Ivan Bošković: S PRIMIŠLJU, BEZ ZLOĆE / Jerko Rošin

Nepretenciozan zapis uz Koronalne ćakulete Jerka ROŠINA (Naklada Bošković, Split, 2025., 95 str.)

Među mnogim talentima – a brojnima je itekako obdaren, što mu priznaju i oni koji ga baš i ne vole, a broj im nije zanemariv – u Rošinovu životu umijeće riječi nije neusporedivo s primarnom vokacijom arhitekta. Dovoljno se samo podsjetiti naoko nepreuzetnih intervenata o izazovima i ekologiji građenja u vremenu nadmene političke i društvene oholosti koja devastira sve i „ubavo pretvara u gubavo“. Ne manje i esejističkih slika uokvirenih „krovom nad glavom“ / oltarom nad glavom, koje otvaraju mnoštvo uznemirujućih egzistencijalnih pitanja. Ne spominjući sve druge, njima Rošin, naime, potvrđuje da nije samo nezainteresirani bilježnik promjena kojima posvemašnja urbana devastacija – pod vodstvom ničim zasluženih gospodara naše stvarnosti – degradira i urušava čovjekovo pamćenje, nego i jedan od rijetkih  intelektualaca zabrinut nad (neizvjesnom) sudbinom prostora u koji je upisan naš identitet. Pri tome ne pretendira na nekritičko prihvaćanje svojih stavova i ideja, koliko potiče na nužan dijalog i na razmišljanje. Dok ne bude kasno!

Jerko Rošin nije jedini koji stvarnost u kojoj živimo doživljava svojom obvezom, stručnom i moralnom odgovornošću. Takav se odnos najviše zrcali u brojnim zapisima o poštovanju prostora koji, u bitnome, predstavljaju glas vapijućeg u pustinji obesmišljene zbilje i zadnji su pokušaj da se očuva baština koju nismo samo naslijedili od predaka, već i ukrali od potomstva. U knjizi o arhitektima/graditeljima pak, da podsjetimo, Rošin ispisuje reljefnu historiju s velikim graditeljima u prvome licu, onima koji su svoje tragove upisali u stoljeća nacionalne i duhovne memorije. Osim što im zapisima na određeni način izražava zahvalnost za trajne darove, Rošin ne krije koliko su ga obogatili i učinili povlaštenikom vremena koje su oblikovali po mjeri svoje graditeljske izvrsnosti. Ne krije autor ni to koliko su blizina i prijateljstvo s njima odredili njegov život, kako profesionalni arhitektonski, tako i onaj ljudski, svakodnevni, ako je među njima uopće moguće praviti razliku. Štoviše, svi njegovi istupi o graditeljstvu i građenju izviru iz nasušne želje da svijet bude mjesto ugodnoga življenja po mjeri onih velikana koji su ga (stoljećima) trajno gradili i zaduživali!

Pišući o tome da Hrvatima na moru nisu trebali vodiči, Ivan Slamnig poručuje kako je more odredilo stoljeća života i trajanja na obalama unutarnjega mora. U slojevima „carstva razlika“, kako o Mediteranu zbori velovaroški genij B. Radice, sačuvane su t (r)ajne poruke i njegove povijesti i njegove budućnosti. Narodni genij, i njime blagoslovljeni nasljednici, usvojili/osvojili su sva znanja i mudrosti da bi živjeli i opstojali. Živeći od mora (prirode) i u skladu s njome, hrvatski je čovjek stoljećima bio prenositelj kulture života onima kojima su današnji neodgovorni pojedinci uskratili i (u)krali sve, pa i pravo na budućnost. Dižući u svojim esejima glas protiv bahatosti i neodgovornosti, Rošin na mnogim stranicama – riječima pisca i uvjerljivošću znalca – ispisuje lament nad rasutom/rasprodanom bašćinom koju razmetni sinovi krčme za ničim zaslužene društvene povlastice.

U Rošinovim interventima – njihov je broj pozamašan, a poruke obvezujuće – nije teško prepoznati izraz njegove osobnosti, potrebu i radost stvaranja/pisanja. Bilo da komentira, piše, slika ili crta, svira ili pjeva (a možda sam ponešto i zaboravio spomenuti), Rošin posvuda upisuje svoje otiske u kojima je odgovornost za svijet izjednačena sa životom, u kojem je pak toliko razloga za radost koju životna zbilja sve više ispunjava atmosferama tjeskobe, neizvjesnosti i straha. 

Već sam bio govorio kako se svojim pisanjem Rošin obraća različitim publikama; obrazovanima i znalcima, običnome puku, odraslima i djeci. On uvijek bira prikladan medij – za arhitekturu olovku i sliku/crtu, za čitanjā prostora esej i kulturološku/urbanističku raspravu, a za tematiziranje (političke) stvarnosti (novinsku i književnu) riječ – i onu ozbiljnu i onu primjerenu mlađima i djeci.

Neću reći ništa novo ako napišem da u životu Jerka Rošina poezija i pjesništvo nisu nipošto privjesak u složenosti njegova identiteta. Bilo da je riječ o izvornim pjesmama, svejedno jesu li posrijedi pjesme za djecu ili odrasle, ili pak primijenjenim, za pjevanje i uglazbljivanje, drugovanje s riječima bitno je određenje. O tome govore naizgled nepretenciozne knjižice pjesmica koje svojim osobinama ne ostavljaju mjesta sumnji u duboke inspiracije. Od književnih sastavaka podsjetit ću ponajprije na knjižicu od 158 kratkih rima s ključem pod naslovom Uprknuće, u kojoj na ironičan, mjestimice zajedljiv i satiričan način progovara o svojoj saborskoj dionici. S primišlju na bogatu tradiciju makaronske poezije, koja je i u našoj kulturi imala značajnu tradiciju i publiku, Rošin iz (saborske) perspektive gosta-političara razobličuje društveni i politički pejzaž s uvlačenjem/uguzivanjem kao unosnom društvenom filozofijom i sigurnim jamstvom uspjeha i privilegija. Jednostavne rime svojih satiričnih slika Rošin je „opredmetio“ iskustvom svijeta za koji samo naivni misle da skrbi o našim životima i sudbini. Pri tome ne optužuje, nego potiče na  razotkrivanje aktera/junaka (prave) stvarnosti „zaključane“ u slikovitim metaforama i (ne)skrivenim aluzijama.  

Knjiga Čudnovate pjesmice o moru i lavoru, o kojoj sam referirao na znanstvenom skupu, uglavnom je sastavljena od kratkih osmeračkih/deseteračkih stihova, brzoga su i nesputana ritma, vedroga tona i raspoloženja koji pozivaju na igru i – pjevanje. Mnoge su pjesme i uglazbljene te ih djeca rado pjevaju, ali i uživljeno ponavljaju. U Rošinovoj knjizi, pisao sam, sve je određeno morem. S ishodištem u pučkoj dosjetki Hvali more, drž' se kraja i Tko ima novca kupa se u moru, a tko ga nema kući u lavoru, more je metafora koja okuplja sadržaje knjige. Na tematskom i sadržajnom planu određuju je motivi/slike neodvojivi od mora, onoga u njemu i onoga oko njega, s ribama, brodovima, hranom, predmetima, alatima, igrama i sl., a na izražajnome su planu stihovi građeni korištenjem elemenata brojalice, rugalice, personifikacija, parafraza, bajkovitosti i začudnosti, iznevjerenih očekivanja i dr. Zato se može reći da je knjiga zapravo u stihove raspoređena mala morska avantura.

Rošinove pjesmice izviru iz svijesti da je djetinjstvo najljepše životno doba, vrijeme radosti, slobode i igre, čarolija koja nikad ne prestaju. Otuda u stihovima duhovitosti, lakoće, šarma i privlačnosti u koje su odjeveni sadržaji koje dijete voli, pogotovo kada je riječ o moru i morskim radostima, ali i (dobrodošle) pouke, koja nije nametnuta nego izrečena djetetu bliskim riječima i intonacijama.

Pjesmicama Rošin imenuje i najnovije (književne) sastavke – Koronalne ćakule i Normalno je da ljudi rade što normalni ljudi ne rade. U prvom je 149, a u drugom 140 stihovanih sličica, rima, pjesmica, ćakula/ćakuleta, fjaba i batuda, izniklih iz životne stvarnosti posljednjih godina. Po svojemu osnovnom raspoloženju primjereno bi ih bilo nazvati tricarijama, a govore o svakodnevici kojoj je vrijeme korone, „na koju se svi vade“, i „novog normalnog“ osiguralo intonacije. Može se reći da je korona postala (univerzalno) pokriće za sve što se događa; u nedostatku društvenih događaja na vidjelo s njome isplivali su sadržaji koje društvena svrha nije mogla prekriti svojom retorikom i metaforama u sve umiješana društvenog interesa. U stihove obučenim rimama progovara Rošin o bespravnoj gradnji i izgradnji, demagogiji, diplomama, domovnicama, velikim facama i vlasti, zaboravljenim obećanjima, turistima, gradskim predjelima i pejzažima, oriđinalima, škveru i ćakulama, gradonačelniku i procesiji, internetu, govoru, štekatima... U stihove je Rošin obukao i Marjan i Spinut, Ovčice i Bačvice, Jadran i Peristil i druge lokalitete, pa se knjiga može čitati i kao šarolika razglednica grada s rječnikom njegove mitologije svakodnevice i životne filozofije.

O neiscrpnom izvorištu svojih intervencija svjedoče i sastavci objedinjeni naslovom Normalno je da ljudi rade što normalni ljudi ne rade. Obuhvaćeno je njime, u nekoliko ciklusa, 140 rimovanih sličica/lirskih – više ili manje uspjelih – minijatura gorko-ironičnog i ljekovito-sarkastičnog tona usmjerenih glasno izraženoj poanti koja privlači svježinom i potiče na razmišljanje. U svakoj Rošinoj intervenciji zrcale se slike naše stvarnosti, s njezinim pojavama i društvenim bolestima, neke vidljive na prvi pogled i odveć poznate, a neke su pak skrivene ispod tobožnje normalnosti koja je svoje mjesto ustupila „novoj normalnosti“, sve samo ne normalnoj! Nije teško zaključiti kako je riječ o praksi koja svjedoči da društvo prolazi svekoliku društvenu i moralnu krizu. I dok političari veleumno govore da je riječ o simptomima društvene tranzicije, oni koji dublje vide – a intelektualci, umjetnici, graditelji i misleći ljudi to svakako jesu – u tome čitaju znakove uznapredovalih društvenih bolesti. Istina, koliko god da su slike od kojih Rošin gradi stihovane vinjete domaćega izvorišta (npr. Cirkus Kroacija / pun je atrakcija / mađioničara, / koji s puno dara, / prakse i vještine / pomiču planine, / pa čak nelegalno / postaje legalno; bespravna izgradnja, imetak, lica s naslovnica, namet na pamet, patriot, uhljebljivanje, vrlina dosljednosti, amnezija, domoljub, ideja podjela, izdaja, Janus, karijera, kazalište, laskanje, migracije, reforma, katolici, politika, javnost, stranke, fotelje, genetika, fraze, kampanje i brojne dr.), teško je u njima ne/vidjeti i odjeke posvemašnjih društvenih anomalija koje su zagadile stvarnost koju smo poznavali. U kojoj živimo, ako već, poput mnogih, nismo odustali od sudjelovanja u njezinu popravljanju.

Nema sumnje da je svaka Rošinova sličica podatna za dublju raspravu ili barem za dobar esej ili književnu vinjetu. Ne zadovoljavajući se tek njihovim nabrajanjem, svoj prilog Rošin uokviruje dopadljivim stihovima, s vedrom dosjetkom, kalamburom ili duhovitim poantama i komentarom kao prepoznatljivim ruhom, koje mogu čitati gotovo svi: od djece koja vole šarmantnu zvučnost i igrivost, do poglavito starijih koji u njihovim slikama mogu osluškivati dublji smisao i poruke.

Rošinovo pisanje, pa i ovi najnoviji sastavci, nisu samo prilozi u njegovoj biografiji, nego i vrijedan kapital koji svojim registrima ne ostavlja sumnje u duboke ljudske porive i spisateljske, književne inspiracije i realizacije.

(Ivan Bošković © IO DHK)