Darija Žilić: ROMAN O PISANJU, ROMAN O ČITANJU / Olja Knežević

Olja KNEŽEVIĆ: Strada fortunata, Hena com, Zagreb, 2024., 247 str.

Olja Knežević autorica je nekoliko zapaženih romana u kojima se bavi temom domovine i svijeta, ali u svjetlu političkih intriga i strasti, korupcije i trgovine ženama, „trafickingom“. Rođena je u Crnoj Gori, ali živjela je u više država, pa i u Hrvatskoj, gdje je objavila nekoliko romana. Roman Milena & druge društvene reforme objavljen je 2011. u Crnoj Gori, a 2012. u Hrvatskoj. Gospođa Black također ima i crnogorsko i hrvatsko izdanje, a roman Katarina, velika i mala proglašen je najboljim romanom 2019. na natječaju izdavačke kuće VBZ. Djelo je poslije prevedeno na engleski jezik.

U svojim londonskim esejima Olja Knežević bavi se svagdašnjicom žene koja živi ondje, ali piše i o Crnoj Gori, o čežnji i nostalgiji, a prije svega o književnosti. Diplomirala je anglistiku u Beogradu, pa se u djelima često referira na englesku književnost, na književna djela općenito. Stoga se može reći kako je intertekst itekako prisutan u njezinoj prozi, a posebice u novome romanu.

Riječ je o svojevrsnom romanu ceste. Naizgled lepršav naslov aludira na kancone i ujedno predstavlja autoričin ironijski odmak od svojih prijašnjih proznih tekstova. To potvrđuju i naslovne korice, duhovite i ironične, kao iz nekog davnog „žurnala”. Junakinja Megi, ujedno i pripovjedačica, ima poseban ton pripovijedanja; s odmakom se okreće prema prošlosti, mladosti, ulasku u brak, ali pritom teme politike i velikih priča, te „sakrosanktne“ muške teme, nisu više zastupljene u većoj mjeri. Odnosno, o njima piše lakonski, ne više sa strahopoštovanjem, sarkastična je, a vječnu floskulu o svijetu koji se rasipa ne doživljava kao nešto bitno. Čak piše o odmaku od literature koju je čitala u mladosti jer ne želi više čitati i podržavati isključivo muški kanon, pa niti ako je u njemu njezin favorit, engleski pjesnik Larkin.

Smisao teksta ostvaruje se u kretanju prostorom kao da je riječ o kakvu pustolovnom romanu s puno zgoda, usputnih stanica, mirisnih hotela, a time se zapravo progovara o nedostatku doma, stalnoga mjesta. Uloga supruga, koji jest moćan i pravi „alfa“ muškarac, na trenutke je ironično označena kao uloga Viteza, a sav taj soteriološki kompendij prikazan je ironično, ali i nježno. Megi ni poslovni svijet ne doživljava isključivo bitnim, naime uloga majke i žene koja je naizgled izvan sustava rada, ozbiljna je, iako podređena, jednako kao položaj žene koja nije u klasičnome sustavu rada. Svi ti „ubodi“ zbog nedostatka radna mjesta, koje doživljava Megi, sva tobožnja nezahvalnost za to što dovoljno ne cijeni nomadski život u kojem bi trebala biti povlaštena, a nije, čine je snažnijom i spremnijom da prihvati sebe kao književnicu, osobito nakon završetka magisterija kreativnog pisanja, ali i to s ironijskim odmakom.

Spisateljica je u svoju junakinju udahnula ponešto iz vlastite biografije i usto je učinila autonomnom, ona je drska i zna izaći iz uloge fine supruge, zauzeti se za sebe, za svoj prostor, pokrenuti se i ne biti pasivna, što je njezin nov način postojanja. Kretanje, savladavanje prostora, u središtu je romana, ono se prikazuje bez pojedinosti, više u svojoj biti, osim puta po Italiji, no i taj je   prikazan kroz samo nekoliko toposa. Od svega je važnije kretanje, ali i usud glavnih junaka, ono sudbinsko, čak se na više mjesta spominje vidovnjakinja, što naglašava silu koja predestinira živote.

Strada fortunata ipak je prije svega roman o pisanju, o tome kako nastaju pripovijesti i romani, kako funkcioniraju književni likovi. Megi i vlastitog supruga promatra s odmakom, kao da je književni lik. I bijeg od londonskoga života, u kojemu se osjeća kao u kavezu, i povratak u domovinu k majci prikazani su bez tragike, kao dio neke predstave. Pritom majčin lik nije samo poveznica s domovinom, nego i s prethodnim društvenim sustavom, s prošlošću bivše države, ali i s ritualima obiteljskoga života i aktivizmom u koji je Megi bila uključena u mladosti.

U odmaku pripovjedačice nije zastupljena samo ironija, nego nalazimo i humor. Priča o emigraciji gubi tragičnost, pripovjedačica junake priče određuje kao borce, a ne kao izbjeglice, i zapravo se sve čini kao igra, a pisanje kao proces u kojem se ipak, unatoč svemu, ne mogu iskoristiti sve životne zgode. O tome Kneževićeva u Meginu liku sjajno zaključuje : „U životu možemo mnogo tog proživjeti do kraja, ali u pisanju ćemo na mnogim mjestima ostaviti da tišina govori, elegantno, stilski, u nadi da uboli smo neophodni odmak.“

Proces radionice kreativnog pisanja u Londonu, koji postaje njezin dom, zornije je predočen, otvara se polje svrhovitosti, pozicije pisca kao bića izvan sustava. Za Megi kažu da je „tonik“ te grupe, ogolila se i hrabro pisala na engleskome. Njezina priča bila je drugačija od života drugih „Bloomsburyjevih pisaca“, koji su se bavili običnim životom, depresijom i konjima, kako ironično navodi, dok su njene teme bile vezane za priču o vlastitoj zemlji, korupciji i kriminalu, o balkanskome sumraku i patrijarhatu, silovanjima žena i slično. No priča u priči, koju Megi ispisuje, ne daje osnovni ton romanu. Naime, tepanje da je „tonik“ skupine ujedno je i nježno patroniziranje plaštem kojim su obgrlili njeno tijelo premreženo tim hereditas balcanicus, kako navodi.

Strada fortunata jest i roman o čitanju, o onome što Megi čita tijekom odrastanja, ali i o tome kako nju čitaju na radionicama. Njezino pismo izaziva im tjelesne reakcije i donosi niz iznenađenja. „J. Kown rekao je da poglavlja koja im šaljem na utvrđivanje ne čita na javnim mjestima jer nikad ne zna što donosi sljedeća rečenica.“ No Megi ne pristaje na egzotizaciju, nema i odlučno odbija proročki akcent, ne ruši predrasude, odbacuje sve oblike mistifikacije. Kneževićeva odlično opisuje cinizam književnoga svijeta u kojemu se od književnice u egzilu očekuju određeni narativi, o kojima pak ironično piše: „Umanjiti onda sebe, barem tu nedjeljnu juhu opisati kao siromašnu, kao klin-čorbu, u nju ubaciti tuđe ljudske kosti, traume, začiniti postapokaliptičnim elementima, još nekim modernim začinima. Hoće li to biti dovoljno?“

U esejističkim dijelovima romana Olja Knežević piše o procesu recepcije, o bivanju/pojavi autorice kao art monster, jer zašto i žene ne bi mogle biti kreativna čudovišta, pritom monster jest aluzija na Virginiju Woolf koja u svojim djelima često rabi tu metaforu. Teoretičarke Susan Gubar i Sandra Gilbert pisale su u slavnoj knjizi The Madwoman in the Attic upravo o klasifikaciji, podjeli žena na anđele ili na čudovišta, upozorivši na činjenicu da žene nemaju tradiciju na koju bi se oslanjale.

Megi temeljnim i bitnim ističe: kako je od svih ekstremnih čimbenika sudbine „interesantnija, recimo, jedna ukiseljena nedjelja provedena u kući s obitelji čiji se članovi, svaki u svom kutu, tajno bore sa svojim demonima dok se na tihoj vatri u kipućoj vodi vrte i sudaraju goveđe kosti“. U tom smislu novi Kneževićkin roman odmaknut je od naizgled velikih priča, autorica im ne pridaje veliku važnost, a muškarci koji osvajaju svijet i svojom se moći čine  nedodirljivima prikazani su bez veličanja, kao samo prividno nadmoćni vitezovi.

Megini londonski prijatelji upozoravaju je na to kako se nepotrebno unižava jer ne odlazi na posao. A taj odlazak precijenjen je, smatraju. Takvim stavom samo doprinose njezinoj samosvijesti. Povratkom u Zagreb, izgrađujući nov život i identitet nakon rastave, Megi na kraju prihvaća sebe kao pisca, to jest pisanje kao posao i počinje se njime ozbiljnije baviti. Misao da će napokon imati dom, naravno, rasplinjuje se, da bi nakraju shvatila kako je cesta njezina sudbina, ne pripada nikamo, stvarni joj je dom – pisanje. Tako se emancipira. Kneževićeva oslobađa junakinju koja i o sebi progovara s odmakom jer beskompromisno izlaže vlastite zablude, naivnosti, melankoliju, prepuštanje svemu... U prikazu doma, gdje nema središnjega mjesta, nastoji pokazati da se književnost treba baviti unutarnjim svijetom od kojeg se najčešće bježi, od vlastitih i obiteljskih demona.

U romanu Strada fortunata nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.

(© Darija Žilić © IO DHK)