Boris Domagoj Biletić: BOGOLJUBNO, DOMOLJUBNO I DIJALEKTALNO / Tomislav Milohanić
Tomislav MILOHANIĆ: Per crucem ad lucem, Istarski ogranak DHK, Pula, 2024., 185 str.
Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića Slavića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.
Per crucem ad lucem, od naslova do posljednjih uvrštenih tekstova, izbor je štiva nastao u, očito, nešto duljemu vremenskom rasponu. Riječ je o tematski razmjerno šarolikom izboru naglašeno kršćanski i humanistički intoniranih, usmjerenih i oblikovanih, čovjekoljubivih tekstova staložena pisca, kojega odlikuju i trpljenje i pomirba, dakle svjetonazor kojime ide ususret kako čovjeku, kakav već u cjelovitosti svojoj jest, tako i Bogu i onostranome, kao vjernik koji se nada, ufa i utječe transcendenciji, onome i onomu što nadilazi svekolike čovjekove slabašne snage u tjelesnomu, opipljivome, racionalnome i svjesnomu.
Knjiga je smisleno logično podijeljena na poglavlja: Zaranjanja, Pripovijetke, Štorije, Ćakule pod ladonjon, Ćo moj i Post festum & scriptum.
Započinje napisima kao svjedočanstvima, zaranjanjima tijekom stvarnih zavičajnih i širih putovanja, bilježenjima od Istre i Hrvatske do Poljske, ukratko je riječ o pohodima svecima i smrtnicima, usto još i književnim stazama i susretima od Brača do izvora Badavce kao stvarnoga toposa i, ujedno, Milohanićeva gotovo životna literarnog projekta i programa.
Pripovijetke i Štorije komplementarna su poglavlja, što se razabire dakako već iz naslova. Tu se autor potvrđuje u već okušanome, dakle u kratkoj, vrlo kratkoj ili kraćoj književnoj formi, kojom nije lako vladati i čitatelja uvjeriti u vlastitu književnu vještinu. Milohanić zna u nekoliko poteza, gotovo pa „crtičarski“ dočarati atmosferu zbivanja i odnosa među likovima, gdje ih ima, ili tek pojavama kao naznakama, simbolima, nositeljima određenih poruka i značenja, bilo da je riječ o posve izmaštanim ili pak situacijama koje se donekle temelje na nekom stvarnom događaju, liku, znači usmenom predajom do nas dospjeloj priči. Isprepleću se standardno i dijalektalno, čakavsko i štokavsko; ne libi se pisac izravne poruke i pouke, na pojedinim mjestima nastoji na humornome, smiješnom i zabavnom, često u stilu naših pisaca realizma i preporodnog razdoblja kada se školovan i pismen autor, sa sviješću da baš to čini, najprvo obraćao širemu puku, čitateljima priprostije svijesti, ali vrlo nesmiljena životnog iskustva. Mnoge Milohanićeve situacije, scene i prizori podsjećaju upravo na žanr-sličice spomenuta razdoblja, društvenih okolnosti jednoga unepovrat nestala vremena, navika i životna stila, filozofije domaćega malog svijeta i užega zavičajnog kraja te tomu primjerene poetike naših vrlih prethodnika.
Na rečeno se prirodno nastavljaju Ćakule pod ladonjon, kolumne koje je autor svojedobno objavljivao u nabožnoj periodici, njegov svojevrstan pandan razgovorima Franine i Jurine, ovdje Zvane i Jože, odnosno Franice i Zanete.
Prema kraju knjige, pod naslovom Ćo moj, čitamo prozne skice za vlastiti portret, među ostalim i to kako pisac vidi pisanje poezije, svijet riječi i književne riječi osobito, a tu je i do neke mjere mudrosna crtica Izgubljeno i nađeno vrijeme te dnevničke bilješke u Hrvatskome slovu i Glasu Istre.
Završno poglavlje u nekoliko kraćih molitvenih zapisa zaokružuje priču koja se vraća početku i izvoru – i knjige i autorova svjetopogleda – Isusu Kristu.
Posebno mi je stalo naglasiti Milohanićevo zapisano svjedočanstvo o osobnome doživljaju i putu tijekom Domovinskoga rata, od polaska u rat do povratka s bojišnice. Tu su naročito naglašeni – njegovi osjećaji za obitelj i domoljubni naboj.
I ovom knjigom Tomislav Milohanić potvrđuje svoje mjesto na ljestvici estetskih dostignuća hrvatske istarske književnosti, jednako na onoj etičkih vrijednosti uvjerljivo i lijepo izraženih književnom i dijalektalnom riječju.
(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)