Franjo Nagulov: BISTRO! / Branko Maleš

BISTRO!

BRANKO MALEŠ: MUTNO, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2017., 117 str.

U sedmoj zbirci stihova naslovljenoj Mutno Branko Maleš ne prestaje oduševljavati doista specifičnom jezičnom intuicijom te, usprkos opasnostima daljnjega crpljenja možebitno potrošenoga poetičkoga modela, čitateljstvu nudi naslov vrijedan osobite pozornosti. Kao potpisnik nekih kultnih naslova – poput zbirki Tekst (1978.), Praksa laži (1989.) ili „biba posavec“ (1996.), ali i kao esejist, kolumnist, urednik te prireditelj kako zasebnih naslova tako i antologija, Maleš je autor znatna utjecaja na suvremenu hrvatsku pjesničku produkciju. Jedno je od vodećih imena tzv. kvorumaške generacije te među zagovarateljima intrigantne sintagme semantički konkretizam. Književnim je radom posebice utjecao na struju novijega domaćeg pjesništva razvidnije teorijsko-jezične osviještenosti, a pritom valja spomenuti pojedine autore slavonsko-baranjsko-srijemskoga prostora, u šali ću reći Drenovčane, zbog njihove afirmacije putem biblioteke tamošnjih „Pjesničkih susreta“. Dakako, Maleš zasigurno nije isključiv krivac hermetičnijem izrazu vitalnoga dijela spomenute biblioteke. Tu bismo svakako mogli spomenuti pitanjaša Nehajeva ili kvorumaše Čegeca, Rema i Mićanovića, no to bi već bilo zadiranje u ozbiljnu te za ovu prigodu neprimjerenu digresiju.

Nedvosmislena je autentičnost Malešova stila; premda se „na prvo čitanje“ njegovo akrobatsko pismo čini podložnim čak posve gruboj imitaciji, pjesnički je izričaj ovoga, usudim se reći, klasika suvremene književnosti jedinstven u semantički protuslovnoj, a jezično skladnoj logici.

Ovu konceptualno osjetljivu zbirku čine dvije cjeline od kojih prva sadrži trideset i tri, a drugu trideset i osam pjesama, uz opasku kako je dio tekstova (osobito u drugoj cjelini) nenaslovljen – pa ipak, i to treba uzeti sa zadrškom s obzirom na to da će xxx netko bez imalo zadrške tumačiti kao naslov o čijoj bi se semantici potom moglo polemizirati s mnogih gledišta. Upravo stoga što autorovo pismo pruža mogućnost širokopojasnoga pristupa interpretaciji koja, podrazumijeva se, može i ne mora biti prihvatljivom poznavateljima njegova pjesničkoga rada. Naravno, za potrebu ćemo ovoga osvrta, citirajući pjesme kojima na mjestu naslova stoji navedeno xxx, posezati za prvim stihom (onda, barem, kada se to čini nužnim). Onako kako je, uostalom, učinjeno i u kazalu knjige.

Konvencionalnoga je naslova lišena već uvodna pjesma koju, koliko god to bilo nezahvalno, na sadržajnom planu možemo interpretirati kao reminiscenciju na prošlo, uz napomenu kako je pjesnička slika pojačana naglašenim osjetom topline: što znači / jedno davno / ljeto? / to je tužno kao / sve davno u / nekom / toplom / poslijepodnevu u / kojem / spava mačka!  Uz nepreciziranu točku prošlosti (jednom), naznaka osjeta topline u službi stilskoga pojačavanja primjetna je i u pjesmi smjena spola. U pjesmi muško je žensko djelomična figura ponavljanja završnicu čini osobito efektnom, dok je na semantičkom planu razložno razmatrati relativizam odnosno iznad- ili izvankategoričnost ljepote: malo moje muško / malo moje žensko.  U nenaslovljenoj pjesmi magle i tanki ples jaka je auditivna senzacija u službi subjektove bipolarnosti (ne miješati s takozvanim dvojnim subjektom u pjesništvu, primjerice, Andriane Škunca): sivo i bijelo! / voli me ne voli!

Ranije spomenuti jezični refleks osjetilnih iskustava do izražaja dolazi u autorovoj reakciji na ono gastronomsko i to kao iskaz estetski podvučene zadivljenosti egzistencijalnim Drugim u nenaslovljenoj pjesmi čiji prvi i posljednji stih glase – kraljica juhe! Pjesma posljednja videoteka, dijelom oslonjena na ljepotu ružnoga svojstvenu ključnim imenima francuskoga esteticizma, ležerno je, ujedno nostalgično razmatranje ideje odlaska, čitatelju približene nestankom videoteke kao mjesta nekadašnjega okupljanja ljudi te pohrane medijâ prošlosti: debela crna cura / koja sve zna o filmu / i ljeti i zimi / više ne stanuje / u kvartu! / u zagrebu nema više / videoteke / gdje je?  U pjesmi gljiva toplina nipošto nije prikazana kao izvor života, već kao sredstvo zablude, dok nenaslovljenu oni se bave nekretninama vrijedi istaknuti zbog jakih naznaka malešovske semantičko-sadržajne polupreciznosti (kako bi, primjerice, napisao Cvjetko Milanja). Nenaslovljen tekst čemu sve to?, pak, smatram jednim od najboljih čitavoga rukopisa, minijaturom neupitno antologijske snage, ali i glasom krajnje identitetske nesigurnosti koja vodi u egzistencijalnu krizu ili je, štoviše, njome vođena: čemu sve to? / a što? / pa to / ponedjeljak, utorak / pa i srijeda / čemu sve to?

Pjesma talent svjetlosti obilježena je jednom od impozantnijih metafora novijega domaćeg pjesništva: puno nas je u 100 cm / puno više nego u / školi / koja blago popušta / pred ljetom!  U pjesmi nisam siguran neologizam je u službi vrlo jake ironijske završnice, dok u nenaslovljenoj ima nas puno u prirodi prepoznajemo autoreferencijalnu gestu (aluziju na rukopis „biba posavec“): gle, / pleme se zove biba / susjeda se zove biba / ona je tamnoputa i / ima sisu / ja sam mali. Identitetna polivalentnost subjekta čije „ličnosti“ objedinjuje proces umiranja osnovnom je značajkom spomena vrijedne smrti slatkoga odakle posebno ističem: kao žena bio sam / debeo i gledam / cestu / a na cesti / ja koji gledam / mrtvu datulju. Posljednji tekst ciklusa nenaslovljen je. U njemu je uočljiv ironijski ključ te isti, u šali, valja čitati kao svojevrstan „recept za dosezanje“ sreće: ako se ide po šumi / tražiti gljive / vi možete naći svašta! / uz malo sreće / naći ćete više sreće.

U drugom dijelu rukopisa, ponavljam, izraženiji je udio nenaslovljenih pjesama odnosno pjesama lišenih konvencionalnih naslova. Otvaranje ove cjeline donosi dvije iznimno učinkovite egzistencijalne minijature, od kojih navodim drugu: jednom mi nije / bilo dosadno!  Na taj se primjer sjajno nadovezuje idući, također nenaslovljen tekst, koji krasi intersemiotičko poigravanje determinizmom kaosa uz svrhovitu sarkastičnu završnicu (pitanje se sreće, naime, donekle duhovito razmatra kroz prizmu financijske dobiti): vi ste sretna galaksija / koja luta kao / loto / može li lela prenoćiti / kod vas?  U pjesmi naslovljenoj 3 primjetno je posezanje za numerološkom simbolikom (3 divne krave), uz vrlo snažno naglašavanje zaborava kao zbroja dvaju suprotnih iskustava čiji je niz, u konačnici, istovjetan naslovu (dvije pjesničke slike i zaborav). O tekstu ima različitih krušaka, pak, može se govoriti kao o kritici suvremenih civilizacijskih normi (posljedično odraženih u jeziku). Pritom je nužno izdvojiti neologizam moralo kao asocijativno-jezični alat čija je možebitna svrha navesti na zaključak kako se od postojećih „moranja“ može (ili mora) složiti kazalo. Spomenuti tekst, ili barem onaj njegov dio u kojemu se javlja izdvojeni neologizam, možemo čitati kao planirano nediscipliniran rebusni trik.

U nenaslovljenu tekstu zašto je zgrada žuta subjekt je izoliran tuđim odlascima: svi ušutimo kad / prolazimo / kraj te visoke zgrade / s puno / zatvorenih prozora / meni se čini / da te ljude / poznajem. Motiv krave kao simbola pamćenja vrijedne prošlosti javlja se i u nenaslovljenoj krave su pjevušile, dok ironizaciju konvencijom prihvaćenih formalizama, kako na planu informacije tako i na planu jezika-medija, donosi nenaslovljena pjesma pao mi je na pamet. U nenaslovljenu, pak, tekstu trebam taj novac primjećujemo približavanje stvarnosnoj poetici.

Nenaslovljena pjesma imam takvu bradu nudi sliku subjekta kao zrcalnoga odraza Drugoga, što možemo čitati kao poigravanje teozofsko-ontološkim razmatranjem podrijetla ljudske vrste (kroz prizmu jedinke). Nenaslovljen tekst kinematograf je, s druge strane, ističem zbog jedne od estetski najboljih poredbi čitava rukopisa: kinematograf je / neprimijećen / kao siječanj. Pjesmu šaka identiteta zahvalno je čitati imajući na umu poststrukturalističku sintagmu gramatika mnoštva, uz napomenu kako je posrijedi ponešto društveno angažiranije pismo koje, međutim, ne podliježe opasnostima poniranja u pamfletizam: zašto netko ima / dva tri identiteta / kad svi vrijede / kao ulaznica. Nenaslovljen tekst svi brbljaju kao dolac! donosi bravurozan opis buke tržnice, pri čemu je rezultat istovremena artikulacija prikazana kao juha čiji su zasebni glasovi sastojci. U pjesmi sve je davno poželjno je osvrnuti se na promišljanje fukujamovske post-povijesne egzistencije, uz osobito upečatljivu završnicu: energija je nova / ruža / smrt se zove / kraće!

Nenaslovljena pjesma na jabuci raste jabuka donosi estetski izniman prikaz sredovječnosti. Ističem: plava jabuka zasad ne postoji / ali žuta, o ho ho! / mi plješćemo / a sve nas podsjeća / na tebe / i jedno davno ljeto! Tekst praznovjerje pokazuje se, pak, kao nagovještaj iscrpljenosti poetičkoga polja u koje autor marljivo urezuje literarno promišljene recke. Nenaslovljena pogledaj! otvara prostor promišljanju smrti Drugoga kao uvoda u subjektovu smrt: pogledaj! / on je mrtav u moru! / slabo se kreće / malo pjeva / ima zatvorene oči kao dućan / on je sva moja ljubav. Posljednji je tekst cjeline i rukopisa također nenaslovljen (prvi stih glasi bundeva narančaste). U njemu prepoznajemo konačno odbacivanje ideje jednakosti obrazložene grupiranjem neznatnih entiteta u opazivo mi. Kao jedina svjetonazora lišena točka okupljanja tako ostaje hrana, egzistencijalni imperativ zbog kojega je pitanje gladi naposljetku pretpostavljeno ideologijama: bila je to povijest! / narančasti božić sjedi / na pravednom selu / pjevamo! / hoćemo li na bundevu / prijateljske boje? / mi smo sunce / jedna povijest / narančasta bundeva / je zastava i / juha!  Uz navedene opaske spominjem još jednu, u Malešovu pismu očuvanu karakteristiku (što se može razabrati iz nekih navedenih primjera): i ovdje, naime, jednako kao u ranijim rukopisima, na interpunkcijskom planu prevladava – uskličnik!

Zaključujem kako je zbirka Mutno Branka Maleša, bez sumnje, jedan od boljih pjesničkih naslova domaće proizvodnje tijekom posljednjih godinu dana. Gimnasticiranje jezikom tako svojstveno ovomu autoru mjestimice rezultira antologijskim potencijalom. Pa ipak, teško se oteti dojmu kako ova knjiga kvalitativno zaostaje za ranije spomenutim naslovima istoga autora, čiji je utjecaj na suvremeno hrvatsko pjesništvo izniman. Možda je riječ o mojoj nostalgiji za mladenačkim čitanjima Branka Maleša, napose onima studentskim. No, od nedvojbeno značajnoga, vitalističkog autora i očekivanja su velika te idu u smjeru priželjkivanja inovativnijih mehanizama ispitivanja jezika (i jezikom). Naime, eventualni problem (recepcije) ove zbirke moguće jest u dojmu njezine ranije „ispisanosti“. Da prije nje Maleš ništa nije napisao (odnosno objavio), ova bi knjiga unutar osjetljivih poetsko-čitateljskih krugova možda odjeknula kao prvoklasna estetska senzacija. Ovako pak, ostaje stanovita kritička rezerva koja, međutim, ne umanjuje završnu okvirnu pohvalu vrijednosti zbirke Mutno.

(Franjo Nagulov © IO DHK)