Igor Šipić: NE ZA POSTANKOM, TRAGANJE ZA SMISLOM / Martin MacInnes

Martin MACINNES: Izranjanje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2025., 445 str. Naslov izvornika: In Ascension. S engleskoga preveo Ozren Doležal.

I to se jednom moralo dogoditi: prvi put nakon čitanja knjige nisam uspijevao započeti pisati, kao da je nešto od mene tražilo da još traje, kao da se duboko iza ponoći produžio prethodni dan, kao da je netko Sve povezivao u Jedno. Nisam uspijevao rastaviti, razdvojiti fikciju od zbilje, riječ je trajala, nastavljala se duboko u moju maštu, a gotovo je i nisam želio prekidati, toliko moćnoga unijela je u svakodnevicu da je i sama postala kapsula iza najdaljih predjela Sunčeve ravnice. A onda mi se nešto desilo, kad sam shvatio – ne treba ići tako daleko da bismo umrli od vlastitog bijesa – i počeo sam pisati. Naime, bio je suprotnost mom umirovljenom zatočeništvu bez strasti. Ovisio sam o nedokučivosti glasa, nije bila riječ samo o otkriću, već i onomu čemu bi to moglo voditi – dokazu moje osamljenosti. „Bilo je nemoguće zatomiti uzbuđenje, ne zanositi se barem malo nadom, mogućnostima, novim saznanjima“, gotovo u istom času će Leigh u heliopauzu ući. Ništa nije tako nerazdvojivo kao oceani koji nas okružuju, nadživljavaju, a opet svatko na Zemlji živi život na pogrješan način, „život kao niz propalih pokušaja da se nešto shvati, približavanje, potom ponovno udaljavanje“. Astronauti, kao djeca!

Kao vjerni čuvar, jedan od prvih postulata koji me pratio na fakultetu bio je ponižavajući: 1 posto bogatih raspolaže s 99 posto nacionalnog dohotka. Drugi me trebao odvesti u svijet mašte: od otkrića do primjene, nekad pedeset, sutra niti godina. Danas, pedesetak godina kasnije, jedan od novinara koje još čitam napisao je kolumnu naslovljenu „Ja sam debil“. Uz ispriku onima koji to ne zaslužuju, u finiš je ušao sprinterski: „Sasvim sigurno sam najveći debil u svemiru zato što još uvijek vjerujem u to da je važno iskazati svoj stav i pokušati promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na nebitnom portalu.“ I zato ću već na startu: kredo Izranjanja nije potraga za postankom, nego za smislom života! Koliko je on uopće postanak, a koliko smisao, i gdje je granica prelaska? Što to uopće znači (kada ga je osnovao) cloud-seeding start-up, koji je njegov smisao u mom životu? Globalist nije bio sasvim spreman za golemu količinu online bijesa koji se sručio nakon katastrofalnih poplava u kojima je poginulo više od sto ljudi, a još toliko nestalo. Sve bi bilo lakše da nije smrti. Ni Bog u romanu ne bi bio prečac, već potreba.

*

Da, bilo je to prošloga ljeta, prisjetih se svoje opažajnice: „Postoje ljudi čiji genij dolazi iz samog središta jajne stanice žene, a postoje i oni koji to slikaju. Da bi to mogli, netko se mora roditi. Tko zna, možda smo čitavo vrijeme krivo tražili, možda smo zapravo tražili plankton, milijardu puta uvećan.“ Da, tada nisam mogao znati da sam u istoj opasnosti, da ću čitati roman vodeći bitku s tijelom prije nego što će dobiti oblik, poput hobotnice skrivene u rupi, nečega između straha i nužna izlaska. Nijedan moj zaron nije bio bez opasnosti: ili je kroje arheje, ili žene, ili Mjesec. Ali opet, insinuiram: da nije arheja ne bi bilo žena, da nije žena ne bi bilo nas ljudi, da nije Mjeseca ne bi bilo ni arheja niti žena. Što god jest, uvijek na kraju udari u granicu rasta – „ako se i vratim, hoću li to biti ja, onaj isti?“ Čini se, dvojba kao prozor u dušu, dezorijentiranost koju bismo morali poštivati.

I svejedno je, uživali po tko zna koji put u šesterostrukom dobitniku Oscara (Forrest Gump), ili čitali aktualni roman, protrčavali Ameriku od Tihog do Atlantskog oceana, ili plovili iza Oortova oblaka, makar kao vidopejzažisti i ne znali gdje prestaje nebo, a gdje počinje Zemlja, uvijek će ta prispodoba po svomu – majka svih pitanja: početak i kraj, eros i tanatos?! Martin MacInnes je tu maestralan, sve što Leigh izgovori iz njegovih usta, jer riječ je o muškom narativu u tijelu žene, u neku ruku je i testiranje sebe kao neobičnosti života na Zemlji. Tko smo, što smo, „primordijalna kapsula koja u sebi sadržava izvorni morski okoliš... ljudi, ali istodobno i pokretne asamblaže oceana.“ Moram priznati, impresioniran sam jezičnom poduzetošću autora! Jedno je kad gledate kuću izvana, obilazite je, prilazite joj znatiželjni, a drugo kad u nju uđete, bespomoćno podižete glavu, dirate i pomičete male stvari velikih vrijednosti. I nemojmo misliti da je od danas, ili od Renesanse, ljudska potreba vjerovanja da je život stigao negdje izvana, svijet počiva na sinopsisu za čije se dubinsko čitanje kod-ključ nalazi u periodnom sustavu elemenata položenom u središte ljudskog postojanja. Svjetlost dalekih zvijezda ili svjetlost Zemljine peći – s tom jednadžbom je autor ušao u obračun s prostorom i vremenom potpirujući trenutačnu nestvarnost pod nama i nad nama.

Vuku li sve naše strepnje i uzbuđenost podrijetlo iz rastaljenih metala, i je li to razlog zbog kojeg nepodnošljivo savršen, nepomičan u svojoj opsjednutosti podrijetlom i stvaranjem života, pisac ne staje u jedrenju: „svaka misao koju je moguće zamisliti postoji na materijalnoj razini“. Poput izlaska djeteta iz majčine utrobe u vanjski svijet, čin je megaotkrića automatizma koji potpuno autonomno rješava stvari koje ne vidimo, ali ih osjećamo. Stvari zbog kojih se upuštamo u teorije o realnosti mitoloških pojmova i subjekata i koje imaju svoj duboki kozmički smisao. A zapravo – ključna riječ – simbioza, reproduktivna funkcija kao primordijal mitološkog shvaćanja postanka života na Zemlji, prostor i vrijeme koje nas može prevariti, ali ne i zatajiti u istini, ako smo do nje već pronašli put. I kad ne zna što tu radi, iza mračnoga ruba Sunčeva sustava, svjesna „nepovratka“, lik manuskriptno oslikan pojmom „lansiranja surogatne kćeri iza planeta“, i čija će strast istraživanja do zadnjeg časa kopkati po misijskom putovanju do neznanog entiteta – neće dosljedno stati iza svoje odluke: je li ono bilo neka užasna, izopačena želja? Ili, dojmljivije – postoji li još nešto savršenije u svemiru od rutinskog rađanja djeteta? Mi smo savršeni, sami smo taj mošusni svemir! Svejedno, evolucija ili kreacija, moramo li uopće znati?

Tintoretov Postanak Mliječne staze oslikan je s Junonom u središtu prizora. Carracci će je vidjeti implicite u zvonkosti seksualnog čina s Jupiterom. Potječu li energetske „duše“ sa tih zvijezda, ili se tamo vraćaju!? Možda je to još ono najljepše od neznanja što nas čini ljudima, insuficijencija interesa i vječnog traganja za vlastitim početkom, nepogrješivom sposobnošću da u moru realnog podsvjesno selekcioniramo ono što mitološki obrazac povezuje s kozmikom. Leigh: „Očajnički sam željela da moj život bude moja vlastita kreacija, možda sam, umjesto da istražujem prapočetak života, nažalost, samo proučavala vlastitu, osobnu povijest.“ Imamo posla s romanom hidrotermalnim otvorom, što duboko dolje pod nama bukti istim onim organizmima koji su nastanjivali i oblikovali bol koju je Leigh osjećala kao dijete. Razigrava se s nama pisac ocean – „s očima koje su u njemu rođene prije nekoliko milijardi godina, izvorište svega u nama i onkraj nas, prije nas i dugo nakon što ćemo biti zamijenjeni idućima“ – M. MacInnes – „dezintegrirano obilje poroznoga života, morem raznesena lešina nečega što je živjelo, osjećalo, ćutilo, imalo vlastite želje“, tj. tiho raspadanje tijela što se probija u ocean i atmosferu hraneći novi život, smrt donoseći kao hraniteljicu života, pretvarajući stvarni svijet u „otpadni materijal“. U svima nama krije se neka temeljna arogancija, nešto ozbiljno shvaćeno kao pojam nadilaženja svijeta. Ako si spreman prijeći granicu, poći tako daleko, moraš prihvatiti posljedice onog što saznaš. I nije tek i samo preporučeno, već esencijalno.

Ususret ledenom spokoju beskraja plovim radnjom romana krećući se u smjeru „oblaka tjelesine koja je hranila ovaj mračni život ovdje“, dublje od podzemnoga svijeta, ako takav uopće postoji. Izranjanje uspostavlja nove metodološke granice, istražujući tajni red prirode u kojem pravilnost i nepravilnost stoje jedna do druge. Je li tu riječ o nekom novom putu u složenu matematičku strukturu kaotičnih pojava? Govorimo u uvjetima multidisciplinarne teorije da unutar prividne slučajnosti kaotičnih složenih sustava postoje temeljni obrasci, međusobna povezanost, stalne povratne težnje, ponavljanja, samo-sličnost, fraktali i samo-organizacija. Dakle, zastupljena su tri elementarna prirodna principa: kontrola, predviđanje i obrazac. Pristup lobistički najbliži politici: moraš predvidjeti zadnji potez protivnika, da bi kao posljednji zadao smrtni udarac. Život nije imao takav privilegij, marginalna tranzicija od mineralne u biotičnu dogodila se jednom, samo jednom u ukupnom rasponu prostora i vremena. Dakako, razlog zašto smo tu, na ovome planetu, zašto ne prestajemo sanjati. I zašto smo onda tako nepovjerljivi prema njemu koji je jedini uspio prijeći gornju granicu života, i dokud treba ići. Nije li, kako traži MacInnes, dosezanje drugoga svijeta civilizacijska smrtna presuda: „Život ili je zaglavljen ili biva uništen.“ Dok Leigh ulazi u nove svjetove, osuđena na nezamislivost besmrtnosti, ne znajući hoće li se pogon letjelice ikada istrošiti, Fenna će, sada već prestara, ponovno morati učiti o svijetu, i mogla bi se osjećati kao da ju je svijet izdao. To su ključne zamisli koje pisca (u biti svijet) drže još samo na vodi. Blizu smo nečega što stalno izmiče, neke periferne značajnosti koju nismo u stanju doseći. Svjedočimo rađanju mikrobiologije kao strukturne stege univerzuma. Karius je posebno pogođen snovima ustrajno tvrdeći kako se u vrtu Nereja osjeti snažan miris zasićen željezom koji ga još podsjeća na rađanje.

Sve na granici mogućeg podložno je sumnji. Pa i dijalog ženskog lika koji u filmu kaže za svoju partnericu – „majka moga djeteta“. Frontmenski, trendovski, kako god, no nejasne su, nebriga su zajedničke koristi demokratske slobode. Ništa nismo naučili, igramo se vatrom, poigravamo sa Suncem. Ikarija je otok na kojemu i danas žene imaju primaran društveni status, i vode ljubav do kraja života. Ljepota aktualnog romana njegova je mitologizacija, činjenica da pisac u potrazi za smislom života do samog kraja razvija dijalog na relaciji dvaju kolosa – Labirinta i Minotaura, neznanja i života, dviju sestara. Leigh, koju ćemo nazvati Fikcijom, i Helene, koja je Stvarnost, matična luka Rotterdama. Prva će doprijeti dalje od Vernea, nadmašiti Da Vincijevu intuiciju, triput dublje od Marijanske brazde, druga majci mijenja pelene. Fikcija će zaći iza heliopauze na rubu međuzvjezdana prostora, dijete će iz utrobe Urie. Moguća ironija, kako i biva inače u životu: nije žrtva nestalâ Leigh, Helena preuzima brigu za roditelje, organizira pogreb, ona se pobrinula da kuća bude otplaćena. MacInnes suvereno vlada konstrukcijom romana pa nećemo primijetiti kako kao civilizacija nismo u stanju drsko odgovoriti „gorko-slatkoj melankoliji odbačenosti“. Fikcija će odgurnuti svakoga tko bi joj se pokušao približiti. Trebamo li putovati tako daleko da bismo umrli od vlastitog bijesa na Zemlji? Nisam siguran kako Leigh ujutro više neće biti fikcija. Liberalni kapitalizam mora izaći, beskonačni rast profita na konačnom planetu nije moguć. Ono, kad te Obavještajne zajednice u nekom podrumu New Yorka posjednu za stol i počnu objašnjavati kako funkcionira svijet, kakav uistinu jest, žestoko unakažen, raspodijeljen, zalutao. Svi smo žrtve prve naftne bušotine u Texasu. U potrazi za svemoćnim dolarima, Red Stevens, akter američkoga sna, međutim, nije mogao znati da će biti drukčije, svijet će se nastaviti kretati i neće imati s kim podijeliti najbolje od života. „Želim isključiti mobitel i samo biti s tobom.“

Minimalno, Europa se mora vratiti svojim mediteranskim korijenima!

*

Leigh je znanstvenica, voli proučavati nove stveri, ispitivati ih i pokušavati nešto iz njih naučiti. Put u svemir i umiranje jedina su dva načina da napustimo Zemlju. Pa sad birajmo! Ili, bismo li trebali dvojiti? Tj. što ako je „izvanzemaljski život poseban način kalibriranja energije, koji nije konstituiran ni u jednom od svojstava koji donose moć“? Da, upravo je riječ o moći, oružju i gradovima, globalnom zatopljenju i istraživanju izvan Sunčeva sustava, o inženjerima koji su crtali planove kako da je zauzdaju, pa (nakon što smo joj bili izloženi) i o onome što jesmo, i onome što ćemo postati. Tko hoće razumjeti, ima jedna misao koja će sve u letjelici obilježiti u posljednjim trenutcima, apsurdno ili ne, misije otkrivenja: „štogod da je radilo za nas, nosilo nas, vodilo na ovome putovanju, barem je proizvodilo zvukove“. Ostaju u šoku vidjevši toliko nedvojben dokaz da psihologija zauzima primarnu poziciju iznad svega ostaloga. „Nema dolaska na čijem se kraju susreće izvanzemaljsko biće, već se izvanzemaljsko biće ostvaruje u vremenu dotada.“ Zajedno s Nerejom pisac se raspao u nakani odvraćanja od međuplanetarnoga putovanja i uništenja planeta. Leigh, Karius i Tyler prešli su tu granicu, počeli prilagodbu životu s druge strane. Kako možemo ovako dalje, kako itko može ovako dalje? Oduvijek smo motrili gustoću zvijezda i vidjeli rađanje, majčinu hranu razasutu nebom. Majke uvijek jesu, bez obzira na to kakve su. Čak i kad se alge počinju svijati unatrag, iskazujući neku vrstu žaljenja, okrećući se k Zemljinim oceanima romantizma.

„Strah me zaspati, jer se plašim da se neću vratiti. Želim se nastaviti vraćati. Zauvijek. Ne želim otići tamo gdje je sve mračno. Želim ostati ovdje. Želim samo vidjeti... to je sve. Znati da nečega ima. Nikada nije bilo vremena u kojem ja nisam postojao, ni ti, ni ovi kraljevi“ (Tyler). Koliko god futuristički roman književno bio snovit, naslovnica ipak sugerira glavu iznad površine vode. Dišite! Držim povratak ključnom porukom čovječanstvu koje se ne bismo smjeli postidjeti ni u najluđem scenariju propasti Zemlje. Poruka, snažna kao i udaljenost do nje. Roman, s pravom na većinski udjel kolača književnoga svemira. Vraćam se novinaru „debilu“, i ja sam, i MacInnes je taj debil što još uvijek pokušava pisati vjerujući da je važno iskazati svoj stav i promijeniti stvari oko sebe nabolje, barem pisanjem na, u ovom slučaju, meni bitnom portalu.

Još nije kasno, propitajmo najprije našu sposobnost da se vratimo, da preživimo. Tišina je bila zastrašujuća, tišina koja ih je okruživala kao nesmislenost dubokoga svemira. Užasna, beskrajna, besciljna dimenzija onkraj materije, svijeta, kao privlačna alternativa razočaravajućem očaju nad promjenama žive prirode. Ne, ne treba ići tako daleko da nas ne bi bilo, „u ovome vječnome protoku, ciklusima transformacije, ne svršetaka, već ponovnih početaka, kao što je uvijek bilo i bit će, novih svjetova u preobražaju, novih vječnosti, novih života, novih...“

Rezime: 8. srpnja 2025. Vjetar je na mahove puhao brzinom od 225 km/h. Ne pripada nikomu, nema vlasništva, nema tjelesnoga nagona. Drži mi tijelo. Sve se raspada, pada i rastavlja naletom brišuće kugle svjetlosti. Na posljednjoj stranici knjige „zelene mreže proždiru svemirska odijela poput lišajeva na obalnome stijenju.“

(Igor Šipić © IO DHK)