Igor Šipić: TENEBRIST ŽIVOTA, ILI KAKO TO RADE FJORDOVI / Jon Fosse

Jon FOSSE: Melankolija I – II, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025., 364 str. Naslov izvornika: Melancholia. S norveškoga preveo Munib Delalić.

Što je čovjek bez umjetnosti, i umjetnost bez čovjeka? Jednom je svećenik upitao laika, što misli, kako zamišlja raj? Ovaj će bez pardona: Bez čovjeka! I prije nego što sam upoznao Hertervigovo djelo S otoka Borgøye, znao sam da mi je i samome dodijeljena važna zadaća na ovoj zemaljskoj dionici puta. Ne može se na nobelovca putopisom kroz dolinu Loire. Ali i Fosse je samo čovjek! Za stoti dio milimetra različit i blizak oblini da bi se uopće ovjenčao planetom. I hipi i roker, iskusit će mir i ljepotu, pod utjecajem komunizma i anarhizma, i suprotnost sa socrealističkom fikcijom popularnom u Norveškoj. I dugogodišnji problemi s alkoholom, i tri rastave braka, pridruženost Katoličkoj Crkvi, na kraju će ga povesti samoći, klonivši se buke, bez televizora, radija, glazbe. U potrazi za samoćom, kao geslo, pršti iz romana. Već nekoliko udisaja je smrtonosno. Kakav bi to roman trebao biti? Možda ispovijed, možda molitva? Dakako da je vidio nešto važno i bitno što ih ne vidi baš puno, njegov ga je književni posao naučio, utuvio mu u glavu, svojim je pisanjem ušao u nešto važno, prema čemu mora biti obziran. To silazi prema zaljevu, gleda vanjsku stranu fjorda – miran je, beskrajno plav na svjetlu.

Rastjerao sam galebove i ušao, smorac je nečujno zadizao prve stranice. O, Helene, a odmah pod suknju. Oho, ovo će biti ludo! Imam osjećaj, nije isto more, na početku sam, a već nije isto more, ista glad nezasitna, nadražljivac. Sa svakom novom stranicom dosljednije shvaćam invitis non dantur privilegia – onima koji ne traže, ne daju se povlastice. Sfumato je jedini mogući pristup romanu. Čekala je, ustajala u pet s prvim zrikom dana. Pusti Kopernika, jednom sam joj rekao, Zemlja je središte svemira! Prokleto istinska, bockajuća, mirisna, otrovno lijepa, tako jad, tužno raspoloženje, melankolija, Gogha Tuga, briga, sjeta, nujnost, snuždenost, turobnost, melodrama, spojena s pjevanjem i glazbom, koja će jednom već neutralizirane čestice okupiti u nakupine. Odsolivanje, tisuće otočića šeširića Norveške više se ne odbijaju jedan od drugoga. Bez toga nema taloženja, niti bistrenja Jona Fossea, njegovih dvojbi i sukoba sa samim sobom, nekih od njegovih bitnih spisateljskih i egzistencijalnih pitanja. Htio sam unutra, htio ručno izuzeti sol. Drugi bi jednostavno sačekali kišu!

U književnoj postmoderni Sjevera postupak je nemoguć bez pera i oka falconea. Aristotelovsko oko nije samo organ vida, naše oko pokazuje tko smo. Fosse nas nuka da otkrijemo kako su oči u stanju vidjeti dublje, istinitije. Ranjivo, osvjetljivo, pomireno sa smrću.

Ranjivost

Određenje svijeta po čovjeku kao višoj životinji stavlja pred čovjeka zahtjev da sebe osmisli u svijetu u kojemu živi. Tu se dolazi do ovoga odnosa: čovjek – svijest – svijet. Stanje čovjek-svijet ostaje neutralno, jer se ne kaže o kojem je čovjeku riječ. Kad se u to uključi pojam svijesti, tada se vidi kako je čovjek određen.[1]

Ali što kad ta svijest počinje razgovarati sa svima onima koji nisu ovdje... proganjati djevojke? Što kad, kaže Bodom, ne možeš sve vrijeme sanjariti, što, a ta svijest vidi oca kao crnu priliku u pristaništu fjorda? Što kad halucinogena svijest napusti svijet realnosti i zakorači u to beskrajno plavilo gerontološke nepoznatosti? Kad postane glavna osumnjičenica za smrti koje je počinio serijski ubojica? Ako me budeš pitala s kim sam razgovarao, morao bih te ubiti, draga moja Helene. Fosse otvara niz pitanja aristotelovaca. Helene nema lica, Lars je iz odnosa prema prirodi stavljen u odnos prema sebi i zajednici u kojoj živi. Taj je čovjek baš to što učini od okolnog svijeta kaosa u kojem se našao, svijeta napuštenih i zanemarenih, međutim najodanijih. Do neke granice može ga se i promijeniti, ali se biopsihološki i društveno ne može isključiti. Spram ranjivosti ni u kom slučaju ne bih inzistirao na fazi Malkastena, odnosno okrutne podvale kolega, koji ne znaju slikati (Alfred, Bodom, Tidemann, čujem smijeh, grlat i prigušen, smiju mi se), već borbi s financijskim teškoćama i konačnom završetku u sirotištu kao hommageu starenja. Uostalom, Melankolija II se i zbiva u godini umjetnikove smrti, 1902. Kad si umjetnik blistavih pejzaža ne može priuštiti slikanje uljem na platnu, kad komadiće papira lijepi domaćom pastom od raženoga brašna da bi se zadovoljio akvarelom i gvašom, onda crna i bijela odjeća smrti imaju smisao. Sve drugo halucinira. Svi su glasovi oči koje me gledaju. Dva sloja se isprepliću, svega se moram pokušati osloboditi... da ostanu samo sitni ostaci nečega što se naposljetku pretvori u ništa. Na trenutke dementno stanje uma preuzet će odgovornost nad umjetnikovom sviješću. U sebi sam čuo tvoj glas, a nije mi jasno zašto toliko čeznem za tobom. Hoda ulicom, k njoj, svojoj curi, svjestan da je u nečemu posve nepoznatome. Čini se, sve poduzimljivije u rasključavanju romana postaje svjetlo. U meni se najednom pojavi svjetlo, sjajno kao najplavlje nebo. I u tome je svjetlu postajao netko drugi, ne više onaj koji jest, Lars, koji zna slikati, iz zaljeva šeširićastih otočića. Glasan smijeh kao fenomen i neko teško svjetlo poliježu po njemu. Osvjetljiv krajolikom, poput mora i neba, uvijek promjenljiv, od svijetloga do mračnoga, od bijeloga do najcrnjega crnila, baš kao more, podiže glavu i gleda velikim mrakom svojih očiju, težinom crnoga brda i crnoga neba svojih očiju.

Pisac, umjetnički tehnicist, koristi snažan kontrast svjetla i sjene da bi trodimenzionalno dostigao vrhunac volumena i dubine dramatičnosti djela. Fosse snažan čitalački efekt usmjerava pogledu na bizarne elemente opisa stvarajući na dvodimenzionalnosti papira osjećaj plastičnosti i prostora opipljivosti chiaroscura života. Naizgled sporedna, nebitna epizoda sa zahodom nad morem vraška je, ostavljena za kraj, rasključnica romana. Ubrzo se Oline neće sjećati ni gdje živi, ali, da, još život može biti dobar. Samo da sad nešto dođe, da nije bez ikakva razloga s ribom ušla u zahod. Kao novi smjer u umjetnosti književnosti, primjetan je sfumato, suptilni prijelaz od jake tame k jakom svjetlu, izraziti kontrast kao pozadinski nagovještaj kompozicijskog jedinstva djela iznimno zainteresiranog za značajke osvjetljenja, ponajprije na način na koji svjetlost utječe na raspoloženje i odraz emocija. Jon Fosse izvor svjetlosti smješta na neobična mjesta stvarajući neočekivane vizualno-prostorne efekte.

No zar smo i pomislili da manjak osvjetljivosti rađa samo remek-djelima slikarstva? Ili, kako to da nitko drugi ne vidi prije negoli nobelovac pokaže što je sve vidljivo u nevidljivome? Budeći glad za bitnim, smjestio se u prostor između. Glad zaustavi, ne pušta nas, i nije samo kratkotrajno zadovoljstvo i nastavak trke za daljnjim ponavljanjem istoga. Fosse u banalnom i običnom vidi uzvišeno. Tako nas uči gledati. Oko iskoristi trenutak nepažnje svijeta i svijetu nametne tešku temu ranjivosti čovjeka (izvlačiti se prema naprijed, stalno, van iz ovoga svijeta, tamo prema promjenjivim bojama u oblacima). Što sve nije postalo vidljivo? Eh, taj naš spoj skromnoga i uzvišenoga, banalnoga i svetoga, neprimjetnog i nezaboravnog ranjivosti. Obučen Pascalovim srcem (srce ima svoje razloge koje razum ne može razumjeti), gazi po odbačenom, nevrijednom i  neprimjetnom. Pomaže nam razumjeti kako smo blizu i kako je malo potrebno da obično postane svečano i obrnuto (Ne ja u baršunu, ne. Ja sam teška vunena odjeća.). Jednostavni potezi kista i odbačeni komad drveta pretvaraju u prepoznatljiv lik, Helene! Dilema dikobraza, Schopenhauer, bodlje, procjena, koliko si udaljen, koliko daleko smiješ. Osvjetljiv, što je i tuga crnom vinu, pruži mi još jedan komad drveta, vidim da je na njemu naslikao i naše brdo i naš čamac. Samo kad je onakav, želi praviti slike. Ugljen i vodu nanosi drvcima kojima je odsjekao kraj. Koliko slika podsjeća na Larsa kad je onakav! Slika je jednako crna kao što je on tada crn. Mrak je isti. I taj mrak nije mrtav, živ je, svijetli, to je neki svijetleći mrak. Dakako, riječ je o specifičnoj poziciji duboko proživljenoj i iskazanoj iznutra kao podložnost utjecaju uzorka krajolika na čovjeka. Da biste uopće bili spremni dočekati trenutke življenja koji se priželjkuju, morate živjeti u skladu s vlastitom okolinom ne očekujući ništa. Očit je utjecaj Mediterana na zdravstveno stanje čovjeka europskoga kopna. Braudel će izustiti da je europska civilizacija pristigla iz Sredozemlja vrlo rano, po liniji paralela.

Lars nije samo ozbiljna percepcija ljudske ranjivosti, nego je to bolno osobna, beskompromisno iskrena i bestidno erotična ispovijed koja će probiti barijere šutnje i ući u red klinički potrebitih studija. Svoju će Helen upoznati izražavajući srž skrivene želje da doživi poseban odnos prateće fizičke senzacije. Maštarije ga počinju obuzimati kad je shvatio koliko se može doznati o osobi koju voli proučava li i njezine maštarije. Helene je napisala knjigu, ona je taj najprikladniji pisac. Vrijeme je da se prevlada nerazumijevanje i ljudska ranjivost učini vrijednom poštovanja. Možda je roman prekretnica koja nas prisiljava na priznanje vjerojatnosti da su maštarije jednako tako psihoterapeutska dobrobit za naš intimni život, kao što su snovi zdravi za naše spavanje. Premda, nikad stručna knjiga neće biti tako ljudska i čitljiva kao Melankolija I – II. Slijedi Flauberta – Ja ću umrijeti, Madame Bovary živjet će vječno! Moja draga Helene. Pa ti si jebena kurva! Tamo među zgužvanim plahtama, tako naglo odbačena i zbunjena zašto sad to, kad ju je on, njen momak, stvarni ljubavnik, uzdigao do točke na kojoj je napustila svoje tijelo, čitavu sebe, čak i svoj razum. Zar on to nije shvatio? Svaki samoubojica radije bi ubio nekoga drugog.

Osvjetljivost

I dalje čitam, u Froa na rivi ispijam kavu. Horizont prema Splitskim vratima zatvorio je cruiser. Zdesna, za susjednim stolom sjedi sredovječni par, prepoznajem putnike. Po svemu osunčanom, Ameri su, šute, sjede usuprotno. Lijevom rukom podbočena u bradu, sa šeširom od slame, Hat Made in Italy, iza crnih sunčanih naočala, moja Helene. Ne mogu sve vrijeme sanjariti, ali želim ući iza, želim hodati naprijed. Velika djela nastaju u ovisnosti o svjetlu. Znaju to pejzažisti.

Čuj, Fosse, Lars, mnogi su već iznervirani agresivnošću pokreta za oslobađanje žene, ali, oprosti, ovo što gledam čista je umjetnost. Nisam siguran u čemu to stojim, ali znam, nešto je za čime teže moje misli. Nije samo seksualno priželjkivani, izmaštani objekt. Šokiran i užasnut nekim od požudnih, dominirajućih, zamršenih zaziva uma, nisam spreman odustati. Fosse, Lars, bez imalo zbunjenosti govoriš o svakoj pojedinosti obujma Zemlje. Samo je gnomon obuhvatniji, precizniji za ono sjene, (zbog nje se moram dodirivati između nogu, sve su krive, sve su kurve). Toliko je neotkrivenog u senzualnoj ženi, rukopis je još jedino što mu ostaje kako bi pisac provjerio sebe. Njegova anonimnost oslobađa ženu da uzme ono što je seksualno uvijek željela, a da se ni s kim ne suočava, i bez poznatih lica kojima bi polagala račune. O, kad bi sve bilo tako jednostavno, jecajući od olakšanja, zahvaljujući mu – ne zato što me pustio, nego što me vezao. Nisu, nisu sve žene... I Klimt je slikar, i nigdje takva osjetljiva obožavatelja i ljubitelja prijemčivosti osjetilne snage prirode. Emilie Flöge, nijedan drugi cvijet, nego ruža, nitko ne može odoljeti privlačnosti. Umjetnost, savoir-vivre! I dirljiva, melankolična i bolno autentična Marianne Ihlen, cura Axela Jensena – opasnosti po dušu koja stremi uvis. Povest će je na Hidru, koliko će nam samo otkriti o samima sebi. Usudim se potvrditi da jako sunce i nebo bez oblaka daju veću marginu sreće od olovnosivog fjorda. Affaires d'amour!

„Nešto žrtvuješ, a zauzvrat ti sunce zasja. A sa suncem uvijek dolaze oštre sjene. Sviđaju mi se oštre sjene. Beskrajno mi se više sviđaju od ovog vječito sivog učmalog okruženja koje je za mene izgubilo svaki smisao. Moramo pobjeći, Marienne. Nismo za ovo rođeni. Ne, ne, oprezno sad. Ne okrećem ja leđa Norveškoj. Ali ja nisam Norvežanin, ja sam Zemljanin. Živim na planetu. A planet jedri kroz svemir. Što je Oslo? Mrvičak. Jadikujući trunak. A šume su ovdje na sjeveru tako hladne, tako hladne.“[2]    

Stanje kad bez nečega ne možemo ne uključuje tek jaku želju, nego i teškoće u kontroli psihičke potrebe za određenim stimulansom. Uzrok ne mora biti tvarni, čovjek može biti ovisan o drugome čovjeku. Oboljeli će svoju žudnju za supstancom uvijek opisati kao nešto nagonski, poput libida adolescenta, ili gladi, ako je glađu mučen. Fosse piše u nezahvalno doba, kad se čini da cijeli planet šmrče, puši, beskućnici, siromasi i bogati, svi napušeni, ušmrkani Malkasten. Ulazim u dim, prolazim kroz dim... sve su, sve do jedne, kurve, jebene su žene krive. Shvaćaš li stražaru, Hauge? S osmijehom vlažnih usana, poluotvorenih usta. Tako je u ovoj ludnici. Treba sve slikare pobiti! Anegdotalni upadi u jezik „luđaka“ odraz su piščeve genijalnosti i ne mogu se prevesti. Opsjena su raznolikosti svijeta, i tko misli da taj svijet može poravnati, e ne može. A i kako bi drukčije to malo okasto, umno stvorenje, okačeno o usta Boga! Nema bolje riječi, za sve to što ga muči.

Voštani Fosse, nedvojbeno svjedok i suučesnik. Ovisnost uma o ruci tolika je da ni pero ne može napraviti ništa bez svjetla, nesreće sedmogodišnjaka, kad će ugledati svjetlucavo svjetlo. Gledalo ga je očima koje su svijetlile. U Norveškoj, ovisnici o svjetlosti, na hladnom Sjeveru. Ne, nije to isto more, nije isto nebo, s morem koje je uvijek svježe, s valovima koji tuku o obalu, a na obali kamenje, i pijesak, crne hridi. Želi ući tamo gdje je svjetlo, ići gore u bijele i crne oblake, stalno, van iz ovoga svijeta.

Pomirenje

Poremećeni pisac Vidme svojim je književnim poslom dospio negdje daleko i duboko, mora se izraziti doživljajem naglog, sretnoga trenutka svijesti od kojeg ne može pobjeći. Trebao bi, pišući na svoj način, fosseovski, svojom umjetnošću, jer to umjetnost i jest, doći do nekih ljudskih tajni koje se kriju u oblacima. Uvijek će pronaći Onoga koji ga ne gubi iz vida i srca, (ti ćeš, Larse, obojiti vrata na nebu, ta su vrata na nebu). Pored svih tunela, lutanja i odricanja, Vidme zna da je svojim pisanjem vidio nešto što bi mogao nazvati nekim bljeskom, tako duboko prodro u bol i mudrost da može govoriti izvan svih uobičajenih istina. Svakako ključ romana – Fosse, koji zna da je ljubav nešto između ubojstva i skrbi, i svojom zadaćom smatra sudjelovanje u prijelaznim razdobljima u životu ljudi, od njihova djetinjstva do zrele dobi. Trgne se i ugleda samoga sebe, pokušava započeti novi roman. Dobro mu je poznat osjećaj praznine, odvratne i uništavajuće praznine. Tenebrist duše, ili tenebrist života, dugo sam vagao? I presudio, u svojoj radnoj sobi, samo će sjediti i pisati, i moliti Boga da bude milosrdan, da bi on mogao pisati. Da, tako možda mišlja halucinogena gljiva, međutim Fichte reče da se razum sveti srcu. Melankolija II pomirenje je s morbidnošću. Koliko god starost zamišljali teškom, ona je gora od toga. Oline odavno poznaje Alidu, ali nije baš sigurna ni tko je ona.

Lars iz sve snage udari sjekirom u cjepanicu: Eto ti, bio si đubre, jebeni norveški slikar, ali sad si gotov. Sredio sam te. Gotov si. Znao sam da ću te jednom dokrajčiti. Đubre jedno! Nikad nisi znao slikati, nikad... Đubre! Dobio si svoje, bijedni slikaru, kaže. Tako obično završi svaki sukob demencije i ludila. Pomirenjem sa smrti, ne možeš očekivati nešto veće, dolazi samo od sebe kad ono želi. I opet onaj glas. Pa to je poznat glas, ali čiji je? Bacim oko na naslovnicu: tri stupnja života – oblak, hrid, kopno, svatko u svojoj crnini. Prizor je nekako ljudski, ispunjen, nešto tu sugerira majčinu utrobu, izlazak djeteta u vanjski svijet. Dođeš, proživiš, ali to ne nestaje, ostaje u glavi. Možda je samo umjetnički doživljaj smisla života, ne znam, ali pokušavaš na vesla preko Atlantika.

Svijet ide dalje, s nama ili bez nas! Uvijek taj mit o postanku i željezu koji mu kola venama. O zajedništvu vađenja krvi, o osnutcima i kapitulacijama, ratovima među ljudima, gle, o onome što je bilo, i uvijek će biti – balada iz koje će se jednom probiti smrt i svijet učiniti slobodnijim. Ne, nisam pogrješio, baš to sam mislio – s osjećajem za vrijeme i mjesto zbivanja koje smo izgubili u globalnom svijetu, s nešto više dramaturgije koju je izbrisalo crtovlje, linearnost dana koja će s Beckettom započeti i u iščekivanju nestati. Glupo je poslije svega reći živjeli smo u romantično vrijeme, ni Mjesec ne svijetli sam sebi. Utoliko je njegova majstorija veća. Poruka ne bira svoj put do čovječanstva, jednostavno ga sustiže: što si bogatiji i tvoja gnjilež je veća, i trulež raste! Nadaleko ne bi takva siromaštva.   

Svijet sinjih miševa nikad neće razumjeti ideju ludila da mu umjesto sira podvali sfumato Fossea. Umjetna inteligencija nikad neće shvatiti klopku! Razumskoj duši slike su kao opažanja te ona, kad dobro ili zlo potvrdi ili odbije, bježi ili ide za tim. Stoga duša nikad ne misli bez slike. U slici S otoka Borgøye leži ta oporost filozofije individualnog traženja. Tenebrist duše, Lars Hertervig, Vidme, sam autor...

...i tako sjedi, i osjeća da je dolje nešto došlo, nešto malo, i onda su samo one riblje oči, i ono mirno svjetlo.

*

Rezime: kiša i dalje pljušti, izaziva nakupljanje vode u plućima. Živimo u svijetu globalnih nizbrdica, kad se sve gubi u nečemu što i ne zna što je. Demencija, ovisnost, melankolija? Znaš, živ si, a život ti je razoren, ništa više ne pamti. Jon Fosse konstruirao je roman traume, i pripisao ga ambijentalnosti koja supermena bežične veze sa svemirom ima otrijezniti, prizemljiti, spustiti na razinu zahodske daske. To si što jesi, i što čekaš, sprijeda i straga. Ne brinem se, ne zabrinjava me toliko što moram čekati, već to što i svi šupci, gadovi, čekaju!

(Igor Šipić © IO DHK)