Ned Ibrahimović: FINA BUKA LJUBAVI SLADE / Goran Rem
Goran REM: Malo prije svega odavno smo, Meandarmedia, Zagreb, 2024., 94 str.
Svaka poezija vas nužno, po sebi, aktivira tako što vas uvlači u svoj svijet, ali čitajući Remove knjige pjesama vi se aktivirate i procesno, sastavni ste dio njihove tvorbe, samog pjesničkog postupka, metode, poetskog koncepta, kako bilo. Svijet u njima stvara se pred vašim očima istovremeno dok i sami čitajući nastajete. Da ne bude zabune, ima takve poezije – da spomenem samo pjesnički ekspresionizam i avangardne pjesničke pravce, na primjer – ali su u tome Remove knjige jake, baš poput ove nove Malo prije svega odavno smo one su snažne i sugestivne i, po tome, u hrvatskoj i blizim kulturama sasvim unikatne.
Jezik koristimo kao da smo mu gospodari, ponašamo se kao da nam je sredstvo, posrednik i prenositelj, nosač i naš rob. Hvatamo ga kao pribor za objedovanje, mislimo ga (is)koristiti čistoga, a vratiti zaprljanog i beskorisnog. Beskonačne su varijante našeg nepoštivanja jezika.
Ali, pjesnik Goran Rem diše (s) jezikom. Njegovi dinamični pjesnički subjekti i njegove razigrane jezične svijesti jedno se u drugome ogledaju baš onako kako se nekolika „ja” u novoj knjizi ogledaju i vole. (Da, ljubavna je poezija u pitanju!) Stoga se čitatelj Remove poezije mora prilagoditi osobenoj pjesničkoj prirodi koja stalno propituje osobnost, koja se zanima ljudskim „jezičnim životima”, koja ih drži i čuva otvorenima (i) za neke drugačije svjetove, upozorava nas ili nas podučava činjenici – danas tako zaboravljanoj i potiskivanoj – kako su, doista, svi ljudi posebni – u zajednici ljudi!? Nije li to i najdublji smisao postojanja lirskoga pjesništva uopće!?
Njegove pjesme stoga počinju kao jezične „provokacije”, a završavaju kao osvojena i čitatelju ponuđena sloboda. Ovaj pjesnički jezik odaje, p(r)okazuje i otkriva osjećaje, rafinmane, ideje, stavove, točke promatranja – to je ono najbolje što nam jezik uopće može (o)dati – subjektovih ljubavi, njegovih nesagorjelih želja i/ili njihovih ne/ispunjenja, dnevnih ili životnih dvojbi, i izbora, posrnuća i postignuća (pa kamo će taj san otići?), i sve to u slikobraznim usporednostima i zavodljivoj ritmičko-melodijskoj strukturi (mimoilazimo sve osim ritma) jedne izvanredne autorske poetike.
Remov pjesnički subjekt ulazi ili izlazi iz apstraktnog jezika u istoj stihovnoj ravni (nevjerica-vjeverica), rabi intermedijalnost, miješa žanrove i jezično-muzičke obrasce iz tzv. culture of noise, aludira ili se izravno služi stilskim registrima i postupcima glamp-rocka, synth-rocka, punka ili novovalnog romantizma, prepušta se jezičnim igrama (gitarist gitarizira) i obogaćuje značenja stihova stilemima koji, kako veli, oponašaju san. To ove pjesme čini energetskim mašinama značenja koje vas nukaju da im se često ili stalno vraćate jer imate (opravdan) razlog/bojazan da su vam neka bitna značenja promakla i nečuveni ostali neki važni riff-ovi. „Pa daj nešto sam napiši, kako se volimo i / zovemo / baš našim imenima, stanujemo u zbilji itsl.“ – je sugestija koju si sasvim slobodno možete prevesti ili prepjevati u: pa daj nešto sam pročitaj! Napose, ovo je knjiga pjesnika koji je (vlastitu ljubav) „s indignacijom odbio za-bora-vi-ti...“ I taj je „ne zaborav“ čista inskripcija ljubavi.
Koja se, je li, ni u čemu ne razlikuje od jezika kao takvoga, onoga koji je (s)tvoritelj.
Od prve do najnovije knjige, rockersko-punkerske bijele buke zbirke Malo prije svega odavno smo, riječ je o istom neusporedivom maštovitom poigravanju riječima i riječ-nim frazama i sintagmama, o istom (multi- i intermedijskom) viđenju svijeta, o istom, dakle, poetskom konceptu, ali i o, kako sam kaže, jedanaest različitih mrtvih autora koji su ostali iza svake od njih jer (1) jezičnost svakog njegova tekstnog subjekta čuva te zbirke od ikojeg ispraznog autobiografizma i (2) jer njihov je lik „pjesnika“ nešto sasvim Drugo – insajderski svjedok-sudionik gramatološke ovjere Vas čitatelja, iskustva pisma, erosa, ljubavi.
(Ned Ibrahimović © IO DHK)