Biserka Goleš Glasnović: IZ ENERGIJE SRCA − DALEKO JE BLIZU / Tomislav Domović

Tomislav DOMOVIĆ: Slava, Vjetrokaz, Zagreb, 2024., 75 str.

Pjesnička zbirka Slava posljednja je, u plodnome pjesničkome nizu koji čine dvadeset zbirki, hrvatskoga pjesnika Tomislava Domovića. Kako nas obavještavaju nadnevci nakon svake uvrštene pjesme, napisana je od 23. veljače do 2. kolovoza 2022. Prva uvrštena već naslovom Daleko je blizu potvrđuje pjesničku angažiranost kada je riječ o stvarnome ratu, o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Napisana je 23. veljače 2022., dan prije no što je Rusija napala neovisnu državu Ukrajinu zgranuvši svijet brutalnošću, „razlozima“ i „opravdavanjem“ svoje „specijalne vojne operacije“.

Bez vremenske distance, s ljudskim i pjesničkim suosjećanjem, Domović poetske prizore bilježi iz bliske mu daljine. Zbirka sadrži pedeset pjesama kraće forme (nekoliko je distiha i jedan monostih) u jednome ciklusu. Riječ je o svojevrsnome konceptu, koji u određenome vremenskom isječku prati ukrajinske ratne teme u slobodnome stihu, s povremenom interpunkcijom i ritmizacijom. S domovićevskom konceptualnosti s izabranom temom usklađen je kolorizam u kojemu se žuta i plava boja komplementiraju na dvostrukoj razini: u metafizičkoj kao odnos radosti i tuge, ljubavi i smrti, i u fizičkoj kao boje ukrajinskoga krajolika i ukrajinske zastave. U prvu navedenu razinu posve se uklapa klasični stilski rekvizitarij u bezbroju mogućih iskazivosti pjesničkih refleksija: jabuka, zvijezda, srce, zrnce, suze, nebo...

Premda je riječ o ratnim temama, zanimljivo je kako se pjesnički iskaz učestalo, u ti formi, obraća simbolima ljubavi: majci, djetetu, voljenoj ženi i Bogu. Možda bismo površnijim pogledom mogli zaključiti kako je više riječ o ljubavi, a manje o ratu, no posrijedi je arhetipski prepletaj ljubavi i smrti, gotovo vjenčanje neba i pakla, radi se o pjesničkim maštarijama u kojima nije samo ono daleko blizu, već i ono duboko ljudsko, i zlo i dobro. U nekim  pjesmama pojavljuju se motivi kršćanske ikonografije: križ, Veronikin rubac, hostija, patrijaršija, Savao, Uskrs ili Vaskrs. U tome surječju mogli bismo promatrati pjesmu Granata s potpisom cara, sliku majke i djeteta, kao ukrajinsku Pietà, sliku majke nad nepomičnim čedom i njezin pomak u zvijezde. Jedinstvena je pak pjesma Zrnce u kojoj pjesnički iskaz govori iz osobnosti jedne žene u ja formi, u ozračju neke večeri i nekog praskozorja, u odlasku iz Odese i putu prema Poljskoj: ...Prenem se, nisam u Odesi / Praskozorje teče iz dječje suze / dragi ljubi travu...

Blejkovski rečeno: I tako ljudi zaboraviše da sva božanstva prebivaju u čovječjim grudima. I tako Domović svojim jedinstvenim pjesničkim maštarijama govori iz energije srca. Ipak u prštanju metaforičkoga govora nazire se narativnost koja nenametljivo potvrđuje kako je rat, očito neminovnost ljudskoga postojanja, bio opravdan ili neopravdan. A „posao“ je pjesnikov, kada je riječ o stvarnome ratu koji se događa na europskome tlu, iskazati etički stav kojime se zauzima za ugrožene, a protiv je agresora. U pjesmi Neznanju je kraj ...na stijegu ljubav otvara oči..., a srce se tuče s falangom na madridskim ulicama 1937., u grobovima je dalmatinskih dječaka podno Tjentišta, na prilazu je Vukovaru i s obiju strana Miljacke.

Domovićev hiperbolički govor o ratnoj stvarnosti ne odvaja ljubav od smrti, ni obratno. Riječ je, ponovimo, o svojevrsnu suvremenom vjenčanju neba i pakla. O tome izravno svjedoči prvi dvostih pjesme Istočno od zapada: Svadba je! / Ženi se Sunce sa stratištem. Kataklizma traje, ne prestaje, a usporedna stvarnost teče mimo i mirno – svijet zaokupljen svojim brigama i prijeporom: treba li pomagati ili ne miješati se?

Iz jedinstvene poetske energije srca, ali i racionalnoga etičkog stava, brojne su pjesničke hiperbole: ...I pokoje povijeno srce / Na putu prema u zrak / podignutim kijevskim zvonicima (iz pjesme Usud); ...Ubrao bih Boga u odlasku / Bih, ali kasnim. (iz pjesme Kašnjenje); ...Morske zvijezde mrežom nebeskih / uznijeti u spasonosni čun... (iz pjesme Četiri zjene nisu zanemarive); Naramak zvijezda ponesi / kada se opet osunča pijesak u Odesi... (iz pjesme Lađari). Naizgled sporedni motiv kaverni, kao osobne i ljudske traume i tragedije, u zbirci Slava pojavljuje se samo jednom, u pjesmi Razmeđe. Koliko su kaverne zacijelile, nakon što je Domović objavio zbirku svoje (anti)ratne lirike Kaverne (2022.) i koliko su kao pjesnička sinegdoha tek dio neke veće cjeline u kojoj stvarne granice i međe ne ukidaju suosjećanje i angažiranost, potvrđuje i ova nova zbirka.

Tko je mogao vjerovati da će 2022. u Europi ponovno buknuti rat i da će Domovićeve kaverne biti jednako hrvatske i ukrajinske?! Zbirka Kaverne inače sadrži dva ciklusa: najprije s razlogom ponovljene pjesme nastale 1991. i 1992. iz zbirke Živo blato, a zatim  nove pjesme naslovljene Kaverne. Hrvatsko i ukrajinsko iskustvo u rasponu od nekoliko desetljeća.

U intimnijemu ozračju, u obraćanju majci i suptilnom povezivanju s ratom u Hrvatskoj u kojemu je autor sudjelovao i kojem je posvetio spomenutu zbirku Kaverne, jednu od svojih značajnih zbirki pjesama, pjesma je Kapci pod zemljom. U prvoj strofi od sedam stihova prikaz je svih uplakanih majki i poginulih sinova iskazan jedinstvenim Domovićevim govorom u kojemu se naizgled udaljene pojave i stvari mogu personizirati, dakle poosobiti, i mataforizirati u uzbudljivu i tragičnu pjesničku sliku: ukosnica, vjetar, zemlja, oči, suze, dúga, duhovi, silnik, saće, verige, zvijezde, vosak, vrbovina, srce... A na kraju u svojevrsnom zaokretu vratiti se u hrvatsku i ukrajinsku stvarnost: ...Opet tražimo dom / Zalutali smo u Ukrajinu, u pejzaž granata / nad Slavonijom.

Treba li pisati poeziju u ratu i o ratu? – pitanje je na koje se neizravno odgovara unatoč povremenoj sumnji i osjećaju uzaludnosti. U pjesmi Proljetos svjetlost, pipak sunca i tijelo žene uspoređuju se s vatrom uz fasadu kuće, ali s nadom kako će uvijek netko iz vatre spasiti molitvu i kako će netko pisati poeziju. I stoga zbirka pjesama Slava završava pjesmom Molitva nad molitvama u kojoj se pjesnik obraća Bogu, ne moleći ni za ljubav, ni za pobjedu – samo za čovjeka i dobrotu: ...Daj mi pčelinju svrhu i dobrotu / pa da krenem bez jatagana, samokresa i / fitilja / rasplakati rat.

O Domovićevu odnosu prema riječi, koja je istodobno i smrtna i vječna, govori pjesma Riječ. Ona je živa hostija u crkvi jezika. Ona je u freskama nadolazećega ispovjednika. Ona je, dakle, sveta i vječna − ali i stvarna i prolazna. U surječju pak rata o kojemu govori, križa psovku i psalam u pregaženu žitu. Križa i ljubav i smrt u raspeću riječi u pjesmi Činele. Stoga je moguća metafora u kojoj je pojam činela istodobno i refleksija erotskoga zanosa i bijesa rata, sve ukriženo u stihovima: ...Tamo bjesni rat, drhte činele u repu ognja / Iznenada, kad već smo tišina bogobojazna, zaprhuta se snop repa, zavrti pepeo u / mjesečini, / srebro posivi, spoji metal o metal... Neka ne bude raj na zemlji pjesma je kao gorka opomena i upozorenje na ratnu stvarnost koja nas okružuje i u kojoj tražimo zagrljaj, gdje su istodobno istina i prijetvor.

Naslov pjesme Uime ljubavi i istine pjesnički je stav prikazan dvjema suprotstavljenim slikama koje aludiraju na tragičnost ljudskoga postojanja: Jedan je ujahao na magarcu / Jedan na balističkoj glavi. A svojevrsna čovjekova nemoć da promijeni svijet u kojemu se ljudi istodobno vole i ubijaju nazire se u pjesničkome iskazu u ti formi, u stihovima pjesme Između sebe i ljubavi: ...Kad otvoriš oči šutjet će ptice. / I ljudi, ubijeni, dok je nama bilo lijepo. Manje izravno, metaforičkim i hiperboličkim pjesničkim slikama, u sebi svojstvenoj pjesničkoj viziji, Domović zapisuje: U šaku stisnem kravlje vime, / prska mlijeko put kojim tenkovi idu / unatraške…

U pjesničkome odgonetavanju misterija ljubavi i erotike te misterija smrti i rata Domović je na putu neumjerenosti koja vodi u dvorac mudrosti, napisao je Blake. Suviše staromodno i romantično, rekli bi suvremeni pismoznanci. Njegov pjesnički put, obilježen dosljednom vjernosti metaforičkom govoru i klasičnom pjesničkom iskazu, traje mimo popularnih, ali tako brzo prolaznih pjesničkih strujanja i orijentacija. Dodala bih da taj put, uza sve fantastične maštarije, usmjerava nevidljiva racionalna strategija u kojoj je jasna razlika između dobra i zla i u kojoj je pjesnik glasnik onih koji pate. U tome „dodatku“, posebice u govoru zbirke o kojoj je riječ, autor je vrlo suvremen, aktualan i angažiran. Tada mu pristaju ironijski odmak i sarkazam u osudi onih koji čine zlo. U pjesmi Jedan grad manje zapisuje: U Moskvi Vaskrs ima oblik Fabergéovih jaja / U Ukrajini isti Uskrs nešto je skromniji, / nalikuje pogači umotanoj u izrešetani / Veronikin rubac. A u pjesmi Adorantima ćudoređa moskovskog obraća se, tonom oksimoronske sintagme u plemenitosti diktatora, ruskoj vlasti: O pravovjerni / Kakva radost, kakvi dobri dani / U spaljenom gradu, u sprženoj zemlji...

Zbirka pjesama Slava dvadeseta je u impresivnom pjesničkom opusu Tomislava Domovića i njegovu dugogodišnjem djelovanju na hrvatskoj pjesničkoj sceni. Riječ je o autoru koji je ostao dosljedan vlastitoj poetici i svojoj izvornosti, koji je mimo trendovskih strujanja ostao vjeran svojoj vrtoglavoj metaforici i vlastitu, odmah prepoznatljivu jedinstvenom izrazu. Nije naodmet dodati kako je pjesnik Domović i urednik, autor kratkih priča, zanimljivih prikaza i scenarija te kako, unatoč nesklonim okolnostima, desetljećima djeluje kao integralna umjetnička osobnost.

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)