Željka Lovrenčić: ODA ZAVIČAJU / Frane Krnić

Frane KRNIĆ: Zagora, kameno more snova, Naklada Bošković, Split, 2023., 135 str.

Frane Krnić radni je vijek proveo kao profesionalni diplomat. Rođen je 1943. u Zadvarju, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Svoje je korijene, identitet, širi i uži zavičaj oduvijek nosio u srcu, bez obzira na to gdje bio. Na radost čitateljā, odlučio je napisati knjigu u koju je uvrstio jedanaest priča čija je tematika vezana uz područje Zadvarja, Zagvozda, Šestanovca, Žeževice... ili – uz kameno more snova, kako naziva svoju Zagoru.

Priče se temelje na istinitim događajima, a obuhvaćaju razne dogodovštine i anegdote. U njima se susrećemo s legendama, fantazijom pa i praznovjerjem. Poput Ivana Aralice, Dinka Šimunovića, Vjekoslava Kaleba ili Slobodana Novaka, Krnić vješto tka priče o rodnome kraju i njegovim ljudima odajući počast mjestu gdje je doživio sretne dane djetinjstva i rane mladosti, gdje je uvijek bio sretan. Zagora je njegova Itaka, njegova oaza mira i mjesto gdje ga uvijek, skrivena u kamenju, čeka radost življenja.

Ove nas priče osvajaju zanimljivom tematikom i dinamičnom radnjom, ali i načinom kako su napisane: uz književni jezik autor koristi narječje svoga kraja, što znatno doprinosi autentičnosti i dojmljivosti opisa i radnje.

Knjiga započinje pričom Did Jure i uspomenama na djetinjstvo koje svaki čovjek nosi u duši. Čini se da se najljepši snovi rađaju baš u najranijoj dobi, u idiličnim krajolicima, pod okriljem naših dragih djedova i baka, koji nas čuvaju najbolje na svijetu. Upravo tu su zvijezde najsjajnije, a tajne najskrivenije. Njih se ni ovaj autor, kako piše u priči, „cijeloga mog života neću htjeti ni odreći“ (str. 9). 

Zavičaj je kao melem kojim se liječe sve rane, njemu se čovjek vraća kad god mu je u životu teško jer iz njega crpi snagu: „Mnogo puta, mnogo godina poslije, daleko i predaleko od te žestoke i strasne kamene zemlje, kad god bih se u svojoj nutrini počinjao sudarati s kakvim izazovom življenja ili suočavati s nekim životnim pitanjem, u traženju izlaza ili pomoći, kao kakvom magnetskom silom vučen uvijek bih se iznova vraćao upravo tim stjenovitim, oštro-blagim, Cetinom opasanim krajolicima Mosora, Žeževice i Zadvarja“ (str. 9).

U priči se, osim života djeda Jure i bake Jake, opisuju običaji toga kraja. Čitav je tekst prožet snažnom emotivnošću i nostalgijom za danima koji se više neće vratiti, ali i dalje traju u sjećanju.

U knjizi se često isprepliću elementi legende i stvarni događaji, što je razvidno u priči Vila Ravijojla, dok je ona naslovljena Kako je Martin obranio Mickinu čast anegdota u kojoj se duhovito priča o magarici Micki i njenom bijegu u slobodu sa zavodnikom Sivcem.

Osim Zagore i doživljaja iz autorova djetinjstva i mladosti, tu je i iseljenička tematiku jer, kao što je poznato, naših ljudi ima na svim stranama svijeta. U priči Tafre plove Nilom tema su uspješni hrvatski iseljenici u jednoj divnoj zemlji – Čileu, u kojoj je Frane Krnić kao veleposlanik Republike Hrvatske ostavio snažan trag. Toliko dubok da ga se još i danas, nakon tridesetak godina, u njoj sjećaju s puno poštovanja i ljubavi. U toj se priči, između ostaloga, govori i o Porveniru, gradu u Ognjenoj Zemlji u koji je došao na kraju svoga veleposlaničkog mandata kako bi se oprostio. Tom prigodom posjećuje mjesno groblje prepuno hrvatskih imena. Posebnu pozornost izaziva mauzolej s natpisom „Obitelj Tafra – Mimica“ izgrađen u istočnjačkom stilu; nalik je džamiji s kršćanskim križem. Priču o istočnjačkom utjecaju pri povratku u Santiago ispriča mu Tomas Tafra, pa čitatelji tako saznaju o još jednoj zanimljivost vezanoj uz naše mnogobrojne zemljake koji su sreću potražili u Čileu.

Slijedi Priča o Zagori Proročici i Ivanu krojaču u kojoj autor isprepliće fantastiku i stvarnost, snove i istinite događaje. Nakon uvodnog dijela koji je zapravo san, kao njegov kontrast dolazi vrlo realistična rečenica: „Ivan je po karakteru bio gospodin, a po zanimanju krojač“ (str. 46). Saznajemo da je, osim što je bio izvrstan i cijenjeni krojač, bio strastveni lovac te vidovnjak. Radnja priče događa se 1941. kad muškarce pozivaju u kraljevsku vojsku. Premda nevoljko, i on mora poći... Nakon što mu je supruga Danica spakirala naprtnjaču, s prijateljem Mirkom odlazi u Split. Dolaze u stan Mirkove rodice Vere gdje je već smješteno nekoliko muškaraca koji se spremaju u sinjsku vojarnu. Ivan i Mirko odlučuju da se neće priključiti vojsci i vraćaju se kući. Svi su drugi okupljeni kod Vere poginuli, uključujući i nju. Ivan je preživio rat i preselio se u Split. Godine 1990. opet je sanjao isti san...

Zvizda Danica nastavlja se na priču o Ivanu krojaču, ali prati sudbinu Ivanove ljubavi Danice koju je oteo tri dana prije nego što će se udati za drugoga. Uz svoga je muža uspješno radila kao krojačica. Jedan im je sin umro od upale pluća u dobi od godine i pol, a drugi je u vrijeme odvijanja događaja koji se opisuje imao dvije godine. Krajem listopada Danica je „...preko Šestanovca pješke stigla svojim roditeljima u Popovića kuće – babi Jaki i didu Juri – i odmah im počela pomagati u pripremi hrane za dolazeću zimu...“ (str. 65). Ali dolazi do napada engleskih zrakoplova na njemačke vojnike i, za odmazdu, Nijemci odlučuju strijeljati dio lokalnog stanovništva. Među njima su Danica i dida Jure. No, kao u Ivanovu slučaju, opet se pojavljuje Vila Proročica i njihov je život spašen. Ono što je Danica vidjela u snovima obistinilo se: nakon toga listopadskog događaja, ona i Ivan nastavili su živjeti prvo u Zadvarju, a zatim u Splitu. Imali su troje djece...

Slijedi priča Božić u Chicagu koja na iznimno duhovit način opisuje još jednu anegdotu vezanu uz naše iseljenike. Glavni je lik Markiša, „nasmijan, domišljat, bistar, govorljiv, pasionirani čitač novina, strastveni zaljubljenik 'u politiku i to međunarodnu'; zaposlen u jednome susjednom neboderu kao liftboj...“ (str. 74). Radnja se odvija na Božić 1974. kad i u Chicagu na stolu treba biti pečeni praščić. No, to baš nije lako ostvarivo iako nije nemoguće. Mladi je konzul upleten u neobičan i smiješan događaj svojstven doživljajima naših domišljatih ljudi koji u tuđini nastoje živjeti jednakim životom kao u domovini. Autor koristi stvarni događaj i na njemu temelji zanimljivu i napetu priču punu brojnih obrata.       

Stvarni događaj iz 1994. godine opisan je u priči Na pršutu s Predsjednikom. Protagonisti su autor knjige, predsjednik Franjo Tuđman i Andrónico Lukšić, čileanski poslovni čovjek hrvatskih i indijanskih korijena koji je bio veliki zaljubljenik u Hrvatsku i... u pršut. Poanta je u tome da diplomati moraju biti jako snalažljivi i znati puno kako bi u određenoj prigodi sebe i druge spasili iz neugodne situacije.  

Dvjema pričama na kraju knjige, naslovljenima Na Zadvarju se pojavila Gospe... i Zadvarje je osvojilo općinu, Krnić zatvara krug i simbolično se vraća onamo odakle je počeo: u rodni kraj.

Posljednja priča je Čovik od perja. Autoru knjige ispričao ju je njegov stari učitelj i, kako kaže, dobar čovjek, Bepo Madunić. U njoj se govori  o Antuki Ivandiću, između dva rata najbogatijem čovjeku u Imotskom, i o njegovoj neobičnoj sudbini. Naime, šjor Antuka imao je suprugu Bertu, kći Zorku i sina Antu, živeći jednostavno kao većina njegovih sugrađana –  sve dok nije otkrio ljepotu umjetnosti i baletnih predstava u Bečkoj državnoj operi. Nadahnut „Labuđim jezerom“, za vrijeme poklada u svome gradu, pretvara se u labuda blještava perja zalijepljena za njegovo tijelo medom koji je ukrao od supruge. Na kraju, ostvarivši svoj životni san, umire od upale pluća. Bez obzira na sve, ma kako se možda neobičnom čini ova situacija, autor sugerira to da treba slijediti svoje ideale.       

Specifičnost ove zbirke priča je i to da su pisane biranim književnim jezikom i narječjem područja koje se opisuje. Neki su opisi pravi mali književni biseri. Radnja je dinamična, brzo se smjenjuju raznovrsni, ponekad neobični, ali u svakom slučaju zanimljivi događaji. Autor piše lako i vješto kombinira stvarnosne elemente s bogatom maštom i fantazijom svojih sunarodnjaka. Štivo mogu preporučiti za čitanje i stoga kako bi se kroza nj upoznalo jedan kraj i spoznalo da, iako zauvijek prošlo, određeno vrijeme vječno živi u nama.                  

(Željka Lovrenčić © IO DHK)