može se tumačiti kao dekonstrukcija lijepoga, oblikovanog, ili kao razbijanje iluzija o umjetnosti, „teatru privida“. (63) Možda pjesma „Sretna nova godina“ sadrži ključ razumijevanja u pogledu na raspad umjetnosti: „U dolu / Raspadanje kreativne industrije / Na brijegu / Zbrinjavanje refleksivnog otpada / U gaju / Ugovaranje emocionalnih derivata“. (61)

U istome ciklusu svijet postaje devijantniji, što je posebno naglašeno od pjesme „Strpljenje“ do kraja. Njegovi su krajobrazi sve bizarniji, kao u navedenoj pjesmi, dok subjekt sjedi na obali gorućega jezera, što je djelomice slično Danteovu Čistilištu na mjestu u kojemu negdašnji pohotnici prolaze kroz vatru da se očiste od požuda. Subjekt sjedi na morskoj obali: „Sjedim na obali i strpljivo pecam / Slike nepomičnih humanoida koji pecaju ljude“. (54) Imaginacije ne manjka! U pjesmi „Pulsiranje tamne tvari“ glas protagonista kao da dopire iz groba.

Ciklus Gutam kišne kapi započinje zaigranim promatranjem oblaka i učitavanjem vlastitih tumačenja u njihove oblike, kao primjerice u poredbi: „Kao ukrasi nebeskog lica / Ponosno se vrte pod suncem“. (67) Zatim se pojavljuje usporedba između oblaka i misli subjekta te oblaci gradacijom postaju tamniji, a suodnosi između subjekta i oblaka bliskiji sve do prizora u kojemu subjekt guta oblake i od toga čina doživljuje gotovo sartrovsku muku/mučninu. Naposljetku guta kišne kapi u kojima vidi crno-bijele slike ljudi koji mu nedostaju jer su preminuli. Tako se gledište čitava ciklusa premješta na umrle i ukotvljuje na smrti i smrtnosti. U osvrtu na sebe subjekt će izreći teške kvalifikacije: da je „nebitan“, da je „tek usputna figura / Statist kojeg je život izbacio“, što je posljedica poraznog osjećaja smrtnosti. (82) Detalj koji je moguće zamijetiti u usporedbi s Danteovim čistilištem jest taj da se u pjesmi „Nebo je danas plavo“, uz već zamijećene poroke oholosti i zavisti, pojavljuje još jedan iz Danteova Čistilišta – proždrljivost, no ona se ne odnosi na hranu, već na boje: „Samo nastavi listati iz svoje tame / Ona će se razlomiti u sve boje / Koje si proždrljivo sabio u sebe / Meljući trunke osušenih minerala / U vrtlogu predsmrtne nesvjestice“. (78)

Obredna kava. U ovome ciklusu temeljni je vremenski okvir – noć/noći, za kojih se zbivaju različite misaone aktivnosti i emotivne senzacije. Već se u prvoj pjesmi pojavljuju utvare mrtvaca uza sve bube i pauke i mrave koji bubre, njišu se i sviraju. Uz iznimno probran i slikovit leksik iz različitih sfera djelovanja i područja istraživanja s pratećim diskursima (biologije, fizike, matematike itd.), prevladavaju neočekivane i razvijene poredbe, npr.: „Vrijeme se isteže noću / Kao široka elastična traka / Koju usporeni stari krojač / Prišiva na svoje tvrde slabine“ (91) i: „Moje su nesanice bešumno sive / Poput stenokriptične tekuće folije / Nanesene kistom na krhki karton“. (100)

Noć je vrijeme kada subjekt spoznaje smisao i vrijednost življenja: „Opuštaš se i intuitivno prepuštaš / Znajući da su pravi životni izazovi / Od uštapa do mlađaka i natrag / Otkrivanje snova / Pisanje pjesama / I kartografija tamne strane Mjeseca“. (98)

Nakon sna o ratu, subjekt osjeća prisutnost smrti čije je „lice ozareno, sretno i svjetlucavo / Razapeto na udovičinoj glavi / Poput crne marame“, što je zacijelo ironijski iskaz. (103) I u praskozorju, za prvoga buđenja, subjekt kazuje da u novom danu „vrebaju kukavička smrt i bolest u puzećim metastazama“. (109) No tu stvarnost protagonist prati grotesknim i humornim opisom vlastitog propadanja, „retrakcije“, kao i grotesknim smijehom u pjesmi „Ne zazivaj me dok spavam“ u kojoj se za buđenja klanja Gelosu, bogu smijeha, kad shvati da nije u grobnici, već u svojoj sobi. U posljednjoj pjesmi cjeline, „Obredna kava“, čini se da je jutarnje ispijanje kave još jedan mitski motiv poput prinošenja jutarnje žrtve u negdašnja vremena.

Minijatura za kvartet. Ovaj je ciklus gotovo u cijelosti napisan s gledišta smrti, smrtnosti i prolaznosti. U prvoj pjesmi „Sljepilo“ prati se pogled lirskoga lika koji je nekada vidio more i zaljev širokim i bistrim pogledom, a kako je stario, pogled je bio sve nejasniji – more je gotovo nestalo. No to mu je pomoglo da uoči bitne sastavnice života: „Zdravim očima vidio sam / Reljefne detalje dubine / Sad slijepom starošću napokon vidim / Bitne dijelove života koji se pokažu / Tek ako smiren zatvoriš oči / Ležeći na grubom kamenu“. (120/121) Traganje za bíti u Koprićevu poetskom diskursu i dosad je upućivalo na prolaznost i smrt, kao na gledište koje prekraja koncept prolaznog življenja. Svjesnost o vlastitoj smrtnosti subjekt iskazuje u pjesmi „Prozor“, u kojoj čitamo da bi želio umrijeti u proljeće „Kad svi bolesnici iskašlju zimu / Zatrpaju sjećanja na lošu prošlost / Mirisima zumbula i pupoljcima ruža“. (133) U to vrijeme cvatnje nitko neće zamijetiti da će on kroz prozor „krišom / Neprimjetno / Sam i mrtav poletjeti“. (133) U sučeljavanju smrti i proljeća u kojemu život buja osjeća se suptilno upisana čežnja i vapaj za životom. Premda pjesnik smrti, Koprić je, unatoč pokušaju da je zavoli, neosporno ljubitelj života i njegov je subjekt razapet između traganja za istinskim i smislenim življenjem i neodložnom smrti.

Pjesme „Predraga želim ugovor“, pri čemu se otkriva i biografska crta pjesnika pravnika, i „Minijatura za kvartet“, potvrđuju prethodnu rečenicu. U pjesmi „Predraga želim ugovor“ smrt se personificira u ženu od koje subjekt traži da mu još jednom dopusti proživjeti najljepše trenutke na ovome svijetu – čime se kondenzira, sažimlje život u pozitivnim i ugodnim doživljajima. U pjesmi „Minijatura za kvartet“ smrt se pojavljuje u četiri lica unutar glazbene minijature i svako joj je lice krajnje neugodno i nasilno.

Uza zavist, u ovom se ciklusu pojavljuje porok pohlepe, još jedan iz Danteova Čistilišta, pa tako pjesma „Usred polja“ kazuje: „Mnoge ruke tuđoj šteti pozajmljuju“. (136)

Doba majmuna. U posljednji se ciklus unosi provodni motiv smrti, a s druge strane refleksije o svijetu i življenju u njemu na osobnoj i društvenoj razini. Hotimice ili ne, naslov priziva film „Planet majmuna“(2001.) Tima Burtona i druge srodne verzije, kao i istoimeni roman Pierrea Boullea (1963.). Koprićevo doba majmuna, prema posljednjoj pjesmi, nosi specifičnosti, kako svjedoče sljedeći stihovi:

Ali nitko ne govori da majmuni u Brazilu
Već sedamsto godina izrađuju oruđa od kamena

Niti da se ponekim ljudima besposlen mozak
Pretvara u kamen pogodan za izradu nakita (192).

Nedvojbeno, ovi su ironični stihovi filozofski i poetski provokativni. Kombinacija sarkazma, paradoksa i groteske stvara snažan poetski učinak. Poredba majmunskih umijeća izrade kamenih oruđa s ljudskim kamenim mozgovima neočekivana je i začudna te pokreće pitanje identiteta i superiornosti, usto što je ironijski kontrapunkt ljudskoj umišljenosti. Besposleni ljudski mozak koji se preobličuje u kamen metafora je intelektualne i duševne stagnacije i okamenjenosti. Ta se metafora ironizira pretvorbom u nakit, koji može biti lijep izvana, ali – lišen razuma i emocija – njegova je vanjština prazna i zaludna. Pjesma „Doba majmuna“ završava ustvrdom: „Doba dominacije ljudi bez sumnje prestaje / Ubrzano se uspostavlja vladavina majmuna“. (193) Nesumnjivo je da je subjekt, poput autora, zgrožen ljudskom civilizacijom te da radije očekuje majmunsku prevlast, nego ljudsku koja u prošlosti i danas donosi pokolje, nemar prema prirodi, korupciju i ostale poroke.

U pjesmi „Ne pitajte me da se predam“ subjekt kazuje: „Kad bih htio dobiti rat ja bih neprijatelja ljubio / Ne podnosim čak ni poraze svojih protivnika“ (182) i „U stvaranju šarenila svijeta i sam sudjelujem / Otkrivajući nove boje, oblike i mirise cvijeća“ (182). Očito je civilizacija koju subjekt vrednuje i stvara posvema drugačija od one koja danas vlada.

Dvije pjesme u tome ciklusu, „Vozimo se na vratima“ i „Kriza pantagruelizma“, dobar su primjer razapetosti subjekta između iščekivanja smrti s jedne strane i „proždrljivosti“ za životom ispunjenim hranom, igrom i radošću, s druge, kao što je bilo s baroknim čovjekom.

Zaključno, pjesnička zbirka Običan dan u purgatoriju Ivana Koprića višeznačna je i intrigantna knjiga. Njezina je dominantna tema opstanak ljudskoga bića u dramatičnoj destrukciji svijeta kojemu uza smrt prijeti i kaotičan život. Posežući za mitskim slikama, pjesnik zamjećuje da svijetom oduvijek vladaju sile zla predočene „orgijama“ klasičnih grčkih bogova. Usto, nad ljude se uzdiže prijetnja propasti zbog uvriježenih poroka, kao i zbog okamenjena mozga čiju aktivnost nadmašuju majmuni. Prijetnja se predočuje simbolom Pompeja i uvodnom metaforom brodoloma. Lirski protagonist ipak nalazi utjehu u riječima: „Moje su riječi pune šutnje / Njima kao da se izražavam / Kroz njih kao da živim“. (74) Već razmjerno poznat kao pjesnik razvijene erudicije i svestranog rječnika, Koprić ovom zbirkom čitateljstvu pruža riječi iz nazivlja prirodoslovnih i tehničkih znanosti, kojima predočuje sve beznačajnijeg pojedinca i dehumanizaciju svijeta. Autor koristi brojna stilska sredstva, najčešće figure misli: retoričko pitanje, antitezu, apostrofu, paradoks i ironiju; trope: metaforu, antifrazu te vrlo razvijenu i izvornu poredbu, a figurama dikcije ritmizirao je tekst: anaforama, igrama riječi, aliteracijom i asonancom. Zbirka ima tjeskobnu intonaciju, ali sadrži i vedre te humorne naglaske. Može je se razumjeti i prihvatiti kao hibrid neoegzistencijalističke, neobarokne i suvremene distopijske književnosti.

(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)