Boris Domagoj Biletić: STRAH OD ČITANJA / Tonči Petrasov Marović

STRAH OD ČITANJA

TONČI PETRASOV MAROVIĆ: STRAH OD SLOVA, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014., 231 str.

U amblematskoj Maloj knjižnici DHK, kao 161. knjiga novodobnoga niza, uz 80. obljetnicu pjesnikova rođenja, pod naslovom „Strah od slova“ potkraj godine 2014. objavljen je izbor iz poezije Tončija Petrasova Marovića, k tomu u zanimljivu priređivačkom konceptu Tomislava Brleka.

Tonči Petrasov Marović rodio se 1934. u Mavrincima pod Mosorom, a umro 22. travnja 1991., na dan kad je Marulić, 1501., dovršio i potpisao „Juditu“. Objavio je trinaest pjesničkih zbirki, usto je dramatičar, pisac za djecu, pripovjedač te romanopisac, ali i likovni kritičar, novinar…

Nekada se govorilo o „ključu za razumijevanje“, a danas je još živa sintagma „čitamo u tom-i-tom ključu“, pa ću odmah navesti kako sam dveri ove skrupulozno sastavljene poetičko-duhovne/duševne panorame Marovićeve, čini mi se, našao baš u stihovima nastupne cjeline „Samoubistvo boga“; citiram: „S cestama u krugu i koje ne vode nikud iz zauvijek prijeđenog / odavna sam raskrstio…“ Dalje: „Ali tko pravo umije da se zaputi istinom / zakopanom tajnom našeg bića – bez kormilā krvi / kad ne uspijevamo doznati ni što nam je u bremenu / a nosimo ga i posrćemo i ne smijemo odbaciti? … i to nas približava blaženstvu životinja (za trenutak samo) / a onda smo opet poneseni otrovima seberaspinjanja…“ Ili: „Ali kamo bih ja iz ovih čistih tama / kad sam i svoju vječnost zadavio vlastitim rukama…“ Treba imati na umu činjenicu da je pjesnik netom navedene stihove napisao na početku svojega pjesničkog puta, jedva 20-godišnjak, a objavljene su u zbirci „Asfaltirano nebo“ iz 1957. (i.e. 1958.)!

Zacijelo, što se kasnije potvrdilo, bijaše Marović već zarana čovjek klasične naobrazbe, i više od toga, pa stoga možda još i danas za čitatelje „hermetičan“, „raspršen“, „ne (ili teško) razumljiv“, kako navode neki povjesnici književnosti, kritici i druga angažirana stručna čeljad.

A glede povoda i adresata ovogodišnjih Dana Antuna Šoljana (Rovinj, travnja 2015., koji su bili posvećeni Ujeviću), neizbježno valja prisjetiti se Marovićeve „Trave na Tinovu grobu“ iz 1985., gdje, među inim citatno prema Ujeviću i Pessoi, čitamo: „Dođosmo i zagledasmo se u nju kao u sramotu / prekrivala je grob do krakova križa / križ bijaše drven / nakrivljen / … / ako sam trava / pustite me / trava nije za me.“ A tek „Poslanica Mariji Čudini…“! Znaju li današnji studenti kroatistike bar ponešto o toj nevjerojatnoj, a tako tragičnoj, duši jedne hrvatske pjesnikinje, M. Čudine? Upravo su dva netom navedena pjesnikova lirska naslova na tragu onoga što kao čitatelj tražim i nalazim u pjesništvu Marovićevu. Čovjeku koji stihom veže tradiciju, nacionalnu i opću, univerzalnu, mit i mitološko, antičko sa suvremenošću svoga jednako kao i vremena u kojemu još uvijek jesmo. Išao je Marović nerijetko i onkraj, za sebe sama i rijetke koji znaju/mogu denotirati određene zaporke, šifre, poznavajući tradiciju, teoriju i praksu relevantnih poetika u nacionalnome i planetarnom obzoru.

Uostalom, može li pjesnik ako nije utemeljen, osviješten i filozofijski potkovan, mudar…, napisati: „Smrtnu kaznu jezikom“, poantirajući: „…ej ti što svakako nisi / ali na način kako ništa jest / budi mi i ostani / i materinski muk navijeke / i smrtna kazna jezikom“?

U Marovića su (ne)izravna citatnost, jednako kao i više ili manje čitljive/čitke asocijacije ili pak reminiscencije u naslućaju, toliko brojne i tako česte, da ta problematika traži zasebnu studiju. O svezi baštinskoga sloja te sinteze povijesnosti i modrenoga stiha Jakša će Fiamengo napisati: „Jezik i zavičaj s imanentnim osjećajem vremena i prostora osnovni su ‘toposi’ njegova pjeva. Prve njegove knjige pune ekspresivnog naboja, osobito tajnovita ‘Hembra’ (1975.), početak su lûka koji će se smiriti u lamentirajućim bolničkim haikuima pred preranu smrt.“ Kao pjesnik „mudrosti tla“ promiče Tonči Petrasov zavičaj kao univerzalnu vrijednost, u antičkome kontekstu ako je o našemu Jadranu riječ, pa će u tomu surječju sunuti i Marovićeva najcitiranija „dosjetka“: „iz jazika ditinjstva u ditinjstvo jazika“.

A zašto je, je li uopće, pjesnikova „Hembra“ tajnovita? Kao „samo jednom rečeno“, dakle „nesigurno značenje“ iliti smisao? Odnosno, prema Krešimiru Bagiću: „Radi se o tekstu kojemu je naslov hapaks preuzet iz Poljičkoga statuta. Ta semantički neprozirna, upravo zagonetna riječ u korelaciji je s ukupnim potencijalom poeme…“ Brlek će, u dosjetljivo naslovljenu pogovoru ovome izboru, „ProstoRazgovor“, napisati kako je „Hembra“ pjesnikovo ključno djelo, slojevito, koje proširuje izražajne granice hrvatskoga jezika kao pjesničkoga/poetičkog izraza.

Ovaj pak izbor iz Marovićeva opusa, dijelom, pjesnika slijedi kronološki, a dijelom je na djelu priređivačevo čitanje autorova ukupnog pjesničkoga prinosa hrvatskoj poeziji, pa je tako izbor posložen u, rekosmo, deset ciklusa – što slijedeći pjesnikov poetski hodogram, što pak naslovno „izvlačeći iz konteksta“ zaključna dva haiku (wake/tanke). Odnosno, Marovićeva je, kao haiku pionira u nas, jedna od opaski uz haiku ova: „Mnogi će se spotaknuti o kamen haiku; rijetki će ga ponijeti za uzglavlje.“ Među zapadnjacima slično je pisao i Harold G. Henderson. Primjerice, cjelina „Tanke antipodi“ završava gotovo generacijski, usuđujem se reći slamnigovski, a stih glasi: “(metem psi koza)”…

Slijedom ovoga izbora, po „ciklusima“, može se najkraće reći ovako:

U drugoj zbirci „Asfaltirano nebo“ (prva je „Knjiga vode“) pjesme-poeme ovdje sabrane nastale su (istim slijedom) od ožujka do listopada 1957. Te su tri poeme: „Plač Boga“, „Samoubistvo Boga“ i „Sonata za staro groblje na Sustipanu“, možda tri ključna autorova teksta koja su ga definitivno odredila kao pjesnika, naznačivši ujedno njegov životni put, kako predmnijeva Petar Opačić.

Sve rjeđi Splićani znaju, a najšira hrvatska javnost ni to, priču o starome groblju na Sustipanu, o kojemu će isti Opačić: „…1959. godine, odlučeno je da se sravni jedno od najljepših mediteranskih groblja na Sustipanu, što je prema mišljenju mnogih stručnjaka i kroničara najveći kulturocid u novoj povijesti Splita. Od osnutka groblja 1826. pa do Drugog svjetskog rata tamo je ukopano više od 50.000 Splićana, više nego je Split imao živih stanovnika četrdesetih godina prošlog stoljeća.“

A Đurđica Ivanišević o istoj će temi: „Na sustipanskom su groblju bili pokopani mnogi istaknuti Splićani. Među pedeset tisuća pokojnika možemo navesti gradonačelnike i preporodne djelatnike Antu Bajamontija, Gaju Bulata, Vicka Milića, Vicka Mihaljevića, Petra i Vicka Katalinića, Lovru Borčića, Duju Rendića Miočevića, Dujma Mikačića, arheologe Franju Carraru i Karla Lanzu, graditelje Vicka Andrića i Antu Bezića, slikare i kipare Julija Pavlovića, Virgila Meneghella Dinčića i Radovana Tommasea, pionira hrvatskog filma Josipa Karamana i druge.

Splitsko sustipansko groblje bilo je svojim položajem na pošumljenim hridinama, raslinjem u kojem su prevladavali borovi i čempresi, nadgrobnim spomenicima – među kojima djela kipara Ivana Rendića, Tome Rosandića, Ivana Meštrovića, Franje Carrare, i nadgrobnim natpisima, prema sudu domaćih i inozemnih posjetitelja, jedno od najslikovitijih na Mediteranu…“

Tonči Petrasov napisao je pjesmu tada kada je groblje već bilo preseljeno s odobrenjem nadležnih služba i uz onemogućavanje crkvene vlasti. Pjesmu je naslovio „Sonata za staro groblje na Sustipanu“: „Nitko ne bi smio iskapati mrtve / nitko i ni za što / nemaš više vratnica / ni psa ni natpisa / moj Sustipane / ti si sada prazna zemlja / ledina Judina / moj Sustipane.“ Kasnije se doznalo da je preseljenje bila politička odluka, jer su živima dakako smetali (čak i) mrtvi političari neistomišljenici.

Autodestruktivni užitak autorov, pak, donosi pjesma, ovdje kao cikluščić, „Hodanje stari gaj“. Mikrocjelina u ovome izboru sjajno je poantirana zaključnim stihovima „Antičke zdjele“: „…primi ovo koštunjavo voće što ga moj ushit pabirči / po očevini / i pojmi prozor na otok i pristanište gdje hladno / more gladni za brodovima.“ Naslućujemo li i ovdje najavu „smrti Sredozemlja“?

Od „Peristila“ preko preuzetna pastira „Marsije“ – gdje ono delfijsko „medèn ágan“ prevodim kao „ipak znati mjeru“ ili, prema Andriću: „Ovdje se gram radosti dušom plaća“ – pa do „Petra Epimenida“ lûk je u ovome izboru znakovit, prebogat i presnažan za samo jedno čitanje i denotiranje. Konačna, makar i epimenidovski nenamjerna paradoksalnost vraća ovaj dobar i pomnjivo posložen izbor Marovićeva pjesništva, gotovo eliptično, na početak knjige: „Uranjam u mrakove ljudi i pod svjetla / omeđena mjerom njihovih trajanja…“ Čemu je komplementaran, držim kao protuteža trajnih duševnih orkana i nemogućih duhovnih (ne)smiraja, ovaj svijet pjesme kao beskonačna odjeka tekstova i onoga doživljenog, proživljenog (da li i preživljenog?): „Ležim na travi tisućljetnih grobova / nadomak kući rodnoj roditeljskoj… / …ležim na travi tisućljetnih grobova / tuđ taman težak vlažan kao zemlja večernja / kost sam bilo čija stih te kosti / pjesma iskorijenjena naroda“.

Ovdi u cjelini „Ispuni tu ruku“, među inim, ćutimo Marovića čakavskoga pisnika, u duhu začinjavaca, ali i duhu 20. stoljeća; pa pročitajte tekst „Osin pisnika D.I.“ („…ja pisnik ervajski začinjavac krti…“). Poput nježne je sretne „slitine“ Marulića, Ujevića i uznemirena lirskoga subjekta prošloga stoljeća.

Referira se pjesnik izravnije još, primjerice, na Ludwiga Wittgensteina, predmnijevam najprije glede prinosa njegova filozofiji jezika i uma, ne bez samoironijskoga prizvuka, ali je na djelu i metajezični Marović: „…ja božji svaštar / orguljaš jezgrovitosti / nesretni idiot / stvoren za filozofiju… // …ulazim u izraz / tunel bez struje / tunel logike i tautologije / vode godinā naokolo svijeta / izgone iz njega njegov smisao / na granicu jezika / srijedu mog svijeta // ne nadopunjaj me / smrti / ništa te ne pitam“. Čitamo u „Premještanjima“ o sveproždirućemu vremenu…, a ostalo je tišina, ili pak u dijalogičnoj i jezično prštećoj cjelini „Hembra“, u „Moći ne govoriti“, kako inicijalno pjesnik veli: „Moći govoriti ne / moći ne govoriti / biti ne Hamlet, nego Silence and the Rest…“

Aludira pjesnik na mnoge i komunicira s mnogim autorima, kulturološkim činjenicama i sl. Tu su: Marulić, Zoranić, Baraković, Toma Arhiđakon, Hektorović, Ivan Česmički / Ianus Pannonius, Držić, Matoš, Ujević, Crijević, Eliot, Shakespeare, Pound, Dante, Sanguineti, Calvino, Pessoa.. pa Biblija i Biblija, Poljički statut i dr.

Osim iznimno bogata i snažna vokabulara te neočekivanih zvučnih podudarnosti, gdješto tek unutarnjih rima, poete inače nesklona vezanu stihu a sklona lepršavoj ritmičnosti neobične slikovitosti stihovanih „prizora“, bez obzira na to naginjali oni lirskome ili, kadikad, epskome, ponekad kao ponesen tokom svijesti, ali upravljajući njime poput demiurga, Marovića je obuzimao i privlačio izazov grafičke bujnosti i šarolikosti cjeline pjesme i stihova pojedinačno, no uvijek svrhovito, metaforički utemeljeno, a komunikacijski prema čitatelju opravdano. U tom smislu pogledajmo upravo „Hembru“, od gotovo invokacijski ustihovljena kruha do završna zaziva – Amen! Tek podsjetnik: o religioznome, primjerice, Marovićevu portretu iscrpno je pisao Drago Šimundža.

Dostatno samonikao te itekako sebesvojan i sebesvjestan Marović (već ili još) 1969., a ne recimo jučer, zapisuje kako „…kompjutor odlučuje / hoće li čovjek / zaplakati“ (T. P. M., „Premještanja“, VI).

Prema koncu, želim navesti nekoliko riječi iz dobra i temeljita prikaza („Vijenac“ MH, br. 545) ove knjige iz pera K. Bagića, koji vrlo dobro piše o priređivačevu radu na izboru izdanja „Strah od slova“:

„Baveći se dosadašnjim govorom o Maroviću pogovarač je riječi hvale našao za interpretacijske uvide Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića i Zorana Kravara, dok je izrazito polemično reagirao na prešućivanja, iskrivljavanja ili kritički pseudogovor koji su po njegovu sudu tako često pratili recepciju splitskoga pjesnika (pritom je poimence apostrofirao Ivu Frangeša, Slobodana P. Novaka, Dubravka Jelčića, Cvjetka Milanju, Sanjina Sorela). U kulturi šutnje kakva je naša, tj. kulturi u kojoj se glasno hvali sve i svašta, pravi je blagdan pročitati tekst iz kojeg se može štošta naučiti i u kojem autor ne bježi od vlastitoga mišljenja. Pritom je manje važno slažete li se s iznesenim stavovima ili ne. Lijepo je, naime, susresti čovjeka sa stavom.“ Dodajmo.

I nakraju, Bagić cilja i pogađa izravno „u sridu“ kada Marovićevo pjesništvo istodobno lapidarno i pregnantno određuje sintagmom „vulkansko pismo“. Slažem se o tomu da je riječ o znalačkome izboru i strukturi ove knjige, ali i u pogledu kritikom već dotaknuta širega i dubljega značenja i značaja Brlekova pogovora ovome izboru. Doista je riječ o potkrijepljenu, polemičnu, utemeljenome, uvjerljivu novome čitanju poezije Tončija Petrasova Marovića, ujedno i „ključu za“ ili čitanju „u ključu“, koje računa s novim pristupima novih naraštaja „redovnikā pjesništva“ – kakvim u određenoj mjeri i dimenziji držim i poslanje T. P. Marovića. Pjesnika ovaj izbor, valja se nadati, i praktično vraća središnjoj vrijednosnoj matici hrvatske poezije, otvarajući vrata budućim interpretatorima i interpretacijama.

Ožujak 2015., neobjavljeno.

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)