Đurđica Garvanović-Porobija: POETSKOM IMAGINACIJOM PROTIV KATASTROFA / Lana Derkač
Lana DERKAČ: Oko-kolodvor, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2025., 81 str.
Nova pjesnička zbirka Lane Derkač Oko-kolodvor napisana je i objavljena nakon „Tinom” nagrađene zbirke Azil za nebeska tijela (2025.). Po obimu manja i unekoliko jednostavnija, može biti zasjenjena prethodnim djelom neosporne imaginativne složenosti. No Oko-kolodvor zacijelo sadrži samosvojne kvalitete koje će biti predmetom ovoga teksta, počevši od zamjetnog i intrigantnog naslova. Oko-kolodvor je neologijska, figurativna složenica od dviju imenica koja i zvuči aliteracijsko-asonantskom zaigranošću i znači metaforičkim i slikovnim višeznačjem. Dok mu zvučni sloj pridaje ritam i dinamiku, dotle metafora kreativno sažeta spojnikom sa značenjem „oko je kolodvor“ predočuje poetsko oko kao prostor u kojemu se zaustavljaju i prolaze vizualni podražaji kao što kolodvor svjedoči o dolasku i odlasku vlakova – oko je prometni čvor percepcije, kako i stoji u istoimenoj pjesmi: „Uperim prst u svoje oko i zadihana kažem: / Evo još jednog kolodvora kroz koji putuje svjetlost / i prevozi događaje.” (29) Oko je u tom pogledu i oživljeno, ono je aktivan subjekt-promatrač koji bilježi i opservira svijet i zbivanja u njemu. Oko je i sinegdoha koja upućuje na pjesničku osobnost. Kad je u pitanju kolodvor, onda je prva konotacija vlak, a potom i ljudi koji čekaju, koji su uzbuđeni, negdje kreću i nešto napuštaju. Vlakovi često u poeziji simboliziraju život i životni put, ali i smrt kao što je za odlaska željeznice u Matoševu „Notturnu“. Mogu značiti i prikaz neizvjesnosti, bijeg od stvarnosti, potragu za slobodom, prolaznost, gubitak, neizbježnu sudbinu i nostalgiju. Kolodvor nosi značenja egzistencijalne tjeskobe, raskrižja, stagnacije, prijelaza i mnogih drugih suznačja. U pjesmama kao što je „Kolodvor“, Tin Ujević motivima vlaka i kolodvora iskazuje duhovnu potragu, usamljenost i nemir, što je zamjetno i u ovoj zbirci Lane Derkač. Očito, naslovni je odabir stilski i značenjski vrlo plodan i sadrži intrigantan poziv čitateljstvu na promišljanje i emocionalna propitivanja.
Kako su prva i posljednja pjesma znakovite i na jakim mjestima, najčešće sadrže signale značajne za cijeli diskurs zbirke. Dobro ih je razvidjeti. Prva je pjesma naslovljena „Ništa mi više nije jasno“. Zbirka dakle započinje gotovo sokratovskim neznanjem i skromnom lirskom protagonisticom, koja iznosi i prvu nejasnoću: „Kao prvo, ne znam hrani li vrijeme smrt / ili smrt vrijeme.“ (7). Ta se egzistencijalna dvojba zatim multiplicira u niz drugih dvojbi u pogledu na službu i, moglo bi se reći, i svrhu, smisao i uzročno-posljedične odnose (o vodi, soli, čaši, rebru, planini, dirigentu). Nakon pregleda tih prirodnih i društvenih motiva i datosti, slijedi metapoetski razvid, kako stoji:
Tinta je kosturnica zaspalih u piščevim slovima
pa može poslužiti i kao postelja.
Svako slovo mali je kostur.
Pokojno je čim je napisano, završeno.
Što je rukopis ružniji, to su mu kosti izobličenije.
Nakaznije. Pa sve manje služe. (7)
Pitanje smrti, koje se tematizira u ovoj pjesmi, a čini se na stanovit način i nastavlja na zbirku Hotel za mrtve (2020.), obuhvaća sada i smrt slova, to jest pitanje svrhovitosti, službe i prolaznosti književne umjetnosti, kao i pitanje dekonstrukcije jezika. Zatim slijede motivi sunca, zore, sjene, mraka, što je fascinacija nebeskim svodom i meteorološkim pojavama koja se u prethodnoj zbirci razvila u neslućenim razmjerima.
Iza svih pojavnosti oko lirske protagonistice vidi nekakav mehanizam, ali ne zna tko ga pokreće i kako se on, ako je rastavljen, može ponovno pokrenuti. Kao na kolodvoru valja čekati: „Čekati da netko dođe, / da ih između ponoći i jutra / sklopi.“ (8) Pjesma je konstruirana asocijativno i fragmentarno, što pojačava zbunjenost i zdvojnost protagonistice, a zamjećuje se i obilan diskurs imaginacije kao što je u prizoru obrezivanja sjena:
Vrtlar je obećao orezati sjenu kruške
i sjenu dunje.
Da procvjetaju ona slova u hladu
što ničemu ne služe. Što ne rode. (8)
Uz takve imaginativne uzlete i unutar njih pjesma obiluje stilskim figurama: najučestalije metaforom i personifikacijom, potom i metonimijom, simbolikom, prozopopejom, paralelom i poredbom. Pjesma je mislena slikama i figurama i ne odvaja pojmovni i slikovni poetski kod. Ona je intimna misaono-slikovna šetnja kroz svijet koji se ne da lako objasniti. Poziva na preispitivanje odnosa između stvari, funkcije jezika i naše uloge u svijetu. Otvorena je i nema konačnih odgovora – samo niz pitanja, prizora i slika. Tako najavljuje i diskurs koji slijedi.
Posljednja pjesma pod naslovom „Paravan“ odgovore na otvorena pitanja traži na nebu. No nebeski je svijet zastrt tamom oblaka kao paravanom za skrivanje tijekom presvlačenja, što je još jedan skok u imaginativan diskurs, a sadrži čežnju za bićima drugih svjetova koji možda mogu rasvijetliti pitanje nejasnoća i zla na Zemlji. S druge strane, oni se – skriveni iza paravana – mogu smatrati i suodgovornima za oblake, koji simboliziraju brige i tjeskobu u pogledu na opstanak – prethodna pjesma i nosi naslov „Opstanak“. Simbolično „presvlačenje“ može se shvatiti i kao promjena i manipulacija onih gore koji na neki nejasan način snose odgovornost za katastrofičnu stvarnost na Zemlji. Metafora paravana govori odsutnošću i skrivenošću pogleda na nebeski svijet/svjetove i njihove aktivnosti. Oko-kolodvor uskraćeno je za te prizore i njihov potencijalni utjecaj na zemaljsku sudbinu. Čini se kao da je velika zbunjenost subjekta izventilirana, ali da su pitanja iz prve pjesme i dalje otvorena.
A što se zbiva između prve i posljednje pjesme? Moglo bi se izdvojiti više značenjskih polja, no sva se, po mom sudu, mogu svesti na dva: na značenjsko polje čija je tema katastrofična sudbina na Zemlji i rasulo svijeta, povezana s pitanjima uzroka zla i opstanka ljudske vrste, što je radikalno egzistencijalno pitanje. Ta je tema potaknuta stvarnim izvanknjiževnim zbivanjima: epidemijom i potresom u Zagrebu 2020. godine, koji su prouzročili strah, osjećaj nesigurnosti i tjeskobu Zagrepčana i prelili se i u zbirku koja slijedi mjesto zbivanja tih pošasti. Mnoge oštećene starije zgrade, prizori rodilja pred Bolnicom u Petrovoj, oštećeni toranj Katedrale, jedna poginula 15-godišnjakinja i 27 ozlijeđenih uz 2.300 naknadnih potresa do kraja 2021., kao i olujno nevrijeme u Požegi i drugdje, pokrenuli su egzistencijalna pitanja u umovima mnogih, u pjesnikinje Lane Derkač na osobito senzibilan način u zbirci Oko-kolodvor. Drugo značenjsko polje, u antitetičkom odnosu prema prvome, s vitalističkim je predznakom i ističe ljepotu i dinamiku življenja, što je razvidno u standardnom motivskom inventaru ljetovanja, mora, sunca i putovanja, koji stvara ozračje bezbrižnosti i ugode i neophodnog predaha i kontrapunkta nakon ili u pauzi katastrofičnih zbivanja u prvome polju.
Dominantno prvo polje zbirke čini splet različitih diskursnih tipova – riječ je o polidiskursu koji u prepletanju objedinjuje predapokaliptički, imaginativni, refleksivno-duhovni te metapoetski i metajezički tip.
Predapokaliptički sadrži opise ili refleksije o potresu i epidemiji s pratećim osjećajima, kako na primjer u pjesmi „Gramatika potresa“ stoji: „Između niza zagrebačkih podrhtavanja tla / izlazili smo van [...] Zakašljao je čovjek u susjednom automobilu / i u strahu od virusa zatvorili smo tek otvoren / prozor.” (19) U pjesmi „Potres i kost“ piše: „Grad je puno stariji nego jučer. / Fasade, cvijeće na balkonima, ljudi. / Za potresa / mehanizam sata je u minuti otkucao / barem deset godina više.” (17) U istoj pjesmi život nakon i uza naknadne potrese izaziva brigu koja se promeće u kost: „Moja briga za stvari popadale s polica, / za dva sasvim meka brda, / za naše živote / već je okoštala.“ (18) Pjesma „Virus i propusnica“ poetska je priča o tome kako epidemija i antiepidemijske mjere uzrokuju samoću: „Samoća mušičavo prekraja prizore u stanu. / Nuspojava je virusa i dan joj je dugačak kao / mjesec. U sobe useljava čitave metre pustinje.” (12) U pjesmi „Samoljubivi Perun“ uvodi se i riječ apokalipsa uz prizor poplave: „Stolić u dnevnom boravku most je od jednog četvornog metra do drugog, ali dok jednom nogom izlazi, drugom uranja u apokalipsu.” (66) Premda je riječ apokalipsa u tom slučaju uvećanica, stalni i nagomilani prodori pošasti zacijelo su izazvali dojam bliskosti kraja svijeta ili barem njegove pouzdanosti. Stoga je i intonativno raspoloženje u tome polju zbirke nijansirano tjeskobom i sjetom, kako stoji u pjesmi „Potres i ja stavljamo fotografije lica na Earthbook”: „Blagdan je i bez mjernika pokušavam okolčiti sjetu, / obuzdati je. Dok budem pirjala luk, / neka se s njim sparuši i tjeskoba.“ (53)
U nedostatku racionalnih argumenata ili njihovu hotimičnom izbjegavanju, krivnju za bujičnu oluju protagonistica vidi u taštini boga Peruna u pjesmi „Samoljubivi Perun“: „pa naredi oluji da uništi krov, snese u vrt / velika ledena jaja” (65). U istoj je pjesmi prepoznatljiv i refleksivno-duhovni diskurs u sljedećim stihovima:
Znaš, srce mi je prilično zagađeno,
rekla sam Davoru.
Činilo mi se da bi iščezli koronavirus,
potresi, poplave, tuče, sva nevremena,
kad bih istisnula iz njega nepoćudne želje.
Ali ne mogu. (65)
Isti je motiv ponovljen i na kraju pjesme – lirska protagonistica razreže salatu i utvrdi da joj je srce trulo i „nepoćudno kao i moje“ (66). Unatoč mitskim rješenjima (i klasičnim grčko-rimskim i slavenskima na koje upućuje ova pjesma), čini se da u njoj prosijava i biblijska slikovnost te da je subjektica u priznanju i pokajanju na samome rubu molitvena vapaja poput onoga psalamskog: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Ps 51,12), pogotovo zato što će se ranije u pjesmi „Demijurg, zmija” pojaviti zmija i žena, s aluzijom na prvotni biblijski narativ o sudbinskom Padu ljudi u grijeh. No značenje zloga demijurga
ovdje se vjerojatno više priklanja gnostičkom tumačenju riječi demijurg, koja označava zloga stvoritelja koji je istodobno i rušitelj svega što je stvorio te je odgovoran za ljudsku patnju, kako stoji u pjesmi „Demijurg, zmija“: „Predugo u izolaciji, / zli demijurg na trenutak odloži križaljku. / Njegova grešna misao stvori zarazu.” (15) Ipak, ta intuitivna sugestija povezanosti katastrofičnih zbivanja s ljudskim srcem punim zagađenih želja naslućuje i ljudsku odgovornost u klimatskim mijenama i drugim katastrofama koje pogađaju realni svijet. Paralela (i poredba) ljudskoga srca i truloga srca salate ujedinjuje i etički/duhovni i imaginativni diskurs pjesme, te se tim ujedinjavanjem ostvaruje zornost misli i zgroženost nad ljudskim duhovnim stanjem.
Drugo značenjsko polje, kako je predstavljeno, donosi vitalističko raspoloženje vedrine, s više sunca, obalnih i marinskih pejzaža, s nizom motiva iz prirode. Ovo je polje istaknuto ritmom, izmjenom slika, dinamizirano vjetrom i njegovim kretanjem te isprepleteno s metajezičnim motivima, kao u pjesmama „Vjetar i vrste riječi“ i „Tko je opunomoćen pokrenuti vjetar“; također je ritmizirano i dikcijskim stilskim figurama, kao što je anafora u potonjoj pjesmi:
Zamrznut ću u sebi rečenice koje su došle s vjetrom.
Zamrznut ću ljeto, zamrznut će me ljeto.
Zamrznut ću sebe usred ljeta.
Zamrznut ću u sebi vjetar, ali i dalje će puhati.
Zamrznut ću u sebi glasove svih ili barem jedne ljutite žene. (36)
Ovo polje sadrži i brojne metafore i ostale trope te figure misli, kao i poliperspektivna gledišta, na primjer u pjesmi „Uvećana ptica“ u kojoj oluja i planina imaju različita viđenja. Oluja, naime, vidi planinu kao pticu „groteskno uvećanu nad obalom. Čeka da poleti“. (56)
Zajednički diskursni slojevi ili tipovi koji se pružaju i kroz prvo i kroz drugo značenjsko polje jesu metapoetska i metajezična tema, posebice o vrstama riječi i rečenicama (njihovu podgrijavanju i zamrzavanju), te imaginativni tip diskursa. U kontekstu katastrofičnih zbivanja, imaginativni diskurs ne funkcionira samo kao estetski postupak već i kao psihološki mehanizam obrane. Imaginacijom se subjekt distancira od neposredne boli i patnje, preusmjeravajući traumatski sadržaj u simbolične, fantastične ili mitološke pejzaže. Takav pristup omogućuje sublimaciju – preobrazbu osobne ili kolektivne traume u poetski izričaj koji ne negira bol, već je preobražava u duhovni, refleksivni ili metafizički prostor. Imaginativni diskurs time postaje sredstvom unutarnje rekonstrukcije stvarnosti, kojim se katastrofa ne prikazuje frontalno, već kao dio širega duhovnog ili kozmičkog procesa.
Na kraju, neizostavno je spomenuti temu s motivima iz virtualne komunikacije, koji iskazuju ironiju povezanu s društvenim mrežama, kao što je to u pjesmi „Potres i ja stavljamo fotografije lica na Earthbook” ili pak značenjsku igru kao u pjesmi „Omče”, koja započinje pismom Kasperskog, izumitelja antivirusnog programa u računalnoj tehnologiji, što u pjesmi interferira sa značenjem dezinfekcije koronavirusa. Takvo je poigravanje sa značenjem postmodernistička gesta.
Ne bi se smjelo previdjeti ni iznimno lijepu komunikaciju između Lane i Davora, koji su poetizacijom izvučeni iz realnog okvira i umješteni u poetski diskurs zbirke kao akteri poetske naracije, kadšto u dijalogu kadšto u monološkim oblicima i neočekivanim pitanjima ili u opisu, kao na primjer: „Dok plovimo, / Davor čeka da svane noć.” (Samo se smrt ne može podmititi, 72)
Zbirkom Oko-kolodvor Lana Derkač odgovorila je na destrukciju koja je pogodila ljude i građevine u prirodnim katastrofama tijekom 2020. godine i nadalje, te inventivnošću i imaginacijom poetskoga diskursa kao psihološkim obrambenim mehanizmom prebrodila društvenu i intimističku traumu zbog poraznoga zbivanja u realitetu. Moć poezije uz moć ljubavi i harmoničnog odnosa između muža i žene zadivljuju čineći ovu zbirku humanom i svijetlom.
(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)