Igor Šipić: GIGANTSKI VAL STIGAO U HRVATSKU / Cat Bohannon

Cat BOHANNON: Eva: „Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2024., 599 str. Naslov izvornika: Eve... S engleskoga preveo Damir Biličić.

Žudimo za znanjem, a licemjerno se bojimo promjene.

Nikodem

Kao i obično, sjedio sam u Fro-a na rivi u muškome društvu kad je jedan (a tko će nego najstariji!) od nas primijetio: „A vidi onu...!“ Podigli smo pogled, i je, bila je, a ja sam vrlo ozbiljno izustio: „Samo, pazi, prije 260 milijuna godina, ona je nesla jaja.“ Da, možda je više duhovito negoli je smiješno, jer me reminiscencija spopala usred čitanja knjige EVA: Kako je žensko tijelo obilježilo 200 milijuna godina evolucije čovjeka.[1] A tek što sam izašao iz eseja o ženskome tijelu u ogledalu slike i zaključio: jastvo nago tijelo žene doživljava kao „predmet želje“, no to ne znači i njegovu potčinjenost. Za posjedovanje potrebno je više od materijalističkoga pogleda na svijet. Bataille će to potvrdti: „Naga žena je u tijesnoj vezi s trenutkom spajanja koji nagovještava.“

Ta naša, evo, zvat ćemo je Kate, možda bi rekla – seksizam, ali ne, nije, priznajem, osjećao sam se poput surfera koji pokušava zajahati val poznatiji kao „velika mama“, visok i do 35 metara. Sa istočne obale SAD-a na plaže Nazaréa stići će samo u jednome danu u godini, kad biti tamo znači biti muškarac. Oko će poslati signal mozgu, a ovaj pokrenuti pakleni stroj zvan reprodukcija, i tu se apsolutno ništa neće promijeniti niti za milijardu godina. Surfer sȃm mora odlučiti hoće li odustati ili riskirati! U dražesnoj živopisnoj sprezi s plodnošću kao preduvjetom reproduktivne sposobnosti svega onoga što je moglo dati novi život (zemlja-more-žena), u pravu je R. Graves – seksizam je postojao oduvijek, a Katina rasprava počela je s dolaskom Dorana u Grčku, nastavi se u Teogoniji, te završi kastriranjem i bacanjem testisa u more. Savršeno zamišljen scenarij: dok prijenos gena osigurava reprodukcija, mitologija nas dariva rješenjem smrti, i zato joj s pravom i pripada.

*

Cindi Leive će za knjigu Cat Bohannon reći: „moćno... ljubavno pismo drevnom škripavom čudu koje je evolucija“. Tko ne bi bio oduševljen djelom respektabilne kreativne publicistike bez koje ne možemo ni zamisliti ozbiljnu perspektivu nacionalnih znanosti. Kao istraživačica, pišući eseje i poeziju, metaforikom, filozofijom, esencijom, klasikom, naprosto zasipa lucidnim prosudbenim opservacijama i zapisima. Fokusirana na sjecište biologije, naracije i spoznaje, u prvi plan stavlja evolucijske i rodne studije, čija je teza da su moderna medicina, neurobiologija i evolucijska biologija te feminizam bili potkopani fokusiranjem prvenstveno na muško tijelo. Iz evolutivne mase odabrat će devet polja „jednoumlja“, s kojima će krenuti na paradigmu muške norme u znanosti: Mlijeko, Maternica, Percepcija, Noge, Oruđe, Mozak, Glas, Menopauza, Ljubav. Držat će se svakog istraživanja i poslovanja koje goleme prednosti ne donosi samo ženama, već svima nama. Frapantan je broj citiranih radova i autora: na punih osamdeset stranica, oko 1.200 notica, i svega tri prezimena s naših prostora.

Ali, da, davno je rekao J. le Goff: „Ako postoji neki novi predmet historije, to je sigurno tijelo.“ I pogodio je. Cat Bohannon isporučila nam je, nama muškarcima, ne ženama, cjelovit „ušljivi“ (kako sama reče) reproduktivni aparat, taj nedokučivi perpetuum mobile, i kazala – gledajte, dobro pogledajte, učite, to ste vi – Morgiena zdjelica namijenjena nesenju jaja u kojoj je užasno tijesno! Od tog časa „počele smo se širiti. Diverzificirati. Natiskivati se ekosustavima i nadmetati se. A cijelo to vrijeme mladunce smo nosile u sebi, umjesto da kao sva razumna stvorenja nesemo jaja. I upravo zato ženska tijela danas izgledaju ovako... većina žena ima menstruaciju, zatrudni i rađa. Divno je kad ne morate voditi računa o gnijezdu punom jaja.“ Napravila je to anatomski dosljedno, maštovito i vješto, inteligentno i za mačiste perfidno, suočavajući ih interdisciplinarno sa svojom evolucijski intrigantnom primatskom slikom. Tih njenih Eva je toliko, da se na kraju knjige „seronje“, poput raznih trumpova, „šupci“, hitleri, pol potovi, assadi..., jednom riječju čudovišta koja mijenjaju svijet, mogu postidjeti, a što vjerojatno neće učiniti. Prije će na Zemlju ponovno asteroid! Težina ponosa otežava „snašanje“ knjige, no ni tu nema kompromisa, autorica ide do kraja da bi razbila stare percepcije i približila nas istini o samima sebi.   

Vrativši se kući, frustrirana scenom iz filma, u kojoj ženskom liku redatelj ugrađuje u utrobu veliku i zlonamjernu izvanzemaljsku lignju, Cat se posjela za stol i počela pisati knjigu koja će zadiviti svijet New York Timesa. U tom času val će se začeti i krenuti prema obalama Portugala. Dakako, kad je evolucija u pitanju, bolje bi bilo da je izašla iz laboratorija, ali i kino je već dovoljno da shvatimo kako nisu samo žene ugrožene, i svi sisavci, ugrožene su i pčele, atoli, koralji, ledenjaci... Bližimo se beskućničkoj kulturi, dok se evolucijski primirujemo, a društveno rastemo naočigled procesa koji će taktikom stezanja kaiša sam sebe isključiti iz civilizacijskih tijekova. Najveće postignuće ove civilizacije nije ni teorija relativiteta, ni prvi korak na Mjesecu, već otkriće dvostruke zavojnice DNK-a uhvaćene u offside graviditeta! U maternici, koju će Cat lokalizirati kao „Božji čin“, a nasreću ne može potvrditi i laboratorij; akvi smo, tko zna gdje bi završio, na kojemu smetlištu!?! Zato je ova knjiga autokratski važna.

Bohannonova se postavila moćno spram činjenice da su s maternicama i posteljicama povezani brojni geni koji još nisu locirani i izolirani. Zapravo, hoće poručiti – ne treba obrazovati žene da bi postigle svoje društvene ciljeve, već muškarce. I sȃm sam iskočio iz tračnica zašavši u sive zone utrobe interdisciplinarnim pristupom u temi Mediterana kao „zasebnoga bića“.[2] Ivo Rendić-Miočević će to vidjeti ovako: „Autor smatra da treba napustiti klasično mišljenje o matrijarhalnoj kulturi temeljenoj na podjeli rada, a govori o matrijarhalnom ustrojstvu čija će se podjela temeljiti na ontofilogenetskoj borbi suprotnosti muškog i ženskog principa, iz čega će kao rezultat izaći podjela na kulture mora i kulture kopna što dovodi do stvaranja pomorskih i kontinentalnih sudara društava matrijarhalnog i patrijarhalnog obilježja.“[3] Dakako, i mislio sam na sukob tvrdoga i mekoga, mora i obale, primorja i kontinenta, duhovnosti i sile, muške i ženske seksualnosti, čime sam opravdao upotrebu psihoanalize u teoriji genitalnosti Sándora Ferenczija, u ocjeni stvaranja uzroka nastanka suvremene europske povijesti kao „kulture mora“, civilizacije „primoraca“, i društva duboke marijanske prošlosti.

Aktualna knjiga otišla je mnogo dalje zahvaljujući širini diverzifikacije američke znanosti, njenoj kreativnosti, dakle mentalnom procesu, koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema, ili u konačnici novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. Bihevioralnost, kao pristup, ima cilj ostvariti zakonitosti ponašanja ljudi u određenim situacijama, što će i kognitivnoj znanosti pomoći u definiranju pojma znanstvenoga izučavanja ili uma ili inteligencije uzimajući iz relevantnih polja antropologije, filozofije, lingvistike, neuroznanosti, psihologije, pa čak i računalstva. Kako bismo inače došli do odgovora na kojeg još uvijek čekamo: ako znamo da točno određeni geni kodiraju i određuju stvaranje bjelančevina u majčinu mlijeku, tko je Taj što je ispisao, isprogramirao cjelovitu genetsku kartu? Frangeš tek naslućuje: „...plovidba znači prodiranje u beskrajni, neskloni prostor; borbu sa snagama moćnijima od sebe; želju da izdržiš, da se odrediš u prostoru i tako ga sebi podvrgneš“, ali zašto ja tu vidim maternicu!? Garpha – posuda u kojoj se drži žrtvena vatra, metalurška, keramička peć, alkemičarska peć za taljenje? Venera Sagana! U krajnjemu slučaju, Hermes! Meni se čini ključem evolucije.

Kad je u pitanju živi svijet evolucija, dvije permanentno dosadne riječi su „zašto“ i „možda“: ako mozak traži lipide, tko je taj autoprijevoznik što ih doprema na odredište, a prije toga odabire?; tko zapravo naređuje mozgu i s njim ravna dok učimo čitati? Što se sve u njemu i u tijelu mora dogoditi da bismo to naučili? Ili, znamo da postoji, ali tko je napisao program (algoritam) veličine glave i razvoja mozga (meke kosti, širenje) spram kanala iz rodnice? Mi ćemo uvijek reći – gen, ali tko je on zapravo, tko si ti Gospodine, prirodo, okolino, naviko, potrebo..., tko si? Seks možda? Ako si homininski genom, tko te pokreće, što je pogonsko gorivo slijepca koji sve vidi? Toliko je tih volarnih „zašto“, a i jedan „možda“: karakteristike muškoga spolovila možda će se pojaviti jer su naši predci promijenili pristup parenju. Ali nisu i čvrsti autoričin stav: „...do ove točke nismo došli trijumfalizmom oruđa, nego trijumfalizmom maternice“!

Da bi nešto bilo vrijedno, trebate čuvati vrata palače! Nije bitno što jednostavno ne znamo zašto i kako vrat maternice luči dodatne količine sluzavosti da bi spermi olakšao put da pliva uzvodno i pronađe jajnu stanicu. Kako tijelo zna koje jajne stanice sačuvati? Ili pak uvijek postoji oko četiri stotine dobrih folikula od milijun s koliko ih se rađamo? Od Morgiene zdjelice namijenjene nesenju jaja, do ženskoga fetusa koji se razvio tako da mu nastanu zasebna vagina, uretra i rektum – „po svoj prilici jedan od najvažnijih koraka pri pretvaranju u višeg sisavca poput nas“ – puno je još zamki do obala Portugala. „Tko“ će postati Bog!

Ako već tražimo tko, naši jedinstveni ljudski geni su to, oni su unaprijed programirali mozak da bude sposoban, čak i željan, učiti jezik. Ali „ništa od toga ne može se prenijeti uz pomoć DNK-a.“ Jesu li onda prepoznatljive odlike majčinskoga jezika kodirane u genima? Postoji li prirođeni instinkt koji stvara tu vrstu govora usmjerenoga prema djetetu? Ako jesu, tko je to učinio? Cat će doduše konstatirati – teško je reći išta pouzdano, međutim „...u evoluciji čovjekova jezika postojao je jedan trenutak koji je označio prekretnicu. Bilo je to nešto sitno i neznačajno, nekakav intiman trenutak, kada je jedno jedino ljudsko biće ispričalo prvu priču na svijetu, priču djetetu koje je trebalo san, stav o čovječanstvu koje će preko noći prihvatiti složenu simboličku kulturu. Mogao je to biti trenutak, vjerojatno kasno navečer, u onoj prigušenoj plavičastoj tišini prije sna“, kad je majka podigla pogled i ugledala Plejade. Prema tomu smo prisiljeni uvažavati eksterne vantjelesne čimbenike kao ozbiljne kandidate parlamentarne većine maternice. Čak mi je i jasno da je u blaženstvu radionice kao procesor mogao nastati naš mozak, ali gdje je tu meštar?   

Ginekologija je jedinstveno ljudska, rekao bih, svemir koji je hranio Shakespearea, i Shakespeare što hrani svemir. Ili, kako je to izrekla pjesnikinja Gordana Benić u svojoj posljednjoj zbirci Svemirske cipele[4] – „želja da se spasite i želja da se uništite počinju se stapati“. Kod S. Ferenczija će to biti evolucija ljudske seksualnosti i regresivna uloga instinkta, što će i sam Freud poduprijeti: To je možda najsmjelija primjena psihoanalize koja je ikada pokušana. Kao njezina vodeća misao naglašuje se konzervativna priroda instinkata koji traže ponovno uspostavljanje svakog stanja stvari napuštenog zbog miješanja vanjskih činitelja. Na taj vas tanak led dovede ova nevjerojatna knjiga. Naši mozgovi rade kao kvantna računala, ali i obrnuto – budućnost glupe UI retardirana je prošlost. I dok istraživačica Benić „želi graditi zvjezdarnice na zvijezdama, dokazati da je mistična Atlantida bila virtualni dom za superiorna bića“, pjesnikinja Cat virtualno kaže: „...pa tako taj maleni mjehur sjemena štiti nekoliko presudnih minuta dok očajnički plivaju prema svojoj zvijezdi sjevernjači“.

Da, doslovno je u pitanju poezija kao nadnaravno iskustvo, koje će započeti i završiti prodajom tijela, bilo kao model mladim studentima umjetnosti, bilo kao telefonistica agencije za „eskort-dame“. Između tih dvaju okrajaka autorica smješta golemu evolucijsku „anakondu“ koja će dobro doći i hrvatskoj znanosti učmaloj u širini znanstvenog pristupa, zatvorenosti, neodlazaka baš nikamo. No pustimo to, utjecaj okoline na reprodukciju lokalno je manje vidljiv s ploče Googlea; pravi uzroci poraza leže u aktualnoj knjizi – kao civilizacija znamo više, možemo manje! Neće nas spasiti tehnologija, sami se moramo spasiti, i sami stvarati društva kakva želimo, sami riješiti problem.

Teorija evolucije ne objašnjava to kako je život nastao. Do dalekih božica, Venera, Willendorfske, Dolní Vĕstonicea, tridesetak tisuća godina unatrag ne nalazi se baš figurica muških božanstava. Špiljski crteži doduše otkrit će ponekog lovca, figurica sardskoga ratnika javit će se s brončanim dobom. Razumijem našu Katu, još od Anaksimandra u sukobu smo s evolucijom, ali nije mi poznato da je još netko na ovakav „ženski“ način podijelio svijet posvetivši priču mješavinom stilova, što je zacijelo rezultat učenja kreativnosti pisanja na diobi prvoga mjesta između znanosti i tabua ljudske seksualnosti, uloge žene u društvu i majke u porodiljstvu. Možda se taj Bog ipak krije iza maske Velike mame!? Ona sad putuje pod morem. Frustrirajuće je znati da ti je netko dao život, a onda ga odbaciti. Suicidno je pod tim gorostasnim valom!

Sama bit seksizma veliki je sklop pravila čiji je cilj nadzor nad reprodukcijom. Djeca nastaju u maternici, a maternicu imaju žene. Interijer tog kupea poprište je borbe milijunima godina. Da, o tome govori Cat Bohannon. Od promiskuitetnog matrijarhata u smjeru monogamije počeli smo se udaljavati u Lucyno vrijeme. S vremenom smo stvorili patrijarhat. Konačno nije ni bitno kada, važnije je da je u te promjene seksizam bio ugrađen od samoga početka i trajao kroz sve ljudske kulture, kad mužjaci nastoje prisvojiti dio ženske moći. Danas je već svima jasno: seksizam se pretvorio u vlak koji se oteo kontroli! Kako smo već pri kraju knjige, poslužit ću se cjelovitim citatom koji će Cat staviti u usta biologu:

Ako zbog nekog sklopa ponašanja koji je nekoć bio koristan skupina postaje manje „sposobna“, onda je samo pitanje vremena kad će se ti oblici ponašanja promijeniti. Ako su na bilo koji način kodirani u genomu, onda je riječ o evolucijskim vremenskim razmjerima. No s vremenom će ti oblici ponašanja biti iskorijenjeni, bilo zahvaljujući kulturnim promjenama unutar skupine o kojoj je riječ ili zahvaljujući izumiranju te subpopulacije. Ako je taj oblik ponašanja globalan za cijelu vrstu – znači da to čine svi – trebalo bi se dogoditi isto, samo s težim posljedicama. Ili će se ponašanje promijeniti ili će izumrijeti cijela vrsta.

Eh, Kate, da si to objavila ranije! Upravo tako nestaje mediteran suodnosa: seksualnost – kultura mora.

U ovome trenutku seksizam u velikome nizu različitih kultura počinje štetiti našoj vrsti u cjelini. Zato je važna interdisciplinarnost: uđeš među zvijezde, nazoveš ih sestrama, i vratiš se s planom, matematičkim modelom kojim upravlja najsavršenija od svih mogućih na zemlji – zlatni rez – božanska mjera koju ćemo tako nazvati, ne zato što Bog postoji ili ne postoji, nego stoga što sam je pronašao i priopćio svijetu u nebeskoj slici zviježđa.[5] A što je taj svijet napravio? Jednostavno je zašutio. Poput evolucije, a siguran sam nije ona čudovište, čudovišta su svi koje „velika mama“ vidi kao „seronje“, koji će sebi asfaltirati ulicu, susjedu neće, koji se ističu u društvenim zadaćama, ali za vlastiti napredak (rođeni političari); oni „šupci“ zbog kojih će veliki dijelovi svjetske populacije biti siromašni, koji će narušiti povjerenje javnosti u pravosudni sustav, koji će podmititi i poštara, ili tipa koji upravlja mjesnom kanalizacijom, ili susjeda, ili policiju na autocesti kad idete na posao. „Mnoge nacionalne vlade funkcioniraju po načelima organiziranog zločina. Veliki seronje čine nevjerojatnu štetu, no upravo ti mali seronje pomalo nagrizaju vjeru svih građana u to da se mogu osloniti na druge ljude da će učiniti što je potrebno kako bi zemlja funkcionirala.“ Demagozi i autokrati i nisu poznati po tome da podupiru napredak čovječanstva. „Čudovišta u čijim se rukama nađe istinska društvena moć obično nas vode unatrag.“

Hvala ti, draga Kate – „ženska usta sȃm su korijen čovjekova jezika“. Tijelo, prilagođeno teškim zahtjevima trudnoće, ne samo kako bi moglo zatrudnjeti nego i kako bi preživjelo, zaslužuje više od pljačke banke. „Ženama se u rukama našao stvarni evolucijski stroj“, ženska mogućnost reproduktivnog izbora nevjerojatan je sklop bioloških pomagala koji se konačno razvio u ljudsku ginekologiju. Baš ona će pomoći da u rovovskim bitkama prežive, ali i da nadvladaju neke od najvećih prijetnji našoj vrsti. Sad znamo zašto ljepotica (Willendorfska) tako izgleda! Nacrtu za stvaranje tijela hominina dodana je hrpa masnog tkiva stijenkama ženskih grudi. A je li on posve zemaljskoga podrijetla? Ok, prihvatili smo složenu simboličku kulturu, ali zašto je sve završilo na nebu? Sav taj Katin građevinski materijal, i ta kultura simbola? Čudne neke podudarnosti, ako one uopće postoje u svijetu evolucije; nema kod nje slučajne istodobnosti zbivanja, podudarnosti događaja još manje.

*

Egzobiolog Carl Sagan, po kojemu je i jedan asteroid dobio oznaku 2709 Sagan, autor je sjajne knjige (Pulitzerova nagrada) – Zmajevi raja: razmišljanja o evoluciji ljudske inteligencije. Držim je osnovom za razumijevanje prostora gladnoga zbog prekomjerne tame, a svakako u kontekstu aktualne knjige Cat Bohannon. Riječ je o znanstveniku koji je još u sedamdesetima 20. stoljeća spoznao globalno zatopljenje kao rastuću opasnost čiji je uzrok čovjek, te ga povezao s Venerom, vrućim i surovim planetom na kojemu je ono izmaklo kontroli,[6] i koji je najpoznatiji po istraživanjima o mogućnosti izvanzemaljskoga života,[7] kakav god da je doprinos znanosti  dao i pružio, žrtvovan je simboličkoj funkciji ženske čednosti. „Stvar je u tome da dobre matematičke sposobnosti često iziskuju i dobre jezične sposobnosti.“ – reče autorica.

Je li tijelo žene mitsko središte svemira ili geografska pozicija? Ovako ćemo: ptica vodomar leže skupinu od sedam jaja, što odgovara mitološkom obrascu Plejada; kod Latina poznajemo ih kao „Sestre nakupina voća“, ili „Djevice proljeća“, moderno „Chioccetta“, u značenju „kvočka“, analogno mađarskom „Fiastyúk és a kis népek“ ili „kvočka s pilićima“; najstarija od sestara, Maja, majka je glasnika bogova, sa Zeusom i majka Hermesova; u rimskome panteonu Maia Maiestas božica je voća, proljeća, znana i kao Fauna, Bona Dea i Ops, Majka svih majki, Majka plodnosti. No nije riječ samo o proljetnome kalendaru i početku plovidbe. Zašto je svijet odabrao živjeti po njihovu obrascu „kako na nebu tako i na zemlji“?

Tijek razvoja astrognozijskog primordijalnoga geometrijskog matrixa klastera Plejada pokazao je: četiri para zvijezda, što je neočekivan doseg otkrića, tvori matematičko težište modela. Maja je pritom povezana s majkom Pleione.[8] Kako navodi Cat, istraživači su 2011. pronašli fosil, drevno stvorenje nalik vjeverici – Juramaia sinensis – „drevna majka“ (94). Cat će je nazvati Donna, prapraštakorica naše maternice, a ja je vidim kao Jursku Maju, na području sjeveroistočne Kine. Iza nje je približno 160 milijuna godina evolucije! Znanstvena većina drži da je upravo to biće najstarija poznata Eva evolucijske grane viših sisavaca. Jesu li to mogli znati Kinezi, Indijci, Babilonci, Egipćani, Grci..., svi koji su poznavali Plejade, čija se gornja granica procjenjuje do 150 milijuna godina starosti. Je li to dovoljan razlog da se konačno uputimo drugim smjerom – što još možemo učiniti da zvijezde učinimo istinskim, humanim i uopće životnim korijenom!? Za blagdan Uskrsa kuće su puna jaja, kvočki i pilića, pisanica, simbola novoga života, (o)bojenih još od zoroastrizma. Dobivene pisanice djevojke su ponosno stavljale na prozore, istodobno svojim mladim zaručnicima darivajući tucete jaja; crne pomurske pisanice i običaji „sestričenja“ još žive u predajama i memoriji naroda.

Svemirska letjelica Pioneer 10 lansirana je 1972.[9] u smjeru Aldebarana, najbližega Plejadama u zviježđu Bika. Na sebi ima pričvršćenu ploču s crtežima nage žene i muškarca; ako je pronađu neki izvanzemaljci, moraju znati odakle je došla i tko ju je poslao. U indijskoj mitologiji božica mlijeka nosi ime Maja. Kate prvo poglavlje knjige počinje s naslovom Mlijeko (27). Prije Donne samo je Morgie – Eva mlijeka sisavaca, otprije 250 milijuna godina. Procjenjuje se, Plejade će preživjeti još 250 milijuna godina i izgubiti se zbog gravitacijskih razloga. Tko je ono rekao oko slučajnosti...? Ma, Ameri sve znaju, čeka se otvaranje arhiva starijega od 2.000 godina.

Nisu zvijezde tu da bismo samo mi gledali njih, a one nas. Prašinama treba vjerovati koliko i muškome sjemenu, ali tvornica će ostati vječna enigma. S biomolekularnog stajališta neće se ništa bitnije promijeniti, religija je već izrekla sve svoje, promjene mogu polučiti generacije sa sviješću žene koja odlučuje, majke primata i majke sapiensa, koja stotinama milijuna godina skrbi za svoju mladunčad održavajući i nastavljajući vrstu bez obzira na mutacije dobre ili loše, parsifalske ili razvratne. Mnogi su cijenjeni svjetski ekonomisti pisali o tome: dajte ženama više novca i njihove će zajednice postati ekonomski produktivnije. Lokalna ekonomija vezana za turizam, a dobro je poznata opasnost za dugoročnu ekonomsku stabilnost, jednako je opasna kao i neulaganje u žene i djevojke koje joj pripadaju. Kao umorna civilizacija, svim kontinentima već pomalo i dosadna, upitajmo s biološkoga stajališta: što bi značilo povećati potencijal za stjecanje bogatstva neke zajednice u evolucijskim okvirima? Ženama u Indiji nije to banalno pitanje. Većina živi tamo gdje često nema dovoljno hrane, a trudnice jedu posljednje. Čovjekov mozak ponajprije je nastao od ženskoga tijela, prvo u maternici, a onda i od ženina mlijeka.

A voljela bih i kad bih joj mogla reći, kao što ću jednog dana reći svojoj djeci, da je sva moć koju su muškarci ikada imali nad ženama nešto što smo im mi prepustile. Samo što smo u međuvremenu zaboravile. Zaboravile smo da to možemo i prekinuti. Morgie, Donna, Purgi, Ardi, Habilis, Erectus, Sapiens, Lucy, Africanus, Heidelbergensis, Neandertalci, Denisovci...

Cat? Zašto ne, možda je baš pravi trenutak. Sve pohvale nakladniku za hrabrost. Gigantski val stigao je u Hrvatsku!

*

Sažetak: poslije čitanja aktualne knjige, nisam se mogao oteti dojmu: ako sam u nešto siguran, onda je to činjenica da Adam nije zagrizao jabuku, prije će biti naranču, nešto djeljivo, cjepljivo, narančasto-žuto na trasi evolucije! Dijelim s autoricom osjećaj matematičkoga izračuna koitusa!

(Igor Šipić © IO DHK)