Stipan Trogrlić: ČITANKA ZA HRVATSKE OSNOVNE ŠKOLE U ISTRI / Božo Milanović

Prva čitanka za hrvatske osnovne škole u Istri, priredio i upotpunio Božo Milanović, Književno društvo sv. Mohora, Trst, 1945., 160 str.

Uvod

Božo Milanović (Kringa, 10. listopada 1890. – Pazin, 28. prosinca 1980.), svećenik nekadašnje Tršćanske i Koparske biskupije, po mnogima je jedan od znamenitijih i zacijelo osebujnih Istrana 20. stoljeća. Sam priznaje da se za svećenički poziv opredijelio uvjeren kako će najviše dobra moći učiniti kao svećenik. Po završetku teološko-filozofskog studija u Gorici, za svećenika je zaređen 7. srpnja 1914. Biskup Andrija Karlin u kolovozu 1914. imenovao ga je župnim pomoćnikom u Pićnu i kapelanom u Svetoj Katarini, kapelaniji istoimene župe. Tu ostaje do kraja 1917. kada ga biskup Karlin šalje u Beč u carsko-kraljevski zavod „Augustineum” u kojemu su boravili svećenici iz čitave Austro-Ugarske Monarhije, studenti poslijediplomskoga studija na tamošnjemu teološkom fakultetu. Iz njihovih redova kasnije su bili novačeni mnogi biskupi za cijelu Monarhiju.[1]

I prije odlaska u „Augustineum“, već 1915., preko Staropazinca Josipa Ujčića, jednoga od upravitelja „Augustineuma”, kasnije beogradskoga nadbiskupa, Milanović se zanimao za pisanje disertacije iz teologije. Ujčić mu je „isposlovao“ naslov disertacije „De vitiis caritati oppostis ad mentem S. Thomae Aquinatis, collatis iis quae S. Alfonsus in Theologia morali de eisdem tractat” (O pogreškama koje se po mišljenju sv. Tome Akvinskoga protive ljubavi, usporedivši ih s onima o kojima raspravlja sv. Alfonz u moralci). Došavši u „Augustineum” krajem 1917., do lipnja 1918. napisao je na latinskome disertaciju (70 stranica) u kojoj je, na temelju učenja Tome Akvinskoga, dokazivao kako je „moralno dopuštena pobuna (revolucija) u svrhu promjene državne vlasti“. Disertacija je odobrena i na početku nove akademske godine u listopadu trebao ju je braniti.[2]

Međutim, nastupila su nova vremena: Austro-Ugarska se raspala, „Augustineum“ je zatvoren, pa od povratka u Beč i obrane disertacije nije bilo ništa. Trebalo se prilagoditi novonastalim prilikama. Najlogičnijim činio mu se povratak u rodnu Kringu. Tadašnji križanski župnik Nikola Žugelj, Slovenac iz Kranjske, strahujući od progona zbog javnoga suprotstavljanja talijanskoj vojnoj okupaciji, napustio je Kringu i sklonio se u rodnu Kranjsku. Umjesto Žugelja biskup Karlin imenovao je Milanovića upraviteljem Župe Kringa.[3]

Tijekom tri godine i tri mjeseca provedena u Kringi bio je izložen stalnim pritiscima, prijetnjama, provalama u stan, uhićenjima, saslušavanjima i prijetnjama fizičkom likvidacijom. Nakon što su ga početkom 1922., po povratku iz Trsta, posjetila dvojica karabinjera i priopćila mu da fašisti iz 18 istarskih mjesta kane doći u Kringu i ubiti ga, uz napomenu da će čitavo selo biti spaljeno ako bi vjernici ustali braniti svoga župnika, Milanović je odlučio skloniti se u Trst. O svemu je obavijestio novoga biskupa Angela Bartolomasija koji ga je, na nagovor tršćanskoga kanonika Kastavca Ivana Mandića, imenovao župnim pomoćnikom u Župi sv. Ivana u tršćanskome predgrađu Guardiella, župi nastanjenoj većinom Slovencima. Godine 1938. premješten je za župnoga pomoćnika u središnjoj tršćanskoj župi sv. Antuna Novog.[4]

Djelovanje Bože Milanovića u Trstu (1922. – 1941., 1943. – 1945.)

U mirnijemu ozračju – zato što su talijanske vlasti, zbog vanjskoga ugleda, ali i zato što talijanstvo u Trstu nije bilo toliko ugroženo, dopuštale kakav-takav „slavenski“ (hrvatski i slovenski) kulturni i politički život i rad – Milanović je uz pastoralni rad razvio bogatu izdavačku i kulturno-prosvjetnu djelatnost preko Društva sv. Mohora za Istru. Za svoga 21-godišnjeg boravka u Trstu, s prekidom između 1943. i 1945. zbog konfinacije, Milanović je obavljao poslove predsjednika, tajnika i blagajnika Društva. Za izdavanje i uređivanje knjiga brinuo se Vladimir Sironić. Do 1945. Društvo je izdalo 58 naslova. Svake godine izlazila je „Danica“, narodni kalendar.[5]

Izdavačku politiku Milanović ovako opisuje:

Mi nismo nikad išli za tim da izdajemo originalna i umjetnička djela koja bi resila knjižnice, bogatila narodnu književnost i donosila nam priznanja i pohvale naobraženih ljudi. Sve je to za nas bio luksuz, koji si mi nismo htjeli priuštiti. To smo prepuštali slobodnom dijelu našeg naroda u Jugoslaviji. Nama koji smo živjeli pod tuđim jarmom, bilo je pred očima samo jedno: da budu naše knjige pomoć narodu u njegovoj borbi za opstanak. Zato nam je bilo milije pretiskati koju staru knjigu koju će naši seljaci veselo čitati, nego li izdati koje novo, originalno, pa makar i umjetničko djelo, za koje naš narod ne bi mario. Htjeli smo priučavati narod na čitanje, pružiti mu utjehu u nevoljama i progonima, odgajati ga u ćudoređu i čvrstoći karaktera i podučiti ga praktičnim potrebama života. Radi toga smo nastojali da budu svetomohorske knjige za naše pučanstvo privlačne, pučki pisane, odgojne i poučne.[6]

Razmjerno mirno 19-godišnje tršćansko razdoblje prekinuto je sredinom travnja 1941. Milanovića je tada posjetio narednik oružnika (karabinjera) i pozvao ga da pođe s njim do policijske uprave („kvesture“). Tu mu je priopćena odluka o konfinaciji u grad Orvieto, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Rima. Odluka o konfinaciji temeljila se na prijavi špijunske fašističke organizacije koja je „kvesturi“ predočila „dokaze“ o Milanovićevu „slavenskom iredentističkom radu“. Na intervenciju biskupa Santina ipak mu je, kao manje zlo, za mjesto konfinacije određen grad Bergamo (nedaleko od Milana).[7] Pojačani pritisci, uhićenja, sudski procesi, zatvorske kazne kao i sve češće konfinacije bile su posljedica pooštrenih mjera koje je Italija, nakon ulaska u rat na strani Njemačke, 10. lipnja 1940., poduzimala da bi se zaštitila od sumnjivih elemenata i njihova „subverzivnog” protudržavnoga rada.[8]

Nakon kapitulacije fašističke Italije, vlast su u zemlji preuzele njemačke postrojbe. Uz dopuštenje njemačkoga zapovjednika u Bergamu, Milanović se 11. studenoga 1943. vratio u Trst. Biskup Santin odmah ga je angažirao u pružanju pomoći većoj skupini interniraca koja se vraćala u Italiju. Santinu je papa Pio XII. poslao 200.000 lira kao pomoć povratnicima, među kojima je bilo 60 Hrvata iz Dalmacije i mnogo Slovenaca, političkih zatvorenika.[9] Prava lavina napada na Milanovića sručila se kad je, uz dopuštenje njemačkoga zapovjednika u Trstu, krajem 1943. izdao zidni kalendar za godinu 1944. Traženje dopuštenja od jedine stvarne vlasti tada u Trstu bilo je dovoljno da ga se optuži za suradnju s Nijemcima, jer kako bi bez te suradnje mogao objaviti kalendar? Osim ove optužbe, Milanovića se teretilo da je potaknuo slanje Memoranduma Friedrichu Reineru, njemačkome pokrajinskom zapovjedniku u Trstu, kojime se od njemačke vlasti tražilo pravo poučavanja u školama na hrvatskome jeziku, uporaba hrvatskoga jezika u crkvi, mogućnost povratka kućama pripadnika partizanskih jedinica, amnestija za političke zatvorenike... „Pakirano“ mu je i održavanje kontakata s predstavnicima Crvenoga križa NDH u Trstu, zatim veze s vatikanskom diplomacijom i Ivanom Marijom Čokom, ministrom u izbjegličkoj kraljevskoj vladi.[10]

U pismu Oblasnome Narodnooslobodilačkom odboru (ONOO) za Istru od 2. siječnja 1944. Milanović redom odbacuje sve optužbe: o suradnji s Nijemcima, dijeljenju humanitarne pomoći mimo narodne vlasti, zapravo u suradnji s „narodnim neprijateljem” biskupom Santinom, prihvaćanju pomoći Crvenoga križa NDH... Niječe također održavanje veza s Vatikanom i članom izbjegličke vlade dr. Čokom. U svojoj argumentaciji Milanović je veoma jasan. Traženje dozvole za izdavanje kalendara nije još nikakva suradnja s Nijemcima. Ono je bilo potaknuto isključivo željom da se izbjegnu zabrane. Prihvaćanje ponude biskupa Santina da osnuje slavenski odbor za podjelu pomoći, koju je papa tršćanskome biskupu dostavio za potrebe izbjeglica, bilo je potaknuto isključivo humanitarnim razlozima i „prijetnjom” biskupa Santina da će, u slučaju neprihvaćanja njegove ponude, osnovati odbor talijanskih svećenika. Kad je shvatio da bi se prihvaćanje ponuda „endehazijskoga“ Crvenoga križa moglo iskoristiti u protupartizanskoj promidžbi, otklonio je ponudu. Milanović ne niječe svoj „rad za kralja Petra”. No to je bilo u vremenu kad je smatrao da je bolje rješenje monarhija s kraljem na čelu, nego republika i predsjednički izbori koji bi donijeli samo nova trvenja između Hrvata i Srba. U novim okolnostima jasno je, tvrdi Milanović, da otpada takva njegova politička orijentacija jer bi to značilo da pojedinca (kralja) pretpostavlja državi.[11]

Obraćanje vodstvu Istarskoga NOP-a završava riječima:

Sada nakon rada u 25-godišnjem talijanskom i fašističkom ropstvu, spreman sam sudjelovati s vama u radu za dobro naroda, ako želite, ali uz uvjet da ne gledate na me s nepovjerenjem i da stanete na put klevetama. Ako vam moja suradnja nije poželjna, ja sam pripravan drage volje povući se u posve privatan život i iz zakutka željeti vam uspjeh u radu za sreću našeg naroda u Istri. Ja znam da je doba djelovanja mojega i mojih prijatelja završeno i da se na obzorju pojavila vaša nova sila. Kao što je do sada bilo naše doba, tako sada nastupa vaše doba. A u vrijeme vašeg rada želim da Bog očuva vas i naš narod od nesreće i teških iskušenja.[12]

Pučki kalendari i Prva čitanka na optuženičkoj klupi

Budući da nije dobio nikakav odgovor na ovo pismo, a ne videći ništa lošega ili protunarodnoga u svome radu, Milanović se nakon pisma nije povukao u zavjetrinu privatnoga života, nego je istim žarom nastavio izdavati hrvatske knjige. Vjeran izdavačkoj tradiciji Društva sv. Mohora, nastojao je hrvatskome puku dati u ruke knjigu poučnoga, kulturno-vjerskoga sadržaja. Tako je krajem 1944. izdao hrvatski zidni kalendar za godinu 1945., a početkom 1945. tiskao je Prvu čitanku u 25.000 primjeraka i Mali katekizam autora Ivana Pavića. Čitanku je Milanović sastavio na temelju Prve čitanke i početnice autora Frana Bafa, Rudolfa Saršona i Karla Pribila i knjige Kolačići.[13] Jasno, sve je to bio razlog za nova prozivanja „popa Milanovića” kao predstavnika „domaće reakcije“ koja, prema uputama biskupa Santina, surađuje s međunarodnom „reakcijom“. Sve do sredine 1945. gotovo da i nije bilo većega skupa u Istri na kojemu Milanović nije prozivan kao „klerofašista i osvjedočeni narodni neprijatelj.“[14]

Kad je vodstvu NOP-a postalo jasno kako sudbina Istre nije definitivno riješena na bojnome polju, nego da predstoji diplomatsko-politička borba za njezino sjedinjenje s maticom Hrvatskom, odlučili su, ovoga puta iskrenije, pozvati Milanovića na suradnju. Svjesni Milanovićeva utjecaja među istarskim svećenstvom, ali i njegova međunarodnoga značenja kao katoličkoga svećenika, predstavnici NOP-a Ivan Motika i Dušan Diminić ne traže „ultimativno“ da Milanović dođe u Istru, nego „ponizno“ odlaze k njemu u Trst. Netko će ovaj Diminićev i Motikin odlazak usporediti s odlaskom cara Henrika IV. u Canossu, tražeći oprost od pape Grgura VII. Sporazum između spomenute dvojice čelnika istarskoga NOP-a i Milanovića, potpisan u Trstu 16. srpnja 1945., otvara novo poglavlje u odnosima istarskoga hrvatskog svećenstva u Istri i nove revolucionarne, komunističke vlasti. S jedne strane vlast prihvaća pomoći ostvarenje nekih, po Milanoviću, strateških ciljeva Crkve u Istri kao što je dodjela zgrade Đačkoga doma u Pazinu za potrebe hrvatskoga sjemeništa, dozvola za pokretanje vjerskoga lista i osnivanje svećeničkoga staleškog društva. S druge strane hrvatsko svećenstvo u Istri obvezuje se na „Dogovornu izjavu o NOP-u“ na sastanku u Pazinu, koji je bio zakazan za 18. srpnja 1945. „Dogovorna izjava“ pretpostavljala je podršku istarskoga klera NOP-u u Istri, njegovim ostvarenim rezultatima i budućim ciljevima.[15]

I površna analiza izgleda i sadržaja spomenutih kalendara jasno pokazuje da je riječ o tipičnim „pučkim” kalendarima uobičajenima za izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora. Na naslovnici onoga za „prestupnu godinu 1944.“ nalazi se slika biskupa Dobrile. Svaki od 12 listova formata A3 po dužini i A4 po širini podijeljen je na dva dijela; u gornjemu su dijelu dani i datumi s imenima svetaca koji se slave dotičnoga dana, a u donjemu su neke informacije korisne seljaku, kao izlasci i zalasci sunca, datumi stočnih sajmova u Istri, vremenska prognoza, gospodarski poslovi... Na svakoj stranici nalazi se poneka ilustracija: slika istarskoga grada ili slika sveca, prizor iz seoskoga života i sl. Kalendar za 1945. nešto je skromnijega izgleda, na 6 listova, s obje strane po jedan je mjesec. Razlog je bio nestašica papira i velika skupoća. Praktičnih savjeta više je nego u kalendaru za 1944. Primjerice, od savjeta za kuharice, domaćice majke, preko gospodarskih uputa, prve pomoći u nesreći, do domaće ljekarne i „priljepčivih” (zaraznih) bolesti.[16]

Sudionik NOP-a Oleg Mandić – za svoga puta po Istri početkom 1944., o kalendaru za godinu 1944., međutim ništa drukčije nije bilo niti s onim za 1945. godinu – piše: „Nešto po strani stoji pop Milanović poznati istarski javni radnik (...) Izdao je kalendar za Istru, koji istina ne sadrži nikakve političke propagande, ali je izašao bez odobrenja Oblasnog NOO-a. To je bio jak potez koji mu je pribavio mnogo simpatija, jer je narod objeručke prihvatio taj kalendar, koji se ukapčao u prastaru istarsku tradiciju, vidio sam ga skoro u svakoj istarskoj kući u koju sam ušao“.[17]

Neuspio pokušaj spašavanja Prve čitanke

Premda pitanje sudbine Prve čitanke nije bilo predmetom Milanovićevih želja na spomenutom sastanku s predstavnicima NOP-a, 16. srpnja 1945., uz četiri elaborata za potrebe Ministarstva vanjskih poslova, u kojima je dokazivao opravdanost jugoslavenskih zahtjeva za priključenjem Istre i Julijske Venecije Jugoslaviji, Milanović je za 9-dnevnog boravka u Zagrebu u kolovozu Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama uputio molbe: za otvaranje sjemeništa, pokretanje vjerskoga lista, rješavanje naklade Prve čitanke i nabavu papira za 16. izdanje molitvenika „Oče budi volja tvoja“. Sa svime je upoznao predsjednika vlade Vladimira Bakarića na audijenciji 6. rujna. Bakarić mu je zahvalio na elaboratima za Ministarstvo vanjskih poslova i rekao da će ih proslijediti Edvardu Kardelju, saveznom ministru vanjskih poslova. Što se tiče molbi, „odobrio ih je odmah za vrijeme audijencije“. Iz Zagreba Milanović se vratio u Trst. Odmah je obavijestio ONOO za Istru da je Bakarić prihvatio sve njegove molbe. Ubrzo ga je u Trstu posjetio predsjednik ONOO-a Josip Šestan i saopćio mu: „U sjemenišnu zgradu možete unići kada hoćete, vjerski list možete početi izdavati, a nakladu Prve čitanke kupit ćemo od vas.“[18]

Kasnije je dogovoreno da će Oblasni Narodni odbor (ONO) za Istru u Labinu otkupiti 24.000 primjeraka Čitanke od Društva sv. Mohora za Istru po cijeni od 18 lira za neuvezane i 22 lire za uvezane primjerke.[19] Uvezano je 10.000 primjeraka s umetnutom Titovom slikom na prvoj unutrašnjoj stranici. Na koricama je ostala slika dječaka i djevojčice odjevenih u narodne nošnje, dok čuvaju ovce i pokazuju Prvu čitanku. Milanović je uputio molbu Predsjedništvu Savezne vlade Demokratske Federativne Jugoslavije da se Čitanka, s umetnutom Titovom slikom, koristi kao udžbenik u hrvatskim osnovnim školama. U istoj je molbi tražio da se Čitanka može slobodno prodavati za privatnu upotrebu.[20] Potpisanim sporazumom između Milanovića i predsjednika ONOO-a za Istru Josipa Šestana, te predsjednika Prosvjetnoga odsjeka prof. Ivanušića glede Prve čitanke, ONOO je, jasno prema naputku Savezne vlade, prihvatio sve Milanovićeve molbe vezane uz Prvu čitanku – plaćanje troškova uveza, otkupa i dostave iz Trsta u Istru.[21] Međutim, jedna Milanovićeva molba bila je, iz ideoloških razloga, neprihvatljiva – da se Prva čitanka koristi kao udžbenik u hrvatskim školama. U uvjetima stvaranja novoga društveno-političkoga poretka, utemeljenoga na marksističkoj ateističkoj paradigmi, bilo je nerealno očekivati da u škole uđe udžbenik prožet kršćanskim svjetonazorom. Pokazat će se neprihvatljivim i onaj skromniji zahtjev – da se Čitanka nađe u slobodnoj prodaji. ONOO je pronašao „salomonsko“ rješenje – sve otkupljene primjerke Prve čitanke prodao je tvornici papira u Rijeci kao „stari papir“. Najvažnije je bilo skloniti je da ne bi „kvarila“ omladinu.[22]

Prvi dio: Mala i velika slova

Na vanjskoj je stranici korica naslov Prva čitanka za hrvatske osnovne škole u Istri. U podnaslovu su objašnjenja: „Po Prvoj Čitanci i Početnici koju su sastavili Fran Baf, Rudolf Saršon i Karlo Pribil, priredio i upotpunio Božo Milanović“.[23] Izdavač je Društvo Sv. Mohora za Istru, godina izdanja je 1945. Tekst je složila Zadružna tiskara u Trstu, a tiskala La Editoriale Libreria u Trstu. Čitanka je podijeljena na dva dijela. Prvi dio: Slova i vježbe u čitanju i pisanju (str. 5-88) podijeljen je u dvije cjeline: a) Malena slova (str. 5-53) i b) Velika slova (str. 54-88). Drugi dio: Štiva i pjesme (str. 89-151), jednostavnih sadržaja, primjeren je đacima prvoga razreda, pomaže im, ali i provjerava koliko su svladali slova. Na kraju je Kazalo (str. 153-156.).[24]

Prva cjelina: a) Malena slova (Prvoga dijela: Slova i vježbe u pisanju i čitanju), u skladu s naslovom, sadrži mala pisana i mala tiskana slova. Dosljedno, za svako slovo, najprije je donesen njegov pisani, a nakon pisanoga tiskani oblik. Uz svako od 30 slova abecede nalazi se neka ilustracija povezana s tim slovom, predmet, zanimanje, dio tijela, prizori iz života, životinje, građevina ili dio građevine. Redoslijed izučavanje slova ne slijedi abecedni poredak slova. Započinje samoglasnikom i, uz slovo je slike igle. Tu su još i uparene slike mačka-miš, kruška-jabuka, povezane slovom i. Potom dolazi samoglasnik u, ilustriran uhom i udicom te pticom i krletkom koje povezuje slovo u. Pticu treba „smjestiti“ u krletku. Učeniku se tako vizualno približava slovo u, i osigurava njegovo temeljitije usvajanje.[25] I tako redom za svako slovo do slova f, gdje je prepoznatljiva, klasična, slika dječaka s frulom. Na kraju su slova nj, lj, i dž, dakle slova koja se sastoje od dva grafema (znaka) iako označuju jedan glas. Jedino uz ova tri slova nema slikovnog priloga.[26]

U obradi novih slova poštuje se didaktičko-metodičko pravilo povezivanja novoga gradiva sa starim (prethodnim), pa se svako novo slovo naslanja na prethodno, povezuje se u slogove. Tako se primjerice samoglasnik e koji je obrađen nakon samoglasnika i, u, te suglasnika m, n povezuje u slogove. Ne, mene, nu, ni, mu.[27] S vremenom, kad se svladalo više slova, od naučenih slova sastavljaju se smislene riječi. Prvi takav slučaj nalazimo već nakon obrade prvih 7 slova: i, u, e, n, m, v, r. To su riječi: veni, vime, u vinu, ne rini me, rumen.[28] Napredovanjem u usvajanju novih slova stvaraju se pretpostavke za slaganje prvih rečenica. Nakon što su osim navedenih 7 slova (i, u, e, n, m, v, r) naučena tri nova (a, l, o), mogle su se slagati prve smislene rečenice: „Mi imamo ralo i vele volove; volovima oremo; mali ulovi mi vola! On ne voli vina; ona ima malu uru, a on velu.“[29]

Izučavanje malih slova završava, kao što je rečeno, slovima nj, lj, dž. Prati ih i završna priča u koju su ugrađena nova slova i većina prethodno usvojenih. Evo te priče (bez naslova):  „Prošli smo kraj njiva i polja; nikoga nismo vidjeli u radnji; samo su na pašnjacima pasle razne životinje; kraj ovaca i goveda pasao je konj, koji se jako bojao kandžije (biča); pastiri su se zabavljali veselim pjevanjem i sviranjem na fruli.“[30] A zadovoljstvo zbog usvojenih malih slova, prije prelaska na velika, izraženo je simpatičnom jednostavnom pjesmicom „Đačko veselje“:

Ja sam malen, al već sam / mala slova čitati znam; / znam i pisati slova ta; / koji uči, taj i zna![31]

Druga cjelina Prvoga dijela, b) Velika slova, sadrži vježbe i slike za velika pisana i velika tiskana slova, kao što je prethodno učinjeno za mala slova. Za razliku od malih slova koja su, uz neke iznimke, obrađena na jednoj stranici, a na drugoj su vježbe za čitanje, kod velikih slova na istoj su stranici po dva slova i vježbe. Također je primjetno to da je kod velikih slova manje ilustracija. Budući da se pretpostavlja kako su učenici svladali mala slova, od početka se, nakon napisanog velikoga slova, slobodno koriste mala slova, povezuju se s netom naučenim velikim slovom (pisanim ili tiskanim) u jednostavne riječi, rečenice, pjesmice ili pričice. Redoslijed učenja velikih slova nije istovjetan redoslijedu učenja malih slova. Uz velika slova nalaze se i mala (pisana i tiskana), kao podsjetnik za ponavljanje.[32]

Ilustracije radi navodimo nekoliko primjera. Prva dva velika slova u Čitanki su V i U. Najprije u pisanom, potom u tiskanom obliku. Uz tiskano slovo V nalazi se ova vježba: Vinko i Vladimir idu u školu, a za tiskani oblik: Vidje ih mala Vjerica. Veli im: Vinko, ja ću dogodine u školu. Veselim se već sada. Uz slovo U, za pisani oblik, vježba je: U školi je Vinko dobar, a Vladimir nemiran. Za tiskano U: Učitelj voli Vinka. Učenici ne ljube Vladimira, jer se s njima svađa.[33]

Na predzadnjemu mjestu nalaze se čak tri slova: P, B i R. U pisanoj formi vježba je: „'Poslušaj Radivoje', reče stari Pero svome nećaku. 'Znadeš li što će biti u nedjelju?' Radivoj malko pomisli i veselo reče: Bit će Uskrs ili Vazam. Pucat će mužari. Bit će ophod ili procesija. Peći će se pogače, kuhati jaja: Bojadisat ćeš mi ih, dragi Pero!'“ Perin odgovor je u tiskanom obliku. „'Hoću, hoću', odgovori Pero. 'Samo ću te nešto pitati, da vidim, da li to i zaslužuješ. Reci mi kako se zove onaj veliki blagdan, što se slavi zimi, kad je puno snijega?' 'A Božić je to'. 'Dobro. Malo kasnije?'. 'Nova godina'. 'Šest dana kasnije?' 'Tri kralja ili Bogojavljenje'.“ Ovakvim i sličnim pričicama učenici su učeći slova učili i o nekim stvarima iz religioznog, društvenog ili svakodnevna života.[34]

Na kraju su slova abecede (malo i veliko pisano slovo, potom malo i veliko tiskano) poredana abecednim redom od A do Ž. Prvi dio završava zahvalnom pjesmom „Bogu budi hvala“:

Sad mi slova znamo / Velika i mala. / Cijelu abecedu / Čitamo u redu! / Škola nam je bila i bit će uvijek mila.[35]

Drugi dio – priče i pjesmice

Drugi dio, „Štiva i pjesme“ (str. 90-151), sadrži 86 naslova, grupiranih oko 12 tema. U 6 tema nalaze se i zagonetke. Svojevrstan uvod u ovaj dio Čitanke pjesmica je „Molitva“ sa slikom dječaka koji kleči na krevetu, iznad kojeg je slika nekog svetca s križem. Dječak moli Boga da mu pomogne „jer s tobom se svašta može“.[36]

1. tema „Škola“ sadrži 2 pjesme, 3 štiva (priče) i 1 zagonetku. Pjesme govore o stazici do škole kojom su prije đaka prvaka išli njegov otac i djed, dok sva tri štiva ističu potrebu discipline, marljivosti, upornosti i odricanja. Uz pozornost u školi potrebno je doma učiti, tj. napraviti zadaće dobivene u školi. Zagonetka glasi: Bijela njiva, crno sjeme, mudar bio tko ga sijo? Odgovor je – knjiga.[37]

2. tema „Obitelj“ pomoću 5 pjesama i 5 štiva predstavlja „proširenu“ obitelj. Uz majku, oca i sestru susrećemo djeda, baku i strica. Očekivano najveći broj naslova posvećen je majci (dva štiva i tri pjesme). Ukratko, majka nas je rodila, dugujemo joj život i zato majku moramo ljubiti „do zadnjeg dana našeg života“. Od prvih dana hrani dijete „mlijekom svojim“, u njezinu krilu sigurno je i zadovoljno, majka je drugi anđeo čuvar. A kad je već malo poraslo dijete primijetilo lijekove koje majka uzima i kad mu je majka objasnila da ih, iako su gorki, mora uzimati, ponudilo se da ono umjesto majke uzme lijekove. Majka se na to nasmiješila, „...a suze joj orose blijedo lice“. Po majci je nazvan i cvijet majčina dušica. Očevo se lice uspoređuje s malim oltarom, oči s cvijećem na oltaru, obrazi su kao dva „dušeka meka“ koje rado miluje seka. A otac zadovoljan uzima je u naručje i dariva slatkišima. Baka unucima priča razne priče – „govori kao knjiga“, djeca je slušaju otvorenih usta. Djed poučava unuka kako je za dug život važno biti pošten, ne opijati se, držati se reda.[38]

3. tema „Čovječje tijelo“ u stihovima opisuje funkciju očiju, ušiju, usta, ruke, prstiju na ruci, nogu. Sve je u čovjeku tako skladno i smisleno jer je Bog „nakitio ljudsko tijelo“. Oči mu je dao da se divi prirodnim ljepotama, stvorenim Njegovom riječju, uši mu je dao kako bi slušao ono što mu govore tata i mama. Usta imaju višestruku funkciju: njima se jede, pije, pita ako se nešto ne zna, zahvaljujući ustima čovjek može zviždati i pjevati, i na kraju moliti se Bogu. Ruke i prsti služe za igru i rad, a noge za odlazak u školu, šetnju, trčanje. Dijalog između djeteta i mace otkriva macinu čistoću zbog koje je omiljena među djecom. Zato bi djeca trebala slijediti tu njezinu osobinu.[39]

4. tema „Čovječje dobi“ najkraća je. Na početku je zagonetka: Ujutro ide četveronoške, o podne dvonoške, a uvečer tronoške? (Odgovor: čovjek.). Priča o starome prosjaku Luki koji je zapeo za kamen i pao, na što su se djeca počela smijati i rugati mu se, poučna je. Naime, jedini koji to nije učinio bio je mali Hrvoje. Pritekao je Luki u pomoć, pomogao mu da se pridigne. Time je posramio prijatelje i pokazao im kakav odnos treba imati prema starijim i nemoćnim osobama.[40]

5. tema „Jelo i piće“ sadrži 3 naslova, 2 štiva i 1 pjesmu. Sva tri naslova imaju poučnu poruku; ukratko: ako ne žele snositi posljedice, djeca neka slušaju savjete roditelja i odraslih, neka nakon igre, vrući i znojni, ne piju hladnu vodu i neka nikad ne jedu zeleno voće. Neposluh dovodi do teških zdravstvenih problema koji mogu završiti smrću. Pjesma govori o štetnosti prekomjernog pića, alkohola. Poziva djecu neka čvrsto odluče da neće piti jer „pijanstvo uvijek pamet muti“.[41]

6. tema „Odijelo“. Dvjema pričama i jednom pjesmom ističe se važnost čistoga odijela, potrebe odijevanja primjereno dobi i pomaganja onima koji nemaju odjeće ili obuće. Mala Zora siromašna je djevojčica, na njoj je stara, zakrpana odjeća, ali čista, dok je Božena bogata i nosi skupu odjeću, ali zaprljanu. Jovo se obukao kako djed, ispao je smiješan i doživio kritiku samog djeda. Mali Ivo nije imao cipela, bos je došao u školu po velikoj zimi. Vidjevši to, njegov razredni kolega pozvao ga je k sebi i darovao mu cipele i čarape. Na kraju je zagonetka: Petero braće kuću grade, a ne misle u njoj stanovati. Što je to? (igle i čarape, bječve).[42]

7. tema „Domovina i dom.“ S 22 naslova (14 pjesama, 5 štiva i 3 zagonetke) najopsežnija je cjelina. Samo u prvome naslovu, „Materinski jezik“, spominje se hrvatsko ime, iz čega bi se moglo zaključiti da se pod domovinom razumijeva Hrvatska. „Naš materinski jezik je hrvatski. Svoj materinski jezik treba ljubiti.“ U drugim sadržajima, kad se govori o domovini, riječ je o njezinim prirodnim ljepotama, toplini njezine kolijevke i ambijenta: „...mladost moja gdje nevina,/ blag uživa dan,/ gdje nam prva svjetlost sinu,/ i rođenja dan.“ I onda, kako ne ljubiti takvu domovinu!? Dvije su zavičajne pjesme: „Mali Ćić“ i „Istarsko selo“. U prvoj je naglasak na izdržljivosti maloga Ćića (stanovnika sjevernoga, brdovitoga, dijela Istre). Njemu ne smetaju ni hladnoća ni vrućina. Sada čuva stado, a kad odraste bit će kao i otac „ugljar, jak i crn“. Veseli se trenutku kad će naučiti čitati i pisati, „...ej, onda ću biti/ Ćićarije car.“ Druga pjesma opisuje čari rodnoga sela sa stisnutim kućicama koje podsjećaju na „stado bijelo.“ Ostali naslovi odnose se na ljepotu kućnoga praga i život u obitelji. Neke priče imaju naglašeno poučan karakter, npr. o potrebi rada („Cvrčak i mrav“); situaciju pak treba procijeniti realno: miš koji je „prehrabar“ u odnosu prema mački strada; ne treba svoj uspjeh (nadmoć) isticati na velika zvona; pijetao je pobijedio drugoga pijetla, ali je stradao od jastreba jer se popeo na zid i hvalio svojom pobjedom („Dva pijetla“); mali Andro gotovo je stradao od psa Turka zato što je tukao ovce („Turko“); konj dopušta vrapcu da slobodno uzme od njegove zobi, a ljeti vrabac tjera muhe da ne napadaju konja („Vrabac i konj“); zbog nepopustljivosti na mostu stradaju oba jareta („Dva jareta“); kanarinac ne može pjevati zarobljen u krletci, dječaci ga puštaju u prirodu pa radostan nastavlja pjevati („Kanarinac“).[43]

8. temu „Vrt“ čini 8 naslova (5 štiva, 2 pjesmice i 1 zagonetka). Sva su štiva naglašeno poučna. O vrtu se treba brinuti, njegovati ga. Mali Miljenko polomio je najljepše voćke u vrtu. Šteta je ublažena njegovim priznanjem i obećanjem da to više neće učiniti („Slomljena drveta“). Mala Stana nije poslušala majku da s lišća zelja ukloni jajašca gusjenica, otišla se igrati. Za nekoliko dana majka je navratila u vrt i vidjela posljedice Stanina neposluha – iz jajašaca su se razvile gusjenice i pojele zelje („Gusjenice i zelje“). Treba dobro otvoriti oči kad koga primaš na stan, da te ne bi potjerao iz tvoga stana („Lisica i jež“). Mačku se upozorava da ne ganja ptice, nego da lovi miševe, oni su štetočine („Maca i miš“). Ptice su korisne jer love gusjenice. Toga nisu bila svjesni neki dječaci koji su uništili ptičje gnijezdo. Te godine nije bilo ptica, gusjenice su pojele lišće na voćkama pa nije bilo uroda („Ptice pjevice“).

9. tema „Ulica i put“ ima tri naslova (1 priču-štivo, 1 pjesmicu, 1 zagonetku). U priči je predstavljena čestita djevojčica Milena. Majka je šalje u dućan. No putem je pala i izgubila novac namijenjen kupnji. Tuda je prolazio jedan gospodin i ugledao Milenu zaplakanu. Kad je doznao za njene jade, dao joj je novac (deseticu). Milena je ubrzo pronašla svoju deseticu i potrčala za gospodinom da mu vrati njegovu. Međutim, ovaj je ne samo to odbio, nego joj je još poklonio novi srebrenik, pohvalivši njezino poštenje. Pjesmica „Kosa“ hvali posao kose koja travu kosi i namiče hranu za stado.[44]

10. tema (ili tematska cjelina) „Polje“ ima 5 naslova (2 priče i 3 pjesmice). Poruka priče „Lažljivac“ je: tko jednom laže i onda kada govori istinu, ne vjeruje mu se, dok „Lisica i grožđe“ problematizira racionalizaciju (opravdanje) postupka kad se rješenje nedohvatljivo. Lisica promatra grožđe na lozi koja se popela uz brijest, svjesna je da ga ne može dohvatiti koliko god to htjela. Vrabac vidi njezinu muku i zlobno joj se podruguje. Da bi svoju sramotu (nemoć) prikrila, lisica se na silu nasmije i obrati se grožđu: „Brala bih te, ali si kiselo, a ja berem samo grožđe zrelo“. Poznata je narodna izreka „kiselo je grožđe“, za situacije koje bi netko želio riješiti, ali to ne zna ili ne može. Pjesma „Moje janje“ opisuje ljepotu (bjelinu) janjeta i radost igre s njim pri odlasku u polje i na povratku kući. U pjesmi „Mali Radojica“ dječak Radojica ponosan je i hvali se jer se popeo visoko na drvo. Međutim, majka ga upozorava na opasnost da može pasti „i nun u zlo upasti (...) i prelomiti ruku uz veliku muku.“[45]

11. tema „Vode“ ima 4 naslova (3 pjesmice i 1 priču.). Pjesma „Milo za drago“ govori o pčeli koja je upala u vodu. Vidjevši da se guši, golub je doletio i pružio joj list drveta i tako je spasio. Pčela mu je uzvratila. Lovac je naciljao da ubije goluba. Čim je to ugledala, pčela je doletjela i ubola lovca. Hitac je odletio ukrivo: „puška opali – žrtve ne svali“. Pjesme „Mornar“ i „Ribica“ opisuju značenje mora za mornara, odnosno uživanje riba u moru dok plivaju. Priča „Grbavac“ predstavlja ribara Jakova. Njemu se djeca rugaju zbog njegove grbe. Jednom prigodom u vodu je pao i počeo se gušiti dječak koji mu se najviše rugao. Ribar Jakov odmah je skočio u rijeku i spasio dječaka. Ovome je bilo žao zbog ruganja, zamolio je ribara da mu oprosti. Ribar je to velikodušno učinio uz napomenu da ljude ne treba cijeniti po izgledu nego po srcu.[46]

12. tema „Godišnja doba, vrijeme i nebo“ ima 9 naslova (5 pjesmica, 2 priče, 1 zagonetka). U kratkim pjesmicama naslovljenim prema godišnjim dobima, počevši od proljeća preko ljeta do jeseni i zime, predstavljene su čari svih godišnjih doba. Priča „Oluja“ opisuje crni oblak, munje, grmljavinu, kišu koja lijeva kao iz kabla. Svega toga ne treba se plašiti, jer „Bog nad dobrom djecom bdije“. U pjesmi „Kiša“ prikazan je različit odnos oca i sina prema ovoj pojavi. Sin je nezadovoljan, moli Boga da prestane kiša kako bi mogao izaći i igrati se. Otac, naprotiv, moli Boga da ne sluša djecu: „Mi trebamo tvoje vlage za usjeve drage“. Priča „Kovač na Mjesecu“ donosi žalosnu sudbinu kovača koji je radio i nedjeljom. Oglušio se na upozorenje Božje i sv. Petra da nedjeljom ne radi nego da pođe u crkvu. Sve to gledao je Mjesec. Teško mu je bilo to što kovač ne sluša Boga. Zato ga je Mjesec povukao „u sebe“. Za punog Mjeseca može ga se vidjeti kako kuje. Na kraju su dvije kitice hrvatske himne „Lijepa naša“, bez napomene da se radi o riječima hrvatske himne.[47] Slijedi, podrobnije, analitičko kazalo.[48]

Zaključak

Prva čitanka za hrvatske osnovne škole u Istri, koju je Božo Milanović sastavio prema predlošku Prve čitanke za hrvatske opće škole iz 1913., autora Frana Bafa, Karla Pribila i Rudolfa Saršona, tiskana 1945. u Trstu u nakladi Društva sv. Mohora za Istru, bila je jedan od razloga napada ONOO-a za Istru na autora. Razlog napada nisu bile „ideološke devijacije“ u Čitanki, nego činjenica da je Milanović dopuštenje za izdavanje tražio od njemačke vlasti u Trstu. Dobivanje dopuštenja tumačeno je kao nedvojbena posljedica njegove suradnje i potpore njemačkoj vlasti u Italiji, uspostavljenoj nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943.

Potpisivanjem sporazuma između Milanovića i predstavnika istarskoga NOP-a u Trstu, 16. srpnja 1945., otklonjene su sve optužbe na račun Milanovića i istarskog hrvatskoga svećenstva. S obzirom na Prvu čitanku, u kasnijim pregovorima dogovoreno je da će ONOO za Istru u Labinu otkupiti 24.000 primjerka, što je Odbor i učinio. Međutim, Milanovićeva molba da se Prva čitanka koristi kao udžbenik u hrvatskim školama, ili da se pusti u slobodnu prodaju, odbijena je. Premda u dokumentima o tome nema traga, jasno je da je razlog tome bio njezina kršćanska, antropološko-filozofska, koncepcija. ONOO je pronašao „salomonsko“ rješenje – sve otkupljene primjerke Prve čitanke prodao je tvornici papira u Rijeci kao „stari papir“.

Čitanka je podijeljena na dva dijela. Prvi dio – „Slova i vježbe u čitanju i pisanju“ – ima dvije cjeline: a) „Malena slova“ i b) „Velika slova“. Drugi dio – „Štiva i pjesme“ – jednostavnim sadržajima, primjerenima učenicima prvoga razreda, pomaže u svladavanju abecede. Tu su i prikladne vježbe ponavljanja/provjere svladanoga gradiva. Kod obrade svih sadržaja primjetno je poštivanje didaktičko-metodičkih načela: od jednostavnoga prema složenijemu, povezivanje staroga gradiva s novim, zornost... Drugi dio „Štiva i pjesme“ na jednostavan način opisuje razne životne zgode. Prevladavaju one iz seoske sredine, bliske najvećemu dijelu učenika kojima je Prva čitanka bila namijenjena. U pravilu nose pouku o nekim kršćanskim vrijednostima, koje su i općeljudske vrijednosti: skromnost, požrtvovnost, poslušnost, radišnost, ljubav prema zavičaju i domovini, pomaganje drugome, pogotovo onome koji je u potrebi.

(Stipan Trogrlić © IO DHK)

__________      

Popis izvora i literature

a) Arhivsko gradivo:

Arhiv Istarskog književnog društva „Juraj Dobrila“ u Pazinu, osobni fond Bože Milanovića; fascikl: Ivan Pavić, Kalendar Društva sv. Mohora za godine 1944. i 1945.; fascikl: Prva čitanka. Osobni fond Bože Milanovića u međuvremenu je premješten u Arhiv Porečke i Pulske biskupije u Poreču.

b) Literatura:

Paolo BLASINA, Vescovo e clero nella diocesi di Trieste e Capodistria 1938.-1945., Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli-Venezia Giulia, Trst, 1993.

Dušan DIMINIĆ, Istra u partizanskom notesu, Istarska naklada, Pula, 1986.

Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene, IKD Juraj Dobrila, Pazin, 1976.

Božo. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu, 1. knjiga, IKD Juraj Dobrila, Pazin, 1992.

Božo. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu, 2. knjiga, „Josip Turčinović“ d.o.o., Pazin, 1996.

Prva čitanka za hrvatske opće pučke škole (1. školska godina), priredili: F. Baf, K. Pirbil, i R. Saršon, Carsko-kraljevska naklada školskih knjiga, Beč, 1913.

Prva čitanka za hrvatske osnovne škole u Istri, priredio i upotpunio Božo Milanović, Književno društvo sv. Mohora, Trst, 1945.

Petar STRČIĆ, „Referat dra Olega Mandića ZAVNOH-u o putovanju Istrom (na početku 1944.)“, Historijski zbornik, god. XXI., br 21-22, Zagreb, 1969.

Petar STRČIĆ, „Izvještaj Marka Belinića o Istri krajem 1943. godine“, Historija radničkog pokreta, NOR-a i socijalističke revolucije u Istri, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, god. I., br. 1, Rijeka, 1978.

Stipan TROGRLIĆ, Mons. Božo MILANOVIĆ, istarski svećenik (1890.-1980.), crkveno-vjersko i javno-političko djelovanje, Kršćanska sadašnjost i Državni arhiv u Pazinu, Zagreb, 2011.