Boris Domagoj Biletić: UZ PREPJEV „KOLAJNE“ TINA UJEVIĆA NA TALIJANSKI
Tin UJEVIĆ: Collana / Kolajna, Ronzani Editore, Dueville (VI), 2024., 135 str. Na talijanski preveo Ugo Vesselizza. Dvojezično, hrvatsko – talijansko izdanje. („Sulla versione italiana di Kolajna di Tin Ujević“, str. 129-135.)
TIN (AUGUSTIN) UJEVIĆ – hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891. – Zagreb, 12. XI. 1955.), u prvome je redu veliki pjesnik. Njegovi pjesnički vrhunci, bez ostatka i po najstrožim kriterijima, trebali bi ući u svaku zahtjevnu (kad ne bi bilo paradoksalno, napisao bih „objektivnu“) antologiju europskoga i svjetskoga pjesništva. To što u nekim takozvanim „velikim“ literaturama Tin možda do danas još nije (pre)poznat, leži na duši kritičarā, teoretičarā i prevoditeljā tih literatura, posredno i tamošnje kulturne javnosti. Osim pjesama, Ujević je pisao prozu, književnu kritiku, eseje, feljtone i polemike, te prevodio s mnogih jezika na hrvatski.
Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studirao je hrvatski jezik, latinski i grčki s književnošću te filozofiju. Tijekom studija prišao je književnome krugu oko magičnoga Antuna Gustava Matoša (1873. – 1914.), jednoga od najvećih klasika novije hrvatske književnosti, s kojim se Tin kasnije razišao, a njihov je odnos, kao odnos dviju neupitnih veličina („učitelja i učenika“), jedno od vrlo zanimljivih mjesta hrvatske povijesti književnosti s dalekosežnim tragovima gotovo sve do danas. Zbog političkih uvjerenja koja je zastupao, Tin je bio primoran napustiti tadašnju Hrvatsku, u to doba zemlju u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, emigriravši u Francusku. Nakon I. svjetskoga rata vraća se nakratko u Zagreb, zatim živi i dugo djeluje u Beogradu, Sarajevu, Splitu, pa od 1940. do smrti opet u Zagrebu. To je vrijeme triju tada novih država: monarhističke Jugoslavije, koja je „nestala“ 1941. odmah početkom II. svjetskoga rata, zatim Nezavisne Države Hrvatske, poražene i nestale 1945. i, naposljetku, komunističke Jugoslavije nastale nakon II. svjetskog rata na ruševinama prethodno spomenutih. Simplicifirano je tako opisano političko i društveno okruženje u Tinovo doba, a za elaboraciju Tinovih ideoloških lutanja, političkih traženja i na kraju smirenja zreloga i bolesnog, prerano preminuloga pisca ovdje nema prostora. No, možda nije suvišno spomenuti činjenicu da su ga komunisti već odmah 1945. izbacili iz Društva književnika uz višegodišnju zabranu objavljivanja književnih djela, što je za njega koji je živio kao slobodni pisac, oduvijek više u bijedi negoli u izobilju, bilo jednako egzistencijalnoj katastrofi.
II.
Jedan hrvatski kritičar, spominjući Dantea u vezi s najmirisnijim i najljepšim cvjetovima čije je korijenje u patnji, zaključit će kako je Tinova poezija (dodajem: na nekim mjestima) školski primjer takve ustvrde. No, kako god bilo – unutar hrvatske književnosti, za koju možda rijetki talijanski čitatelji znaju da je jedna od najkontinuiranijih europskih literatura (u kojoj su zastupljeni svi pravci i razdoblja zapadnoeuropskih književnosti, od ranoga srednjovjekovlja do danas) – Augustin (od 1921. potpisuje se skraćeno Tin) Ujević vrhunski je pjesnik koji ide u red najvećih koje je hrvatska književnost dala, a može se slobodno kazati i među najvećima je unutar svih južnoslavenskih književnosti. Erudit i poliglot, Ujević je bio temeljito filozofski potkovan i upućen pa ga, ne bez razloga, nešto stariji mislioci jednako kao i današnji, suvremeni filozofi u mnogim dimenzijama njegove literature – naročito u refleksivnim tekstovima iznimnih intelektualnih uzleta i magije riječi – povezuju i u komparativnu vezu dovode s, primjerice, Nietzscheovom filozofijom u nekim njenim aspektima.
III.
Zbirke Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.) potvrdile su ga kao pjesnika introspekcije, uglavnom su ljubavnoga nadahnuća, u njima prevladavaju rani modernizam, simbolizam i esteticizam, vezani stih i klasična forma. U časopisima je tijekom 1920-ih objavio i mnoštvo pjesama koje slobodnim stihom, stilom i kompozicijom pripadaju avangardističkim postupcima pa od tada različiti pjesnički pristupi traju simultano u njegovoj poeziji. Svoje rane književne i svjetonazorske poglede iznosi u poznatom eseju Sumrak poezije (1929.). Dvije zbirke pjesama definitivno su ga potvrdile kao zreloga i među najvažnijim pjesnicima razdoblja: Auto na korzu (1932.) i Ojađeno zvono (1933.; sadrži antologijske stihove pjesme Pobratimstvo lica u svemiru – svojevrsni glas kozmičkoga spiritualizma). Postao je, dakle, pjesnikom naglašeno refleksivne i filozofske lirike. Godine 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put tada je prihvatio neko stalno radno mjesto. Zbog političke nepodobnosti za „narodnu vlast“, kako je već rečeno, posljednja i najopsežnija zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, koja je dovršena još 1944., objavljena je deset godina kasnije, neposredno uoči pjesnikove smrti. Posmrtno mu također izlazi zbirka Mamurluci i pobješnjela krava (1956.), gdje se Tin izražava vrlo ritmiziranim slobodnim stihom, s povremenim „unutarnjim i vanjskim“ rimama i zvučnim figurama te nadrealističkim slikama između jave i sna. Najkraće rečeno: kod Ujevića su prevladavajuće teme – žena, istodobno kao radost i patnja, pjesnikova samoća i, ponekad, doista tragičan nesklad između vanjskoga i unutarnjega svijeta lirskoga subjekta. Bio je izvrstan poznavatelj europske književne tradicije, naročito pravaca poput futurizma, ekspresionizma i nadrealizma, koristio se tekovinama avangarde i socijalne književnosti, uz pjesnički simultanizam u zrelijoj fazi. Na svojim najboljim stranicama, kojih nije malo, transcendirao je tradiciju i kulturu zapadnoga kruga, davši joj prepoznatljiv, originalan osobni i nacionalni pečat. Dopustite jedan citat: „Njegov (je) poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s Miroslavom Krležom (1893. – 1981.) dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.“
IV.
Neženja, „čudak“ i boem – ovo posljednje prva je asocijacija na Tina, osobito kod površnijih poznavatelja njegovog lika i djela, pa i onih potpuno neupućenih u njegov grandiozan opus. Upravo u Kolajni (napisanoj u Parizu 1917./18.; pjesnik je tada bio tek usred trećega desetljeća života) književna je kritika tražila i nalazila tragove pjesnikove nesretne/neostvarene ljubavi, osobito u XXV. i XXVII. pjesmi.
Kada je riječ samo o književnosti (preveo je mnoštvo neknjiževnih tekstova iz drugih područja), na hrvatski jezik preveo je Ujević na tisuće stranica i na stotine djela, što objavljenih, što još uvijek neobjavljenih.
Za talijanskoga bi čitatelja mogla biti zanimljiva činjenica da je svoje prve prijevode uopće objavio oko 1912. godine, znači kao dvadesetogodišnjak, i to baš iz talijanske lirike (Pascoli, Civinini, Lipparini, D'Annunzio, Guerrini, Panzacchi, Vittoria Aganoor...). Krajem 1920-ih objavio je prijevod jedne Pirandellove novele, što se navodi kao prvi prijevod toga pisca na hrvatski.
Bez posebna redoslijeda i pripadnosti pojedinim literaturama, navodim npr. Ujevićevo „pohrvaćivanje“ u poticajnome smislu: Baudelairea, Rimbauda, Maupassanta, Meriméea, Huysmansa, Daudeta, Balzaca, Rilkea, Bloka, Prousta, Hoffmannsthala, Ibsena, Molièrea, Schillera, Cellinija, Cervantesa, Shakespearea, Rabelaisa, Stendhala, Zolu, Gidea, Poea, Whitmana, Verhaerena, Conrada, Joycea, Schlegela, H. Manna, Kellera, Sartrea, Faulknera, Fitzgeralda, Steinbecka, Hemingwaya, Spjev o Cidu, Spjev o Rolandu, indijske i kineske lirike itd., itd.
V.
Prema kraju nekoliko riječi kao preporuka ovome prepjevu. Osobno sam razgovarao s kolegicama i kolegama koji su pratili Ugovo bavljenje Tinom i Kolajnom (s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma – stoga vrlo teško prevodljivu, što nije svakomu dano prevesti!). Pogotovo me zanimao odnos prema sada i „talijanskome“ Tinu onih kolega koji su iz književnoga svijeta i kojima je talijanski materinski jezik, kao što je meni hrvatski. Ovaj je prepjev ocijenjen vrlo, vrlo uspjelim. Zato slobodno i čistoga uvjerenja mogu zaključiti da je talijansko čitateljstvo ovom knjigom u lijepoj prilici upoznati se makar s (količinski „neznatnim“) dijelom velikoga, bogatog opusa Augustina Tina Ujevića, grandiozne pjesničke i literarne općenito, ali jednako goleme intelektualne pojave hrvatske književnosti i kulture. Imajući nešto dulji pa, usuđujem se napisati, i temeljitiji uvid u vrlo skrupulozan, temeljit, precizan i točan rad Uga Vesselizze (Pula, 1967.) na prepjevu, a ne tek šturom prijevodu, Tinove Kolajne – koje je djelo i predmetno-tematski, i motivski, i metaforikom, a pogotovo na razini izraza i jezika ove velike poezije zahtjevno i za današnjega hrvatskoga čitatelja, a kamoli ne za stranca – izražavam radost što će i ovim izdanjem, želio bih vjerovati i nadati se, dvije susjedne, stare i razvijene kulture s obiju strana Jadrana postati bar još malo povezanijima. Pa makar i putem književnoga medija, danas globalno ipak potisnutoga, ali bez kojega nema civilizacije koju poznajemo i etičko-estetskih, humanističkih vrijednosti koje još uvijek dijelimo.
U Puli mjeseca travnja 2024.
(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)