Boris Domagoj Biletić: UZA ZID / Nada Galant

Nada GALANT: Zuz zit, Istarski ogranak DHK, Pula, 2025., 108 str.

I. Pročitao sam sve zbirke koje je Nada Galant dosad objavila i pisao sam višeput o njezinoj poeziji. Tijekom plodnih desetljeća njene književne prisutnosti najprije u užoj zavičajnoj sredini, no potom, i već dugo, zamjetne njene nazočnosti u središnjemu toku hrvatske književnosti, dakle na nacionalnoj razini, a osobito u čakavskome, tzv. dijalektalnom korpusu, ova je autorica uspjela i postigla možda ono najteže: najprije postati, onda trajati i naposljetku ostati kao izdvojen, na prvo čitanje odmah prepoznatljiv glas i rukopis čiju poetiku i predmetnotematski svijet upućeni i estetski prijemčivi čitatelji ne povezuju samo s lokalnim podnebljem iz kojega pjesnikinja potječe. Odmah ću, po ne znam koji put, ponoviti: dvije Nade, Galant i pokojna Grubišić, te jedna Evelina, sve tri Istranke, uvjeren sam u to bez zadrške i ostatka, pripadaju samome vrhu suvremene hrvatske poezije, posve nevažno je li ista pisana iz ženskoga ili muškog autorskoga i životnog iskustva, kuta, pozicije, pera, tipkovnice...

II. Naravno, svaku ustvrdu, osobito ako je u kritičkome, vrijednosnom smislu ovako „bezuvjetna“, valja obrazložiti. A sve bi bilo „jednostavnije“ da Nada Galant nije autorica koja (gotovo) isključivo objavljuje na startnome, materinskomu idiomu, srednjoistarskoj žminjskoj polazišnoj čakavici koja je jedan od najstarijih hrvatskih govora, u širemu smislu pripadajući čakavskome kao najstarijemu jeziku nacionalne nam književnosti, koji odavno pak više nije i književni jezik. Nemam namjeru „izazivati“ jezične polemike, još manje pačati se u svijet jezikoslovnih, dijalektoloških činjenica i problema, ali kada kažemo/napišemo čakavski jezik (jednako kao i kajkavski, ili štokavski kada je u narječnoj/dijalektalnoj porabi i pisanoj praksi), trebalo bi smjesta biti jasno što se time misli, a na tragu je povijesno trojezična hrvatskoga jedinstva.

Napisao sam bio (i u povodu ove pjesnikinje) sada već davno i ovo: lome se nekakva metaforička ili virtualna koplja oko toga je li tzv. dijalektalno pjesništvo „ravnopravno“ onomu na standardnome (još uvijek ne posve standardiziranom!) (književnu) jeziku. K tome, tu su i prijepori o tomu može li se dijalektalni izričaj (bez obzira na to što je u čakavskome slučaju riječ o prvome našemu i književnom jeziku i jeziku književnosti) „prevesti“ na književni (istoga jezika, hrvatskoga!)? Ako bi na književnomu, današnjem, taj „prijevod/prepjev“ (što, dakako, nije isto) dobro zazvučao, e tada bismo ga kao uzimali ozbiljno. Srećom, takvih eksperimenata nema, bar ne s razložnim pokrićem.

Valjalo bi s Nadinim pjesmama, bar ponekom iz ove knjige, ipak pokušati primijenjeno izvesti takav jedan „pokus“; ne bi bilo isto, ali ostala bi jednaka razina kakvoće izraza i polučene jezične umjetnine. Siguran sam u to.

No, kako bilo, neki će reći da dijalekt naspram književna jezika, s jedne strane, još i danas ima poseban, naglašen, izdvojen pa u poeziji utoliko čak povlašten položaj. Drugi će možda zaključiti kako si oba lica istoga lika (hrvatskoga jezika) jesu/nisu (ne)lojalna konkurencija, osobito kad je posrijedi pojačana izražajnost dijalekta kao književna izraza u odnosu na književni standard. A treći će, ako je primjerice kakav izbornik/antologičar posrijedi, jednostavno zanemariti, preskočiti, isključiti... sve dijalektalno pjesništvo, stvarajući tako umjetnu granicu „dvaju“ izražajnih svjetova koji, po svemu, u širemu smislu pripadaju istoj cjelini, korpusu nacionalne književnosti. Ovo posljednje vrlo je čest slučaj pa bi, primjerice, većina antologija hrvatskoga pjesništva, koje u obzir uzimaju dug i neprekinut tijek povijesti domaće književnosti kao jedne od najkontinuiranijih europskih literatura, sve do novi(ji)h subjektivnih izborā naših dana, slobodno mogle, dapače trebale biti naslovljene – antologijama hrvatskoga štokavskog pjesništva, a ne pjesništva općenito. Jer bez kajkavskih, čakavskih i štokavskih narječnih književnih prinosa i vrhunaca nema cjelovitih ni uvjerljivih antologija, panorama, izbora... Kao ni povijesti književnosti, uostalom. Ali to je duga, tužna i stara tema koja traje li traje.

III. Maloprije rečeno, dakako, ne bih napisao u povodu jedne „obične“ zbirke da, prvo, ne mislim kako je ovo izdanje sve samo ne tek obična, rubna, „nemetropolska“ knjiga (danas je, svjedočimo tome u mnogom pogledu, u planetarno neznatnoj i provincijalnoj Hrvatskoj sve izvan provincijskoga Zagreba, dvo- ili čak trostruka provincija), i drugo, ne bih se ovako i ovoliko „zapetljavao“ da ne držim kako ova knjiga sadrži nekoliko antologijskih pjesama (npr. Dolenja muora i sl.) i kako autorica zavrjeđuje konačno i trajno biti uključena u krug nezaobilaznih, reprezentativnih pjesnika/pjesnikinja današnje hrvatske poezije u cjelini.

Sve najbolje – ne samo razlikovne u odnosu na sadašnji književni trenutak i na poetski kontekst – odlike pjesništva Galantove, o čijemu se pjesništvu dosad jest pisalo, ali više negoli nedovoljno, nalazimo i u ovoj zbirci. Kad je već istaknut jezični izraz, tek valja dopuniti: i dosad je autorica s mjerom, sa sviješću što i zašto to i baš tako čini pišući, te posve opravdano u današnju čakavicu, kojom dnevno komunicira i na kojoj piše, prirodno i efektno uključivala vrlo rijetke tuđice i, što je višestruko bitno naglasiti, hrvatske riječi iz književnoga standarda za koje čakavski ili nema bolje/jače riječi ili pak, što je u ove pjesnikinje češće, takvim izborom i standardom tu i tamo „prošaranom“ čakavskom mat(r)icom postiže ono neočekivano, očuđenje, novu razinu i/ili viši stupanj duhovitosti, ironijskoga naboja i odmaka od uobičajenoga i sl. I u tom je pogledu riječ o vrlo (samo)svjesnoj autorici.

Ljubavna je tematika sveprisutna, a neutaženo/neutaživo ženstvo, nerijetko prožeto prošlim i prohujalim, završenim, svakako pomirljivo u odnosu na bivše (ne)mogućnosti i (ne)ostvarena očekivanja, ne nameće se više negoli je potrebno, i to tek ponekim, više asocijativno prisutnim no eksplicitnim, erotskim probljeskom. Nada je Galant mjestimice i nujna i istodobno iskričave, gotovo pršteće duhovitosti (Mi se slažemo), od nje čitatelj očekuje i dobiva humornost, ona relativizira poziciju lirskoga subjekta (lirske junakinje, lirskoga „ja“, aktanta, ili kako ćemo već sve nazvati aktivnu i djelatnu „svijest“ u stihu), ukratko onoga koji ili one koja progovara u svim licima (prvomu, trećemu, kao ja ili čak kao mi...) – i to u istoj pjesmi često iz dva-tri različita „motrišta“, dvama-trima „glasovima“. Krajolik, osobito more, doživljava na poseban način, jer jest Istranka i more joj jest nedaleko, no njen je najbliži vidik ispunjen pojavnostima i senzacijama jadranskoga zaleđa, unutrašnjosti, ona je istarska „kontinentalka“ koja na jednome mjestu spominje bijeli put, da, ali ne seoski, već onaj uz more („zuz muore“); čežnja je tu: „da je munko (barem!) videt muore“; komunikacija je izravna i otvorena, a more tako čest motiv i toliko personificirano kao u rijetko kojega suvremenog pjesnika („Ča biš ti muore, ča biš ti val?“).

Od neopisive nježnosti do „malčera protiv tuge“, i u tom i takvom je rasponu raspoloženja naša pjesnikinja; ona je na mjestima i društveno jasno kritički opredijeljena i angažirana (pišući, primjerice, o „pobuni lutkica na špagi/koncu“), uvjerljivo je i zavičajna i pisac metafizičkih tema, jednoznačno teško odredive čovjekove egzistencije; od „sjenovitih“ stanja i raspoloženja osobe svoje dobi do gotovo djevojačke razigranosti, zaljubljenosti i zaljubljivosti u stanjima i ograničenjima sada zreloga i (pre)iskusna ženstva. Vjera, ufanje i utjecanje Bogu također je konstanta ovoga pjesništva. U pojedinim je stihovima, gdje naginje poeziji rečenice, posve „dijaloški“ raspoložena, neskrivene „poruke“ i kao izravna „smisla“.

Čitamo, primjerice, o smiješku na kredit i srcu pod hipotekom...  Očito je da ova vrsna pjesnikinja itekako umije sjajno nasloviti, lijepo i uvjerljivo voditi, i još sjajnije „poentirati pjesmu“.

IV. Jednom sam napisao, a ni danas ne bih drukčije, pa si dopuštam ponoviti: dijalekt ne čini pjesnika, ali vrstan pjesnik zacijelo promiče izražajne vrijednosti dijalekta – i unatoč narječju nesklonim okolnostima. Nada Galant takva je autorica. Črnjina se čakavica gubi, mlađi, nazvani čakavčićima, pišu opet nekim „drugim i drukčijim“ čakavskim koji je u stalnim mijenama i pod kontaminacijom rasprostranjenijih i utoliko moćnijih, jačih i utjecajnijih jezičnih sustava. Njezina pak, Nadina, je žminjska čakavica – kao suvremeni refleks jednoga od, ipak i još uvijek, najarhaičnijih i najmuzikalnijih jezika hrvatske književnosti – motivski i poetički univerzalan doseg i vrijednost po sebi. E, još kada bi naši „bjelosvjetski“ stvaraoci i intelektualci, osobito u najutjecajnijim medijima, a poglavito oni unutar tzv. akademske zajednice, katkad svrnuli pogled i uho prema hrvatskome dijalektalom bogatstvu i najprije njime obogaćivali književni standard, pa i u smislu tvorbe novih riječi i pojmova, umjesto da svakodnevno svjedočimo jezičnu glavinjanju sukladnu znanome našemu kolonijalnom mentalitetu! No, to je već neka druga štorija tek spomenuta na kraju ovoga teksta u čiju svrhu, učinak i potrebu, priznajem, do neke mjere dvojim. Bar onoliko koliko ne dvojim o visokoj razini poetske izvedbe u knjizi maštovito i naglašeno zvučno naslovljenoj Zuz zit Nade Galant.

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)