Željka Lovrenčić: ODA RODNOM GRADU / Davor Grgurić
Davor GRGURIĆ: Kamov bi nam zamjerio štošta, Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2023., 150 str
Davor Grgurić (Rijeka, 1978.) osebujan je i vrlo svestran autor: aktivni je predsjednik riječkoga ogranka Društva hrvatskih književnika, kulturni djelatnik s puno izvornih zamisli, uspješni glavni urednik časopisa Književna Rijeka, novinar na Radiju Gorski kotar u Delnicama, pokretač ideje o osnivanju Etnografskog muzeja Gorskoga kotara, autor 11 knjiga i... vrstan pjesnik. To potvrđuje i svojom dvanaestom knjigom naslovljenom Kamov bi nam zamjerio štošta. Riječ je o 74 pjesme posvećene njegovoj rodnoj Rijeci, podijeljene u pet ciklusa: Vježbanje kam(en)ovanja, Life coach svjesti, Vježbe disanja, Vježbe promašaja i Balkanovanje koje tvore jedinstvenu cjelinu, poemu o ovome lijepom gradu. Cikluse povezuje lik riječkoga književnika Janka Polića Kamova (1886. – 1910.), simbola avangarde, za kojega kažu da je bio avangardist i prije nego što se ona pojavila i koji je bio je poznat po svome aktivizmu, nihilizmu i opreci svim kanonima. Kao i Kamov, i Grgurić je oštar i otvoren kritičar koji se ne libi ukazati na ono što smatra lošim. Govoreći iz perspektive velikoga i prerano preminulog književnika, u poemi varira razne teme vezane uz Rijeku – od njene dalje i bliže povijesti do suvremenoga doba. Božica Jelušić, jedna od recenzentica, posebno ističe Grgurićevu osebujnost i tvrdi: „...zrela je knjiga pred nama, uberimo je kao poklonjen plod u njenom trpkom okusu, jer je drugačiji i posve neočekivano uzgojen u uvjetima naše literarne klime, nesklone rijetkim vrstama“.
Točno, ovo je uistinu zrelo, zanimljivo i znalački napisano djelo u kojemu autorove spisateljske vještine dolaze do potpunog izražaja. Jer uz nadahnuće treba imati i dovoljno znanja i, dakako, dara da se napiše knjiga u kojoj se na 140 stranica varira jednu temu.
Druga recenzentica, Darija Žilić, napominje: „Poezija Davora Grgurića snažna je, bogata, u njoj se pjesnik referira na brojna imena iz politike, književnosti, uvodi i fijumanski govor, razne ornatuse, toponime, spominje i pojmove koji se odnose na društvene mreže, i čini se kao da gradi mali ep koji se, istina, odnosi na grad Rijeku, ali isto tako ima i univerzalne dimenzije mitskoga grada koji postaje grad sviju nas, razapet između ljudi koji se o njega spotiču, koji ga ne poznaju, niti razumiju njegovu melodiju.“
Mislim da je najvažnije obilježje ovoga djela – izvornost. Razvidno je da autor svoju temu, grad Rijeku, jako dobro poznaje i voli. Poznate su mu njezine ulice, osjeća bȉlo grada, proučio je njegovu prošlost i promatra sve što se odvija u sadašnjosti. Dobro poznaje život i djelo Janka Polića Kamova.
U poemi navodi mnoštvo podataka i imena: govori o onima koji su osvajali grad i vladali njime, o riječkim legendama poput Karoline Belinić odnosno „Karoline riječke“, o značajnim osobama koje su živjele u Rijeci i obilježile je. Obaviještenost potkrepljuje bilješkama u kojima objašnjava pojedine termine i navodi biografske podatke. Kad govori o suvremenom životu, posebno ističe riječku mladež, čuveni Korzo i neizbježne galebove koji su oduvijek dio njezine panorame.
U knjizi se uspješno isprepliću stvarni događaji i književnost, prošlost i sadašnjost, preispituju se tradicionalne vrijednosti i one koje je donijelo novije doba. Kao u nekim svojim drugim djelima, autor oštro kritizira pasivno ponašanje građana koji ne reagiraju na nepravde, već mirno prihvaćaju svoju sudbinu: Životarimo možda bolje / ako u poslušnosti nijemimo, / i vrijedimo valjda više / ako glasno plješćemo – piše u pjesmi Kod kipa na Kontu kojom počinje zbirka (str. 7). Dalje se simbolično pita: Zašto nikad nitko neće / hrabrost koju nemamo / u upitnik brončan izliti? (str. 8).
Grgurić kroz lik Polića Kamova progovara o malograđanštini, o licemjerju, strahu i apatiji pojedinca i kolektiva, ali i o piščevim dvojbama i razmišljanjima koji mogu biti i nas sviju. Kritizira stanje u zemlji, iseljavanje, konzumerizam, malograđanštinu i licemjerje. U pjesmi Skica za hrvatski zen njegova je kritika suvremenoga hrvatskog društva više nego eksplicitna: Hrvatska onih drugih je masovna euforija / nakon plitkih sportskih banalnosti / što se tjednima prožvakavaju / ko nezapamćen skupni uspjeh vrhunaravne nacije / prvi redovi do oltara na Polnoćki, / u kadru prijenosa državne televizije, / raspamećeno skandiranje jeftine rime / stihova sklepanih o Kroaciji / na stranačkoj konvenciji po osvojenim izborima (...) (str. 33). Postavlja pitanje: Otkud tolika različitost, netrpeljive suprotnosti?/Jesmo li uopće iste knjige čitali i isti disali zrak? Ovdje se progovara o onomu što mnogima smeta, ali ne mogu ništa učiniti. I dalje mogu biti samo promatrači čudeći se bahatosti i bezobraštini onih na vlasti.
Davor Grgurić suvremene teme obavija parafrazama i asocijacijama na Kamovljevu poeziju, poziva se na njegova djela, spominje osobe iz njegova života te likove iz djela. Kamov je taj koji šeće riječkim ulicama, gleda spomenike (među njima i svoj) i kovrče na ženskim glavama, električne tramvaje koje je Rijeka prva među hrvatskim gradovima uvela, brodogradilište i zgradu kazališta. Pred njegovim se pogledom nižu prizori iz života grada, gleda galebove i kritizira „balkanovanje“. Misli svoje i zamjera. Ili ipak ne?
Razvidno, Kamov i Grgurić imaju jednak stav prema životu, istu nepokor(e)nu narav, isti kritičarski duh. On je zapravo alter ego našega pjesnika koji progovara u ime nas mnogih.
Da bi se napisalo ovakvo djelo, osim mašte i talenta, treba biti pomalo smion i znati plivati protiv struje. Davor Grgurić to razvidno zna.
(Željka Lovrenčić © IO DHK)