Đurđica Garvanović-Porobija: ISKUSTVO HUIJE / Emilija Kovač
Emilija KOVAČ: kao huia kao voda kao stablo, Ogranak Matice hrvatske, Čakovec, 2025., 80 str.
U svakom je susretu s poetskim, ili uopće književnim, tekstom značajno razvidjeti što naslov sugerira, kakvu informaciju nosi i čime zavodi i privlači. Naslov nove zbirke pjesama u prozi znane hrvatske književnice, poglavito pjesnikinje, Emilije Kovač, koju u knjizi Uvod u suvremenu hrvatsku književnost Krešimir Bagić vidi kao neizostavno ime na suvremenoj književnoj sceni (Bagić 2016: 185)[1], tročlani je imenički niz (huia, voda i stablo), od kojih prvi označuje izumrlu novozelandsku pticu i ona, na prvome, jakome mjestu daje naslovu pečat egzotičnog, nepoznatog, intrigantnog, i povlači čitateljstvo u neko davno, prethodno vrijeme. Ptica huia nestala je uvelike zbog ljudskog uništavanja i nedostatka obzira u čuvanju prirode te je u tom smislu naslov unekoliko ekološki akcentuiran, no nadasve vitalistički usmjerava na čuvanje života. Imenicom huia naslov je ponio i kvalitetu onomatopeičnosti, usto što je ritmiziran triput ponovljenim prilogom komparacije kao. Uz isticajnu funkciju, kao zacijelo upućuje na nekoga ili nešto tko je/što je ili će biti nalik izumrloj huiji i tako nas uvlači u rukopis zbirke. Naslov je neosporno figurativan i sadrži trojaku poredbu. Dodamo li podatak da je huia uz lijepo perje imala i poseban status svete ptice među Maorima, naslov zbirke uz raritetnost sadrži mističnu i estetsku odrednicu.
Ulazak u rukopis olakšava sustavno prikazan sadržaj, podijeljen – ne slučajno – u sedam poglavlja, koji otkriva i prvu značajniju činjenicu o organizaciji rukopisa. Naime, prva i posljednja pjesma nose isti naslov i posvema isti tekst, što upućuje na repeticiju, figuru diskursa kojom se ostvaruje prstenasta kompozicija te uvodi, a na kraju podcrtava, jedan od temeljnih motiva – motiv ruba. Dakako, prvo pojavljivanje teksta pod naslovom O rubovima već je naznaka decentriranosti subjekta, koji je smješten negdje na rubovima na kojima „stvari postaju ozbiljne“ (7). Prostor ruba nesiguran je jer na njemu vrebaju „tužna bića od riječi i privida“ (7), što signalizira i metatekstualnu temu te mogući strah subjekta da ga stvaralačko rječotvorje ne zaskoči iznenada i nepripremljenog. No, ako je subjekt već na rubovima, onda želi da ga „prigrli kakva imaginarna šuma“ (7), spominjući pritom poetičan niz sinonima nedužne ptice: lisku, plojku, palistak, što je vjerojatno uvod u metapoetiku kao jednu od tema zbirke. Usto, motiv šume u suvremenijoj je poeziji globalna metafora ili čak mitologem s arhetipskim značenjima, kao što je slučaj u autopoetici Anke Žagar.[2] U ponovljenom tekstu na kraju čitatelj može procijeniti je li u zbirci ostvarena „imaginarna šuma“ ili se zaustavila na likovima „tužnih bića od riječi i privida“. Tako se ponovljeni tekst ponaša i kao evaluacijski instrument na raspolaganju čitateljstvu i kritici, usto što na početku signalizira početak života, a na kraju njegov završetak.
Na početku rukopisa nadaje se pitanje identiteta subjekta, i to u poveznici s temeljnim motivima i temom. Već u uvodnom dijelu, u prvoj pjesmi O rubovima, kako se prethodno već zamjećuje, očituje se želja subjekta da ga „prigrli kakva imaginarna šuma“, a u sljedećoj pjesmi Prelaženje linije čini se da subjekt prelazi crtu razdvajanja između neimaginarnog i imaginarnog ulazeći u prostor u kojemu će tek odlučiti tko će biti: „dodo ili huia“ (8), pri čemu je dodo poput huije također izumrla ptica, samo s otoka Mauriciusa. Obje su ptice izumrle i ovdje vjerojatno simboliziraju prolaznost i nestajanje, usto što signaliziraju stvaranje i nastajanje. Premda te alternacije nisu presudne jer su obje ptice osuđene na smrt, i već su mrtve, postupak odlučivanja i odabira nosi značajan predznak. Imaginarna šuma dopušta odabir identiteta. U istoj se pjesmi subjektica, koja se postupno identificira u ženskom rodu, izjednačuje s metaforom holograma, a potom i metaforom kvazara. Sljedeći korak već sebe portretira vizualno sa zelenom kosom i očima tigra. Osim toga, ona ima iznimnu moć odabira svoga prostora („naselit ću se u svim dupljama dosežnog prostora” /8/) i organizacije vremena („zakrivim vrijeme na mjestima gdje se ne očekuje” /8/). Najposlije, imaginarna šuma preobličuje se u svemir „koji treba voljeti” (8).
U sljedećem ciklusu Brojalice (kad te izgovorim, budeš) pjesme su u ritmu brojalica ili nabrajalica, a identitet subjekta ostvaruje se performativnim govornim činom, gotovo kao u opisu biblijskoga stvaranja. Identitet subjektice sve je mnogolikiji te se može shvatiti kao fluidan poetski identitet. Svakim govornim nizom, svakom brojalicom propituje se, uspostavlja i ponovno stvara nov identitet te on biva višelik i trajno promjenljiv i evolutivan, čime se iskustvo življenja i stvaranja proširuje. Tako se subjektica u sljedećim tekstovima pronalazi kao kuna, lasica, lisica, kao netko tko nosi igračke, kao ona koja mijesi štrudlu, kao susjeda koja ima soli, kao ona koja visi poput svjetiljke, kao sutka i Jegorka (za potonje dvije vrste u podbilješci stoji napomena: „Koje god značenje ovih riječi nađete, to nije to. Mislite na neki oblik bića ili pojava toliko neobičnih da još nisu ovjereni jezikom.“). Probijanje jezičnih rubova kazuje da je identitet subjekta toliko neistraživ te se više ne može prispodobiti ni sa čime poznatim. Jezik je zašao u imaginativnu sferu u kojoj se misli tek imenuju prvi put, on je također u nastanku kao i biće subjekta. Takva istraživačka fluentnost i mnogolikost identiteta subjektice zahtijeva stalno preispitivanje i samoizgradnju, štoviše samostvaranje. Drugi ciklus završava deskripcijom i brojalicama o riječima, čija se moć znaka nadvija nad njihovim značenjem i titra u prostoru imaginarnih dimenzija.
U prvome ciklusu susreće se uz „ja“ oblik i „ti“ kojemu se „ja“ obraća na blizak način, iako ne određuje tko bi taj „ti“ imao biti – netko mlađi kome se prenosi poetsko i životno iskustvo, netko blizak kao što je u jednom slučaju majka, netko od prijatelja ili ljubavnika kao što u aluziji može sugerirati rečenica: „Nije ništa ako me ponekad raniš: uvijek, na neki način, preživim.“ (15) Ili kao lice u nastajanju baš kao i sam subjekt. („U redu je ako smo malo nedovršeni i nesigurni.“ /16/) Vjerojatno je i „ti“ fluidan, a također i samo „bivanje“ kao što stoji izravno u naslovu Ure, kasne: Fluidnost bivanja (15).
Motiv planine koji autorica uvodi u ciklusu Uzgajanje planine uvelike je motiviran time što pruža mogućnost varijabilnih identiteta, kako stoji:
„Želim svoju planinu. I želim. Mogu na njoj biti riba, vriježa, peteljka, slap, a nije mi stran ni koji okrutniji oblik postojanja, recimo – nešto kao kondor ili lisica. Hrid, pustinja. Radujem se novim vrstama koje ću biti na ovoj planini, čim je dovršim.“ (21)
Drugi je razlog – pripadnost:
„Povremeno se zapitam – što mi sve to treba, zaboga, taj napor i ta planina – a onda stisnem zube i ne dam se smesti: mislim o njoj kao o posljednjoj prilici da se zakorijenim i da zaista pripadam... nečem. Ili nekom.“ (23)
Uzgajanje planine, a osobito njeno premještanje, čini se vrlo teškim zadatkom, ali su stvari lakše kad se uzme u obzir da postoji mogućnost izbora, kako zamjećuje subjektica: „Sama mogućnost izbora čini stvari nekako mekšim, podatnijim.“ (24) Daljnji postupci prizivanja života – kamenjar, stablo, ptice, štoviše i vukovi doprinose vibrantnim prizorima, čak i kad je slučaj s opasnim činjenicama kao što su u književnosti i usmenoj predaji predstavljeni vukovi, i s njima se pametnim uređenjem može supostojati. Da se ne radi samo o vanjskom svijetu već i o unutarnjem, koji se uvodi alegorijski, kazuje sljedeća tvrdnja: „Koliko je do mene, uvijek zapamtim onaj bolji dio nas, u kojem nitko nije vuk. Ako i jest, to je tek toliko da se razlikujemo od drugih.“ (37) Tako nas autorica, korak po korak stvarajući obrise svoga svijeta, dovodi pred zrcalo u kojem se kao ljudska bića možemo prepoznati u svojoj mogućoj miroljubivosti. U istom ciklusu o brdu nailazimo na referenciju koja priziva pjesmu suvremene hrvatske pjesnikinje Diane Burazer Kupila sam brdo, u kojoj subjektica iskazuje razlog zbog kojeg ga je kupila – da gledajući s njega sanjari. I ta usporedna aluzija navodi na zaključak da je književno stvaranje, u koje je Emilija Kovač uložila puno energije, poput uzgajanja i premještanja planine uz odabir i mnogolikost identiteta i prostora pripadanja, i takvo – da u njemu i s njega promatra i sanjari ono što je poželjno i moglo bi biti, iako nije, što je povlastica književnosti.
Ciklus Posuđeni naslovi također sadrži referencije na naslove suvremenih pjesnika/pjesnikinja koji su, kako stoji u autoričinoj napomeni, tek pokrenuli poseban stvaralački proces, uz stanovitu i sporadičnu srodnost s atmosferom ili kojim drugim elementom teksta. Taj je postupak u skladu s postmodernističkim poimanjem o umreženju i recikliranju prethodnih tekstova i pripadnosti određenom pjesničkom krugu – u iskustvu Emilije Kovač ta je pripadnost nedvojbeno označena suvremenim poetičkim smjernicama u hrvatskim i inozemnim prostorima. To pokazuje igra s višeperspektivnošću u ciklusu Dramaljski suton: Rašomon. Premda je njezina zbirka nedvojbeno raskošna provedba zrelog postmodernističkog modela, na kraju ga nadilazi odškrinuvši pogled na ratnu zbilju i okrutnost svijeta koja poziva na hitno očuvanje života.
Zbirka zavodi pozivom u vrijeme prije jezika i imenovanja subjekta, u predidentitetno vrijeme kazivačice, u evolucijsku borbu za oblik i identitet, no posljednji ciklus predočen je s iktusom na suvremenom vremenu i prostoru, i to humanom suvremenom prostoru s ljudima koji ulaze i izlaze iz stana, čija se vrata uveličavanjem oblikuju kao simbol jednog življenja – vrata otvorena za sve, ali zatvorena za metaforičnu huiju. Kroz prozor se vide djevojčice koje nestaju u vremenu, u ratnim i srodnim nehumanim zbivanjima. One su nedvojbeno trebale živjeti kao ptice u slobodi, voljeti i biti voljene. Subjektica pokušava nemoguće: „Sakupim ponekad dječake na ulici ili gdje ih već nađem pa idemo zajedno u neko svitanje koje su trebali gledati s tim djevojčicama koje nestaju u vremenu.“ (69) I dok se sama priprema za odlazak, što je eufemizam o osobnoj smrti, brine se za mlađe, za život koji je marljivo i naporno gradila poput velike planine. Dirljiv kraj zbirke ne ostaje bez pitanja postavljenih Bogu kao liku koji dolazi u njezin prostor i odlazi iz njega, ali ne daje joj konačan odgovor na apsurd života.
Zbirka je napisana elegantnim stilom, probranim leksikom, s posebno uočljivom simbolskom funkcijom brojeva, koji obilježuju diskurs poput brojalice, kao što se zbiva u bajkama i usmenoj književnosti, te interdiskurzivnim premrežavanjem različitih kodova. Premda je temeljna vrsta pjesma u prozi, zasigurno se dotiče i poetske proze (priče i alegorije). Uz nabrajanje rukopis odlikuje nagomilavanje, u sintagmama inverzija imenice s epitetom, poredbama, metaforama i simbolskim obilježjima te su, uz književne analitičare, i stilističari dobili produktivan tekst za sofisticirane stilske analize. Temeljno propitivanje o čudesnom životu, popraćeno prizorima biljnih i životinjskih vrsta, daje rukopisu predznak bio-poezije i evolucijske poezije, jednako poezije o smislu i protjecanju života. Posrijedi je poezija o krucijalnim pitanjima života i smrti, ostvarena na specifičan, gotovo djetinjski način, s gledišta subjektice koja iznutra, osobnim proživljavanjem a ne samo promatranjem s distance, sudjeluje u pitanju ZAŠTO, iako ga nijednom izravno ne spominje.
(Đurđica Garvanović-Porobija © IO DHK)
[1] Bagić, Krešimir. 2016. Uvod u suvremenu hrvatsku književnost. Zagreb: Školska knjiga.
[2] Usp. Lemac, Tin. 2013. Pjesma „Šuma“ iz pjesničke zbirke „Išla i... sve zaboravila“ Anke Žagar – ogledalo Žagaričine poetike. Croatica et Slavica Iadertina. Zadar. 15lemac.pdf (srce.hr) (Pristupljeno 11. 5. 2024.)