Vlasta Markasović: VRIJEDNOST MALIH I NAJMANJIH STVARI / Zdravko Seleš

Zdravko SELEŠ: Možda, usprkos svemu, Vošicki d.o.o., Koprivnica, 2024., 85 str.

Iza naslova, koji upućuje na aproksimaciju, krije se poetska zbirka sastavljena od pet ciklusa. Sve cjeline povezuje tendencija da se o naizgled malim i banalnim stvarima progovori produbljeno, a počesto i produhovljeno te tako pokaže da u egzistenciji, ali i u jeziku, nema beznačajnih diskursa i tematsko-motivskih marginalija. Kao zrcalo u kojemu će se ogledati odabrane teme, motivi i afektivne podloge poslužila je pjesma koja stoji na markiranome mjestu i funkcionira kao prolegomena i ključ za interpretaciju. To je pjesma Iznad nas koja se tiče astralnih sfera, koje daju dvostruku dimenziju napisanome stihovlju. Zahvaljujući svijesti o tome da je sve, nekako šimićevski, odmjereno kroz prizmu svemirskih i zvjezdanih prostora koji su iznad čovjeka, ove pjesme su istovremeno i sitne i progovaraju o beskrajnoj egzistencijalnoj usamljenosti pod kozmičkim fenomenima, zvijezdama, galaksijama i crnim rupama, ali dobivaju i na značaju/značenju jer su nastale unutar kozmičkoga prostora.

Prva cjelina, naslovljena Možda, usidruje se, ponajprije, u jeziku i njegovim vokabularsko-gramatičkim posebnostima. Autoru su kao polazište poslužili „sporedni“ leksemi, koji su prema vrsti riječi najčešće prilozi, prijedlozi, čestice i pridjevi. U odnosu na zastupljenije i u poeziji eksploatiranije imenice i glagole, ove su vrste riječi uglavnom u službi služenja njima, njihova povezivanja, pojačavanja značenja i sl. Rijetko su u jezičnoj i pjesničkoj praksi te vrste riječi odabrane kao temelj na kojemu se gradi pjesnička misao. Upravo takva obilježja poslužila su autoru kao poetski izazov i inspiracija. Unatoč tim, inače marginaliziranim vrstama riječi, oko kojih i iz kojih se plete poetsko tkivo, autor je uspio u svijesti pjesme donijeti nešto posve drukčije, tj. usaditi u korijen i sukus pjesme vrlo ozbiljne i čak filozofski označene poruke. Riječ je o zanimljivom postupku upisivanja dubljih značenja ispod razmjerno beznačajnog okvira prpošno lakih i lakonskih polazišnih riječi. Autorova metoda povezivanja „lakog“ i „teškog“ u jeziku vidljiva je već u naslovima pjesama u kojima se nalaze upravo marginalne riječi, poput „možda“, „tek“, „zimus“, „jutros“, „još“, „prije“ i dr. Horizont očekivanja koji slijedi nakon takvih naslova prvoga ciklusa, koji i sam ima odgovarajući naslov cijele zbirke, zasigurno ne vodi u pravcu refleksivnosti i filozofičnosti, a upravo njima poslužio se autor, želeći takvim postupkom pokazati da ništa u jeziku, ali ni u životu ne može unaprijed biti smatrano banalnim i beznačajnim. Tako npr. upravo u pjesmi Možda istoimeni leksem intrigira upravo svojom aproksimativnošću i pokazuje se, kako u jezičnoj uporabi, tako i u širemu kontekstu odgonetavanja smisla života i prirode duša, da aproksimacija može imati i pozitivan i negativan predznak. Misaoni i emotivni svijet koji se razvija iza naslova vrlo je bogat, originalan i specifičan. Autor na skromnim jezičnim polazištima stvara poetske izričaje prožete životnim mudrostima, univerzalnim i subjektivnim spoznajama, šarolikim emocijama, koje često izviru iz svakodnevnih, ali ne manje značajnih situacija.

Druga cjelina naslovljena je Gle! i u njoj autor nadahnuće pronalazi u još kraćim vrstama riječi poput usklika i priloga. Osim semantičkim obrazloženjima, u ovomu se ciklusu autor poigrao i stilsko-izražajnim mogućnostima, usađujući tako u poetski tekst ludističku dimenziju. U pjesmi Gle! usklična intonacija i emotivna vrijednost usklika pojačane su anaforama, a sličnu funkciju imaju anafore i ponavljanja riječi „zašto“ s upitnom intonacijom u istoimenoj pjesmi. Autor dublji smisao pronalazi i u jesnim i niječnim riječcama „da“ i „ne“, koje, kako pokazuje, imaju presudnu komunikacijsku ulogu i emotivnu obojenost. Inspiraciju za nastanak pjesme dalo je i jedno obično „o“ iz istoimene pjesme u kojoj se oko njega razvijaju misli o njegovu vizualnom identitetu, sve do onih o nijansama u intonaciji, koje daju posebno značenje jezičnoj komunikaciji. Posebice je zanimljiva pjesma Evo, eto, eno, koja nudi niz izražajnih mogućnosti ovih riječi i naglašava njihovu komunikacijsku ulogu te finese u značenju, koje su vidljive u jezičnom kontekstu prilikom komunikacijskoga čina. Pjesme ove cjeline nastavljaju ideju iz prethodne, ali još su radikalnije s obzirom na izbor vrsta riječi koje su u naslovima i oko kojih se gradi poetski tekst te s obzirom na izraz koji je još minimalističniji, sažetiji i zaigraniji. Oba ciklusa povezuje autorska tendencija da se iza kratkih riječi izgradi tekst refleksivnoga karaktera o najrazličitijim temama.

Treća cjelina A strpliv? razlikuje se po autorovu odabiru jezičnoga izričaja, a to je podravska kajkavština u kojoj je autor i ranije pisao i u kojoj se predstavlja kao nastavljač ponajbolje dijalektalne podravske književne riječi. Ovdje su pjesme nešto drukčije koncipirane i u njima dominira lirski subjekt u prvome licu, što im daje toplinu i neposrednost. Lirsko „ja“ propituje svoja iskustva iz prošlosti i svoja stanja u sadašnjosti, kao što su pozicija u svijetu i temporalnoj egzistenciji. Njegove unutarnje dvojbe, spoznaje i htijenje iskazani su specifičnim izražajnim dijalektalnim mogućnostima. U pjesmi Nemrem drugač je tako riječ o svijesti o posebnosti vlastitoga unutarnjeg svijeta: „Nemrem drugač, / neču drugač, / nego retko i posebno, / nego svetlo i poletno, / kaj je zraslo vtrus na pesku, / na vetru popevalo, / kaj je senja i ideja / i si misle da bo vmrlo! / Nemrem drugač – neču drugač!“  U ovome ciklusu potencira se autorska spoznaja o pripadnosti dijalektalnom izričaju, o sudjelovanju u kajkavskome korpusu hrvatske književnosti pa se u pjesmi I ti si moj brat poziva na Ivana Goluba, velikog kajkavskoga pjesnika, smatrajući se dijelom „tintene familije“, tj. književne kajkavske obitelji, a Goluba naziva svojim bratom po peru.

U poetskim tekstovima ovoga ciklusa autor sastavlja i krokije, poput slike hranjenja mačka, ali pjesme uglavnom nose pečat filozofičnosti. Tako o egzistencijalnoj mučnini progovara pjesma Nekaj, u kojoj izražava žudnju za nečim što bi egzistenciji dalo esenciju i što bi bilo „svetlo i sveto“, a u pjesmi Nigdar više opjevava prolaznost vremena. Lirski subjekt u ovoj cjelini progovara nostalgičnim glasom, često pesimistički konstatirajući da je vrijeme nezaustavljivo i da egzistencija ima negativan predznak, kao u pjesmi „Se je sivo“, u kojoj se suočava s vlastitim starenjem. U najkraćoj pjesmi ciklusa, Sakaj, koncentriran je autorski pesimizam, kao pogled na cjelokupnu egzistenciju i stečena životna iskustva: „Sakaj smo čuli. / Sakaj smo rekli. / Sakaj smo napravili. / Al je malo toga bilo dobro.“

Pjesme o malim stvarima naslov je četvrtoga ciklusa u kojemu se autor vraća standardnom izričaju. Kao što naslov govori, pjesnik se posvećuje malim stvarima, koje u svakodnevici gotovo ne zapažamo. To su glazba, voda, boca, sat, peć, fotografija, šalica, knjige, bicikl, divlji grm, oblaci, Sunce, dakle pojmovi i stvari koje podrazumijevamo kao svakodnevne i nasušne. Slijedeći svoju poetiku, Zdravko Seleš razotkriva njihovu dublju prirodu i pokazuje bogatstvo svoga misaonog i poetskoga svijeta. Tom tehnikom utječe na recipijenta, koji se mora zamisliti nad time zašto su neke stvari općeprihvaćene i zanemarene. Autor subjektivna zapažanja iznosi tako sugestivno da nam se čini začudnim kako to da ih nismo i sami opazili. Male stvari, poput šalice prenamijenjene u vazu sa stručkom lavande ili prazne boce, „odstvaruju se“ navodeći na razmišljanje o gotovo prustovskoj prirodi jednostavnih poticaja, ali ovoga puta ne onih koji potiču vraćanje u prošlo vrijeme, nego onih koji navode na svojevrsnu umnost, ali i svojevrsni hedonizam. Sve su te male stvari iz autorove perspektive dio mozaika u kojemu svaki kamenčić ima svoju svrhu i značenje. Pjesnikova je životna filozofija da male stvari ne treba zanemarivati jer upravo u njima i uživanju u njima jest bit života.

Posljednja cjelina naslovljena je Usprkos svemu i u njoj je najviše referenca na pojmove i osobe iz svijeta filozofije, znanosti i popularne kulture, pa se autor približuje postmodernističkome načinu izražavanja. Primjerice, u pjesmi Da sam ja Netko referira se na grupu Indeksi, a citatni je i naslov Ono sve što znaš (o meni) prema pjesmi Arsena Dedića, dok u pjesmi Zajedno asocira biblijske Adama i Evu. Suvremenost je odraz našla i u pjesmi Undo, koja se zaigrano bavi računalnim naredbama „undo“ i „redo“. Pjesme ovoga ciklusa nešto su optimističnije intonirane i čitatelju šalju poruku nade da će bolje ipak doći (Bolje), da je svatko značajan (Da sam ja netko,) da je važno otkriti se drugome i u drugome (Ono sve što znaš /o meni/), da je važno zajedništvo (Zajedno) i samozatajnost te skromnost (Poput njega). Lirski subjekt pri tome nije apsolutno centriran jer, u skladu s naslovom zbirke u istoimenoj pjesmi Možda, usprkos svemu, ovjerava svoju nesigurnost u vezi s negativnim spoznajama svijeta i mogućnostima poboljšanja.

Zbirka Zdravka Seleša Možda, usprkos svemu pokazuje njegov osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru podastiranja vlastita svjetonazora prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

(Vlasta Markasović © IO DHK)