Igor Šipić: RAFINIRANO SKRIVENA SAVJEST RENESANSNE ITALIJE / Jean-Baptiste Andrea

Jean-Baptiste ANDREA: Bdijući nad njom, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025., 471 str. Naslov izvornika: Veiller-sur-elle. S francuskoga prevela: Maja Zorica.

Dušni je dan. Mimo Vitaliani, rođen u svijetu ptica, gasi se pod okom kakvog satelita. Jagodicom kažiprsta otvaram posljednju, četiristočetrdesetdrugu stranicu romana. Pogledaj ponovno, piše. I zastanem, vratim se, unezvjeren pogledam. Možda mi je uistinu „promaknuo kakav detalj, jedna od onih posve malih sitnica od kojih su sačinjene revolucije“. Kraj romana koji je upravo ono što on sam i jest – osjetilo, što bilježi i tim je eksplozivnije jer je nevidljiva ženstvenost, koja baš za divno čudo nije ležala u oblinama, nego u senzualnoj strogosti njihove odsutnosti. Jednostavno je – prisiliš ih da gledaju ondje gdje mađioničar želi. Andrea mi je vratio povjerenje u književnost. Staru razbibrigu povezao je s genijalnošću Bolera, kako sam skladatelj reče, marša vremena koje gazi naprijed i za sobom ostavlja svoje „gradove“ – groblja, sve te naše snove o zvijezdama i besmrtnosti prirode. Ono, kad odrasteš pa je sve manje osim groblja. Uz Seineu, u društvu Misie, otkrit će njoj – nisam ja napisao tu glazbu nego Maurice Ravel. To što ga izluđuje u glavi upravo je opisalo odnos Mima i Viole, dovoljno prijateljski da postane log nacije. Svi znamo što znači prijatelj kad si u stranoj zemlji. A ona mu je prijatelj, Il Franceseu, djevojka koja nije ni rođena, koja nije poletjela, žena koja stoji usred požara koje ste zapalili, vidite li me na vašim lomačama, inkvizicijskim presudama, vašim uperenim prstima.

Između nas troje stajao je volumen koji je trebala ispuniti sposobnost da se nikad ne udaljim od mjesta pada – herostratskog razumijevanja romana – izumrle ptice s Mauricijusa*, koja ne leti, Viole s groblja i skokova u prazninu. Zacijelo žena koja istražuje i pronalazi ono bitno, otvara nove svjetove, koje neki možda i ne razumiju, sama na tom putu, tinjajuća, samozatajna, nestala je baš zato što se nije bojala ničega. Ona, dodo, isuviše lak plijen (moraš se brinuti o sebi ako ne želiš nestati), i pietà Vitaliani, možda odvažna za neke među nama, ali koja upućuje na jednu novu riječ – Ne! Moraš to izreći svojim djelom nerazumne smjelosti. Što više odbijaš, što oštrije to činiš, bez brige, više će je željeti. Jedino je tako zavjet vjernosti mogao izbjeći veronskome licu tragedije, jedino tako opet nije bila ljubav prokleta.

Sve drugo oko mjesta pada povratak je klasici romana, intuitivno pripovjedanoj priči implozivne alegorije. Umjetnost ne smije biti iluzija, Andrea slijedi Mimovu ideju kiparstva, a zašto nam je potrebna, i kako funkcionira, odgovorit će ovom sjajnom knjigom s margine svijeta, s ruba samog Dantea, onoga tamo limba pakla, gdje žive neživi, gdje Sunce zalazi za onim dalekim, sad već nedohvatljivim vrhovima humanističke obrazovne znanosti, gdje će jutro nasrnuti na nas u sablasnoj tišini ovisnosti o tehnologiji, i njenoj nesigurnosti, i društvenoj nepovezanosti. Glad pisca pokušava pronaći odgovor na zajednička pitanja, povijesna, tautološka, nebitno, koja suvremeni život istražuju kao umjetnost pretpostavljenu potrebama ljudi, stvarajući nov prostor za odgovore na stanja što izazivaju patnju, stanja u kojima raspoznajemo sebe: zašto smo bistra djeca sužene financijske moći? Obilježavanje granica takva prostora u aktualnom romanu čin je svjesne ljubavi koja spoznaje da su njene potrebe jednako toliko važne koliko i onih oko nje same. Viola, žena biblioteke, koja se neće baviti politikom, na kraju u politici završava. Stoga je prvo što sam zabilježio implicitno ukazivalo na neobičan oblik uzbuđenja – što bi se dogodilo da ovakav roman izađe u mojoj zemlji, kupujući hrvatsko ili slaveći duh nacije? Neke zasade jesu dijelom europske kulture, ali nemaju širinu Europe, nemaju ljupkost renesanse i pamet Zenona, jedinog izlaza siromaštva, motivacije kao egzistencijalne dimenzije pomirbe. Ne postoji ni jedan rat koji je završio. Svi žive, i još su ratovi. Ali tko sam ja da bih doveo u pitanje funkcioniranje svijeta?

*

Bliskost s knjigom zatekla me u prepoznavanju mentaliteta Ligurije kojom sam prošao prije nego sad krenem tvrditi da sam živio, gledao Sunce, more plivao, penjao planine, mirisao cvijeće San Rema, imao sinove, volio, nestao... Andrea odabire nedovršene prostore kretanja, e da bi njegovi likovi svjetovima suvremenog života izgledali fikcionalnim. Konfrontirani Mimo i Viola drže na uzdi sebičnost nacije, obuzdavajući nalete ideologije ne oslanjaju se na bacanje fine prašine u oči slobode, ljudske, kakva jest, žrtvoslovna, čestita, hrabra, dobrohotna, uljudna, istinoljubiva i časna. Sve je, samo nije sloboda! Ona leonardovski raširenih krila omiljene joj grobne ploče dječaka Tommasa Baldija. Uvijek taj posljednji korak, okretaj ključa u bravi zapne na kosturima ljudske prispodobe. Na toj stranici još vjerujem u kozmičke blizance malog svemira: umjetnika kepeca, vrhunskog klesara, i nju, djevojku koja želi biti kao oni ljudi renesanse, koji znaju sve o svemu. Pomoći će Violi Orsini da leti i nikada je neće pustiti da padne.   

Zato je književnosti dosta dosade! Zato je u aktualnom romanu odbacila ruho sutane. Zato roman slavi književnost, naprosto, slijedi svoj hologram, svoju ustaljenu paradigmu, razigrano i do kraja vjerno, poziva na umjetnost unutar sebe, umjetnost koja nas mijenja, a mi mijenjamo svijet. Još jednom slavom ovjenčani Renzo Piano: Periferije su tvornice snova, tamo su naše energije. Ako tamo ugradite pravdu, kulturu, poeziju, obrazovanje, sve to postaje inteligentnije. Umjetno svjetlo je plosnato, prirodno svjetlo najvažniji je građevinski materijal, u istom danu, graditelj, humanist i pjesnik. Da, pravi odgovor – zašto umjetnost, pietà Vitaliani! Tajna počiva u odnosu kipara prema svome modelu, rađa se iz naravi toga odnosa. Možda rakovi zato i postoje, putujući natraške, udaljavanjem od digitalnog doba, vidimo, raste i razmjer talenta. Neće se emocionalno slomiti zbog pritiska, već osjećaja časti i pripadnosti kolektivu tišine. Čak i glazba treba tišine.

Bila bi prava šteta da se Andrea zadovoljio samo znanjem, i ne znam kako bi, obojen nacionalno mišićnom masom religije, završio da nije prihvatio domaćinstvo regije talijanske Pietra d'Albe, s mora Savone i s planina Albe, izvučene iz renesansne slike tipične mediteranske topline plave vode. Sa selima po vrsima brda, beskrajnim maslinicima, popločanim ulicama, pročeljima punim cvijeća, malim trgovima zasjenjenim blagom opuštenošću seljana, Mimov „kamen“ i nije mogao drukčije, bit će to beskrajni razgovor svakog kutka i njegove mape. Već samo ime, Pietra d'Alba, evocira kamen i svjetlost, zbog svijetle stijene, zbog mekog sjaja magličastih talijanskih jutara. Slažem se s Pianom, takva perifernost nikada neće izblijedjeti, ni vjenčanja neće prestati, odmori umjetnika zadržat će eleganciju i tajanstvenost. Suptilan rukopis, nerazmahan, štedljiv je u trudu! Najljepši kip svih vremena bio je samo skriven u dubini jednog kamena, kao zamisao dovršenog djela u oživljaju, najava iz koje izbija uznemirujući dojam kretanja. Gotovo pa čitava epohalna renesansa!

Zato me naslovnica uzbudila. „Bdijući nad njom“ – pomislio sam, aha, klasično, patetično!, i više prema uzbudljivom, nastojeći pobuditi izvještačenost. Ali ne, zamijetila je to S. Braun, prerasta u fenomen, zrcalno je – „razmeđa između ljubavnog romana i povijesne freske“, dovoljno gruba da ne bi bila isuviše romaneskna, isuviše romantična. Zbilo se to na pola puta, par je izišao jedno drugome iz života, a da to nisu ni uvidjeli. Između bogatog nasljedstva i društvene norme trebala ga je da je podržava ili da se barem pretvara. Prijateljstvo se držalo na niti nad prazninom. Pisac se okrenuo proročanstvu. Homer će zatražiti, Pitija odgovoriti: „Dom tvoje majke je Ios, koji će te prihvatiti kad umreš, ali trebaš biti oprezan zbog zagonetke male djece.“ I bi tako. Poslušao je, osluhnuo Andrea: u srcu zaseoka Pietra d'Alba, blago stare talijanske loze podrijetlom iz Rima, vila Orsini, svjedočila je o dobu kad se plemići i znanstvenici nastoje izolirati kako bi pobjegli od gradske vreve tamo gdje su zvijezde bile samo malo dalje udaljene od pružene ruke. Nekada rezidencija za obiteljska ljeta Orsinijevih, koja je skladno spajala barokne i toskanske utjecaje, danas je moderno utočište umjetnicima i putnicima, očaranim njezinom ljepotom, neodvojivom od pera i sadržaja, koja će roman hraniti do kraja. U tom konteksu ni kamen iznimne ljepote, kao neiscrpan izvor inspiracije, pronađen u Pijemontu, po Buonarrotiju klesan, neće proći s manje znatiželje da otkrije samosvojna čuda prirode geološke formacije. Homer nije pronašao odgovor, Andrea je autorizirao zagonetku: „Što god dobijemo ostavljamo, a što god ne dobijemo, nosimo sa sobom“? Djeca su pričala o ušima; oni koji su ih pronašli, ubili su ih; oni koji ih nisu pronašli, imali su ih u glavi. Tako se postaje Orsini!

Istražujući, shvatio sam: pisac je morao znati za lokalnu legendu, koja je kružila okolicom. Princ Orsini, zaljubljen u glazbenicu, dao je sagraditi mali paviljon u parku vile kako bi slušao njezine koncerte u zalazak Sunca. Ono što može to Sunce, zamišljeno kao scenski sveobuhvat nemoguće ljubavi, ne može nitko drugi. Tek danas uviđam što ljepota dana duguje predskazanju noći, reći će Mimo, i potvrditi Braunovu u njezinoj jedinoj slabosti, ljepoti teksta koju istančati može samo kontrast ad tenebris, ad lumina. Ako je ona, Sarah, kapitulirala već s 19. stranicom, propitivao sam dalje od nje, čekao, ma, mora biti velika ljubav, sve je tu, i prvi vlak za Zagreb, i telefonska kabina 5, u Jurišićevoj,... Viola, ja sam. Sve je bilo tu, i ona čitava u tom glasu, ali ipak je nešto, možda ono njeno lice medvjedice, vijećalo: nemojte poklopiti, spojit ću vas s gospođicom Orsini. Rečenice imaju svoj trenutak kad zastanu dok cijeli svijet ide naprijed: ako je mislila da me može ignorirati dvije godine, praviti se bolesnom..., a zatim me naručiti po svojoj volji, varala se. Konačno sam odahnuo, ipak to nisam bio ja, i premda je prednost zidova da se na njih možemo osloniti, preda mnom je kaos iza tobožnjeg reda, novog svijeta koji riče, odmah ispod površine, kako bi zbacio stari. Kupila me ta susjednost, koja će uzimati bogatima da bi dala siromašnima, koja će me ipak iščupati iz tame, čak mi i pokloniti malo nježnosti, dati šansu našim tijelima.

*

Pivot roman, a svuda okolo, slijeva i zdesna, kruže sateliti. Tragedija na koju su nas oci navikli rubna je. Prijateljstvo, stigma raspada društvenih normi dinastijskog ustroja europskoga plemstva, nosi fabulu romana. Za sve njegove promašaje, lik Viole uzima na sebe odgovornost 20. stoljeća. Domašaji su kreirani i zapravo su, pod krovom vile Orsini, rafinirano skrivena savjest renesansne Italije. Bdijući nad njom, pisac nudi tržištu jedno posve novo iskustvo umjetnosti dijalektike...

Hoćeš se iskupiti, Mimo? Onda treba djelovati. Ja, tramontana, jugo, garbin, zapadnjak i mistral, zovem te imenom svih vjetrova, vrijedim više od sata na tvome zapešću. – Ubost ćeš me nožem, mene, savjest? Ok, ali uvidjet ćeš toga dana da je to jedina stvar na svijetu koju ti ni sva tvoja lova neće omogućiti da je otkupiš. O, stvarno smo prestari za noževe, Mimo!

 (Igor Šipić © IO DHK)