Vanesa Begić: TIN KONAČNO DOSTOJNO, MJEROM I RAZINOM, NA TALIJANSKOM / Tin Ujević

Tin UJEVIĆ: Collana / Kolajna, Ronzani Editore, Dueville (VI), 2024., 135 str. Na talijanski preveo Ugo Vesselizza. Dvojezično, hrvatsko – talijansko izdanje.

Pisanje o važnosti prijevoda, o kulturnome bogatstvu svakoga jezika, o povezivanju jezikā, kultura i civilizacija pomoću prijevoda, odnosno putem njihove snage, postala je već uobičajena tema. Toliko se često govori o tome kako Jadransko more, s kulturnoga stajališta, ujedinjuje umjesto da razdvaja, more kulture, umjetnosti, mjesto susreta između talijanske i hrvatske kulture, jezikā i civilizacija. Ipak, hrvatska književnost nije, nažalost, toliko poznata u Italiji koliko bi zaslužila, a ni u Hrvatskoj prijem talijanske književnosti nije uvijek dovoljno istaknut, mada je glede „recipročnosti“ stanje neusporedivo u korist talijanske literature, no treba naglasiti da je posebno posljednjih godina došlo do određenih pomaka i u tom pogledu. To prije svega treba zahvaliti maru, trudu, angažmanu i radu pojedinih pjesnika, općenito književnika, prevoditelja i urednika, zatim pojavi antologija i nekim izvrsnim prijevodima, osobito pak određenim, poglavito tzv. malim, nakladnicima.

Stoga je svakako pozitivno to što je knjiga Kolajna Tina Ujevića postala Collana, te što je ovo djelo, napisano u Parizu 1917/18. godine, na talijanski prepjevao Ugo Vesselizza, pjesnik kojeg mnogi nazivaju osobom posebne osjetljivosti, introvertirani umjetnik iz Pule, snažan glas talijanske nacionalne zajednice koji svoju poeziju objavljuje prilično rijetko, a još rjeđe prijevode. Šteta što je tomu tako jer je riječ o autoru koji ima što reći, i kao pjesnik i kao prevoditelj. No budući da je kakvoća važnija od količine, može se zacijelo ustvrditi da je riječ o autoru i prevoditelju koji je ovim činom učinio mnogo, napose s obzirom na kvalitetu prepjeva znamenite Ujevićeve zbirke, koju je knjigu objavio talijanski izdavač Ronzani sa sjedištem nedaleko od Vicenze. Izdanje je grafički otmjeno i primjereno sadržaju.

Ovi stihovi ističu različite aspekte Ujevićeva djela, od njegovoga stila, koji su kritičari opisali riječima „renesansna živahnost“, do duboke refleksivnosti, što zasigurno nije bilo nimalo lako prevesti. Ujević je dosad (bio) malo prevođen na talijanski, a sam je zarana počeo prevoditi i s talijanskoga, i to mnoga djela i pisce. Ponešto je Tinovo preveo Giacomo Scotti, nekoliko pjesama za antologije hrvatske poezije objavljene u Italiji, a nekoliko su pjesama za časopise i novine preveli pulski književnici, nedavno preminuli Rudolf Ujčić, te Daniel Načinović.

Vesselizza je stihove Kolajne prevodio i djelomice preveo do 1991. godine, da bi tekst potom revidirao i nadopunio najprije 2002. i, konačno, 2015/16. godine. Ovaj prepjev, dakle, ima dug put i neobičnu „povijest“. O svome radu Vesselizza piše u jednoj duljoj i još dvjema kraćim bilješkama prema koncu knjige. O Ujeviću, u sažetome i primijenjenom pogovoru za talijanskoga čitatelja piše književnik Boris Domagoj Biletić, još jedan Puljanin. Uz ostale vrijednosti Tinova stiha, naglašena je introspekcija, modernizam, simbolizam, esteticizam...

Vesselizza prevodi bogatim i sofisticiranim rječnikom, tipičnim i svojstvenim najboljoj talijanskoj pjesničkoj tradiciji, koristi također arhaične riječi ili danas neuobičajene. Međutim, odlučio se mahom za prijevod bez rima; ili rime nisu prisutne, ili se pojavljuju drugačije negoli u izvorniku (primjerice unutarnji srok i sl.). Ipak, pokušava i uspijeva ostati što vjerniji izvorniku, ali istovremeno omogućuje svakoj pjesmi da oživi u ljepoti jezika na koji je prevedena.

Ovaj prijelaz, ovo putovanje od polaznoga jezika do ciljnoga jezika, prava je poetska umjetnost, upravo specifična umjetnost prijevoda, točnije prepjeva poezije. Odabrati rimu nauštrb melodije stihova i pjesničkoga ritma, ili pokušati zadržati rimu, dopuštajući si malo pjesničke slobode? Lijepe i nevjerne? (Ili, varijacija na temu: lijepe, ali nevjerne?) Ili: prevoditelj izdajnik? Prevoditelj ili izdajnik? Itd. Kako definirati prijevod? Općenito. Ne samo ovaj izvrstan rad Uga Vesselizze.

U području prijevoda, traduktologije općenito, postoji mnogo pitanja, često bez jednoznačnih odgovora, jer nije riječ o egzaktnoj znanosti, a ni svi priručnici i knjige, brojne i korisnih savjeta, neće otkriti čarobnu formulu, a ponekad neće ni olakšati izbor ispravnog pristupa i tehnike prijevoda. Jednako tako, s prevoditeljeva stajališta uzevši, nije uvijek moguće svim pjesmama iste zbirke ili istoga ciklusa pristupiti na isti način.

Čitajući ovu zbirku, s pjesmama postavljenima jedna do druge (hrvatski izvornik slijeva, talijanski tekst zdesna), očito je kako nije bilo mnogo odstupanja od izvornika, prijevodi su vjerni koliko mogu biti, ali je jasno i to da pjesma, kao takva, može imati samostalan život: ne samo kao prijevod, odnosno kao stihovi prevedeni s izvornoga na dolazni jezik.

Poznati talijanski pisac Claudio Magris upravo je u Puli rekao: „Prijevod mora prije svega biti dobar, a tek potom lijep. Prijevod je oblik književne kritike, prevoditi poeziju znači prevoditi glazbu, tu je ritam presudan“. Zasigurno je takav smjer slijedio Vesselizza. Naravno, uvijek postoje odstupanja i svaki odabir subjektivan je, ovisan o percepciji autora izvornika.

„Otprilike isto“, kazuje naslov knjige Umberta Eca o prijevodu, često citiran u raznim kontekstima dočarava bit netom rečenoga. Tako je učinio i Vesselizza, prevodeći što je vjernije moguće, ali istovremeno čineći prijevod također, s poetskoga stajališta, lijepim i uhu ugodnim na melodioznom i profinjenome talijanskom jeziku. Erudit Vesselizza „ušao“ je u duh vremena u kojemu je zbirka napisana, prilagodivši prijevod tomu, odabirom riječi i bogatim rječnikom, s nekim znakovitim obratima, nastojeći sačuvati bitno, sve glavne metafore i njihovu specifičnost.

Sam prevoditelj, spomenuli smo, objasnio je neke svoje odluke i izbore, neke od svojih motiva, naglašavajući da je nastojao zadržati ritam stihova i njihovu melodiju kako bi prijevod bio što kvalitetniji i tečan.

Ispravno tvrdi znanstvenica Pilar Godayol, redovita profesorica studija prevođenja na Sveučilištu u Vicu – Središnjemu sveučilištu Katalonije: „Prijevod nam ponovno donosi glasove izvornoga teksta, i to često tiho. Osobno čitanje svakog prevoditelja može preuveličati, neutralizirati ili minimizirati kulturne detalje važne za autorstvo teksta. S obzirom na to da prijevod dovodi do ulaska u drugu kulturu i jezik, prevoditelj kao čitatelj i tekstualni kritičar mora (ponovno) naučiti čitati svaki put kad prevodi novi tekst, s obzirom na to da, napusti li čitateljski status budnosti, može završiti nametanjem vrijednosti vlastite kulture.“*

Prijevod poezije, taj prijelaz s izvornoga na ciljni jezik, bio je uspješan u ovome slučaju, gdje je prijevod, osim što je dobar (o rimama se općenito može raspravljati je li važno održati ih, čak i na štetu drugih sastavnica), također upravo lijep, što nije nevažan detalj, pogotovo za poeziju, i to kad je ciljni jezik talijanski koji, što se poezije i melodije tiče, traži puno. Već zastupljen u raznim antologijama, Vesselizza je odradio izvrstan posao, a Biletić je napisao pogovor s mjerom, upravo za talijanskoga čitatelja, kojemu će tako pomoći u predstavljanju autora i percepciji djela.

U poeziji se „verbalne jednadžbe“ uzdižu se na razinu gradbenoga načela teksta. Znamo da je prevedeni jezik poseban književni sustav, koji (se) intertekstualno povezuje s drugim sustavima, a povezivanja trebaju ostati nevidljiva, kako bi sve teklo bez problema, da tekst ne  „zapne“ ili da ne bude nedorečen.

Međutim, s obzirom na snažnu melodioznost talijanskoga, sam čin prevođenja zasigurno je donekle bio lakši. No, prevoditelj je taj koji mora odlučiti, odnosno, kako tvrdi Peter Newmark, odabrati manje zlo kada se suoči s objektivnim poteškoćama u prijevodu. Stoga prevoditelj mora dobro analizirati tekstualnu građu koju treba prevesti i odlučiti kada pribjeći „posuđivanju“, „pretiscima“, ili doslovnim prijevodima. Ponekad se moraju koristiti transpozicije ili modulacije, koje podrazumijevaju restrukturiranje iskaza, dok adaptacija predstavlja uporabu slobodnoga prijevoda. Teorijski je to jedno, ali u praksi je drugačije pitanje, jer prijevod nije znanost poput matematike, s preciznim pravilima koja bi prevoditelju sugerirala kako i što treba učiniti da bi postigao željeni učinak. Prevoditeljske teorije navode na razmišljanje o tomu kako rješenja, koja pronalazi dobar prevoditelj, nisu samo plod trenutne analize, već se temelje na dubokom poznavanju izražajnoga sredstva.

(Vanesa Begić © IO DHK)

__________

I.

Con le tue tenebre avanza
nell'orizzonte smarrito;
con un mistero e una nube
da una guerra ad altra guerra.

Con le tue tenebre solca
la mezzanotte del mondo;
e con la tua anima canta
ovunque ci si riposa.

Basta menzogne! Mi serve
ben poco, buon Dio, che tanto
si può dare: di una donna
l'amore, e vista del cielo.

E nient'altro. Non di più.
Ci fosse in te buona voglia,
sarebbe ben meglio, e dritta
la via alla felicità.

I.

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i – čisto ravan put do sreće.