Tonko Maroević: SA SVJETLOM U NOĆ / Loredana Bogliun

Medaljon o pjesništvu Loredane Bogliun

Loredana BOGLIUN: In tal seilensio / Va tišine / U tišini / Nel silenzio, Istarski ogranak DHK, Pula, 2024., 157 str. S vodnjanskoga istroromanskoga na žminjsku čakavicu preveo Miho Debeljuh; prijevod na hrvatski standard Tonko Maroević i Mate Maras.

Neće biti netočno kažemo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja Vodnjana. Da i hoće, ona ne može sakriti koliko je određuje sudbina istarskoga gradića u kojemu je proživjela djetinjstvo i upila prve doživljaje. Iskustvo boravka u opustjelom mjestu, nakon egzodusa većine talijanskog stanovništva, svakako je imalo i traumatičnih aspekata, iako je vitalnost mladosti jamačno nalazila dovoljno pozitivnih vrijednosti, pogotovo s obzirom na prirodu i neposrednu vezanost s drugim ljudima, s biljem i životinjama, pa i s poljima, šumama, brdima. Kako bilo, vrlo rano morala je osjetiti da boravi u nekom zapravo prošlom svijetu, u starinskom ambijentu i ruralno-urbanoj kulturi koja je gotovo na izmaku. Svjesna ljepote i etnosa što ih je baštinila, primila od svojih predaka, osjetila je poticaj i gotovo obavezu da doživljaje autentičnog života fiksira u svojim stihovima. Takoreći da se usprotivi propadanju i zaboravu, ona je Vodnjan programatski stavila u prvi plan svojih zanimanja, ustrajno ga je u svojim pjesmama imenovala i učestalo iskazala prepoznatljive referencije na njegove ulice i trgove, crkvu i groblje i ine znane lokalitete. Na taj je način podigla Vodnjanu pravi lirski spomenik, a preostalim i iseljenim mještanima ponudila zrcalo u kojemu se mogu ogledati, dok mi ostali možemo uživati u uvjerljivosti i snazi evokacije.

Neće biti pogrešno ustvrdimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja djetinjstva i mladosti. Premda svoje pjesme nije napisala u dječjoj dobi, u sjećanju i uspomenama zadržala je začudnost i prvotnost viđenja, gotovo infantilnu svježinu dojmova i slobodu alogičnog kombiniranja primljenih slika. Osim toga, naznačili smo već, zatekla se u mikrokozmosu u kojemu su odrasli svladavali naročite tegobe življenja i pružili joj neophodnu zaštitu i dali prve orijentire. Njezino pisanje dijelom je i izraz zahvalnosti ocu i majci, a pogotovo baki i djedu, to jest naraštaju koji je živio i djelovao u razdoblju kad je Vodnjan još bio organska cjelina i djelovao u skladu sa zahtjevima zanatsko-težačke proizvodnje i običajima duge tradicije kršćanskoga i poganskoga predznaka. Djevojčica iz Loredaninih pjesama druži se s lutkom i pravi naušnice od trešanja, igra am-salam i želi jesti žižule, divi se maku i liježe u galebovo gnijezdo, na svoj se način poistovjećuje s mačkom i kozom, ali istodobno odlazi s ocem u polje ili s majkom do pekarnice, a pogotovo sluša bakine priče. Stoga nije čudno da vjeruje u bajke i čaranja, da zamišlja dvorce, vile i sirene. Posebno je zanimljivo pjesnikinjino pronicanje intergeneracijskih veza, osjećanje da otkad je i sama postala majkom mnogo bolje razumije pretke i na svoje potomstvo također prenosi dio stečenih iskustava. Da, spomenuta je djevojčica u kanconijeru također odrasla i najprije je postala djevojkom, ali u svojem zaljubljivanju jednako tako nije izgubila neposrednost i nevinost iskonskog pogleda i izravnog imenovanja. Simbolika i metaforika ljubavnog odnosa u pjesmama Loredane Bogliun sačuvale su prirodnost karakterističnu za neopterećen pogled.

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Sve što smo dosad naveli o pjesništvu Loredane Bogliun ipak spada u izvanjske, gotovo objektivne, okolnosti njezina pisanja. Pređemo li na uže subjektivni plan, odmah treba uočiti kako njezin svijet nipošto nije idiličan ili lagan. Ona uzdiže Vodnjan svojega djetinjstva, ali ne previđa kako je zapravo ispražnjen i bez budućnosti, gleda ga pomalo pod magičnim ili metafizičkim osvjetljenjem, katkad kao ruševine na mjesečini. Možda je čak topliji ili življi njezin odnos s bližom okolinom mjesta, kad je u Lakusu, Salvamane, gdje je u dodiru s kozama i magarcima, gdje je okružuju hrastovi, masline, kamenje i gromače. Zanimljivo je da vremenski raspon zbivanja obuhvaća i razdoblja daleke prošlosti (primjerice kad su se u Vodnjanu pobunili socijalisti), a i doba mnogo nakon egzodusa (kad su se tu doselili Cigani), no pretežno smo u mitskoj dimenziji s onu stranu pukoga trajanja.

Iz dječje perspektive među agonistima svakako dominiraju osobe iz obiteljskoga kruga. Prisjećanje na djedov sprovod naraste do dojma da je on gotovo personifikacija Vodnjana i da je njegovom smrću i sam grad izgubio dušu. Baka je spominjana kao prenositeljica bitnih spoznaja, govornica autentičnog iskaza. Otac nije predstavljen kao posebno nježan ili sklon djeci, ali postaje pravim junakom rada i jamcem sigurnosti. Međutim, usporedba s bogorodicom govori kako iza njegove oporosti i ozbiljnosti stoji sposobnost emotivnog reagiranja. Majku nalazimo oko ognjišta i dvorišta, zaokupljenu dnevnim radom i odgovarajućim brigama. Profil dragoga dade se samo naslutiti iz čežnjiva obraćanja. Izvan obiteljskog okružja spominje se samo nekoliko osoba: Ceta koja nosi brašno, Veneranda koja je skupljala puževe, starica iz Baredine i jedan stari Istrijan, sve likovi koji zadobijaju simbolično značenje teškoga i napornoga življenja, duboke egzistencijalne obuzetosti.

Iz cjeline Loredaninih stihova možemo vidjeti koliko je ona otvorena doživljajima raznih osjetila te kako gotovo sinestezijski uspijeva na nas prenijeti, i međusobno zamjenjivati, iskustva viđenoga i slušanoga, dugotrajnoga i trenutačnoga, titravoga, bljeskavoga i mukloga, mutnoga. U njezinim se pjesmama nehijerarhijski javljaju miris koromača, okus vina, zapuh vjetra, dodir ruke, mig oka, cvrčanje cvrčaka itd. Mogli bismo nastaviti s inventurom raznih pojava: gušterice, zmije i muhe po poljskim putima ili prazne kutije, boce, stare cipele, stara ručka, stara kapa ispod kućnih stepenica.

Međutim, nabrajanje i opisivanje nudi nam samo faktografiju, scenografiju zbivanja. U pjesnikinjinoj imaginaciji pojave učestalo zadobijaju ludički karakter, stvari se kotrljaju, lađe se ljuljaju, lopte skaču, vjetar obrće kišobran, djeca bježe, ljudi se uspinju, lišće pada. Još više od toga, javljaju se preobrazbe: sam Vodnjan postaje djevojčicom koja se igra, koža prsne poput pupa s cvijećem, majka se susreće u lišću smokve, crkva se širi kao obojeni balon, more se otvara i val se otkriva, ljubav se iskazuje u snu planine, u kapi rose nalazi se badem sa skrivenim sjemenom, u travi je pak skriven kelj sa stotinu ovaca...

Premda psihološki i socijalno prevladava raspoloženje napora i muke, nezadovoljstva i uskraćenosti, znatna dionica poetskih slika vezana je uz svjetlost (i sjenu koja joj daje određenost, pozadinu i kontrastnost). U pjesmi Ljubav svjetlo i sjena ostaju nerazdruživi: „sjena svjetlosti znak svoj ostavlja“. U drugoj prigodi također idu zajedno: „Svjetla se noću njišu / vukući za sobom crtu sjene“ (Pletenica). Bez svjetlosti ne bi bilo osobnosti, ostvarenosti, spoznaje: „bljesak dušu oblači“ (Čeljad). Identifikacija drugoga, dragoga bila bi nemoguća bez svjetlosnog prepoznavanja, ukazivanja na „ono sjajno što ti blista u očima“ (Čvorovi). Svjetlost ima također katarktičku funkciju: „nikad ne prsne puna zraka / svjetlosti što oprašta“ (Oči križa). Naravno, svjetlost treba interiorizirati: „iznutra je svjetlost što me ozaruje“ (Badem), a to ustanovljava i iskazuje lirska protagonistica, „ona ista što navečer skupa sa svjetlom / ide u noć“ (Nevinost).

U stanovitoj vezi sa svjetlošću možda treba uvažiti i lunarnu komponentu, blago osvjetljenje koje prizorima daje začudnost i onostranost. U mnogim se pjesmama mjesec izričito javlja: „mali se mjesec penje na vrh“ (Ljubavna pjesma), „i mjesec je iznad kuća djevičanski“, „i na mjesecu more je lagano i veliko“ (Lagana). Mjesec je naizgled blizu: „ići ću udisati mjesec“, ili „obući ćemo mjesec“, ili „sjedeći na mjesecu“ stoji na nekoliko mjesta, a aktivizam odnosa dolazi do paroksizma u napasti „da ismijem mjesec“ (Am-salam), ali zaključak je neumoljiv: „moja čeljad nikad nije dodirnula mjesec” (Dodirnuti mjesec).

Ako je blagost mjesečeva obasjanja mjera odgovarajuće svjetlosne emanacije, šaputanje i tišina pravi su korelativi suzdržana govorenja. Ljubav očito izbjegava velike riječi: „Nitko ne govori, ali sve mi šapuće“, odnosno javlja se trag „ovoga šapta što nas napušta“, ili pak: „želim te slušati u tišini / riječi bez napora“. I stvari nijemošću komuniciraju: „šuti noć zbijena u stijenama“, i tijelo teži nadmašivanju govora: „takva se riječ rađa nijema u majčinu trbuhu“. Kao svjesna suvremena pjesnikinja Loredana Bogliun nije ništa manje zaokupljena upitnošću samoga pisanja, ograničenošću i paradoksalnošću pisanja: „ovoga gustog pisma ispisanoga da se čuje šutnja“ (Suhe grančice). Stoga joj ostaje trajnom potreba i želja „da bih znala uvijek naći riječ za ono što srce hoće“ (Čvorovi).

Baveći se sa zadovoljstvom i participacijom putanjama i ponornicama Loredanina pjesništva, znadem da sam u prijevodima (i u interpretaciji) ostao pretežno na razini prenošenja doslovnih značenja, no utoliko više pozdravljam ovo izdanje popraćeno prepjevima s vodnjanskoga na žminjski (s romanskoga na slavenski idiolekt), a u istarskome susjedstvu i ruralnom paralelizmu. Uživao sam u čitanju verzija neprežaljenoga Mihe Debeljuha, koji je umjesto slova i riječi gonetao sam duh ambijenta i atmosfere (istina, ispomažući se povremeno i bližim verbalnim afinitetima između dviju jezičnih realnosti). Prevoditeljski domet čini čast izdanju, a pjesništvo Loredane Bogliun tako dobiva zaslužen i primjeren odjek.

(Tonko Maroević, srpanj 2020. © IO DHK)